Aleksa Šantić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Aleksa Šantić
Example alt text
Rođenje 27. maj 1868.
Mostar, Osmanlijsko carstvo
Smrt 2. februar 1924.
Mostar, Kraljevina SHS

Aleksa Šantić (27. maj 1868 - 2. februar 1924) je bio bosanskohercegovački pjesnik srpske nacionalnosti i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.

Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.

Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.

Zajedno sa Jovanom Dučićem i Atanasijom Šolom, 1896. godine osnovao je u Mostaru književni časopis "Zora" koji je bez prekida izlazio do 1901. godine. [1]

Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva.

Stvaralaštvo

U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, u kojima Šantić aktivno učestvuje.

Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuju pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana. Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma „Emina“, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet („Ostajte ovdje“, „Hljeb“), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment („Mi znamo sudbu“).

Izabrane pjesme

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...


Aleksa Šantić, 1903


OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...


Aleksa Šantić

Reference

Vanjski linkovi

Wikicitat
Wikicitat: Aleksa Šantić
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: