Banjalučka sahat-kula

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Banjalučka sahat-kula
Sahat-kula u Banjoj Luci
LokacijaBanja Luka
DržavaBosna i Hercegovina

Sahat-kula u Banjoj Luci nalazila se u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhat-pašine džamije i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala poseban javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada Banje Luke. Bila je bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekt sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan s objektom Ferhadije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.

Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to 1587, za vrijeme velikih građevinskih poduhvata Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci, novoj prijestonici novoformiranog Bosanskog pašaluka. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula bila je najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.

Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala gotovo kvadratnu osnovu dimenzija 3,20 × 3,30 m. Njeni zidovi bili su neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. iznosila je 18,89 m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala je niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama.

Kontekst[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Sahat-kula

Izgradnja sahat-kula na području Osmanlijskog Carstva otpočela je sredinom 16. stoljeća, kao posljedica arhitektonskih i kulturnih uticaja donesenih s područja Srednje Evrope.[1][2] Izgradnja je bila uslovljena – s jedne strane – potrebom obavljanja islamskih molitvi (pet dnevno, u određeno vrijeme, kako je propisano islamskim normama);[1][2] s druge strane, to je bila skupoća tada vrlo rijetkih džepnih satova koje prosječan stanovnik nije sebi mogao priuštiti.[3][4] Zajedničke arhitektonske i prostorne karakteristike sahat-kula vezane su za rješenja tornjeva građenih u evropskim gradovima, ali prilagođenih sredini u kojoj se gradila sahat-kula u vidu lokalnog materijala od kojeg se gradila i zateknutog tradicionalnog načina gradnje.[1][2]

Sahat-kule najčešće su građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih legatora (vakifi). Prema jednom putopiscu iz Francuske iz 16. stoljeća, prva sahat-kula podignuta je u Skoplju između 1566. i 1572, a sat je bio dovezen iz zauzetog Sigeta. U periodu osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini, s urbanim razvojem pojedinih gradova grade se i sahat-kule, tako da historičar Hamdija Kreševljaković do 1952. bilježi 19 sačuvanih sahat-kula na ovom prostoru.[1][2][5][4]

Sahat-kule visoke su građevine četvorougaone osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova najčešće se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat s napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama javljaju se i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja pa do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da male količine svjetlosti uvedu u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnog mehanizma. Stubišta su bila postavljana uz zidove i imala na uglovima podeste ("odmorišta"). Brigu o sahat-kulama vodili su uglavnom sami vakifi. Svaka sahat-kula imala je po jednog službenika, koji je navijao sat; popravke su vršili urari.[4] Službenik koji je navijao sat zvao se muvekit, pa su uz džamiju postojale posebne prostorije (muvekhitane) gdje se izračunavalo vrijeme molitvi i vršilo navijanje sata. Ovaj posao često se nasljedno prenosio unutar jedne porodice (npr. s oca na sina), pa je tako jedna porodica ovu dužnost obavljala dugi niz godina.[6][7]

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Banjalučka sahat-kula spadala je u značajnije objekte ovog perioda i predstavljala je poseban javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada, a još uvijek bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije; predstavljala je njen integralni dio, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura prostora.[4][1][2] Porijeklo i hronološki okvir u kojem je nastala još nije sa sigurnošću utvrđen,[4][2][8] što predstavlja još nerazjašnjeni dio banjalučke srednjovjekovne historije.[1] Postojanje srednjovjekovnog trga na ovoj lokaciji, smještenog između tvrđave – s jedne strane, i brda Lauš na kojem je bila katolička crkva svetog Lajoša (ili Ludovika) s grobljem – s druge strane, prema mišljenju arhitektkinje Sabire Husedžinović koja potvrđuje prostornu važnost ove lokacije kroz historiju.[1]

Brojni historičari, kao što je Hamdija Kreševljković ili Alija Bejtić, ističu da je sahat-kula najvjerovatnije nastala u 16. stoljeću, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskog pašaluka u Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića (vladao 1574–1588). U pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami, kako navode ovi autori, može se zaključiti da je podignuta oko 1587. To u vakufnami nije izričito spomenuto, ali je navedeno da se određuju materijalna sredstva za plaćanje službenika koji mora voditi računa o održavanju javnog sata; prema ovim autorima jasno je da je taj sat mogao biti jedino na sahat-kuli. To je najstarije pominjanje jednog sata na prostoru Balkana, tako da postoji vjerovatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni.[4][9][10][11]

Husedžinović relativizira ovu tvrdnju ističući da je ovo jedna od mogućih interpretacija, te da je moguće da je sahat-kula postojala i prije ovog spomena u vakufnami Ferhat-paše, ali samo da je imala drugu namjenu.[12][2] Jedna od hipoteza koja datira nastanak sahat-kule u period prije graditeljske aktivnosti Ferhat-paše Sokolovića u Banjoj Luci jest hipoteza banjalučkog novinara i hroničara Aleksandra Ravlića. Ravlić drugačije iščitava podatak u pašinoj vakufnami od Kreševljakovića, ističući da je prije logičnije da je "pronicljivi i vidoviti Ferhad-paša, procijenio značenje sahat-kule (koju je zatekao na prostoru na kojem je naredio iznova 'zakopati' središte novom naselju) i unošenjem stavki o plaći 'sajčije' (urara, časovničara) želio na neki način sačuvati tu, vjerovatno, kršćansku 'zaostavštinu' od nasilnog rušenja". U prilog ovoj tezi, Ravlić navodi i činjenice da je groblje – kako se implicitno navodi u vakfunami – postojalo tu, kako ističe, i prije izgradnje džamije, te da je Ferhat-paša – kao poštovalac svih pokojnika – u vakufnami naredio da se proučava molitva svim sahranjenim na groblju, a ne samo onima koji su bili muslimani. Još jedan argument u prilog svojoj tezi o ranijem postojanju sahat-kule Ravlić vidi i u natpisu na zvonu koje je do Drugog svjetskog rata brojalo sate na ovoj građevini a na kojem je pisalo da je iz 1501. On ovu činjenicu tumači mogućnošću da je ovo zvono bilo posebno sačinjeno za ovu sahat-kulu, te upućuje na veoma bujan život u tadašnjoj Banjoj Luci i prije dolaska Ferhat-paše, koji je iz nekih drugih razloga zamro prije njegovog dolaska u Banju Luku. Ravlić kao još jedan argument u svoj prilog navodi jednu gravuru nepoznatog majstora koja prikazuje paljenje katoličke crkve u 18. stoljeću u panoramskom prikazu Banje Luke, a koja je stajala na mjestu na kojem je do 1993. bila sahat-kula. Stoga, zaključuje Ravlić, "s obzirom da se u Ferhad-pašinoj zakladnici spominje samo plaća za onog koji će se brinuti oko sahata, toranj sa satom je postojao i prije njegova dolaska".[13]

Sondažna arheološka istraživanja provedena oko sahat-kule 1984. pod nadzorom Borisa Graljuka, utvrdila su samo da su temelji ovog objekta bili na hrastovim gredama, pa je na osnovu ovog podatka nastanak objekta lociran u osmanlijski period.[12][14][15]

Lociranje banjalučke sahat-kule u osmanlijski period potvrđuju i analitička razmatranja arhitekte, profesora i akademika Tinea Kurenta, koji je utvrđivao modul po kojem je građen ovaj objekt. Po njemu je to bio turski aršin – ad dira al istanbuliyya – koji iznosi 68,579 cm; odnosno, to je isti aršin koji je korišten pri izradi Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.[16]

Husedžinović relativizira ovu Kurentovu tezu ističući da se ova mjera ne može primijeniti na sve elemente objekta: "posebno ona u osnovi ne čini cijeli broj, a zna se da je visina objekta tokom historije često mijenjana, zbog čega bi se ovaj modul ili neki drugi mogao prihvatiti, tek poslije daljih i svestranijih proučavanja".[12]

Do početka Drugog svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je otkucavalo satove. Na njemu je bio latinski natpis "Salio me Bartol Padovan anno domini MDI". Slova su bila salivena vrlo primitivno. Zvono je bilo iz 1501.[4][9][10][17] Zvono je najvjerovatnije opljačkano s neke crkve u kontitentalnoj Hrvatskoj,[18] jer je poznato da su Osmanlije često uzimale zvona sa crkava kao ratni plijen.[19]

U prvo vrijeme otkucavala je sate a la turca.[4][20]

Izgled i arhitektura[uredi | uredi izvor]

Objekt sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan s objektom Ferhat-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci. Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala gotovo kvadratnu osnovicu dimenzija 3,20 m × 3,30 m. Njeni zidovi bili su neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenog dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. iznosila je 18,89 m, a bila je završena četvorovodnim šatorastim krovom.[4][21][22]

Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama – posebno visini. Većina izmjena, koja se mogla utvrditi prije rušenja 1993, vjerovatno je nastala u toku 19. stoljeća, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. Taj izgled može se vidjeti na fotografijama iz perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini i nije pouzdano utvrđeno je li nastao kao posljedica autentične restauracije ili iz potrebe za povećanjem visine objekta. U to vrijeme objekt je povećan na visinu od 24,25 m i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe urađeni su dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza.[4][21][23][24][17] Donje zone sahat-kule, kako ističe arhitektkinja Husedžinović, vjerovatno su tom prilikom utegnute čeličnim prstenovima i ukrasnim aplikacijama. Krovni pokrivač je zbog uzimanja olova za vrijeme Prvog svjetskog rata bio od šindre.[25][4]

Nakon zemljotresa 1969, stanje objekta bilo je izuzetno teško. Obrušili su se gornji dijelovi sahat-kule, a pojavile su se brojne pukotine na zidovima. U restauraciji koja je uslijedila izgled objekta ponovo je promijenjen i to na gornjoj zoni koja je bila sam predmet restauracije. Dograđena su dva polja: u prvo je smješten sat s brojčanicima, na sve četiri strane, a u drugom gornjem polju pojavila su se po dva otvora na svakoj strani, s blago prelomljenim lukovima. Potonja promjena urađena je na osnovu analogije izgleda drugih sahat-kula u Bosni i Hercegovini, kako ističe Husedžinović, bez korištenja izvorne literature, te se, zbog toga, kako navodi arhitektkinja, može smatrati samo pretpostavkom originalnog izgleda. Prilikom restauracije izostalo je sužavanje objekta ka vrhu, pa je zbog toga nastao utisak iskrivljenosti sahat-kule. "Jajačka sedra", krečnjak iz okoline Jajca slabijeg kvaliteta i strukture korišten prilikom zidanja ovog dijela objekta, razlikovao se od autentičnog kamena kojim je zidana sahat-kula – što je još više unijelo nesklad s opštim izgledom objekta.[21][23][4][26] Poslije novog zemljotresa, 1980, došlo je do novih oštećenja, pukotina, u donjim i srednjim zonama sahat-kule; objekt je izašao i iz vertikalne ose za 13 cm.[23][27]

Ulaz se nalazio s jugoistočne strane objekta i nekoliko puta je mijenjan, prepravljan i dograđivan. Iznad polukružnog otvora bili su vidljivi ostaci prelomljenog luka od opeke, tuble, te mjesto gdje se ranije nalazila kamena ploča s epigramom. Zbog graditeljskih aktivnosti oko kule došlo je do povećanja nivoa terena, te je prvobitna kaldrma zatrpana i visina ulaza smanjena.[4][21][22][17] Zahvaljujući svim ovim elementima, svojevremeno je izvršena restauracija ulaza; dodatno, ugrađena su vrata od kovanog željeza.[21]

Materijal i tehnika građenja[uredi | uredi izvor]

Sahat-kula bila je zidana kamenom krečnjakom, djelimično priklesanim blokovima u živom kreču. Kvalitet i vrsta kamena bili su različiti, ali je preovladavala tesana sedra na spoljašnjem dijelu zida, dok je unutrašnji zid od "lauš"-kamena (laporoviti krečnjak iz okoline Banje Luke, slabijeg kvaliteta) – tako da sa spoljašnim zidom daje mješovitu strukturu međusobno inkorporiranih blokova.[4][28][22]

Gornje, nove zone objekta su – kao što je gorepomenuto – zidane "jajačkom" sedrom u cementnom malteru. Temelji objekta bili su od većih i pravilnih blokova krečnjaka, povezanih također živim krečom. Objekt je ležao na nasipu visine 4 m, što je imalo za posljedicu da je kao takav bio temeljen na drvenom roštilju od zdrave hrastove građe. U objektu su bili vidljivi ostaci drvenih hatula i elementi prvobitne drvene stropne konstrukcije. Na kamenoj fasadi, neujednačene strukture, u donjim zonama nalazile su se maske za zatege u obliku dekorativnih aplikacija, koje su bile postavljene u austrougarsko doba. Sva kamena struktura objekta bila je mjestimice prošarana kamenim "spolijama" od pravilnih klesanaca, komadima keramičkih cijevi, te ostacima tuble, što je bilo posebno uočljivo oko zazidanih otvora nekadašnjeg sata, a koji su služili kao rezonatori.[4][29][30]

Arhitektonske i stilske osobenosti[uredi | uredi izvor]

Ako se prihvati pretpostavka da je izgrađena 1587, banjalučka sahat-kula bila je prva izgrađena sahat-kula u Bosni. Nakon nje su se u kasabama i šeherima Bosne početkom 17. te kroz cijelo 18. stoljeće gradile sahat-kule, tako da ih je 1952. bilo 19, a 1989. 18 (od kojih pet u upotrebi). Zajedničko svim sahat-kulama u Bosni jest mala osnova kvadratnog oblika stranice 2,5–4,5 m (s izuzetkom gračaničke sahat-kule, čija je stranica iznosila 5,5 m); visina im je varirala od 9 m kod gornjovakufske sahat-kule do sarajevske koja je visoka 28 m. U ovu kategoriju, s banjalučkom sahat-kulom ubrajaju se i sahat-kula u Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu, Maglaju, Prozoru, Sarajevu, Nevesinju, Foči, Počitelju, Stocu, Mostaru, dvije u Travniku, Gračanici, Trebinju, Gradačcu, Livnu, Jajcu i još jedna u Sarajevu koja je bila od drveta, a koja je srušena 1878. Zidovi se svim navedenim sahat-kulama malo sužavaju od zemlje prema krovu; građene su od kamena, a kod nekih je bila kombinacija kamena i opeke. Uglovi su bili pažljivije obrađeni klesancima. Zajedničko svim sahat-kulama je i ostavljanje malih otvora u masi zida – da bi se osvijetlilo unutrašnje drveno stubište; na vrhu je bio šatorasti krović, a ispod otvori (jedan, dva ili tri) na četiri strane, gdje su bila zvona.[31][32]

U poređenju sa drugim sahat-kulama u Bosni, banjalučka sahat-kula – ako se uzmu podaci orijentalista Bejtića, koji navodi da je ona izvorno imala dva otvora (za što, kako ističe Husedžinović, Bejtić ne daje historijske izvore),[31][10] – može se porediti sa sahat-kulom u Livnu, koja također ima dva otvora. Po opštem obliku kubusa, ličila je na sahat-kulu u Prozoru. U vrijeme austrougarske uprave imala je jedan otvor obrađen arhivoltama, znatno veću visinu i male konzolice ispod krova, te se prema svim detaljima mogla porediti sa sahat-kulom na Musali u Travniku ili sahat-kulom u Trebinju (kod koje su uticaji romaničko-mediteranske arhitekture bili jako izraženi).[31]

  • Poređenje s livanjskom i travničkom sahat-kulom
  • Livanjska sahat-kula
    Livanjska sahat-kula
  • Travnička sahat-kula na Musali
    Travnička sahat-kula na Musali

Pregled kroz stoljeća[uredi | uredi izvor]

Historija do rušenja[uredi | uredi izvor]

Sredinom 20. stoljeća ostala je bez sata, i takva ostala 30 godina do 1971. kada je sat ponovo postavljen. Najveće zasluge za ovaj poduhvat svojevremeno su nosili Društvo prijatelja banjalučkih starina i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva. U ponoć između 21. i 22. aprila 1971, sat je ponovo pokrenut. Svečani govor održao je Fuad Balić, a otvaranje se dogodilo i uz stihove pjesnika Jovana Joce Bojovića.[33]

Historija zaštite i restauracija[uredi | uredi izvor]

Rješenjem Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, objekt je stavljen pod zaštitu države; upisan je i u Registar spomenika kulture. Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. Sahat-kula u Banje Luke bila je evidentirana i kategorizirana kao objekt druge kategorije – i to kao deveti po redu. Urbanističkim planom Banje Luke iz 1975, bila je predviđena rekonstrukcija i vraćanje prvobitne namjene.[4]

Historija restauracija data je hronološkim redoslijedom:

  • 1587 – vjerovatni nastanak objekta;[4]
  • 19. stoljeće:[4]
    • gornje zone dozidane opekom,[4][34]
    • povećana visina objekta na 22 m,[4][34]
    • izrađen polukružni otvor, vijenac i dekorativni elementi;[4][34]
  • kraj 19. i početak 20. stoljeća – dodate zatege sa maskama;[4]
  • 1969:[4]
    • sanacija gornje zone sahat-kule nakon zemljotresa,[4][35]
    • dograđena dva polja, gdje je u prvom smješten sat na četiri strane, a u drugom, gornjem, napravljena dva lučno oblikovana otvora uz upotrebu jajačke sedre;[4][35]
  • 1984 – izrada tehničke dokumentacije za sanaciju objekta;[4][36]
  • 1985/1986 – sanacijski radovi:[4][36]
    • fotogrametrijsko snimanje objekta,[4][36]
    • geomehaničko ispitivanje terena,[4][36]
    • sondažna arheološka istraživanja,[4][36]
    • arhitektonsko snimanje objekta,[4][36]
    • utezanje prstenovima od željeznih profila na mjestima koja su predstavljala najkritičnije zone oštećenja objekta, a radi sigurnijeg rada na gradilištu,[4][36]
    • ispitana seizmička osjetljivost objekta metodom ambijent-vibracije,[4][36]
    • sanacija i ojačavanje temelja injektiranjem i obostranim izvođenjem armiranobetonskih zidova,[4][36]
    • bušenje unutrašnje površine kamenih zidova i kasnija izradba armiranobetonskih serklaža na visinskim razmacima od 240 do 300 cm, na mjestima ranijih drvenih hatula,[4][36]
    • postavljanje čeličnih šipki FI 20 mm u četiri ugla objekta i njihovo vezivanje s horizontalnim serklažima pomoću ankeriranih ugaonika L 120 mm × 13 mm i zavarenih sidara (I 120), nakon prednaprezanja vertikalnih šipki u gornjim zonama izvršeno je injektiranje cementnom emulzijom svih pukotina i čitave mase zida do visine 14,40 m.[4][36]

Rušenje i današnjica[uredi | uredi izvor]

Srušena je 15. decembra 1993, nekoliko mjeseci nakon rušenja Ferhadije; srušeni su i drugi objekti u kompleksu Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci – turbe Ferhat-paše Sokolovića i turbe Ferhat-pašinih bajraktara, s ogradom, česmom, šadrvanom i svim bašlucima na groblju. Istog dana počelo je odvoženje svih ostataka na smetljište.[37][38][4][39]

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (u sastavu: Tina Vik, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Zejnep Ahunbej), 7. maja 2003. područje i ostatke banjalučke sahat-kule proglasila je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ovom odlukom Komisija je ujedno obavezala Vladu Republike Srpske da obnovi sahat-kulu u svom originalnom izgledu i stanju prije rušenja, s ugrađivanjem što više moguće izvornog materijala.[4]

Sahat-kula još nije obnovljena. Prema izvještavanju medija, obnova je ili bila u planu[40][41] ili je još u planu (podatak iz maja 2018).[42]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g Husedžinović 2005, str. 354.
  2. ^ a b c d e f g Husedžinović 1989, str. 143. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  3. ^ Kreševljaković 1957, str. 18–19.
  4. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al Ahunbay, Zeynep; Hadžimuhamedović, Amra; Lovernović, Dubravko; Ševo, Ljiljana; Wik, Tina (7. 5. 2003). "Odluka o proglašenju Područja i ostataka povijesne građevine – Sahat-kula u Banjoj Luci nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine [Broj: 08.2-6-791/03 ; Nosilac istraživanja i izrade Prijedloga odluke: Mirzah Fočo, diplomirani inženjer arhitekture, saradnik za cjeline graditeljskog naslijeđa i kulturne krajolike u Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika]" (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Arhivirano s originala (PDF), 30. 8. 2021. Pristupljeno 2. 6. 2020.
  5. ^ Kreševljaković 1957, str. 19.
  6. ^ Husedžinović 2005, str. 367–368.
  7. ^ Mulaomerović 1990, str. 267–281.
  8. ^ Mujezinović 1977, str. 201.
  9. ^ a b Kreševljaković 1957, str. 20.
  10. ^ a b c Bejtić 1953a, str. 103.
  11. ^ Karabegović 2016, str. 17.
  12. ^ a b c Husedžinović 2005, str. 356.
  13. ^ Ravlić 2002, str. 312–315.
  14. ^ Ravlić 2002, str. 315.
  15. ^ Husedžinović 1989, str. 146–147. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  16. ^ Husedžinović 2005, str. 355–356.
  17. ^ a b c Karabegović 2016, str. 18.
  18. ^ Škegro 2015, str. 308.
  19. ^ Husedžinović 2005, str. 368.
  20. ^ Ravlić 2002, str. 316.
  21. ^ a b c d e Husedžinović 2005, str. 362.
  22. ^ a b c Husedžinović 1989, str. 144. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  23. ^ a b c Husedžinović 1989, str. 145. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  24. ^ Ravlić 2002, str. 315–316.
  25. ^ Husedžinović 2005, str. 360, 362.
  26. ^ Ravlić 2002, str. 316–317.
  27. ^ Husedžinović 2005, str. 780, 782.
  28. ^ Husedžinović 2005, str. 365.
  29. ^ Husedžinović 2005, str. 363, 365.
  30. ^ Husedžinović 1989, str. 144–145. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  31. ^ a b c Husedžinović 2005, str. 367.
  32. ^ Kreševljaković 1957, str. 18–29.
  33. ^ Ravlić 2002, str. 318.
  34. ^ a b c Husedžinović 2005, str. 772.
  35. ^ a b Husedžinović 2005, str. 780.
  36. ^ a b c d e f g h i j k Husedžinović 1989, str. 146–149. harv error: multiple targets (2×): CITEREFHusedžinović1989 (help)
  37. ^ Husedžinović 2005, str. 578, 583.
  38. ^ Galijaš 2009, str. 321.
  39. ^ Husedžinović, Mr. arh. Sabira (2002). "ZLOCINACKO UNISTAVANJE spomenika islamske arhitekture u Banjaluci". bhmedia.se. Arhivirano s originala, 21. 1. 2020. Pristupljeno 4. 6. 2020.
  40. ^ Jakovljević, Gorana (14. 2. 2016). "Simbol Banjaluke: Počele pripreme za obnovu najstarije sahat-kule u BiH". Agencija Anadolija. Pristupljeno 4. 6. 2020.
  41. ^ "Banjaluka: Počele pripreme za obnovu prve sahat-kule u BiH". Nezavisne novine. 14. 2. 2016. Pristupljeno 4. 6. 2020.
  42. ^ "Kozlić: Da Banjaluci vratimo još jedan spomenik kulture". N1 televizija. 7. 5. 2018. Pristupljeno 4. 6. 2020.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Banjalučka_sahat-kula&oldid=3542063"