Bela IV, kralj Ugarske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Béla IV
Bela IV, kralj Ugarske
Vladavina 21. septembar 12353. maj 1270
Prethodnik Andrija II
Nasljednik Stjepan V
Krunidba 14. oktobar, 1235 u Székesfehérváru
Supružnik Marija Laskaris
Djeca Sveta Kunigunda
Sveta Margareta
Katarina od Ugarske
Ana od Ugarske
Jolenta Poljska
Elizabeta od Ugarske
Konstanca od Ugarske
Stjepan V
Béla
Dinastija Arpadovići
Otac Andrija II
Majka Gertruda od Andechs-Merana
Rođenje 29. novembar 1206
Smrt 3. maj 1270
Mjesto sahrane Székesfehérvár

Bela IV (1206. - 1270.) bio je kralj Ugarske i Hrvatske (1235. - 1270.) te vojvoda Štajerske (1254. - 1258.). On je bio jedan od najpoznatijih kraljeva Ugarske, te se istakao kroz politiku jačanja kraljevske vlasti po uzoru na svog djeda Belu III i obnove Ugarske nakon katastrofalne mongolske invazije 1241. godine. Iz tog razloga, on se zove od strane Mađara kao "drugi osnivač naše zemlje".

Rani život[uredi | uredi izvor]

Bela je bio najstariji sin ugarskog kralja Andrije II i njegove supruge Gertrude od Meranije. Kao beba Bela je vjerovatno bio prisutan kada je grupa zavjerenika ubila njegovu majku 28. septembra 1213. godine. Nakon ubistva, njegov otac je naredio smaknuće samo lidera urotnika i oprostio ostalim članovima grupe, što je rezultiralo Belinom antipatijom protiv svog oca. Kasnije je imao namjeru da se osveti.

Kada je njegov otac otišao u Svetu zemlju u augustu 1217. godine, Bela je boravio kod majčinog ujaka, Bertholda od Meranije, u to vrijeme nadbiskupa Kalocsa, u tvrđavi Stejr u Štajerskoj.

Mlada vladavina[uredi | uredi izvor]

1220. godine Bela se ženi Marijom Laskorinom, kćerkom cara Teodora I u Nikeji. Njegov otac mu daje da upravlja Slavonijom. Međutim, kralj Andrija II, koji je ugovorio Beli brak sa Marijom, nagovorio ga je da se rastavi od svoje supruge 1222. godine. Međutim, papa Honorio III nije želio da proglasi njihov brak nevažećim, tako da je Bela vratio svoju ženu i pobjegao u Austriju strahujući od svog oca. Konačno, kralj Andrija II postigao je dogovor sa sinom uz posredovanje pape i Bela je ponovo preuzeo upravljanje nad Slavonijom.

Kao guverner, Bela je počeo, uz odobrenje pape, da proširuje svoju vlast. On je opsjedao Klis, tvrđavu jednog hrvatskog barona dok je nije predao.

1226. godine njegov otac mu je povjerio Transilvaniju sa titulom vojvode. Tu je Bela pomogao misionarima u plemenu Kumanu, koji su se naselili  na teritoriju zapadno od rijeke Dnjestar. Kao rezultat njihovog misionarskog rada, dva plemena Kumana, Bartz i Membrok su kršteni. U međuvremenu je Bela zauzeo i Banat.

1228. godine počeo je da, uz odobrenje svog oca, da revidira "nepotrebno i bez rezultata" donacije svog oca na cijeloj teritoriji kraljevstva. Međutim, njegov vojni neuspjeh u Haluchu, u kojem mu pomaže njegov brat Andrija, oslabio je njegov uticaj. 1230. godine Bela učestvuje u vojnoj ekspediciji sa svojim ocem protiv Austrije.

Njegov odnos sa ocem postao je gori kada se kralj Andrija II oženio, 14. maja 1234. godine sa Beatris d'Este, koja je bila trideset godina mlađa od njega.

Prve godine vladavine[uredi | uredi izvor]

Kada mu je umro otac 21. septembra 1235. godine, Bela se popeo na tron. Okrunio ga je nadbiskup Robert od Estregona 14. oktobra u Szekesfehervaru. Ubrzo nakon toga, on je optužio njegovu mladu maćehu i glavnog savjetnika svog oca, za preljubu i naredio njihovo hapšenje.

Belin glavni cilj je bio da obnovi kraljevsku vlast koja je oslabila za vrijeme vladavine njegovog oca. Naredio je spaljivanje svog savjetnika, jer je želio da ih prisili da stoje u prisustvu kralja. Želio je da ojača položaj gradova, te je izdao povelju Szekesfehervar i odobrio je nove privilegije u nekoliko ključnih gradova u kraljevstvu (Pest, Trnava, Banska Štiavnica, Krupina, Zvolen i Esztergon).

Poslao je fratra Juliana da nađe ugarska plemena koja su ostala u svojoj istočnoj domovini. Fratar Julian, nakon sastanka sa istočnim mađarima, vratio se u Ugarsku 1239. godine i upoznao Belu o planiranoj mongolskoj invaziji na Europu. Bela je izvršio mjere predostrožnosti protiv Mongola, tako da je odobrio azil za 40.000 Kumana koji su pobjegli iz Rusije u zamjenu za vojnu službu. Međutim, nomadska kultura Kumana izazvala je napetosti između njih i Mađara.

Bela je pokušao da ojača istočne granice svog kraljevstva, ali su mongolski vojnici, na čelu sa Batu kanom, uspjeli probiti graničnu odbranu 12. marta 1241. godine. Bela nije imao dobre odnose sa svojim baronima, koji su odbijali da se mobiliziraju. Oni su zahtjevali protjerivanje Kumana, koje je Bela odbio. To je dovelo do mobiliziranja barona i protjerivanja Kumana u Bugarsku.

Mongolska invazija Ugarske[uredi | uredi izvor]

Nakon odlaska Kumana, Bela je izgubio najvrednijeg saveznika, ali je poveo vojsku od 100.000 ljudi protiv Mongola. Ugarska vojska je pretrpjela poraz u bitci na Mohi 11. aprila 1241. godine. Nakon katastrofalnog poraza, Bela je pobjegao u Presburg (Bratislava), a potom u Hainburg gdje je od vojvode Frederika II od Austrije oduzeo riznicu i prisilio ga da mu ustupi tri zapadna okruga svog kraljevstva u Austriji.

Bela je zatim pobjegao iz Hainburga u Zagreb, odakle je poslao svog izaslanika caru Frederiku II i papi Grguru IX da traži njihovu pomoć protiv Mongola. On je čak prihvatio i da se Mađarska pripoji Svetom Rimskom carstvu u slučaju da njene trupe zauzmu Ugarsku, ali nijedan zapadni saveznik nije pružio bilo kakvu pomoć.

U međuvremenu, Mongoli su pljačkali teritorije kraljevstva zapadno od Dunava - Pešta je bila spaljena. Kada se smrznuo Dunav u januaru, Mongoli su poslali vojsku u Hrvatsku da uhvate Belu. Tatari pod vodstvom Kadana vjerovali su da se kralj krije u tvrđavi Klis. Prvo su ušli u Zagreb, a zatim su marširali niz dalmatinsku obalu. Bela se krio na otoku Rabu. Iako je bio dobro čuvan, Bela je bio prestrašen i preselio se u Trogir, sa koga je mogao brodom pobjeći u Italiju. To se pokazalo nepotrebno. Kadan je bio previše iscrpljen i ostao je u Rijeci sa 10.000 ljudi.

Mongoli su napadali dalmatinske gradove bez većih uspjeha, jer planinski teren nije bio pogodan za mongolsko ratovanje. Kada su Mongoli u invaziji na Austriju bili na periferiji Beča, stigla je vijest da je Ogedei kan umro u Mongoliji, te su se vratili da učestvuju u izborima za novog Kana. Time je centralna Europa bila spašena.

Drugi osnivač naše države[uredi | uredi izvor]

Nakon mongolske invazije Mađarske, Bela je počeo graditi svoju unutrašnju politiku. Na osnovu iskustava okupacije, počeo je da daje imanja svojim partizanima, istovremeno je počeo graditi tvrđave kako bi se mogao oduprijeti osvajačima. Također je ohrabrio gradove da podižu zidove kako bi se zaštitili. Pozvao je natrag sve Kumane u Mađarsku i dao im puste teritorije između rijeke Dunav i Tise.

Zbog svoje uspješne unutrašnje politike, Mađari ga prozivaju "drugi osnivač" kraljevstva.

Vanjsko proširenje[uredi | uredi izvor]

1242. godine Bela predvodi trupe protiv vojvode Frederika II od Austrije. Uspijeva zauzeti Sopron i Koszeg, te je primorao vojvodu da se odrekne tri okruga koja je okupirao za vrijeme mongolske invazije.

30. juna 1244. godine, Bela je sklopio mir sa republikom Venecijom, gdje je predao Zadar, ali je zadržao druge dalmatinske gradove.

Na njegov zahtjev, papa Grgur IX je oslobodio Belu IV njegove zakletve date Svetom Rimskom caru tokom mongolske invazije 21. augusta 1245. godine. Ubrzo nakon toga, vojvoda Frederik od Austrije je izvršio napad na Ugarsku. On umire u borbi kod rijeke Leite. Njegovom smrću, bio je član doma Babenger, počela je borba za vlast nad Austrijom i Štajerskom.

Bela je odlučio da interveniše u borbi za nasljeđivanje, te je uredio brak između Gertrude od Austrije, nećakinje pokojnog vojvode Frederika II od Austrije i Romana Daniloviča, sina princa Danila. 1252. godine on je vodio svoju vojsku protiv Austrije i okupirao je Bečki bazen. Međutim, kralj Otokar II, čija je supruga bila Margareta, sestra vojvode Frederika II, također je želio to vojvodstvo. Tada je Bela odlučio krenuti protiv Moravije, ali nije mogao zauzeti Olomuc, pa je započeo pregovore sa kraljem Bohemije uz papino posredovanje. Konačno, Bela je zaključio mir sa kraljem Otokarom II u Presburgu. Oba vladara su prihvatila papin prijedlog podjele Babengerove baštine. Tako je kralj Bela IV dobio vojvodstvo Štajersku, kralj Otokar II vojvodstvo Austriju.

Borba sa svojim sinom[uredi | uredi izvor]

Bela je imao najstarijeg sina Stefana, ali nije htio da dijeli vlast sa njim. Međutim, Stefan je regrutovao vojsku protiv svoga oca i nagovorio je Belu da mu ustupi Transilvaniju 1258. godine.

Iste godine, u Štajerskoj je izbila pobuna, ali su je ugarske trupe ugušile. Nakon njegove pobjede, Bela je imenovao svoga sina za vojvodu Štajerske. Međutim, ponovo su se pobunili protiv mađarske vladavine uz podršku kralja Otokara II. Bela i njegov sin započinju vojnu kampanju protiv kralja Otokara II, ali njihove trupe bivaju poražene 12. jula 1260. godine u bitci kod Kresenbruna. Nakon borbe, Bela se odrekao prava na vojvodstvo Štajersku u ime kralja Češke, kada je zaključio mir u Presburgu

Ubrzo nakon mirovnog sporazuma, Stefan je ponovo preuzeo Transilvaniju. Bela i njegov sin zajedno su krenuli sa svojom vojskom na Bugarsku 1261. godine. Ipak, Bela je ovog puta poveo svoga mlađeg sina, pa je njegov odnos sa starijim sinom postajao sve napetiji. Njih dvojica su ubrzo došli u sukob. Konačno, nadbiskupi Filip od Esztergoma i Smaragd od Kalocsa su počeli da posreduju između njih i oni su potpisali sporazum u ljeto 1262. godine u Bratislavi. Na osnovu sporazuma, Stefan V je vladao dijelom kraljevine istočno od Dunava.

Međutim, njihovo pomirenje je bilo samo privremeno. 1264. godine Bela je poslao trupe protiv svoga sina, te mu zarobljava suprugu i sina, a Stefan se povlači u dvorac Feketehalom. Međutim, on uspijeva otjerati trupe svoga oca i započinje kontranapad. Stefan V je pobijedio svoga oca u bitci kod Isaszega u martu 1265. godine. Bela je potpisao mir 23. marta 1266. godine u samostanu Blažene Djevice, u kojem daje sinu istočne dijelove kraljevstva.

Posljednja godina[uredi | uredi izvor]

Bela je izgubio omiljenog sina u ljeto 1269. godine. Nakon toga, njegova omiljena kćerka Ana, imala je više uticaja kod njega. Ona je bila sa njim sve do njegove smrti.

Brak i djeca[uredi | uredi izvor]

1218. godine se ženi sa Marijom Laskarinom, kćerkom cara Teodora I Laskarina u Nikeji. Imao je desetoro djece:

  1. Kunigunda (1224. - 1292.), supruga princa Poljske Boleslava V
  2. Margaret (1225. - 1242.)
  3. Katarina (1226. - 1242.)
  4. Ana (1227. - 1271.), supruga princa Rotislava Mihajlovića
  5. Elizabeta (1228. - 1271.), supruga vojvode Bavarije Henrija XIII
  6. Konstantija (1235. -  1284.), supruga kralja Galicije Leva I
  7. Jolenta (1236. - 1303.), supruga vojvode Poljske Boleslava
  8. Kralj Stefan V (1239. - 1272.)
  9. Margareta (1242. - 1271.)
  10. Bela (1245. - 1269.
Karta jugoistočne Evrope sa položajem Hrvatsko-ugarskog kraljevstva u vrijeme mladosti Bele IV.


System-users.svg Nedovršeni članak Bela IV, kralj Ugarske koji govori o biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: