August Strindberg

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Johan August Strindberg
Example alt text
August Strindberg, fotografski autoportret
Rođenje 22. januar 1849.
Stockholm, Švedska
Smrt 14. maj 1912.
Stockholm, Švedska

Johan August Strindberg /strind'berj/ (Stockholm, 22. januara 1849. – Stockholm, 14. maja 1912.), švedski autor, slikar i fotograf.

Jedan je od najpoznatijih švedskih autora, zacijelo i najplodniji sa gotovo sedamdeset svezaka sabranih djela. Smatra se jednim od tvoraca modernoga teatra.

Rođen kao četvrto od jedanaestero djece siromašnoga trgovca Karla Oskara Strindberga i njegove služavke Eleonore Norling. U svojim autobiografskim djelima, posebice romanu Služavkin sin (Tjenstekvinnans son) svoje je djetinjstvo prikazivao težim nego što je uistinu bilo. Radio je kao kućni učitelj, činovnik u telegrafskom uredu, glumac, bibliotekar, novinar, a okušao se i u studiju medicine i alkemiji.

Bio je oženjen s tri žene: Siri von Essen, Frieda Uhl i Harriet Bosse. Njegov odnos prema ženama bio je prilično problematičan, od mišljenja da žene i muškarci imaju ista prava u Brakovima I (Giftas I) do mizoginičnih stajališta u Brakovima II (Giftas II) i drugim djelima.

Pisao je romane, novele, kratke priče, pjesme, kritike, pisma, ali je najveću vrijednost postigao dramama, posebice onima naturalističkima, naprimjer Gospođicom Julijom (Fröken Julie) kojoj prethodi Predgovor (Förord), značajan manifest naturalizma; dok se drame Igra snova (Ett drömspel) i Sablasna sonata (Spöksonaten) smatraju pretečom ekspresionizma.

Tokom života imao je razne uzore, od Nietzschea i Swedenborga do Shakespearea. Opus mu se (uz određene manjkavosti) može sažeti u tri tematska pravca: kriza u savremenom društvu što podrazumijeva odnos između muškaraca i žena, porodični problemi, moral, hipokrizija, industrijalizacija i urbanizacija, problemi radničke klase… Drugi su historijske teme, tematizirane prvenstveno u historijskim dramama o švedskim vladarima i značajnim historijskim ličnostima. Treći pravac je misticizam i okultizam, gdje je okrenut duhovnim vrijednostima i promišlja o životu i smrti.

1879. izdaje roman Crvena soba (Röda rummet) koji se često naziva prvim švedskim modernim romanom, i dramu Majstor Olof (Mäster Olof). Slijedi još nekoliko dramskih djela, ali kritika ga uporno ne prihvaća. Razočaran kulturnim stanjem u Švedskoj odlazi u Pariz 1883., a odatle u Švicarsku, ali brzo se vraća i, iako će imati još nekoliko izleta izvan Švedske, nadalje će se uglavnom seliti unutar domovine.

Najpoznatije su mu drame naturalističkog ciklusa: Otac (Fadern), Gospođica Julija (Fröken Julie) i Vjerovnici (Fordringsägare).

Uslijedila je teška psihička kriza koja je postala temeljem nove poetike. Plodovi te, tzv. inferno krize, su: Inferno, Legende, Put u Damask I, II (Till Damaskus I, II), Advent

Nove je izraze tražio i u dramama: Mrtvački ples (Dödsdansen), Igra snova (Ett Drömspel) i drugima.

Historijske je drame pisao po uzoru na Shakespearea; Gustaf Vasa, Karlo XII., Kristina samo su najpoznatije.

U domovini su mu najprihvaćenija djela Ljudi s Hemsöa (Hemsöborna) i Švedske sudbine i pustolovine (Svenska öden och äfventyr).

Dvije zbirke novela Brakovi (Giftas) donijeli su mu reputaciju mizogenog autora.

U posljednjim se proznim djelima, Okultni dnevnik (Oculta dagboken) nadahnjuje Talmudom.

Njegov se opus sastoji od približno šezdeset drama, deset romana, deset zbirki novela i osam hiljada pisama.

Umro je u 63. godini u tzv. Blå Tornetu u Stockholmu, gdje je danas muzej njemu u čast.


Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Den fredlöse, 1871.
  • Från Fjerdingen och Svartbäcken, 1877., novela
  • Majstor Olof (Mäster Olof), 1872., drama
  • Crvena soba (Röda Rummet), 1879., roman
  • Svenska folket i helg och söcken, 1881.–1882.
  • Det nya riket, 1882., roman
  • Lycko-Pers resa, 1882., drama
  • Švedske sudbine i avanture I–IV (Svenska öden och äfventyr I–IV, 1882.–1891., novele
  • Dikter på vers och prosa, 1883.
  • Sömngångarnätter på vakna dagar, 1884., pjesma
  • Brakovi I–II (Giftas I–II), 1884.–1886., novele
  • Utopier i verkligheten, 1885., novela
  • Sin služavke I–V (Tjensteqvinnans son I–V), 1886.–1909., autobiografija
  • Ljudi s Hemsöa (Hemsöborna), 1887., novela
  • Ispovijed jednog luđaka (Le plaidoyer d'un fou), 1887.-1895.
  • Otac (Fadren), 1887., drama
  • Gospođica Julija (Fröken Julie), 1888., drama
  • Skärkarlslif, 1888., novela
  • Paria, 1889.
  • Bland franska bönder, 1889., reportaža
  • Vjerovnici (Fordringsägare), 1888.-1889., drama
  • I hafsbandet, 1890., roman
  • Inferno (Inferno), 1897., autobiografija
  • Legende (Legender), 1898., autobiografija
  • Put u Damask I–III (Till Damaskus I–III), 1898.–1904., drama
  • Advent (Advent), 1899., drama
  • Gustaf Vasa, 1899., drama
  • Erik XIV, 1899.
  • Uskrs (Påsk), 1900.-1901., drama
  • Kronbruden, 1901., drama
  • Mrtvački ples (Dödsdansen), 1900.-1901., drama
  • Gustaf III, 1902., drama
  • Igra snova (Ett drömspel), 1901.-1902., drama
  • Fagervik och Skamsund, 1902., novela
  • Ensam, 1903., autobiografija
  • Gotičke sobe (Götiska rummen), 1904., roman
  • Ordalek och småkonst, 1905., pjesma
  • Crne zastave (Svarta fanor), 1904.-1907., roman
  • Oväder, 1907., komorna drama
  • Brända tomten, 1907., komorna drama
  • Sablasna sonata (Spöksonaten), 1907., komorna drama
  • Pelikan (Pelikanen), 1907., komorna drama
  • Svarta handsken, 1909., komorna drama
  • En blå bok I–IV (1907.–1912., eseji)
  • Riksföreståndaren, 1908.
  • Stora landsvägen, 1909., drama
  • Tal till Svenska Nationen..., 1910., novinski članak
  • Världs-språkens rötter, 1911., znanstveni članak
  • Vivisektioner, 1958., eseji, postumno)
  • Okultni dnevnik (Ockulta Dagboken), 1977., dnevnik, postumno

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: August Strindberg
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: