Alfred Hitchcock

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Alfred Hitchcock
Example alt text
Rođenje 13. august 1899.
London, Engleska
Smrt 29. april 1980.
Los Angeles, SAD

Alfred Hitchcock (čit. Hičkok) je bio britansko-američki filmski režiser.

Majstor je kriminalističkog žanra. Slijedeći mnoge konvencije žanra, Hitchcock je u svojim trilerima nadišao standarde koji zadovoljavaju publiku, postigavši ujedno popularnost ravnu glumačkim zvijezdama. I pored velike popularnosti, nikada nije dobio Oscara, iako je imao pet nominacija, i zato se danas često navodi kao kultni režiser kome Američka filmska akademija nije odala počast.

Postaje kultni režiser i svrstava se u red najvećih eksperimentatora filmskog izraza, te je proglašen originalnim stilistom, koga često citiraju i imitiraju. Preciznost kadriranja u njegovim djelima dovedena je do savršenstva. Karakteristike njegovih filmova jesu sklonost montaži ili pokretima kamere, crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te atraktivna, uzbudljiva i napeta fabula kao maska za dublju, misaonu podlogu djela. Bio je poznat po kameo ulogama u svojim filmovima.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rani život[uredi | uredi izvor]

Alfred Joseph Hitchcock rođen je u Londonu, u predgrađu Leytonstone, kao drugi sin i najmlađe dijete trgovca Williama Hitchcocka i njegove žene Emme Jane Hitchcock (r. Whelan). Njegova porodica bila je katolička. Alfred je išao u katoličku školu. Djetinjstvo je proveo usamljeno i zatvoreno.

U ranoj dobi, nakon što se ponašao djetinjasto, rekao je da ga je otac poslao u policijsku stanicu s pismom. Nakon što je načelniku dao poruku, zatvoren je na kratko vrijeme. To je vrlo poznata anegdota i on je govorio da je to razlog njegovog nepovjerenja policiji koje se prikazuje kroz mnoge njegove filmove.

Sa 14 godina Hitchcock je izgubio oca i napustio koledž svetog Ignacija u Stamford Hillu, njegovu dotadašnju školu, i otišao u Školu inženjeringa i navigacije. Nakon što je diplomirao, postao je crtač i dizajner reklama u telefonskoj firmi.

U to se vrijeme Hitchcock zainteresirao za fotografiju i počeo raditi u filmskoj industriji u Londonu. 1920. godine dobio je stalan posao u Islington Studiosu kao dizajner naslova za nijeme filmove.

Predratna karijera u Britaniji[uredi | uredi izvor]

Kao veliki talent u novoj industriji uspinjao se vrlo brzo. Michael Balcon iz Gainsborough Picturesa dao mu je 1925. godine priliku da režira svoj prvi film, Vrt zadovoljstva, koji je snimljen u Njemačkoj. No, komercijalna propast tog i filma Planinski orao prijetila je propasti njegove karijere u usponu, sve dok se nije posvetio žanru trilera. Rezultat je bio film Stanar: Priča o londonskoj magli iz 1927, koji je bio vrlo uspješno kritično i komercijalno djelo. Kao i mnoga njegova ranija djela, i ovo je inspirirano ekspresionizmom i snimljeno je u Njemačkoj. U njemu su plavuše usmrćivane davljenjem i novi stanar (glumi ga Ivor Novello), koji živi na spratu kuće porodice Bunting, pada pod jaku sumnju. To je prvi pravi hičkokovski film koji koristi tehnike kao što su "krivi čovjek".

Nakon uspjeha Stanara Hitchcock je unajmio komercijalista kako bi se predstavio kao zvijezda u usponu u britanskoj kinematografiji. Godine 1926. oženio se svojom asistenticom Almom Reville. Imali su kćer Patriciu (r. 1928). Alma je bila Alfredova najbliža saradnica. Napisala je scenarije za mnoge njegove filmove i (često bez pohvale) radila na svakom njegovom filmu.

1929. počeo je raditi na Ucjeni, a studio je odlučio da to bude jedan od prvih zvučnih filmova u Britaniji. Film je sniman u British Museumu, pa je Ucjena bila početak Hitchcockovog serijala puštanja znamenitosti u svoje filmove.

1933. Hitchcock je ponovo radio za Michaela Balcona iz Gaumont-British Corporationa. Njegov prvi film za tu kompaniju bio je Čovjek koji je previše znao (1934), a postigao je ogroman uspjeh, dok se film 39 stepenica (1935) smatra jednim od Hitchcockovih najboljih filmova iz ranijeg doba njegovog stvaralaštva. Također je bio prvi film koji je predstavio takozvani "Macguffin" stil (stil u kojem se cijela radnja vrtila oko jednog događaja). U 39 stepenica "MacGuffin" su bili ukradeni nacrti.

Idući uspjeh iz 1938. postigao je film Gospođa koja nestaje, brz i pametno postavljen film koji govori o potrazi za starijom Engleskinjom (glumi je May Whitty) koja nestaje dok je na putu u vozu u izmišljenoj zemlji Bandriki (manja verzija Trećeg Reicha).

Pri kraju 1930-ih Hitchcock je bio na visokom položaju u svom zanatu i kad ga je David O. Selznick odveo u Hollywood, mogao je sam određivati uvjete.

Hollywood[uredi | uredi izvor]

Hitchcockov crni humor, koji je bio u njegovim filmovima, zajedno s napetošću, postao je njegov zaštitni znak. No aranžmani s njegovim novim producentom bili su manji od optimalnih. Selznick je bio u novčanim problemima i Hitchcock je često bio nezadovoljan njegovim zahtjevima za kreativnom kontrolom u filmovima. Tako se dogodilo da je Selznick više "posuđivao" Hitchcocka drugim većim studijima nego da je sam producirao filmove.

Sa Selznickom je Hitchcock snimio svoj prvi američki film Rebecca (1940), iako je film snimljen u Engleskoj i nastao je po romanu književnice Daphne du Maurier. Ta melodrama govori o naivnoj mladoj ženi koja dolazi u Englesku i bori se s "dalekim" mužem, grabežljivom spremačicom i sjećanjem mrtve supruge. Također je poznat po lezbijskim ispadima u ulozi Judith Anderson. Film je dobio Oscara za najbolji film 1940. Njegov drugi američki film, Strani dopisnik, bio je nominiran za Oscara u istoj kategoriji godine koje je i snimljen.

Hitchcockov rad za vrijeme 1940-ih bio je šarolik, od romantične komedije Gospodin i gospođa Smith, pa do drame Slučaj Paradine i mračne i potresne Sjenke sumnje.

Sjenka sumnje govori o mladoj Charlotte "Charlie" Newton (Teresa Wright) koja sumnjiči svog voljenog ujaka Charlieja Spencera (Joseph Cotten) za ubistvo. Zbog toga što koristi mnogo likova i dijaloga omogućila je "rađanje" generacije kritičara koji koriste psihoanalizu. To su, npr, Slavoj Žižek i Jacques Lacan. Film također sliči malo poznatijem filmu, Građanin Kane.

Začarana je film koji koristi tada jako popularnu psihoanalizu i sadrži scenu sna koju je dizajnirao Salvador Dali. Prava scena sna izbačena je iz filma jer se smatrala prepotresnom za gotov film.

Ozloglašena (1946) bio je prvi film u kojem je Hitchcock bio i režiser i producent. Selznick nije vidio potencijal, pa je dopustio Hitchcocku da sam producira film za RKO Pictures. Pošto su glavne uloge igrali Ingrid Bergman i Cary Grant i pošto je imao radnju koja se temeljila na nacistima, uraniju i Južnoj Americi, Ozloglašena je postigao veliki uspjeh na blagajnama i svrstan je u jedne od Hitchcockovih najboljih filmova. Zbog sumnjivih radnji Hitchcock je bio pod istragom CIA-e zbog korištenja uranija kao glavnog sredstva.

Uže, njegov prvi film u boji, nastao je 1948. Tu je Hitchcock koristio istu sumnju i okolinu kao što je koristio i u Čamcu za spašavanje. Također je eksperimentirao s jako dugim scenama - i do 10 minuta (vidi Teme i sredstva). Sa Jamesom Stewartom u glavnoj ulozi započela je Stewartova serija od 4 filma koja je snimio sa Hitchcockom. Inspiriran slučajem Leopolda i Loeba, ovo je bio prvi film sa homoseksualnom tematikom koji je nastao u eri Haysovog koda (Production Code) - čija je pravila Hollywood usvojio.

U znaku jarca film je koji je smješten u Australiju 19. stoljeća. Za ta dva filma Hitchcock je osnovao kompaniju Transatlantic Pictures sa Sidneyem Bernsteinom. No nakon ta dva neuspjeha kompanija je propala.

Posljednje godine[uredi | uredi izvor]

U filmu Stranci u vozu (1951) Hitchcock je kombinirao mnoge svoje najbolje elemente iz prijašnjih britanskih i američkih filmova. Dvoje ljudi se sastaju i govore o uklanjanju ljudi koji im stvaraju probleme. No jedan od dvojice taj naum shvata ozbiljno. S Farleyem Grangerom koji je obnovio neke elemente iz svoje uloge u Užetu, Stranci u vozu nastavili su pripovjedačku sposobnost homoseksualne ucjene i ubistva.

Slijedila su tri jako popularna filma s Grace Kelly u glavnoj ulozi. Nazovi M radi ubistva inspiriran je dramom Fredericka Knotta. To je bio eksperimentalni film gdje je Hitchcock upotrijebio 3D tehnologiju, no film nikada nije prikazan u takvom formatu. Prozor u dvorište film je gdje je James Stewart ponovo tumačio glavnu ulogu zajedno s Thelmom Ritter i Raymondom Burrom. U filmu Stewartov lik, kome je noga u gipsu, iz svojih kolica kroz prozor posmatra susjede i uvjeren je da je jedan od njih usmrtio svoju ženu. Kao i Čamac za spašavanje i Uže, film je slikan u malom prostoru. Stewart iz sobe nadgleda masivni set dvorišta. Drž'te lopova!, sniman na francuskoj rivijeri, imao je Grace Kelly i Caryja Granta u glavnim ulogama.

1956. Hitchcock snima Krivo optužen, film inspiriran istinitim događajem zamijenjenog identiteta. To je bio i njegov jedini film u kojem je glumio Henry Fonda. Uz to je ponovo snimio njegov film iz 1934, Čovjek koji je previše znao. Sada su u glavnoj ulozi bili James Stewart i Doris Day, koji su pjevali jednu od najslavnijih filmskih pjesama ikad, "Que Será, Será".

Vrtoglavica (1958) jeste film u kojem su glavne uloge tumačili James Stewart (opet), Kim Novak i Barbara Bel Gaddes. Film je komercijalno propao, no postigao je veliku gledanost i postao jedno od Hitchcockovih remek-djela.

Foršpan za film Sjever-sjeverozapad, gdje se reklamira kako je Hitchcock "majstor napetosti"

Nakon Vrtoglavice slijedila su tri vrlo različita filma koja su bili veliki komercijalni uspjeh i postali Hitchcockova remek-djela: Sjever-sjeverozapad (1959), Psiho (1960) i Ptice (1963). Posljednja dva bila su naročito znamenita zbog zvuka koji je napravio Bernard Herrmann (jedan od najvećih kompozitora filmske muzike): scena ubistva u Psihu ostala je poznata i do danas, a muzika u Pticama koristila je samo konvencionalne instrumente i elektronički zvuk. To su bila njegova dva posljednja blockbustera. Tada je njegova karijera počela blijedjeti (doduše, neki kritičari kao Robin Wood i Donald Spoto, smatraju Marnie iz 1964. prvoklasnim). U London se vratio 1972. da bi snimio Mahnitost, svoj posljednji uspješni film. Tu je Hitchcock prvi put dopustio golotinju i psovke u svojim filmovima.

Slabo zdravlje malo je usporilo njegovu karijeru u posljednje 2 decenije njegova života.

Porodična zavjera (1976) bio je njegov posljednji film. On govori o Blanche Tyler (Barbara Harris), navodnoj spiritualistkinji, i njenom ljubavniku, vozaču taksija Bruceu Dernu, koji živi od njenih lažnih moći. William Devane, Karen Black i Katherine Helmond također su glumili u filmu.

Vitešku je titulu od kraljice Elizabete II Hitchcock dobio 1980, na Novu godinu. Preminuo je samo 4 mjeseca kasnije, 29. aprila 1980. Ipak je znan po tituli (Sir Alfred Hitchcock) i imao je slova "KBE", jer je ostao Britanac, iako je 1956. uzeo američko državljanstvo.

Preminuo je od zatajenja bubrega u svom domu u Bel-Airu (Los Angeles) u 80. godini. Uz njega su bile supruga Alma Reville i kćerka Patricia Hitchcock. Tijelo je kremirano, a javnog sprovoda nije bilo.

Teme i sredstva[uredi | uredi izvor]

Alfred Hitchcock u foršpanu jednog od svojih najboljih filmova, Ptice

Hitchcockov režiserski postupak u osnovi počiva na postizanju neizvjesnosti i napetosti kod gledalaca, a mnogo manje na efektu iznenađenja. Da bi postigao efekt iznenađenja, on naprosto "napada" gledaoca zastrašujućim efektima. Kod neizvjesnosti, pokazuje gledaocu ono što ne znaju likovi u filmu i na osnovu toga majstorski gradi napetost oko pretpostavke šta će se dogoditi kad lik u filmu napokon sazna pravu istinu.

Nadalje, često zamagljujući moralnu distinkciju između krivnje i nevinosti i s vremena na vrijeme razvijajući te sumnje, Hitchcock svoje "poštovane" gledaoce pretvara u voajere. U Prozoru u dvorište, nakon što L. B. Jeffries (James Stewart) skoro cijeli film zuri u njega preko dvorišta, Lars Thorwald (Raymond Burr) suprotstavlja se Jeffriesu pitanjem "Šta vi zapravo želite od mene?", ali se tim pitanjem zapravo obraća gledaocima. Ustvari, nekoliko trenutaka prije no što će izreći ovo pitanje, Thorwald se prvi put u filmu okreće direktno prema kameri; u tom je trenutku većina gledalaca na rubu živaca.

Jedan od Hitchcockovih najomiljenijih postupaka za razvijanje zapleta priče i stvaranje napetosti jest ono što je on nazivao "MacGuffin". Zapleti većine njegovih trilera zasnivaju se na postojanju "MacGuffina": jednog u suštini beznačajnog detalja koji omogućuje razvijanje priče i tjera likove na akciju, ali čije su posebno značenje i priroda nevažni za gledaoca. U Vrtoglavici, npr., MacGuffin je "Charlotta Valdes"; ona se ni u jednom trenutku ne pojavljuje u filmu, pojedinosti oko njene smrti gledaocu su potpuno nebitne, ali priča o njenom duhu, koji progoni Medlin Elster, toliko zainteresira Scottyja da on počinje istragu o njenom ubistvu i od tog je trenutka ključna za cijeli zaplet filma. U Ozloglašenoj, pošiljka uranija, koju glavni junaci moraju pronaći prije no što dospije u ruke nacistima, izabrana je kao motivirajuća iskra; za tu svrhu mogao je poslužiti i bilo koji drugi opasni predmet ili objekt. U nekoliko Hitchcockovih špijunskih filmova, kao što je 39 stepenica, razne državne tajne imaju ulogu MacGuffina.

U većini Hitchcockovih filmova pojavljuje se i sam Hitchcock u tzv. kameo ulogama: tako ga na trenutak možemo vidjeti kako ulazi u autobus, prolazi pored neke zgrade, stoji u sobi preko puta dvorišta ili se čak pojavljuje na fotografiji. Ovaj zabavni manir postao je Hitchcockov zaštitni znak. Ponekad, zbog kompletnosti utiska, nosi i neki muzički instrument; posebno je dojmljiva scena u kojoj u voz unosi ogromnu kutiju za violončelo u uvodnoj sceni filma Stranci u vozu. U svojim najranijim pojavljivanjima vidimo ga u mračnim eksterijerima, u pješačkoj gužvi ili kako u dugom kadru prolazi ulicom. Njegove su kasnije kameo uloge dojmljivije: npr., u filmu Trema, kada se na ulici okreće za Jane Wyman koja govori sama sa sobom ili u završnici Porodične zavjere, kada se pojavljuje samo kao kineska sjenka iza mutnog stakla ureda za “registriranje smrtnih slučajeva“. (Pogledaj listu Hitchcockovih kameo pojavljivanja.)

Hitchcock je često u svojim filmovima koristio broj 13. On se pojavljuje redovno, bilo kao običan datum, bilo kao broj u adresi ili na registracijskim tablicama. U Psihu ima nekoliko dobrih primjera: Norman Bates prvo za gosta odabire sobu broj 3, a zatim sobu broj 1. U knjizi rezervacija soba u motelu najviši datum je trinaesti.

Izgleda da je Hitchcock uživao u tehničkim izazovima koje je pružalo snimanje filmova. U Čamcu za spašavanje Hitchcock radnju cijelog filma smješta na mali čamac i pritom uspijeva zainteresirati gledaoca za priču i izbjeći dosadu i monotoniju. U tom filmu, s obzirom na ograničene mogućnosti eksterijera, Hitchcock na genijalan način rješava problem svog kameo nastupa: naime, jedan od junaka filma čita stare novine i na posljednjoj stranici je prikazan Hitchcockov lik u izmišljenoj reklami preparata za mršavljenje!

U Začaranoj problem snimanja dva inovativna "subjektivna kadra" Hitchcock je riješio konstruiranjem velike drvene ruke (za koju će se kasnije ispostaviti da pripada liku kroz čije oči "gleda" kamera) te uvećanih predmeta koje ta ruka drži: ogromne čaše mlijeka i velikog drvenog pištolja. Kao dodatnu, dotad neviđenu novost, Hitchcock je scenu završnog vatrenog obračuna na nekim crno-bijelim kopijama filma ručno obojio u crveno.

Uže bio je još jedan veliki tehnički izazov: film je trebao biti snimljen iz samo jednog kadra! Zapravo, film je snimljen u 8 kadrova, od kojih svaki traje 10 minuta, odnosno toliko koliko iznosi cjelokupna minutaža trake koja se nalazi u filmskoj kameri; prinudni prekid na kraju svake role filma riješen je tako što je neka od ličnosti u filmu prolazila ispred objektiva kamere kako bi se u tom trenutku prikrio prekid trake! Dakle, na kraju role imamo gro-plan kaputa ličnosti iz filma, a na početku sljedeće role opet je gro-plan njegovog kaputa!

U Vrtoglavici Hitchcock koristi snimateljski trik koji je kasnije nazvan Hitchcockov zum i koji su mnogi režiseri kasnije vrlo često koristili.

Iako je bio poznat po inventivnom korištenju uglova snimanja, Hitchcock je izbjegavao položaje kamere koji su, gledajući iz ljudske perspektive, bili fizički nemogući. Npr., on nikada ne bi postavio kameru tako da "gleda" iz unutrašnjosti hladnjaka ili nekog manjeg zatvorenog prostora (princip koji mnogi savremeni režiseri ne poštuju, što je vidljivo iz mnogih novijih filmova i posebno TV-reklama).

Utjecaj Hitchcockovog karaktera na njegove filmove[uredi | uredi izvor]

Hitchcock na promociji filma Ptice

Hitchcock je imao oko 25 godina i status profesionalnog režisera kada je prvi put probao alkohol i izišao na sastanak sa djevojkom. U nekoliko njegovih filmova prikazan je muški lik koji ima poteškoća u odnosu sa svojom majkom. U filmu Sjever-sjeverozapad Roger Tornhill (Cary Grant) nedužan je čovjek koga njegova majka ismijava zbog njegove opsesije da ga prate mračni i opasni tipovi koji ga žele ubiti (i bio je u pravu u tom slučaju). U Pticama lik koji glumi Rod Taylor opet je nedužan muškarac koji otkriva da podivljale ptice napadaju ljude i pritom se pokušava osloboditi utjecaja posesivne majke. Ubica u filmu Mahnitost izlazi s mnogim ženama, ali obožava svoju majku. Negativac Bruno iz Stranaca u vozu mrzi svog oca, ali je istovremeno veoma privržen majci. Problemi Normana Batesa s majkom u Psihu već su legendarni.

Junakinje Hitchcockovih filmova uglavnom su privlačne, ali hladne plavuše, naizgled nezainteresirane, ali, potaknute uzbuđenjem ili izvjesnom opasnošću, reagiraju burno i silovito, pa čak i protiv zakonskih normi. Kao što je navedeno, slavna je žrtva iz Stanara plavuša. U 39 stepenica, Hitchcockovoj atraktivnoj plavuši, Madeleine Carroll, stavljaju lisice na ruke. U filmu Marnie privlačna plavuša Tippi Hedren jeste kleptomanka. U filmu Drž'te lopova čarobna plavuša Grace Kelly nudi pomoć neznancu, iako pretpostavlja da je on provalnik. U Prozoru u dvorište Lisa provaljuje u stan. A najpoznatija plavuša iz Hitchcockovih filmova, koju u Psihu glumi Janet Leigh, opljačka iznos od 40.000 dolara, a ubija je mladić Norman Bates (Anthony Perkins), prerušen u svoju majku. Naime, Bates je usljed zamršenog spleta krivnje i psihoze postao podvojena ličnost, s tim da je njegovo drugo "ja" njegova mrtva majka (ili, kako bi to Norman sebi objasnio u filmu: "Moja majka je... Kako se ono kaže?... Danas nije baš svoja.") Hitchcockova zadnja vruća plavuša bila je francuska glumica Claude Jade kao zabrinuta kćerka tajnog agenta u Topazu.

Hitchcock pokazuje da je čvrsto oslanjanje na glumce i glumice zapravo relikt pozorišne tradicije. Među prvima je inventivno počeo koristiti pokrete kamere, originalno kadriranje i postupke montaže kako bi istražio nove mogućnosti u filmskoj umjetnosti.

Hitchcockovi najosobniji filmovi vjerovatno su Ozloglašena i Vrtoglavica; oba o opsesijama i nervozama muškaraca koji manipuliraju ženama. S druge strane, često je govorio da je njemu osobno najdraži film Sjenka sumnje.

U Vrtoglavici se puno otvorenije i intenzivnije bavi odnosom seksa i smrti (Tanatosa i Erosa). Lik koji tumači Kim Novak izuzetno je atraktivna plavuša koja privlači pažnju Jimmyja Stewarta. Među njima se rađa ljubav uprkos tome što Stewart vjeruje da Novakova ima samoubilačke porive (kasnije otkriva pravu istinu o njoj). Stewartov lik ima snažnu potrebu da kontrolira ljubavnicu, da je oblači, te da se fetišistički odnosi prema njenoj odjeći, obući i kosi.

Hitchcockov stil[uredi | uredi izvor]

Hitchcock je vrlo teško nalazio pouzdane scenariste koji su bili sposobni njegove zamisli realizirati na filmu. Iako je radio s darovitim piscima, kao što su Raymond Chandler ili John Michael Hayes, vrlo se rijetko prema njima ponašao s poštovanjem i kao sebi ravnima.

Jednom je izjavio: "Pisac i ja isplaniramo cijeli scenario do najsitnijih detalja i kad se to napravi, jedino što preostaje jeste da se snimi film. Ustvari, to se događa samo u slučaju kad je osoba koja ulazi u studio svjesna da se mora nositi s kompromisima. Zapravo, romanopisac daje sve od sebe upravo zbog toga što se ne mora baviti glumcima i svim tim stvarima". Hitchcock je bio izuzetno kritičan prema svojim glumcima i glumicama, pa je, npr., omalovažavao glumu Kim Novak u Vrtoglavici, a jednom je izjavio da glumce treba tretirati kao stoku. (Braneći se od optužbi da je izjavio "Glumci su stoka", rekao je: "Nikada nisam rekao da su glumci stoka; rekao sam da ih treba tretirati kao stoku.")

Prva knjiga koja se bavila Hitchcockom bila je jednostavno naslovljena kao Hitchcock. Objavljena je 1967. i u njoj su objavljeni zapisi jednosedmičnih razgovora koje je režiser François Truffaut vodio sa Hitchcockom.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Hitchcockov film Rebecca (1940) dobio je Oscara iste godine, iako je nagradu primio producent filma David O. Selznick. Hitchcock je kao producent bio nominiran za Oscara za najbolji film, i to za Sumnju (1941). Za najboljeg režisera bio je nominiran 5 puta, i to za filmove: Rebecca, Čamac za spašavanje (1944), Začarana (1945), Prozor u dvorište i Psiho. 1968. primio je počasnog Oscara, a 1980. dobio je titulu viteza.

Citati[uredi | uredi izvor]

Poput Freuda, Hitchcock dijagnosticira nezadovoljstvo koje bjesni i nagriza masku civilizirane uljudnosti modernog čovjeka. Poput Picassa ili Dalija, on registrira fenomenološku prijetnju naglo moderniziranog svijeta.

Peter Conrad

Volio bih da znam više o njegovim vezama sa ženama. Međutim, kad bolje razmislim, ne bih volio.

Ingmar Bergman

Ja sam filantrop: pružam ljudima ono što oni žele. Ljudi vole osjetiti užas i strah.

— Alfred Hitchcock

Nikada nisam rekao da su glumci stoka. Zapravo sam rekao da bi se prema njima trebalo ponašati kao prema stoci

— Alfred Hitchcock

Snimati filmove za mene, najprije i prije svega, znači ispričati priču. Ta priča može biti nevjerovatna, ali ona nikada ne treba biti obična. Poželjno je da bude dramatična i humana. Drama, to je život iz kojeg su isključeni svi dosadni trenuci.

— Alfred Hitchcock

Imamo nekoga ko ima neuobičajeno velik, neurotičan strah od nereda. Otuda izvire Hitchcockova umjetnost. On posmatra ljude same u stanju nereda. Svi ti ljudi misle da kontroliraju situaciju, misle da su moćni, misle da su sređeni – a u jednom trenutku on naglo izvlači tepih ispod njihovih nogu samo da bi vidio njihove reakcije.

Drew Casper

To mora da je najljepši zalazak Sunca na svijetu![1]

— Alfred Hitchcock, ispijajući maraskino na zadarskoj Rivi

Ostali radovi[uredi | uredi izvor]

U razdoblju od 1955. do 1965. Hitchcock je bio domaćin i producent dugotrajne TV-serije Alfred Hitchcock vam predstavlja. Zahvaljujući filmovima koje je do tada snimio, njegovo ime postalo je sinonim za neizvjesnost, a radeći TV-seriju postao je poznat široj javnosti. Njegov glas prožet ironijom, njegova pojava te osoben stil ponašanja odmah su uočeni i često su bili predmet podsmijeha. I sam je režirao nekoliko epizoda, a izazvao je pravu buru u redovima filmskih radnika kad je odlučio da igrani film Psiho snimi koristeći usluge televizijskog osoblja. U kasnim 80-im godinama snimljene su nove epizode serijala, pri čemu su se koristili Hitchcockovi uvodni govori iz stare serije.

Hitchcock je također zapamćen i u štampanom obliku kao junak u to vrijeme vrlo popularne serije detektivskih priča Alfred Hitchcock i tri detektiva. To su bile inteligentno i vješto napisane priče s likovima koji su bili puno mlađi nego u to vrijeme popularni Hardyjevi dječaci. Nakon što je pročitao priču o zamršenom slučaju 'dvorca i papagaja, koji su tri detektiva vrlo vješto riješila, Hitchcock odlučuje pisati uvodne tekstove gdje je, u ulozi filmskog režisera, mladim detektivima zadavao nove slučajeve. Na kraju svake knjige Hitchcock raspravlja o slučaju sa Jupiterom Johnsonom, Bobom Andrewsom i Peterom Krenshawom, pri čemu mu detektivi iznose svoja viđenja slučaja.

Nakon Hitchcockove smrti, ulogu mentora i prijatelja trojice dječaka preuzima izmišljeni lik umirovljenog detektiva Hectora Sebastiana. Zahvaljujući dostignutoj popularnosti, izdanje Alfred Hitchcock i tri detektiva nekoliko je puta ponovno izdavano iako su najnoviji reprinti naslovljeni samo kao Tri detektiva. Tokom svih ovih godina izdavači su nastojali zamijeniti Hitchcockov lik u knjizi drugim protagonistima, naročito u ranim izdanjima knjiga.

Na vrhuncu slave Hitchcocku je ponuđeno da piše uvodne tekstove za izdanje pripovjedaka poznatih autora koje bi u zaglavlju nosilo njegovo ime. Sve su pripovijetke trebale biti trileri s naglašenim elementima neizvjesnosti. Naslovi tih izdanja bili su Muzej čudovišta Alfreda Hitchcocka, Hitchcockove natprirodne priče strave i napetosti, Napete priče Alfreda Hitchcocka, Vještičiji napitak Alfreda Hitchcocka, Galerija utvara Alfreda Hitchcocka i Ukleta kuća Alfreda Hitchcocka.

U kolekciji su zastupljena mnoga poznata imena, pa tako i Shirley Jackson (Stranci u gradu, Lutrija), T. H. White (Mač u kamenu), Robert Bloch, Herbert George Wells (Rat svjetova), Robert Louis Stevenson, sir Arthur Conan Doyle, Mark Twain, te autor Tri detektiva, Robert Arthur.

Strah od jaja (ovofobija)[uredi | uredi izvor]

Alfred Hitchcock imao je izuzetan strah od jajeta (poznat i kao ovofobija). Rekao je:

Bojim se jajeta. Ta bijela okrugla stvar bez rupa... Jeste li ikad vidjeli nešto gadnije od razbijanja ljuske jajeta i prolivanja njegove žute tekućine? Krv je vesela, crvena. No žumanjak iz jajeta je žut, gadljiv. Nikad ga nisam probao.

Filmografija[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Američka filmska akademija

  • 1967 - počasni Oscar

Nacionalni odbor kritičara

  • 1969 - Najbolja režija (Topaz)

Udruženje kritičara New Yorka

  • 1938 - Najbolja režija (Gospođa koja nestaje)

Saradnici[uredi | uredi izvor]

Glumci/glumice
Scenaristi
Filmska ekipa

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Truffaut, François: Hitchcock
  • Leitch, Thomas: The Encyclopedia of Alfred Hitchcock
  • DeRosa, Steven: Writing with Hitchcock
  • Deutelbaum, Marshall; Poague, Leland (ed.): A Hitchcock Reader
  • Spoto, Donald: The Art of Alfred Hitchcock
  • Spoto, Donald: The Dark Side of Genius
  • Gottlieb, Sidney: Alfred Hitchcock: Interviews
  • Conrad, Peter: The Hitchcock Murders
  • Rebello, Stephen: Alfred Hitchcock and the Making of Psycho
  • McGilligan, Patrick: Alfred Hitchcock: A Life in Darkness and Light
  • Modleski, Tania: The Women Who Knew Too Much: Hitchcock And Feminist Theory
  • Wood, Robin: Hitchcock's Films Revisited

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Info
Alfred Hitchcock na Internet Movie Database
Wikicitat
Wikicitat: Alfred Hitchcock


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: