Babin Jar

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Karta Holokausta u Ukrajini

Babin Jar je klanac na zapadnom predgrađu ukrajinske prijestolnice, Kijeva. Babin Jar je mjesto gdje su Nacisti 29. i 30. septembra 1941. godine ubijali Jevreje okupiranog Sovjetskog Saveza. Masakr u Babinom Jaru (na ukrajinskom Бабин яр) slovi kao čvrst dokaz umiješanosti Njemačke Armije u Holokaust.

Ubistva 1941.[uredi | uredi izvor]

Njemačke snage su ušle u Kijev 19. septembra 1941. godine. Pet dana kasnije, mine koje su postavljali sovjetski autoriteti počele su ekslplodirati kada je izbila i velika vatra koja je uništila veći dio centra grada. SS kao i policijski zvaničnici, zajedno sa oficirima „Šeste Armije“ smatrali su ovo prihvatljivim obrazloženjem za vršenje nasilja nad kijevskim Jevrejima koje su već bili počeli progoniti. Negdje između 25. i 27. septembra, odlučili su poubijati sve Jevreje. U nedjelju, 28. septembra, tek imenovana „sporedna policija“ izdala je naređenje kijevskim jevrejima, na ruskom, ukrajinskom i njemačkom jeziku. Naređeno im je da se sljedećeg jutra u samu zoru pojave na raskrsnici i da sa sobom ponesu lične dokumente, novac, sve vrijednosti koje imaju, kao i toplu odjeću. Nikakav razlog nije ponuđen. Izdat je proglas da će svi „židovi“ koji se ne pojave, biti strijeljani.

Nekoliko hiljada Jevreja, očekivavši deportaciju, stiglo je na raskrsnicu ulica Melnik i Dehtiarivska gdje je u tom trenutku stajao i teretni voz. Usmjereni su ka jevrejskom groblju, mjestu kojeg su kontrolirali Nijemci i Ukrajinci. Nakon što su ušli, morali su predati sve dokumente i vrijednosti koje su imali, te proći njemački pseći čopor. Ukrajinska policija ih je natjerala da skinu odjeću i odvezla ih je ka Babinom Jaru, mjestu gdje su ih Nijemci ubijali puškama i mitraljezima. Ubice su bili pripadnici Sonderkommando 4a, podjedinica Sigurnosne policije – odjel C (jedan od četiri Einsatzgruppen). U masakru su im pomagali rezervni policijski bataljon br. 45 i policijski bataljon br. 303. Cijelo jutro i poslijepodne Jevreji muškarci, žene, djeca, kao i nejevrejski „muževi“ i žene zajedno sa svima onima koji su htjeli da budu sa njima, stigli su na mjesto zločina. Masakr je nastavljen narednog dana kada je još Jevreja stiglo u Babin Jar. Tako je klanac postao ogromna masovna grobnica. Prema podacima sigurnosne policije, ubili su 33.771 Jevreja za dva dana. Historičari ove statistike smatraju veoma pouzdanim.

Ubistva nakon 1941.[uredi | uredi izvor]

Mnogi Jevreji su ubijani u Babinom Jaru i nakon septembra 1941; iako podaci o zločinama koji su prezentovani nakon rata ne prikazuju one koji su kasnije ubijeni. Npr. oko tri hiljade jevrejskih ratnih zarobljenika su ubijeni u septembru i početkom oktobra 1941. Oni koji nisu bili Jevreji, naročito nejevrejski zarobljenici Romi, također su ubijeni u Babinom Jaru. U februaru 1942. ubijen je i gradonačelnik Kijeva kao i neki drugi pripadnici organizacije „Ukrajinski nacionalisti“, iako se ovi zločini vjerovatno nisu fizički dogodili u Babinom Jaru, nacisti su tamo premjestili leševe. Nešto kasnije, nacisti su koristili i otrovne gasove da bi pogubili eventualne preživjele. U augustu 1943, u skrivenoj operaciji koju je predvodio bivši komadant Sonderkommando 4a, Paul Blobel (pogubljen 1951.), jevrejski stanovnici obližnjeg kampa, morali su prekopati grobnicu da bi kremirali leševe koji su se nalazili u Babinom Jaru. Četvorica preživjelih, procjenjuju da je oko 100.000 leševa bilo zakopano, i to je bila službena sovjetska (danas ukrajinska) cifra žrtava u Babinom Jaru, od 1941. do 1943.

Tokom rata, sovjetski mediji su izvještavali o masakru nad kijevskim Jevrejima, a u martu, sovjetsko-ukrajinski autoriteti su odlučili podići spomenik na tom mjestu. Namjera za spomenik nikada nije zaživjela, i vrlo brzo je postalo nemoguće prikladno komemorirati Babin Jar, sve zbog rastućeg antisemitizma. Komunistička partija je zabranila bilo kakvo obilježavanje Holokausta. Obližnje fabrike građevinskog materijala počele su klanac puniti smećem, a vlasti su napravili planove za gradnju stadiona i parka na tom lokalitetu. Čuveni sekretar Komunističke partije - Nikita Hruščov, htio je ublažiti sovjetske restrikcije. "Literaturnaja gazeta", ugledni ukrajinski časopis, objavio je pismo kijevskog pisca Viktora Nekrasova, koji je zahtjevao memorijal posvećen žrtvama pogubljenim u Babinom Jaru. 13. marta 1961, fabrika odbija da obustavi odlaganje otpada koji izaziva haos u predgrađu Kijeva – Kurenivka distriktu, te ubija nepoznat broj ljudi. U septembru 1961, Literaturnaja gazeta pravi novu senzaciju tako što objavljuje pro-jevrejsku poemu ruskog pisca Jevgenija Jevtuščenka - „Babin Jar“ (kasnije, nakon mnogo pritisaka dodao je patriotsku rečenicu o Rusiji). Kompozitor Dimitri Šostakovič je napisao priču za svoju „Trinaestu Simfoniju“ koja je objavljena 1962.

Memorijal[uredi | uredi izvor]

Sredinom šezdesetih bila su dva zvanična prijedloga za izgled memorijala, ali ni jedan od njih nije doveo do promjena na lokalitetu. Na dvadeset petu godišnjicu masakra, pojavila se spontana komemoracija sa opaskom ukrajinskog pisca Ivana Džiubi-ja koji je hrabro osudio antisemitizam. Nakon toga, komemoracije su, baš kao i prije 1966, vješto zataškane. 1966. godine, jedan moskovski časopis je u nastavcima objavljivao novele Anatolia Kuznetsova o Babinom Jaru, a godinu dana nakon toga, novele su objavljene kao knjiga. Ovaj rad, koji predstavlja autorova sjećanja, također je sadržavao izvještaje o masakru koje je načinila Dina Proničeva, jedan od šačice preživjelih osoba. Komunistička partija je započela sa uznemiravanjem Kuznetsova, koji je ubrzo pobjegao u Veliku Britaniju, gdje je objavio i drugu verziju svoje knjige koja je sadržavala neke konkretnije stvari o ratnom vremenu antisemitizma. Politička klima sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, rezultirala je teškim izvrtanjem istine o Babinom Jaru. 12. marta 1970. list Pravda, zvanične sovjetske novine, objavile su izjavu koju je potpisao 51 Jevrej iz Ukrajine, a koja je sadržavala sljedeće: „Tragedija u Babinom Jaru neće zauvijek ostati samo kao oličenje Hitlerovog kanibalizma, već i kao neizbrisiva sramota njihovih saizvršilaca: Cionista“ (p. 4). Iako se 1976., na mjestu gdje su izvršena najveća ubistva konačno pojavila velika bronzana skulptura koja simbolizira stradanje i ubijanje zarobljenika od 1941. do 1943. ona ustvari nije nigdje simbolizirala Jevreje. Isto tako, sovjetska televizija je 1981. dokumentovala sve o Babinom Jaru prenoseći poruke o anticionizmu.

U septembru 1991., mjesec dana nakon sticanja nezavisnosti Ukrajine, država je sponzorisala komemoraciju masakra u Babinom Jaru. Dodatni tekst je dodat na sovjetski spomenik, a na još jednoj lokaciji (daleko od zvaničnog mjesta ubijanja) lokalni Jevreji su postavili bronzanu menoru. Ubrzo su se našli još neki komemorativni spomenici stradanju, uključujući i dva drvena križa gdje su prvi podigli članovi organizacije „Ukrajinski nacionalisti“ 1991. godine, i drugi, 2000. godine Ruska pravoslavna crkva u čast dvojice sveštenike za koje se pretpostavlja da su u novembru 1941. ubijeni u Babinom Jaru. 2001. godine u Babinom Jaru je izgrađen i spomenik, posvećen ubijenoj djeci. 2001. godine postavljen je kamen – temeljac za izgradnju muzeja „Babin Jar“. 2002. godine, u Kijevu je vođena emotivna debata među Jevrejima zbog postajanja mogućnosti da se muzejski kompleks izgradi nad posmrtnim ostacima ubijenih.

Svjest o Babinom Jaru se razvila iz raznih izvora kao što je bestseler Leona Urisa – „Egzodus“ (1958) koji ukratko spominje Babin Jar; suđenja za ratne zločine u Nürnbergu i drugim mjestima; Babin Jar park u Denveru (otvoren 1970.); prevodi Jevtučenkovih i Kuznetsovih radova; TV serijali – Holokaust (1978) koji uključuju scene masakra i posjetu spomeniku bivšeg američkog predsjednika George Busha (1991) i pape Ivana Pavla II.

Spomenici[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]