Atomsko sklonište

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Atomsko sklonište je hrvatska rock grupa iz Pule.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Početak[uredi | uredi izvor]

Pulski sastav Atomsko Sklonište je jedna od najznačajnijih grupa svoga vremena, a njegova historija predstavlja možda najkompleksniju i najupečatljiviju priču ispričanu na ex-yu rock prostorima.

Bruno Langer je rođen 21.07.1949. u Rijeci. Jedan kratki dio djetinjstva provodi u Zagrebu, a onda se trajno veže za Istru i Pulu. Sa dvanaest godina počinje trenirati boks, u generaciji budućeg svjetskog prvaka Mate Parlova. 1965. godine Langer je trebao ići na državno prvenstvo (boksovao je u srednjoj kategoriji), ali je te večeri odustao od odlaska na voz, i umjesto bokserskih rukavica definitivno se odlučuje za gitaru. U četrnaestoj godini je, kao poklon od prijatelja, dobio svoju prvu gitaru, sa samo dvije žice. Njegova prva bas gitara bila je kućna majstorija Dinka Bijažića, pulskog muzičara koji mu je i otkrio svijet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare. Bijažić i njegov sastav Beat Stones su predstavljali pionire pulskog rock'n'rolla, a ostali su upamćeni i po nastupima po Italiji, šte je tada predstavljao veliki uspjeh. Bijažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Unković (bubnjar i pulski "kralj pjevanja") doveo Langera, iako ovaj nije ni znao da svira bas. Na vratima ih je dočekao Bijažić sa nožem u ruci i velikim komadom drveta. Upravo je pravio bas gitaru, a nije mu bilo teško ni podučavati Brunu svirati bas, počevši od najosnovnijih stvari. Iz te saradnje će se roditi Langerov prvi zvanični bend - Fantomi, mada je i prije toga (1963) bio u bendu pod imenom Apaši, ali nisu javno nastupali jer je to bilo teško izvodljivo u situaciji kad nisu ni imali prave instrumente.


Sa Fantomima bilježi svoj prvi javni nastup 02.05.1965. godine. Ipak Fantomi ne traju dugo, pa iste godine Langer postaje basista sastava Logaritmi, u vrijeme kada u Puli djeluje "rivalski" sastav Sateliti, što je izazvalo pravu podjelu među ljubiteljima rocka u Puli. Čak je izbio i skandal koji je šokirao gradsku javnost nakon lokalne gitarijade u kinu "Pula" 1965. godine, kada su različite strane publike voćem i povrćem gađale "protivnički" bend na bini. Ispočetka im se repertoar zasnivao na Shadows-ima, što je bilo prikladno jer nisu imali mikrofone pa su mogli da sviraju samo instrumentale. Nabavkom mikrofona i snažnog razglasa od cijelih 15 W uglavnom su svirali Rolling Stones-e (Beatles-i su bili "preušminkani" za njihov ukus, a bilo je malo i preteško pjevati višeglasje).


Nakon što Logaritmi prestaju sa radom, 1968. godine nastaje Hush, ključni bend reproduktivnog perioda r'n'r-a u Puli i preteča Atomskog Skloništa. Bruno Langer je svirao bas, Dragan Gužvan gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić (rođen 08.04.1951.), koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije paralelno pjevao sa Brankom. Iste godine Unković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solista. Međutim kao i ostali reproduktivni bendovi, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Langer se 1974. godine priključuje koparskoj grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jedan autorski singl. Velike uspjehe postigli su kao predgrupa legendarnom engleskom sastavu Status Quo na njihovoj jugoslovenskoj turneji, a najzanimljiviji detalj se desio na beogradskom koncertu kada su se članovi dvije grupe međusobno potukli. Momci iz Status Quo su bili bijesni iz razloga što se publika i previše oduševila svirkom relativno nepoznatog slovenačkog sastava, a naročito njihovom obradom teme "Marš Na Drinu". Nakon dolaska Langera uslijedio je treći uzastopni nastup na Boom festivalu u hali Tivoli u Ljubljani, a sa tog koncerta ostao je sačuvan snimak žive izvedbe pjesme "Koji Ti Je Vrag" koji je snimljen na albumu "Boom 74".


Kasnije se Bumerangu, na nagovor Brune Langera, priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vrijeme nastupa u zastrašujućoj postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop-Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje sa radom u jesen 1976. (između ostalog i zbog toga što su muzičari bili iz različitih gradova a tek dvije godine kasnije Zlatko Klun će obnoviti rad grupe). U međuvremenu muzičari iz Bumeranga su završili u našim legendarnim bendovima: Time (Božić), Oko (Kavec, Klun), September (Asanović). Blažić i Langer se vraćaju u Pulu, i u poznu jesen 1976. na pulskom šetalištu njih dvojica iniciraju saradnju sa pulskim pjesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom "Atomsko Sklonište" koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom teatru, a bazirana je na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na saradnju i obećava da će im dati svoje tekstove.To se dešava 26.02.1976. koji se uzima kao datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa, kada je Boško ispred kafane "Jadran" donio fasciklu sa pjesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup baziran na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa koji će u našoj muzici predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno.


Mada ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodiljikavom žicom, u isparanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik sa planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pjesama, zahvaljivanja publici... U cijeli koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi djelovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata djelovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Za naziv grupe članovi su imali nekoliko prijedloga (koje je bolje i ne pominjati) ali ih je Obradović ipak ubijedio da je Atomsko Sklonište najadekvatnije ime. Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solista), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali šta je to punk. Ipak time su uspjeli da zainteresuju javnost. U ljeto 1977. često nastupaju u Puli, ali Puljani ih ne primaju dobro. U njima se zbog toga javlja razočaranje, ali i pozitivan inat. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili širem rock'n'roll auditorijumu, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977.


Atomci uporno vježbaju u Puli (na različitim lokacijama: garaže, štale, auto-kampovi, kulturno-umjetnička društva...). Nešto kasnije sa većim uspjehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umjesto značajnije organizacije koncerata svoje snage usmjere na snimanje prve ploče. Nakon što su ih odbili u dvjema najvećim diskografskim kućama, zagrebačkom Jugotonu (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradskom PGP RTB-u, Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja, ali kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana sa kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pjevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. (u vrijeme kad nijedan član Atomskog Skloništa nije imao gramofon!!!). Uz prve abume Time-a i Drugog Načina, to je jedan od najupečatljivijih prvenaca ex yu rocka. Atomci su krenuli žestoko: muzika je klasični hard rok, a jedna su od rijetkih grupa koja nije koketirala sa narodnim melosom. Dominiraju hard rock rifovi, sa upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svijet. Tekstovi su bili nešto što tada (a ni kasnije) nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa, koje su velikom većinom nudile ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. I to na sebi svojstven način. Na prvom albumu dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolisani razvitak civilizacije, loše stanje u društvu i sl. Zatečeni kritičari rock muzike su oštro napali orijentaciju grupe, osuđujući Atomce da su nepotrebno i prekomjerno opterećeni svojim konceptom. I nastaviće tako da kritikuju Atomce i narednih godina. Tekstove nazivaju "banalnim" i "plitkim", ideje Skloništa im se čine nejasnim i nedorečenim. Često su tekstove nazivali besmislenim i smješnim. Očigledno, u to vrijeme riječi rat, rušenje, droga, neuroza, panika, psihoza, racija, ..." su se činile suviše dalekim i neshvatljivim za rock'n'roll umjetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pjevao postalo je stvarnost, nažalost veoma surova. Time su kritičari započeli pravi "rat" protiv Atomskog Skloništa koji će sa promjenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci odgovaraju na to žestoko, i koriste svaku priliku da i oni pređu u napad razračunavajući se sa kritičarima. U tome su naravno glavne uloge imali Boško Obradović i Bruno Langer.

Kao hitovi sa prvog albuma izdvojiće se nekoliko pjesama. Prije svih hard rock numere : "Kinematograf Našeg Djetinjstva", "Tko Će Tad Na Zgarištu Reći", potresna priča "Saznao Sam Dijagnozu" te "Pomorac Sam Majko", muzički sigurno najimpresivnija sa snažnim gitarskim rifovima i izuzetnim solom na klavijaturama. Tekstualno najupečatljivija (pored recitacije "Od Rata Do Rata") je nezvanična himna grupe : "Ne Cvikaj Generacijo", sa interesantnim dječijim horom u refrenu.

Pored zapaženijih numera tu su još i "Umro Je Najveći Mrav" koja nam donosi sporiji tempo i laganiju muziku sa predivnim gitarskim uvodom, te snažan tekst o moralnim problemima u društvu. Predivna "Poslednji Let Boinga 707" (sa odličnim uvodom na bas gitari) daje zaokret ka ljubavnoj temi i dotiče se hipi ideologije. "Otmica Naše Ljubavi" je još jedna žestoka hard rock numera, dok album zatvara melanholična "Nek Vam Je Sa Srećom". Sve tekstove je napisao Obradović dok su muziku Skloništa pisali Blažić, Gužvan i Langer. Dok Gužvan komponuje samostalno, Blažić i Langer rade zajednički, u duetu.

Dizajn omota (rad Ivana Obrovca) je također malo remek djelo: blago lice djeteta simboliše zemaljsku kuglu, a oko nje je, sa svih strana, očigledna - opasnost. Po ivicama omota nanizano je 46 zastava država iz raznih dijelova svijeta. Jedina koja se leprša je zastava tadašnje SFRJ.

Boškove godine[uredi | uredi izvor]

11. maja 1978. nastupaju u okviru rock programa Omladinskog festivala u Subotici, neposredno nakon izlaska prvog albuma, i tu doživljavaju novi uspjeh. Krajem maja su nastupili po prvi put pred beogradskom publikom, kao gosti "Palilulske Rock-lige '78", na stadionu Tašmajdan koji će u budućnost postati beogradski dom Atomskog Skloništa. Svirali su potpuno besplatno, što je po riječima organizatora "danas velika retkost, kada svi trče da zgrabe pare...". Prema izvještajima sa tog koncerta, u tridesetominutnom nastupu izveli su materijal sa prve ploče, bez ijednog trenutka pauze što je publici uskratilo mogućnost da ih između numera nagradi aplauzom, ali je zato svoje oduševljenje izrazila poslije koncerta koji je predstavljao "pravu malu atrakciju za oči i uši". U to vrijeme, debi album je za tri sedmice dostigao tiraž od 16.000 primjeraka. Ipak, ukupno gledano, Atomci rijetko nastupaju i ne organizuju koncerte niti samostalno, niti žele da nastupaju u malim prostorima. Takođe, većina muzičara nije željela da se profesionalno posveti muzici i da organizuju turneje. Pored toga, veliki razlog za odsustvo samostalnih svirki trebalo je vidjeti u Serđinoj bolesti. Ipak, Boško Obradović sve to objašnjava odbijanjam Atomaca da održavaju "stereotipne turneje".


Svi napadi kritičara, i rijetki koncerti nisu ni malo omeli publiku da Atomce zavole do neočekivanih razmjera. Serđo, Bruno i drugovi su to i zaslužili. Prije svega izuzetnom hard rock muzikom i iskrenom odanošću publici. Nastavili su žestoko, i nisu se puno obazirali ni na šta što bi ih moglo omesti na tom putu. Usredsredili su se na svoju muziku i svoj stil. Takav način rada donio im je vjernu publiku (naročito u BiH, Srbiji i Makedoniji), a oni su je još krajem iste godine obradovali i svojim drugim albumom ostavši vjerni svojoj diskografskoj kući.


Usudićemo se reći da je Infarkt najbolji album Atomskog Skloništa i apsolutno remek djelo. Bez ijednog momenta, bilo zvuka ili teksta, koji ne zaslužuje visoku ocjenu. Zvuk je još čvršći i snažniji, a ritam brži nego na debi albumu. Upečatljive solo dionice i jaka ritam sekcija su neki od detalja koji čine ovaj album velikim. Tekstovi su za nijansu manje potresni i bolni, ali i dalje jednako oštri. Značajan doprinos kompletnom utisku je dala i vrhunska produkcija, a rezultat svega ovoga je album kojim su Atomci dotakli - savršenstvo. Gužvanovo sviranje gitare se može nazvati briljantnim. Bez filozofiranja, ispraznog mučenja gitare, postoji samo ono što se jasno treba odsvirati i zbog čega Gužvan nikad neće biti proglašen virtuozom ali će zato postati jedan od najcjenjenijih i najzahvalnijih naših gitarista. Bruno i Saša su prašili koliko im srce hoće, a Serđo i novi klavijaturista Paul Bilandžić (Kancelar napušta Sklonište zbog obaveza prema fakultetu) su svemu tome dodali poseban ugođaj.

Album otvara recitacija (kao na sva tri prva albuma) "Na Proplanku Čeka Cvijet", i to na najbolji način. Sem stihova, doprinos za to ima i upečatljiva Obradovićeva interpretacija. Nakon toga nižu se, jedna za drugom, prava remek-djela rock'n'roll umjetnosti, i prosto je šteta što se neke pjesme moraju izdvojiti. Sa ovog albuma će se iskristalisati niz pjesama koje će kasnije postati veliki hitovi : "Pakleni Vozači", "Djevojka Broj 8", "Oni Što Dolaze Za Nama" i "Bez Kaputa" (koja je ujedno i jedina pjesama sporijeg ritma na albumu). Međutim od preostalog materijala, bilo bi nepravedno izostaviti ijednu pjesmu, dok, sa druge strane, niti jedna od njih ne bi bila tako dobra da je objavljena nekom drugom prilikom. Samo sve pjesme zajedno daju vrhunski sklad ovom albumu, a pri tom i pojedinačno moćno zvuče. Ako bi se morao izdvojiti lični favorit onda bi ta čast pripala pjesmi koja zatvara album: "Oni Što Dolaze Za Nama". Razarajući ritam, rif od kojeg se ježi koža, fenomenalno smišljen uvod, magični prelaz u 30-toj sekundi i visoki tonovi klavijatura su glavne odlike ove numere. Tekstualno gledano, ova pjesma je zadivljujuća!!! "Oni što dolaze za nama, sklapaće prijateljstva putem kućnog kompjutera". Te, sad već davne 1978. godine, kućni kompjuter (danas poznatiji pod skraćenicom PC), nije ni postojao! On će nastati tek par godina kasnije, a bez današnjih sredstava komunikacije preko računara život nam sve više postaje nezamisliv. Danas, na zapadu ljudi drže u osmijeh namještena lica, u WC-u televizore, dok je na istoku socijalizam iza sebe ostavio betonske pejzaže. A vidjećemo šta će nam ostali stihovi pjesme otkriti u sledećih 25 godina.

U skladu sa ostalim poboljšanjima i dizajn omota Andreja Habiča je na vrhunskom nivou. Ploča je pakovana u kartonski omot i ima malo veće dimenzije nego standardni 12" LP omot. Sastavni dio albuma je knjiga fotografija Tone Stojka, njihovog saradnika od ranih dana, čime je efektno prikazan još jedan domen njihove umjetnosti.


Na osnovu uspješnih albuma i upečatljivih koncerata, sledeće, 1979. godine su stekli još mnogo vjernih obožavatelja. Publika je prosto hrlila na njihove nastupe i kupovala ploče. Diskografsku neaktivnost te 1979. godine (budući da su krajem prošle godine objavili album) njihova izdavačka kuća RTV Ljubljana je nadoknadila izdavanjem singla "Pomorac Sam Majko / Pakleni Vozači". Budući da se na singlu nalaze već objavljene originalne verzije hit pjesama, singl nije ostavio neki značajniji trag. Ipak te činjenice nisu zasmetale Petru Lukoviću da napiše: "Singl nedelje, singl meseca, diploma i zahvalnica za pesmu koja ubedljivo, iskreno, pošteno, dosledno i rokerski angažovano stoji za 350 kopalja iznad svih Suzana, Tetka Ana, Divljih Jagoda i ostalih beskrvnih tipova, koji vreme ubijaju snimajući ploče, ne znajući šta će sa sobom. Sklonište u tri minuta i sedam sekundi demontrira izuzetnu fuziju teksta i muzike, atomsfere i tenzije i jedino da je snimak bolji i da je u ceo biznis umešan jedan vrsan producent, ovo bi bio "out of touch". Pomorac Sam Majko njihova je najbolja numera, pa je prirodno i logično da ovaj singl-podsetnik dobije svu vašu pažnju i interesovanje. Naročito sada kada je i "Berge Vanga" doživeo havariju, nestao, ispario i kada song Skloništa postaje himna u britanskom "Lojdu"..." Godinu dana kasnije izlazi još jedan singl: "Bez Kaputa / Tko Će Tad Na Zgarištu Reći" (na kojem je eto ponovljena kombinacija po jedne pjesme sa po jednog od prva dva albuma).


Nastavljajući sebi postavljanje visokih standarda, Sklonište je krajem 1979. godine, sa malo više sredstava i sa većom medijskom podrškom, pristupilo snimanju svog trećeg albuma. Po mnogo čemu, to je album različit od prethodnika. Biće to prvi album sniman na "ekskluzivnoj" lokaciji. Mada sam naziv "pokretni studio" ne djeluje previše luksuzno, "Mobile One" je najveći pokretni (48-kanalni) studio na svijetu u kojem su svoje materijale snimale neke poznate svjetske grupe. Takođe, biće to prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells. Između ostalog, on je jedno vrijeme bio producent grupe Queen, a koliko je bio važan kao veliki majstor produkcije svjedoči podatak da je na prednjoj strani omota jednog Queen albuma napisano "Queen & John Etchells". Od ovog albuma Atomci zvanično djeluju kao kvartet, bez klavijaturiste. Paul Bilandžić je u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav "Lilihip".

"U Vremenu Horoskopa" je donio lagani zaokret ka jednostavnijoj muzici, sa ne tako kompleksnim pjesmama kao na prva dva albuma. Kao najveći hitovi izdvojiće se tri pjesme. Naslovna numera kojom će Atomsko sklonište u budućnosti započinjati svoje koncerte, sa tekstom nad kojim se svaki dan moramo zamisliti. Pored nje tu su još "Čedna Gradska Lica" i "Gazi Opet Čizma". Prva je pjesma žestokog ritma u kojoj do izražaja dolaze velike Serđine glasovne mogućnosti, dok je "Gazi Opet Čizma" pjesma koja zatvara album a bavi se opasnostima od terorizma i neonacizma, mnogo godina prije nego što će svako u svijetu spominjati te riječi, a ne znajući tačno ni o čemu se tu zapravo radi.

Zanimljiv je upliv Atomaca u "akustične vode" u dvije numere: "Da Li Je Dozvoljeno Razgledanje Vašeg Vrta" (jedna od najljepših melodija Skloništa ikada) i "Nešto Nam Holivudski Reci" (vrlo zanimljiva pjesma u kojoj se prikazuje kako ljudi sa ovih prostora zamišljaju bogati zapad, a kako je tamo ipak nešto drugačije). Ostale pjesme su u visokom ritmu i mogu se svrstati u klasični hard rok, izuzetno pogodne za uspješno koncertno izvođenje. Posmatrajući tekstualni aspekt, može se ustvrditi da album nema ni jednog suvišnog ili lošeg stiha, i da savršeno napada na - ovaj put glavnu temu - iskvarenost savremenog društva i međuljudskih odnosa. Uzaludni su ponovo bili svi napadi kritičara u kojem su bezuspješno ponavljali iste fraze za Boškove tekstove: "banalni", "plitki", "naivni", "daju pjevaču teške glasovne zadatke", "melodija se lomi, stihovi su nategnuti"..., kultni status grupe je u očima sve većeg broja sljedbenika nezadrživo rastao.


Tako se nakon tri izdana albuma i mnoštva odsviranih koncerata u proteklih par godina djelovanja, Atomsko Sklonište odlučilo na snimanje albuma uživo. To nije ni malo čudno, uzimajući u obzir preciznu i vrhunsku svirku na koncertima pred odanom publikom, ali posmatrajući i koncept benda. Boško Obradović je želio da realizuje nešto veliko što bi predstavljalo krunu dosadašnjeg rada grupe. Dugo najavljivani spektakl trebao je da se održi u Areni, ali je do promjene plana došlo u poslednji čas, i Atomci se sele u Dom JNA (današnji Dom hrvatskih branitelja). Zbog bojazni da prvo veče nešto ne pogriješe u svirci, Sklonište odlučuje da svira dvije noći. Drugo veče je bilo bespotrebno, prvu noć su odsvirali bez greške. Živom albumu (izdanom u jesen 1980. godine) su dali i adekvatno ime: "Atomska Trilogija", a materijal su skupili sa oba koncerta. U rock'n'rollu je staro pravilo da se tek na živoj svirci vidi koliko bend vrijedi, a ovim albumom se pokazalo da Atomsko Sklonište u tom elementu zaslužuje čistu desetku. Album je uspio u potpunosti prikazati kvalitet svirke galopirajućeg ritma, ali odnos između grupe i publike, te oduševljavajući osjećaj tokom njihovih koncerata nemoguće je bilo vjerno prenijeti na komad vinila, mada se na najosjećajnijim dijelovima albuma itekako može dosegnuti. Zaključak je da je album prenio tek dio atmosfere sa njihovih živih nastupa. Unutrašnji omot obiluje fotografijama - u crno bijeloj tehnici, što ovaj put nije baš prikladno, jer bi se kvalitetnijim fotografijama bend još bolje predstavio svima onima koji su preko ploče željeli da "prisustvuju" njihovom živom nastupu.

Ovim albumom su na odgovarajući način zatvorili trilogiju, po mnogo čemu apsolutno jedinstvenu na području bivše Jugoslavije. Narednih mjeseci nastavljaju koncertne aktivnosti. U Beogradu (gdje se do tada prodalo više od pola tiraža svih njihovih ploča) ponovo trijumfuju "u svom domu", na stadionu Tašmajdan, održavajući dva septembarska koncerta. Na prelazu između 1980. i 1981. godine svirali su dva koncerta sa Ribljom Čorbom (u hali Pionir) pod odgovarajućim nazivom koncerata "Atomska Čorba".

Nova 1981. godina Atomcima donosi značajne promjene. Nakon dosta sukoba i svađa, bubnjar Saša Dadić odlučuje da napusti grupu. Kao zamjena, na njegovo mjesto dolazi Zdravko Širola (pored bubnjeva svira i klavijature), sklapajući tako, ispostaviće se, najpoznatiju postavu grupe: Langer, Blažić, Gužvan i Širola. Najveći nastup Atomci ostavaruju na beogradskom hipodromu 1981. godine kada pred 50-60.000 posjetilaca nastupaju kao nosioci programa prvog dana dvodnevnog festivala "Hipodrom '81" koji se trebao zvati "Atomski Hepening" ali je ipak kasnije došlo do promjene naziva. Drugog dana su nastupili Bijelo Dugme i Iron Maiden.


Druga trilogija[uredi | uredi izvor]

Novi album u prvoj polovini 1981. godine donosi još novina ali i potresa. Bruno Langer od ovog albuma preuzima kompletno pisanje muzike, a grupa je prekinula prepoznatljivu praksu da album otvara recitacija Boška Obradovića. "Extrauterina" će biti posljednji album na kojem će Atomci predstavljati njegove tekstove, i nakon ovog albuma dolazi do prestanka njihove saradnje. Bruno Langer ovaj prekid saradnje označava kao oslobađanje Atomskog Skloništa od svega što je suvišno i strano rokenrolu, mada ostaje činjenica da su ubjedljivo najkvalitetniji materijali snimljeni dok je Boško Obradović bio tekstopisac i idejni vođa Skloništa. Iako je samo par mjeseci ranije Boško najavljivao da će biti vođa Atomskog Skloništa do svoje smrti, već u periodu izlaska "Extrauterine" bilo je jasno da su unutrašnji sukobi i nesuglasice rezultovali "mirnim" odlaskom Obradovića iz Skloništa, pa je prekid saradnje već unaprijed najavljen.

Ako je na prethodnom albumu bilo zanimljivo uvođenje akustične gitare, ovaj put je interesantan experiment sa harmonikom u "Smanji Gas", numeri koja otvara ovaj album, sniman u "Super Bear" studiju (bolje rečeno vili sa bazenom) u Nici, u Francuskoj. Tu je neposredno prije njih, grupa Pink Floyd snimila svoj čuveni album "The Wall". Sklonište je opet uspjelo da realizuje album na kojem je kvalitet pjesama poprilično izjednačen, a zvuk nanovo čvrst, rezak i svjež. Međutim ovaj album je donio i oprečna mišljenja među publikom. Mnogi ljubitelji Atomaca kojima su se promjene u produkciji i zvuku dopale, ovaj album određuju kao jedan od najkvalitetnijih. S druge strane, dosta je mišljenja da je ova ploča donijela primjetan pad u odnosu na prva tri albuma (produkcija je pod uticajem tada popularnog metal zvuka, a ritam mašina isuviše vuče na sintisajzere i elektroniku). Činjenica je da je "Olujni Mornar" kompozicija koja će ostati najomiljenija poklonicima, ali bi najpoštenije bilo prepisati svih 10 numera kao najbolje sa ovog albuma, koji je pomogao još većem učvršćavanju visokih pozicija grupe u zemlji.

Primjetna je i promjena glavne teme pjesama. Velika većina je posvećena "ljubavnim temama", što na jeziku Atomskog Skloništa znači opisivanje ponašanja i osjećanja pripadnica ljepšeg pola, i skoro u potpunosti kritikovanja istog, ali opet uz dosta stihova divljenja ženskoj ljepoti. Jedina pjesma čiji stihovi nastavljaju tradiciju antiratnog i pesimističkog u poeziji Atomskog Skloništa je "Moramo Zamoliti Prolaznike". Jedna - ali vrijedna, i nažalost opet proročanski stoprocentno tačna : "Pričali su mi dok smo bili djeca da ljudi žele ljubiti / sad na vratima kucaju vojnici tražeći nešto za ubiti".

Te godine Atomci bilježe mnogo televizijskih snimanja, a u Beogradu realizuju i film u režiji Miroslava Jokića. Na snimanju filma uporno je insistirao Boško Obradović. Rezultat je bila priča sastavljena od video numera precizno prateći koncepciju Atomaca. Na početku filma su scene koje prikazuju okruženje kao poslije atomske katastrofe: pustoš, ruševine i olupine. Dok se na kraju filma ipak dolazi do vedrijih snimaka. Film je krajnje profesionalno realizovan i za cijeli projekat je obezbjeđeno dovoljno novca za snimanje. Neke scene su snimljene u Puli, ali velika većina je urađena u Beogradu na različitim lokacijama, između ostalog deponija smeća i auto otpad na početku (u cilju dočaravanja uništenja i razrušenosti), a zelena polja i prometni autoput na kraju (obnavljanje prirode i ljudske civilizacije). Kompletna ekipa filma je uložila mnogo truda, ali najveći napor učinili su sami članovi Atomskog Skloništa: Bruno, Boško, Dragan, Sergio i Zdravko naročito snimajući scene u gomili smeća i otpada.


Destinacija snimanja sledećeg albuma, godinu dana kasnije, bio je Londonski JAM studio. Bruno Langer je sem pisanja muzike preuzeo i ulogu tekstopisca, čime u potpunosti preuzima sve ključne funkcije. Urađena u vrhunskoj produkciji Johna Etchellsa, i snimljena za samo dva dana (!!!) ploča "Mentalna Higijena" postaće njihov najprodavaniji i najpopularniji album, ustoličujući ih na sam vrh tadašnje jugoslovenske rock scene (dobiće titulu grupe godine za 1982.). Ovom istinskom remek djelu je pošlo za rukom ono što malom broju albuma uspije: da istovemeno bude i vrlo komercijalno i jednako kvalitetno. Iako je pred kraj snimanja albuma bilo pregovora sa Jugotonom, Sklonište je ipak ostalo vjerno svojoj matičnoj diskografskoj kući RTV Ljubljana. Vrhunska muzika i novi, svježi i primjetno drugačiji tekstovi doveli su grupu na vrhunac popularnosti od početka djelovanja. Dok su ostale naše grupe iz samog vrha rock i hard rock muzike početkom osamdesetih prolazile kroz krize, prestanke rada ili priklanjanja kratkotrajnom naletu novog talasa, Atomsko Sklonište je ostalo dosljedno svom pravcu i to im je na kraju i donijelo vrhunski uspjeh, bez puno osvrtanja na ono što drugi rade, a neki treći uzaludno pišu, znajući da će njihov način djelovanja ostaviti neizbrisiv trag u muzičkoj umjetnosti na ovim prostorima. Mentalna Higijena (sa vrhunskim ilustracijama na omotu) donijeće im i najveći hit za mnogobrojne top liste. Bilo trenutne, bilo top liste desetljeća ili vijeka. To je svakako "Treba Imat Dušu", koja je puna tri mjeseca bila suvereni broj 1 na jugoslavenskim top listama. Pored nje, tu su još i maestralne i efektne: "Na Palubi Jada", "Jonhy", "Žuti Kišobran", "Kraljica Cigana", te dvije predivne: "Rahela" i "Iza Zida". Najbrža pjesma na albumu je "Pun Mjesec". Album zatvara "Mutna Rijeka", čiji je tekst nastao po istinitom događaju. U toj pjesmi, solo dionicu je odsvirao poznati saksofonista Mell Collins (jedno vrijeme zvanični član grupe "King Crimson"). Sve ove pjesme zajedno donijeće albumu veliki uspjeh, ogroman tiraž, (ploča se za manje od mjesec dana prodala u preko 150.000 primjeraka i na kraju dostigla platinasti tiraž) a grupi dobru podlogu za još jednu uspješnu turneju po čitavoj državi. Zanimljivo je da je po turneji po BiH, Atomsko Sklonište sviralo po dva koncerta za jedno veče, a Sergio Blažić, koji bi po pravilu trebao najteže da podnese tih 4 sata svirke, bi prvi koncert koristio "za zagrijavanje" a tek na drugom bi pružao najviše i doživljavao najveće zadovoljstvo umjesto umora i iscrpljenosti.


Uspjeh "Mentalne Higijene" im je dao i odvažnost da sa svojom muzikom pokušaju prodor i van granica naše zemlje. Rezultat tog (prvog) pokušaja je album "Space Generation" (sniman na Floridi, objavljen 1983. godine) na kojem je objavljeno 9 pjesama (uglavnom sa dva posljednja albuma) ovaj put otpjevane na engleskom jeziku. Nekim pjesmama je promjenjen i aranžman, i rezultat je bio album primjetno blažeg senzibiliteta, mada je vjerno prenio velike hitove grupe. Kada su se nakon američkih koncerata vratili kući i ponovo krenuli na turneju, nastupi su im predstavljani pod sloganom "Povratak iz Amerike".


Šesti studijski album "Zabranjeno Snivanje", snimljen je i objavljen 1984. godine. Kao promotivne pjesme najviše su prezentovane laganije kompozicije: "Nježan i Mlad" i "Jutro" (koja je predstavljala još jedan izlet u akustiku, sa predivnim gitarskim solom). Ipak tek među ostalim numerama ("Tražila Je Lice Ljubavi", "Tvoj Princ", "Ljubomora" i "Jučerašnje Sutra") kriju se briljantni momenti. Ostali dio materijala nije dostigao neku široku popularnost (kao i cijeli album) mada je nesumljivo da se radi o više nego kvalitetnim pjesmama. Čak je i dizajn omota najsiromašniji od svih njihovih ploča; pored osnovnih podataka, ništa se više ne nalazi na omotu, čak ni tekstovi pjesama. Kao glavni likovni motiv iskorištena je slika Andrea Mantenje: "Mrtvi Hrist".

Iste godine Atomsko Sklonište i dalje neumorno nastupa širom zemlje, i odlučuju se za realizaciju još jednog živog albuma. Ovoga puta, za tu namjenu iskoristiće, praktično već tradicionalne, septembarske koncerte na stadionu Tašmajdan. Album simbolično nazvan "Jednom U Životu" (pojaviće se u prodaji sledeće, 1985. godine) predstavlja posljednji oficijelni zapis na kojem se pojavljuje Sergio Blažić. On se ni jednog trenutka tokom rada Atomskog Skloništa nije predavao pred smrtonosnom bolešću (rak limfnih žlijezda), već godinama nastupajući na koncertima sjedeći na stolici. Zbog dugogodišnjeg tretmana hemoterapijama i zračenjem, njemu je potpuno opala kosa. Nakon svakog većeg koncerta on je morao ići na terapije u onkološku kliniku ljubljanske bolnice. Svaka svirka za njega je predstavljala novu pobjedu. "Jednom U Životu" je prikazao Serđa i drugove u najboljim momentima. Zbog svega toga album nosi gotovo bolnu atmosferu u 7 spektakularnih izvedbi, u kojima na gotovo svakoj najviše dolazi do izražaja upravo Sergio, njegove neograničene glasovne mogućnosti i najosjećajnija vokalna interpretacija ikad zabilježena u našoj rock muzici. Na dosta pjesama, u prvom planu je upravo njegova neposredna komunikacija sa vjernom publikom što albumu u najvećoj mjeri i donosi potresni osjećaj tuge koji se prožima kroz razarajuću muziku. Stvarno bi bio pretežak zadatak izdvojiti neku numeru. Od uzbuđujuće "Olujni Mornar" koja otvara ploču pa do "Djevojka Br. 8" kojom sprektakularno završavaju, nalazi se 33 minute najbolje žive svirke ikad snimljene kod nas.


U proljeće 1985. godine Sergio učestvuje u snimanju pjesme "Za Milion Godina" u sklopu "Yu Rock Misije" koja je pratila svjetsku humanitarnu akciju "Band Aid". Kao vrhunac akcije, juna te godine održan je veliki koncert domaćih muzičara u Beogradu. Atomsko Sklonište nastupa pred kraj koncerta. Standardno dobro su odradili svoj dio posla, ali prava poslastica je došla na kraju njihovog nastupa: poslije vokalnog dijela pjesme "Ljubomora", Sergio se povukao sa bine, a ostatak Atomaca je raspalio žestok instrumental. Salva teškog rocka je istinski zapalila publiku na stadionu, ali i pred TV ekranima širom zemlje.


Atomsko Sklonište nastupa posljednji put sa Sergiom 21.07.1986. godine, na oproštajnom koncertu u pulskoj diskoteci "Piramida". Tada su nastupili u standardnoj postavi Blažić, Gužvan, Langer, Širola, pojačani Eduardom Kancelarom za klavijaturama.


Langer i Gužvan sa američkim saradnicima pripremaju još jedan album na engleskom jeziku. Za potrebe pripreme i snimanja tog albuma oni u ljeto 1986. odlaze na Floridu gdje provode skoro cijelu godinu. Tamo im stiže loša vijest: Sergio Blažić - Đoser umire u Pulskoj bolnici 18.01.1987. Sahranjen je dva dana kasnije pred više od 4.000 ljudi.


Langer i Gužvan nastavljaju rad na albumu i "This Spaceship" donosi 8 starih pjesama, u temeljno izmjenjenim aranžmanima (neki su doveli pjesme gotovo do neprepoznatljivosti). Jedino su dvije pjesme nove, mada su i za njih iskorištene neke teme i gitarski rifovi iz starijih pjesama. Izlazak tog albuma, licencno objavljenog kod nas bez ikakvog uspjeha baš kao ni na američkom tržištu, ujedno predstavlja i kraj prvog, legendarnog desetogodišnjeg, perioda grupe.


Poslije kraja[uredi | uredi izvor]

Tokom 1987. godine Bruno Langer učestvuje kao gost grupe Time, na turneji "Legende Yu rocka". Snimak legendarne "Majko Zemljo" koji su izveli Time, Langer i Janez Bončina zabilježen je na duplom koncertnom LP-u. Sledećih godina, Bruno nastupa sa raznim saradnicima i, sve češće, boravi u inostranstvu, naročito u Americi.


Krajem osamdesetih sa novom postavom Bruno održava Atomsko Sklonište koje će novi studijski album "Criminal Tango", sniman početkom 1990., objaviti krajem te godine. U novoj postavi su bubnjar Nikola Duraković i gitarista Ranko Svorcan. Langer je već od ranije preuzeo i ulogu pjevača, ne želeći da nekome drugom prepusti vokalne dionice, iako je bilo dosta kandidata za to mjesto. Tokom zadnjih par godina, najčešće spominjana opcija je bio sarajevski pjevač Mladen Vojičić Tifa, koji je često isticao da mu je Serđo bio jedini iskreni i pravi prijatelj. U snimanju albuma "Criminal Tango" učestvovao je član grupe iz ranih dana, Paul Bilandžić koji zbog privatnih obaveza nije sa ostatkom grupe putovao na koncerte koji su tokom ljeta utabali stazu za izlazak albuma. Za plakate tokom turneje iskorištena je slika sa omota prethodnog albuma "Zabranjeno Snivanje". "Criminal Tango" se može svrstati u dobro poznatu kategoriju: "što se više sluša - sve je bolji" a nesumljivo je da se radi o temeljno izmjenjenom zvuku benda. Na albumu se nalazi nekoliko izvanrednih kompozicija, među kojima i "Tajna" posvećena Đoseru, a na kojoj gostuje saksofonist Berislav Jurišić.


1990. i 1991. godine Atomci održavaju bogatu koncertnu aktivnost u, još uvijek, velikoj Jugoslaviji. Na njima, a i kroz mnogobrojne intervjue, Bruno širi glas razuma, ljubavi i dobre volje u okruženju koje sve lagano postaje katastrofalno, baš onako kako je opisano u pjesmama Boška Obradovića. Nastavljajući tradiciju da svira svugdje gdje se okupljaju rokeri, koji pokušavaju ostati iznad narastajuće kataklizme, sad već istorijski gest rock'n'roll misionarstva ljubavi i razuma, Bruno čini krajem avgusta 1991. godine nastupajući na tradicionalnoj "Zaječarskoj Gitarijadi" (odmah nakon nastupa na beogradskom Avala Festu), u vrijeme kada su bezumni oružani sukobi u Hrvatskoj već uveliko počeli. Negdje u to vrijeme Langer najavljuje novi album koji se trebao zvati "Snajper", ali do realizacije tog projekta nikad nije došlo.

Karijeru Skloništa, Bruno narednih par godina više vezuje za inostranstvo. Tako će za izdavačku kuću sa Floride "East Europe Records" 1992. godine izaći album "East Europe Man", koji sadrži numere stvarane i objavljivane ranijih godina. Većina pjesama je sa albuma "This Spaceship", dok su jedine dvije na našem jeziku sa "Criminal Tango". Najzanimljivija je svakako "Chinese Bike" koja otvara album. Tom kompozicijom, Atomsko Sklonište je "uskočilo" na američku listu "Top 100". Takav uspjeh nikome sa ovih prostora prije njih (a ni poslije) nije pošao za rukom. Na taj način Sklonište je dostiglo nešto što ni njima samim na vrhuncu popularnosti u zemlji nije uspjelo, ali ni mnogim našim grupama (Yu Grupa, Smak, Bijelo Dugme, Korni Grupa, Divlje Jagode...) koje su imale šansu načiniti značajniji uspjeh na zapadnom muzičkom tržištu. Atomci su bili među potencijalnim kandidatima za nastup na koncertu Woodstock 1994, povodom obilježavanja dvadeset i pete godišnjice održavanja najvećeg rock festivala svih vremena. Međutim, iako već najavljeni, otpali su sa spiska, čime je koncert ostao bez jedine savremene grupe antiratne orijentacije koja svojim tekstovima neposredno propagira mir.


Na domaćem tržištu, novi album "Terra Mistica" izlazi 1995. godine. Bio je to prvi i poslednji album koji je izdat za Croatia Records (bivši Jugoton). Na njemu se nalazi 9 kompozicija jednostavnog izraza u standardnom rock stilu.

Iste godine RTV Slovenija, diskografska kuća koja je pod ranijim nazivom RTV Ljubljana izdala sve dotadašnje "domaće" albume Atomskog Skloništa je na tržište izbacila CD kompilaciju sa hitovima grupe pod nazivom "1976 - 1986", a nešto kasnije i CD "Vol.2" tog izdanja. Bruno Langer najavljuje snimanje novog studijskog albuma 1999. godine pod nazivom "Portobello Street", po londonskoj ulici u kojoj se prodaju stvari iz 60-ih godina. Ni taj album nikad nije snimljen.


Sa prestankom suludih ratova na balkanskim prostorima, i Atomsko Sklonište je, na oduševljenje brojnih rockera, ponovo počelo nastupati po, sad već susjednim, balkanskim zemljama. Ukupno gledano, Atomsko Sklonište svira češće nego prije, iako grupa više nije toliko popularna kao u zlatnom periodu. Bruno je i dalje svugdje rado viđen gost, možda i više nego ranije. U najvećem broju slučajeva nastupaju u sad već ustaljenoj postavi koja traje godinama i koja je postala najdugovječnija od svih postava Atomaca. Samo na nekim koncertima Nikicu Durakovića znao bi na bubnjevima zamjenjivati Stjepan Bobić (jedno vrijeme svirao u grupi Messerschmitt), a zamjena za Ranka Svorcana je Aleks Černjul, sin novinara Armanda Černjula koji je između ostalog radio i na autobiografiji Sergia Blažića koja nažalost nikad nije objavljena. Ta zamjena na mjestu gitariste je najčešće bila 1997. i 1998. kada je Svorcan bio angažovan na solo projektu zajedno sa Ljubom Vujičićem-Bananom (zajedno su bili autori tekstova i muzike). Rezultat te saradnje je album "Sjećanja" na kojem pored Svorcana i Durakovića, Davor Zgablić (KUD Idijoti) svira bas gitaru, a Dado Topić se pojavljuje kao gost.


Za novu 2001. godinu, na dočeku novog milenijuma, Atomci su svirali na beogradskom Trgu Republike, čime praktično ovjeravaju veliki povratak na koncertnu scenu bivše Jugoslavije. Treba svakako spomenuti i nastupe, kao predgrupa, legendarnim svjetskim hard rock bendovima na njihovim nastupima u Hrvatskoj: Motorhead, Uriah Heep i Whitesnake, kao i mnogobrojne nastupe na skupovima motociklista (bajkera) širom "regiona", kojima su Atomci već postali i jedan od zaštitnih znakova.


Kao tradicionalna manifestacija u znak sjećanja na Sergia Blažića, već 1988. godine se uspostavljaju "Đoserovi Memorijali". Prve godine Serđovi prijatelji iz malonogometnog kluba "Park Avenija '69" organizuju turnir u malom fudbalu, a sledeće godine su u manifestaciju uključuju i Blažićevi prijatelji iz svijeta muzike. Prije svih Bruno Langer, Dado Topić, Janez Bončina i Aki Rahimovski. Kompletna zarada od memorijala redovno će odlaziti u fond lige za borbu protiv raka. Muzički dio memorijala će desetak godina kasnije prerasti u najvažniji rokerski događaj u Hrvatskoj i istinski spektakl. Nažalost nakon 16 sezona, iz različitih razloga, tradicija se prekida 2004. i 2005. godine, ali je 19.memorijal ipak održan, 02/2006, s najavom da će naredne godine jubilarni, 20.memorijal biti vrhunska manifestacija.


Boško Obradović je preminuo 2000. godine od posljedica srčanog udara, profesor Gužvan je direktor firme. Privatno se bavi modifikacijom i konstrukcijom gitarskih pojačala, jako cijenjenih u Puli. Sve vrijeme tokom sviranja u Atomskom Skloništu on je koristio svoja pojačala, što je rezultovalo da se u zvuku Atomaca mogu prepoznati tri različita perioda tokom zlatnih godina rada. I zbog toga se može reći da je Gužvan imao možda i najveći uticaj na zvuk benda, naročito na nastupima uživo. Saša Dadić radi u "Uljaniku", inžinjer Zdravko Širola u preduzeću za puteve, dok se magistar Eduard Kancelar, sve vrijeme bez prestanka, bavi muzikom - doduše ne samo rock'n'rollom.

Članovi grupe[uredi | uredi izvor]

Orginalna postava[uredi | uredi izvor]

Sadašnji članovi[uredi | uredi izvor]

Bivši članovi[uredi | uredi izvor]

Diskografija[uredi | uredi izvor]

Studijski albumi[uredi | uredi izvor]

Albumi uživo[uredi | uredi izvor]

Atomic shelter[uredi | uredi izvor]

Kompilacije[uredi | uredi izvor]

  • 1976 - 1986
  • '76 - '86 Kolekcija hitova Vol.2

Singlovi[uredi | uredi izvor]

  • 1979 "Pomorac Sam Majko / Pakleni Vozači"
  • 1980 "Bez Kaputa / Tko Će Tad Na Zgarištu Reći"
  • 1980 "Generacija Sretnika / Gazi Opet Čizma"