Ante Gotovina

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Ante Gotovina
Biografske informacije
Datum rođenja 12. oktobar 1955.
Mjesto rođenja Tkon, Hrvatska.
Nacionalnost Hrvat
Puno ime Ante Gotovina
Supruga Dunja Zloić Gotovina
Karijera
Godine u službi 1973. - 1978. (Legija stranaca)
1991. - 2000. (Hrvatska vojska)
Čin Caporal-chef.png caporal-chef
General pukovnik.jpg General pukovnik
Ratovi Domovinski rat
Rat u Bosni i Hercegovini
Važnije bitke Operacija Maslenica
Operacija Ljeto '95.
Operacija Oluja
Operacija Maestral
Vojska Legija stranaca
Hrvatska vojska
Rod vojske Pješadija
Zapovijedao HVO Livno
Zborno područje Split
Nagrade Red kneza Domagoja
Red bana Jelačića
Red hrvatskog trolista
Red hrvatskog križa

Ante Gotovina (Tkon[1], na otoku Pašmanu, 1955.), penzionisani general Vojske Republike Hrvatske.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ante Gotovina jedan je od istaknutih učestnika rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995.

Gotovinin otac Milan bio je dalmatinski ribar. Gotovinina majka Ana izgubila je život 4. marta 1959, štiteći djecu od eksplozije mine kojom se u blizini kuće lomio kamen. Porodica se iz Pašmana preselila u Pakoštane, a brigu o djeci preuzela je teta Marija Miočev.[2] Sa 17 godina postao pripadnik Legije stranaca. Služio je u 2. padobranskoj pukovniji, a kasnije kao ronilac u istoj jedinici (CRAP).[2] Učestvovao je u vojnim operacijama u Čadu, a u Gvatemali je obučavao pripadnike paravojnih jedinica koji su se borili u građanskom ratu. Djelovao je i u drugim državama Južne Amerike. Nakon petogodišnjeg staža u francuskoj vojsci stekao francusko državljanstvo. U 1980tim godinama zbog pljačke draguljarnice u Francuskoj, kratko je bio u zatvoru.[3]

Uloga u ratu u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje samostalnosti Hrvatske, te se vraća u Hrvatsku u junu 1991., odmah stupivši u Zbor Narodne Garde. Učestvuje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji i gradovima (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao borac, a zatim kao komandant. Nakon ranjavanja i oporavka, od 1992. do 1996. vrši dužnost komandant Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor odbrane. Brzo je vojno napredovao, te je u činu general-bojnika bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: odbranu Livna i Tomislavgrada od jedinica Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tokom desetak mjeseci slomljena srpska odbrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduslove za izvršenje Operacije Oluja[citat potreban]. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovini 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su zajedno sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, uglavnom američka diplomatija. [citat potreban]

Međunarodni sud za ratne zločine[uredi | uredi izvor]

Već tokom posljednje 2-3 godine 20. vijeka, u doba zalaska hrvatskog predsjednika Tuđmana, počele su dopirati glasine o mogućim optužnicama protiv hrvatskog državnog vrha, kao i vojnih zapovjednika, što je Tuđman u nekoliko navrata javno komentirao, a ondašnja opozicija dočekala s podsmijehom i nevjericom. Promjenom vlasti u januaru 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novog predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i većeg broja najviših hrvatskih oficira, odnosno onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalno-anacionalne provenijencije. Zbog otvorenog pisma nekoliko hrvatskih najviših oficira, u kojem je oštro kritikovana politika nove vlasti, a koju je supotpisao, Gotovina je penzonisan 2000. godine.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je u junu 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine, optužujući ga za planiranje etničkog čišćenja, ratne zločine, te učestvovanje u zločinačkom pothvatu. Gotovina je odbio primiti optužnicu (koja je dostupna na jednoj od vanjskih linkova), te se od podizanja optužnice do hapšenja 7. decembra 2005. na Kanarskim ostrvima nalazio u bijegu, s nepoznatim prebivalištem. Obje hrvatske vlasti, i koalicijska (2000-2004), i HDZ-ovska (2004- ) priznaju legitimitet Haaškog suda i pozivale su Gotovinu da se preda.[citat potreban]

Ante Gotovina je uhapšen 7. decembra 2005 godine na Kanarskim ostrvima (Španija) u jednom turističkom hotelu zbog optužbe za ratne zločine počinjene protiv srpskih civila i njihove imovine tokom i nakon operacije "Oluja", od augusta do novembra 1995. U prvostepenoj presudi, 2011, general Gotovina osuđen je na 24 godine zatvora. Takva je presuda izazvala brojne negativne reakcije u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu.[citat potreban]16. novembra 2012. u konačnoj, drugostepenoj je presudi Gotovina oslobođen svih optužbi, jer je utvrđeno da nije kriv. Istog dana Gotovina je, zajedno s Mladenom Markačem (drugim oslobođenim generalom) pušten iz zatvora, nakon čega su otputovali u Hrvatsku. Presuda slavila se u mnogim gradovima Hrvatske, a istu večer je u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića održan doček generalima, na kojem se okupilo više hiljada ljudi.[citat potreban]

Činovi[uredi | uredi izvor]

Odličja, medalje i pohvale[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Reference[uredi | uredi izvor]