Bilo jednom u Americi

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bilo jednom u Americi
Bilo jednom u Americi (poster).jpg
Režiser Sergio Leone
Producent Arnon Milchan
Uloge Robert De Niro
James Woods
Elizabeth McGovern
William Forsythe
James Hayden
Tuesday Weld
Treat Williams
Joe Pesci
Burt Young
Brian Bloom
Muzika Ennio Morricone
Žanr kriminalistički film
Kinematografija Tonino Delli Colli
Montaža Nino Baragli
Produkcija Embassy International Pictures (danas Regency Enterprises)
Datum izlaska 23. maj 1984 (Cannes);
1. juni 1984. (SAD)
Trajanje Evropska verzija:' 229 minuta;
Američka verzija: 139 minuta;
Originalna režiserska verzija: 269 minuta
Jezik engleski, italijanski, jidiš
Budžet 20 miliona $
Ukupna zarada 5.321.508 $
Prethodnik Za šaku dinamita

Bilo jednom u Americi (engl. Once Upon a Time in America, ital. C'era una volta in America) jeste posljednji film Sergia Leonea iz 1984. s Robertom De Nirom i Jamesom Woodsom u ulogama mladih Židova koji od dječaka iz židovskog geta u New Yorku izrastaju u vodeće ličnosti njujorškog organiziranog kriminala.

Film je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu 1984. u originalnoj verziji koja traje 229 minuta (3 sata i 49 minuta). U SAD-u je film izišao u skraćenoj verziji, koja je trajala gotovo 90 minuta kraće nego originalna, koja se prikazivala u Evropi. U skraćenoj verziji izbačene su scene prisjećanja, a događaji su poredani hronološki. Američka verzija zbog toga je doživjela brojne kritike te bila komercijalno neuspješna na blagajnama. Razočaran lošim uspjehom, kao i reakcijama kritike i publike na ovu verziju, Leone sve do svoje smrti 1989. nije više snimio nijedan film.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Film je vezan uz tri epohe američke historije, uz dvije flashback sekvence (najviše u 1921. i 1933. godini), zajedno sa 1968, u kojoj se glavni lik prisjeća svog života. Nakon anonimnog poziva da se vrati u New York nakon 35 godina skrivanja, David "Noodles" Aaronson prisiljen je suočiti se sa svojom prošlošću dok traži osobu koja ga je pronašla.

Nakon smrti svojih prijatelja 1933, Maxa, Patsyja i Cockeyea, koje je ubila policija u pucnjavi, Noodles, koga progoni mafija, skriva se u opijumskom skrovištu. Skrivajući se, prepušta se uspomenama o svom djetinjstvu dvadesetih godina u New Yorku. Mladi Noodles (Tiler) 1921. povlači se po židovskom getu u Brooklynu kao siromašna ulična propalica. Njegovu bandu čine Patrick "Patsy" Goldberg (Bloom), Phillip "Cockeye" Stein (Curran) i Dominic (Moazezi), koji nema prezimena. Kriminal u getu kontrolira lokalni razbojnik Bugsy (Russo), koji također ima svoju bandu.

Noodles i njegova banda upoznaju Maxa Bercovitza (Jacobs) i počinju vlastite pothvate uz Noodlesovo i Maxovo zajedničko vodstvo. Najvažnije sporedne teme filma jesu skupljanje plijena u torbu koju ostavljaju u ormariću na autobuskoj stanici (ključni detalj radnje), Noodlesovo bezuspješno koketiranje s Deborah (Connelly), djevojkom iz susjedstva koja želi postati plesačica i glumica, i odnos bande s Deborinim bratom, Debelim Moeom (Monetti). Prisjećanje na djetinjstvo završava tragedijom jer Bugsy, bijesan zbog uspjeha dječaka i njihove neovisnosti, ubija Dominica. Noodles uzvraća izbovši Bugsyja do smrti nožem. U tom trenutku pojavljuju se policajci, a Noodles biva osuđen na 12 godina zatvora.

Nova flashback sekvenca počinje u 1933. kad je Noodles (De Niro) pušten iz zatvora. Ubrzo se susreće sa svojom starom bandom: Maxom (Woods), Patsyjem (Hayden) i Cockeyem (Forsythe), koji su postali glavni krijumčari alkohola. Nakon kratkog susreta s Deborah (McGovern), njenim bratom Debelim Moeom (Rapp), koji vodi njihov ilegalni lokal, i Peggy (Ryder), Patsyjevom djevojkom, koja vodi njihov bordel, Noodles se vraća na stare staze kad ga angažiraju braća Minaldi, Joe (Young) i Frankie (Pesci). Minaldiji žele da banda ukrade pošiljku dijamanata od draguljara i donesu ih Joeu.

Deborah (McGovern) i Noodles (De Niro)

Tokom pljačke upoznajemo se s Carol (Weld), draguljarovom sekretaricom, koju Noodles siluje dok ostali kradu dijamante. Poslije, na napuštenom doku, ubijaju Joea i njegove ljude. Noodles je ogorčen, ali mu Max otkriva da je Frankie sredio da eliminiraju Joea i kaže mu da to može donijeti više posla bandi. Noodles se opire saradnji s mafijom, te posebno ističe da mu Frankie može jednog dana narediti da ubije Maxa, ali ubrzo skreće s teme.

Banda ubrzo postaje sve dublje povezana s mafijom. Interveniraju u štrajku radnika u čeličani kako bi zaštitili šefa sindikata Jimmyja Conwaya O'Donnella (Williams) od tajkuna Crowninga (Gerard Murphy) i njegovih unajmljenih ubica, koje predvodi Joe Kukavica (Bright). Banda je prisiljena upetljati se s korumpiranim šefom policije Vincentom Aiellom (Aiello), koga potplaćuje čeličana. Zamjenjuju šefova novorođenog sina za neku drugu bebu u bolnici. Ubrzo nakon toga Carol postaje sve više povezana s bandom i zaljubljuje se u Maxa. Noodles odlazi na sastanak s Deborah i nakon što ga je ona odbila, siluje je na zadnjem sjedištu unajmljene limuzine.

Noodles (De Niro) i Max (James Woods)

Max sve više povezuje četiri prijatelja s mafijom, sindikatima i politikom. Postaje pohlepan u želji da banda zauzme respektabilniju poziciju, ali se Noodles i dalje ne slaže. Nakon završetka prohibicije, Max predlaže pljačku njujorške banke federalnih rezervi, a Noodles se počne protiviti, smatrajući kako je to samoubistvo. Carol uvjerava Noodlesa da oda policiji plan u nadi da će trojica prijatelja biti uhapšena. Nažalost, Max, Patsy i Cockeye ubijeni su u obračunu s policijom; ispostavlja se da je Maxovo tijelo tako spaljeno da se ne može ni identificirati. Noodles, koji treba novac kako bi pobjegao, odlazi na autobusku stanicu, ali otkriva kako je neko pokupio novac iz torbe i zamijenio ga novinama.

Radnja se tada premješta u 1968. Noodles se vraća iz Buffala, gdje je živio zadnjih 35 godina pod lažnim imenom. Vrativši se u staru četvrt, posjećuje Moea, koji i dalje drži lokal, i Deborah, sada uspješnu glumicu koja je u vezi s ministrom trgovine, Christopherom Baileyem. Noodles ponovno odlazi na autobusnu stanicu i u kovčegu nalazi novac s anonimnom porukom kako je unaprijed isplaćen za posljednji posao. Odmah mu postaje jasno kako je Max još živ, da je lažirao svoju smrt 1933. uz pomoć mafije i ponovo se uzdigao, ovaj put kao moćni i bogati Bailey. Budući da mu slijedi istraga za korupciju, "Bailey" šalje kovčeg pun novca, kojim misli unajmiti Noodlesa da ga ubije. Max će se izvući od istrage neokaljane časti, a Noodles ima priliku osvetiti se čovjeku koji mu je ukrao život. Noodles odbija i odlazi. Napuštajući Baileyevo imanje, primjećuje čovjeka, Maxa, kako ga slijedi. U tom trenutku prolazi kamion za smeće između dvojice, a kad se maknuo, drugi čovjek je nestao. Kamera se fokusira na to kako kamion melje smeće, sugerirajući kako se Max ubio bacivši se u stroj. Dok svjetla kamiona nestaju u noći, dva auta puna pijanaca prolaze u drugom smjeru. Jedno vozilo potječe iz tridesetih, a ljudi u njemu obučeni su u odjeću iz tog perioda. Ostaje nepoznato je li ovo samo još jedan flashback ili kostimirana zabava na točkovima. Film se vraća u tridesete s Noodlesom u opijumskom skrovištu. Leži na malom krevetu kao na početku priče, uvlači malo opijuma iz lule, okreće se prema kameri i počinje se blaženo smijati. Slika se zamrzava, počinje odjavna špica.

Glumačka ekipa[uredi | uredi izvor]

Lik Glumac (odrasli) Glumac (adolescent)
David "Noodles" Aaronson Robert De Niro Scott Tiler
Maximilian "Max" Bercovicz/Christopher Bailey James Woods Rusty Jacobs
Deborah Gelly Elizabeth McGovern Jennifer Connelly
Patrick "Patsy" Goldberg James Hayden Brian Bloom
Philip "Cockeye" Stein William Forsythe Adrian Curran
Carol Tuesday Weld
"Debeli" Moe Gelly Larry Rapp Mike Monetti
Frankie Manoldi Joe Pesci
James Conway O'Donnell Treat Williams
Bugsy James Russo
Peggy Amy Ryder Julie Cohen
Joe Minaldi Burt Young
šef policije Vincent Aiello Danny Aiello
Eve Darlanne Fluegel
Dominic Noah Moazezi
Joe Kukavica Richard Bright

Roman[uredi | uredi izvor]

The Hoods[uredi | uredi izvor]

Film je nastao prema autobiografskom romanu The Hoods Harryja Greya (pseudonim), bivšeg gangsterskog doušnika, čije je pravo ime Harry Goldberg. Sami roman govori samo o prvim dvjema trećinama filma. Radnja je vjerno prenesena iz knjige, iako scene silovanja nema u romanu, a imena nekih likova su različita.

Druga velika razlika je u tome što se u romanu pojavljuje nekoliko historijskih mafijaških figura, kao što su Frank Costello, Meyer Lansky i Bugsy Siegel. Leone ih nije htio uvrstiti u priču jer je smatrao kako će odvući pažnju od glavne priče. Mafija je ipak zastupljena u filmu: u kratkoj sceni pojavljuju se izmišljena braća Minaldi, Frank i Joe, koje glume Pesci i Young. Osim toga, neki su likovi nastali prema stvarnim mafijaškim ličnostima: lik Noodlesa djelomično je temeljen na Lanskyju, a lik Maxa na Siegelu (Maxova reakcija kad ga Noodles naziva "ludim" preuzeta je direktno iz Siegelovih stvarnih reakcija na njegov nadimak), a nekoliko ubistava i kriminalnih djela temeljeno je na fotografijama stvarnih incidenata, kao što je ubistvo Joea Minaldija, koje je temeljeno na ubistvu Bugsyja Siegela.

Leone je htio snimiti ovaj film prije svog špageti-vesterna Dobar, loš, zao, ali nije mogao otkupiti prava na roman i dogovoriti sastanak s autorom. Grey se konačno sastao s Leoneom nekoliko puta tokom šezdesetih i sedamdesetih jer je bio ljubitelj Leoneovih vesterna; prije svoje smrti (1982) pristao je na filmsku adaptaciju. Jedan od razloga zašto je produkcija trajala tako dugo bio je taj što je i drugi producent imao prava na roman i nije ih htio prodati do kraja sedamdesetih.

Leone je puno razmišljao koje će glumce angažirati za razne uloge. Bio je zainteresiran za Gerarda Depardieua, kome je ponudio da nauči engleski s njujorškim naglaskom ako hoće ulogu u filmu. Richard Dreyfuss bio je jedan od kandidata za ulogu Maxa, a Leone je razmišljao i o Tomu Berengeru i Dustinu Hoffmanu. Pokušao je angažirati mlađeg režisera, kao što je to napravio u filmu Za šaku dinamita. Prvo je angažirao Johna Miliusa, njegovog ljubitelja, koji je bio zainteresiran za ideju, no radio je na filmu The Wind and the Lion i na scenariju za Apokalipsu danas, pa se nije mogao posvetiti projektu.

"Opijumska teorija"[uredi | uredi izvor]

Film počinje i završava u 1933, s Noodlesom koji se skriva od sindikalnog ubice u opijumskom skrovištu. Budući da se u zadnjem kadru filma Noodles smije pod utjecajem droge, neki su interpretirali film kao fantaziju ili san potaknutu opijumom, s tim da se Noodles prisjeća svoje prošlosti i predviđa budućnost. U svom komentaru na DVD-u, historičar filma i kritičar Richard Schickel kaže da konzumenti opijuma često govore o živopisnim snovima te da u tim vizijama vide svoju prošlost i budućnost. U dokumentarcu "A Fistful of Sergio Leone" spominje se kako je sam Leone natuknuo teoriju jednom filmofilu koji je upravo pogledao film.

Protivnici "teorije snova" ističu činjenicu da scena iz 1968. uključuje nekoliko anahronizama - muziku Beatlesa, televiziju i reference na Vijetnamski rat - koji nisu postojali 1933, te da Noodles ne bi mogao predvidjeti takve stvari.

Zagovaratelji teorije tvrde da posljednja scena s Noodlesom koji odlazi s imanja ide u prilog hipotezi o snovima. Film počinje izvođenjem pjesme "God Bless America" (komponirane 1938), a u posljednjoj sceni ljudi voze aute iz tridesetih, pjevajući istu pjesmu. Baileyeva izdaja u budućnosti može se interpretirati kao prijenos krivnje. Noodles podsvjesno okrivljuje Baileya za ulazak u organizirani kriminal i neuspjeh veze s Deborah, a na neki se način osjeća izdanim zbog Maxovih sve većih ambicija.

Alternativne verzije[uredi | uredi izvor]

Nesnimljena naslovna scena[uredi | uredi izvor]

Prelaz iz 1933. u 1968. trebao je biti jasniji, ali se scena pokazala prezahtjevnom. Iz originalne knjige snimanja:

"Čujemo huku točkova i zvižduk sirene voza, pogled preko šina zaklonjen je motorom i autima - auto za autom, krcat Modelima T ili nekima koje je Ford izbacio 1933... Voz i dalje prolazi, ali auta više nisu 'Fordovi' iz 1933. Postaju modeli iz 1968, ljubičasti, tirkizno i smaragdnozeleni, uz naslov koji ispunjava ekran: BILO JEDNOM U AMERICI. Voz nestaje praćen klopotanjem, a rampa se diže. Ali mi više ne buljimo u seosko prostranstvo. Umjesto toga vidimo nepregledan red nebodera, cementni Grad Oz. Na čelu kolone koja ide prema nama jeste Chevrolet iz 1960. Vozač je, također, u svojim šezdesetim... Noodles, 40 godina poslije."

Izbačene scene[uredi | uredi izvor]

Originalni scenario, dovršen u oktobru 1981, imao je 317 stranica.

Krajem snimanja Leone je imao oko 8 do 10 sati materijala. Uz pomoć svog montažera Nine Baraglija uspio je to srezati na gotovo 6 sati te želio objaviti film u dva trosatna dijela. Producenti su odbili (djelomično zbog komercijalnog podbačaja Bertoluccijeva dvodijelnog Dvadesetog stoljeća), a Leone je bio prisiljen još skratiti film, na 229 minuta.

Leone je rekao da bi idealna dužina trajanja filma bila "između 4 sata i 10 minuta i 4 sata i 25 minuta" (250 do 265 minuta) te da bi u takvoj verziji bile ubačene scene Noodlesova odnosa sa ženama.

Važnije scene koje nisu ubačene u verziju od 229 minuta:

  • Mladi Noodles vraća se u svoj stan i ugleda roditelje kako se mole, dok na stolu nema večere. Nakon što su ga roditelji kritizirali što je "zločest", Noodles odvraća kako je novac njegov bog.
  • Kratka scena iz 1921. koja prikazuje kako policija privodi lokalnog razbojnika Bugsyja (James Russo) i njegovu bandu dok ih gledaju Noodles i njegova banda. Ovo bi se pojavilo tačno prije sastanka bande s braćom Capuano u luci. Ta scena trebala je pokazati zašto Noodlesova banda sarađuje s Capuanima. Dijalog iz te scene odaje kako je Bugsy radio s njima, ali kako su on i njegovi završili u zatvoru, pa Noodles i ekipa preuzimaju njihov stari posao.
  • Kadrovi crne limuzine koja prati Noodlesa.
  • Zloslutni kamion za smeće, korišten kao veza između 1933. i 1968.
  • Ministar Bailey u svađi sa starijim Jimmyjem O'Donnellom o malverzaciji s penzijama, trenutak prije Noodlesova sastanka s potonjim.
  • Flashback pod utjecajem opijuma s Noodlesom i bandom u dječačkoj dobi.
  • Scene s Louise Fletcher u ulozi direktorice groblja Riverdale.
  • Noodlesov prvi sastanak s Eve (Darlanne Fluegel) i mnoge druge manje scene s njom. U originalnoj knjizi snimanja ovo se pojavljuje nakon što je on silovao Deborah (što se događa noću, a ne u rano jutro). Pijani Noodles ugleda Eve u ilegalnoj točionici alkohola i odlazi s njom u krevet, nazivajući je "Deborah".
  • Scene s Noodlesom kako gleda Deborah u mjuziklu u noćnom klubu, malo prije njihovog sastanka, kao i scene iz Shakespearovog Antonija i Kleopatre.
  • Scena s Noodlesom kako razgovara s vozačem limuzine prije sastanka s Deborah. Jasna je mržnja između dvojice likova, u načinu na koji drugi Židovi gledaju na židovske gangstere. Scena je izrezana jer je producent Arnon Milchan, koji je glumio vozača, mislio kako nije trebao imati takvu primjetnu ulogu u filmu i pribojavajući se da ljudi ne izvuku pogrešne zaključke iz njegovog kameo pojavljivanja.
  • Duga scena sa šefom policije Aiellom (Danny Aiello) i njegove povezanosti sa štrajkolomcima. (Dio dijaloga iz scene prerađen je u kratki intervju s Aiellom na stubištu policijske stanice u konačnoj verziji). Kao nastavak toga, snimljena je i scena u kojoj članovi bande s korumpiranim političarem Sharkeyjem (Robert Harper) planiraju slavnu zamjenu beba. Noodles želi i ubiti Aiella, ali ga Max i Sharkey razuvjeravaju od te zamisli.
  • Kratka scena tokom Noodlesovog, Maxovog, Carolinog i Evinog ljetovanja na Floridi, gdje spasilac, nakon što je čuo za ukidanje prohibicije, na plaži iskopa bocu pića i ispije je.
  • Starija Carol (Weld) otkriva Noodlesu da Max ima sifilis. U originalnoj knjizi snimanja, u ovoj sceni (smještenoj između scene na plaži i one s Carol i Noodlesom ispred zgrade Federalnih rezervi) Carol otkriva Noodlesu i detalje o Evinoj smrti: "Oh, kako je čekala, ali ti se nikad nisi pojavio... Zatvorila je prozore i zaključala vrata, niko nije pošao provjeriti. Bila je tamo cijelo vrijeme, sa svojim malim kapsulama... Na sprovodu sam bila samo ja." (Posljednji dio scene vjerovatno nije ni snimljen, budući da se Evina smrt u filmu opisuje na drukčiji način).

Sve ove scene su snimljene, a materijal i dalje postoji. No, u neobrađenom je stanju i nije montiran. Leone i njegov montažer htjeli su dovršiti ove scene za kasnije izdanje, ali ih je spriječila Leoneova smrt.

Navodne scene i verzije[uredi | uredi izvor]

Mnogi pretpostavljaju kako je drugo kratko pojavljivanje Joea Pescija dio duže scene. U originalnoj knjizi snimanja ovo pojavljivanje služi tek kako bi se objasnila Maxova povezanost sa mafijom. Drugi vjeruju kako je snimljeno još nekoliko scena s Pescijevim likom, ali uvidom u knjigu snimanja može se vidjeti kako je ta tvrdnja pogrešna. (Pesci je kao slavan glumac tako dobio malu ulogu jer mu je bila obećana uloga Maxa, ali ga je Leone zamijenio Woodsom. Leone je u znak usluge De Niru dopustio Pesciju da odabere jednu od nekoliko dostupnih uloga, a on je odabrao ulogu Frankieja).

Slično tome, mnogi (uključujući filmskog kritičara Richarda Schickela, koji je snimio komentar filma na DVD-u) pretpostavljaju da je scena s frizbijem dio duže sekvence.

Skraćene verzije[uredi | uredi izvor]

Postoje tri skraćene verzije filma, od kojih nijedna nije dostupna:

  • Verzija od 227 minuta - Kad je u Americi prikazan "kompletni" film, morao je biti malo skraćen kako bi izbjegao najstrožu cenzuru. Izbačene su dvije scene silovanja i nešto nasilja s početka.
  • Televizijska verzija od 3 sata (bez reklama) bila je kratko dostupna početkom pa do sredine devedesetih. Zadržala je hronološki red, ali je nedostajalo nekoliko ključnih scena.
  • Neslavna američka verzija od 144 minute bila je raširena po Americi. Skratila ju je Ladd Company, protivno Leoneovim željama; priča je predstavljena hronološki, što je film učinilo još težim za praćenje. U većini glavnih verzija zadržale su se scene djetinjstva, pa je dio iz 1933. postao najvažniji dio filma. Sve scene iz 1968. s Deborah izrezane su, a scena s ministrom Baileyjem završila je njegovim samoubistvom iz pištolja (doduše, bez prikazivanja). Ova verzija nije dobro prošla kod američke publike i kritike koji su znali za Leoneovu originalnu verziju, pa su ovu odbacili s prezirom. Neki su kritičari usporedili skraćivanje filma sa skraćivanjem opera Richarda Wagnera (od kojih neke traju preko 5 sati), rekavši da bi umjetnička djela i trebala biti duga te da im se treba odati poštovanje koje zaslužuju.

Sovjetska kino-verzija[uredi | uredi izvor]

U Sovjetskom Savezu film je u kinima prikazan krajem osamdesetih, zajedno s drugim holivudskim blockbusterima, kao što su filmovi o King-Kongu. Priča je prezentirana hronološki, a film je podijeljen na dva dijela: u prvom su bile scene djetinjstva, a u drugom one iz odrasle dobi. Dijelovi su prikazivani kao odvojeni dijelovi. Osim toga, nije bilo veće cenzure.

DVD-izdanja[uredi | uredi izvor]

Film je objavljen krajem devedesetih i bio je slabe kvalitete. Nije bilo specijalnih dodataka, osim kratkog foršpana i popisa glumaca. Dvostruko izdanje filma na DVD-u objavljeno je na Amazonu u junu 2003.

Međutim, izdanje je naišlo na kritike zbog manjka specijalnih dodataka i činjenice da, kako je podijeljen na dva diska, prvi završava naglo, tokom akcijske scene. Prema onima koji su bili prisutni, film je tako prikazan i na premijeri u Cannesu. Dvostruko VHS-izdanje završava nakon što Noodles odvede auto u rijeku. Nakon toga se pojavljuje obavijest "Kraj prvog dijela".

Muzika[uredi | uredi izvor]

Muziku je komponirao Leoneov dugogodišnji saradnik Ennio Morricone.

Zbog duge produkcije filma, Morricone je većinu soundtracka završio prije nego što su mnoge scene uopće snimljene. Neke Morriconeove kompozicije svirale su na setu dok je trajalo snimanje (tehnika koju je Leone upotrijebio na snimanju filma Bilo jednom na Divljem zapadu). "Deborah's Theme", koju mnogi smatraju najboljom kompozicijom sa soundtracka, bila je zapravo napisana za drugi film iz [sedamdesetih, ali je odbijena; Morricone ju je pustio Leoneu, koji je isprva nije htio, smatrajući je presličnom Morriconeovoj naslovnoj temi za Bilo jednom na Divljem Zapadu.

Spisak pjesama:

  1. "Once Upon a Time in America"
  2. "Poverty"
  3. "Deborah's Theme"
  4. "Childhood Memories"
  5. "Amapola"
  6. "Friends"
  7. "Prohibition Dirge"
  8. "Cockeye's Song"
  9. "Amapola, Pt. 2"
  10. "Childhood Poverty"
  11. "Photographic Memories"
  12. "Friends"
  13. "Friendship & Love"
  14. "Speakeasy"
  15. "Deborah's Theme-Amapola"
  16. "Suite from Once Upon a Time in America" (uključuje i "Amapolu")
  17. "Poverty [privremena verzija]"
  18. Nekorištena tema
  19. Nekorištena tema [verzija 2]

Osim originalne, film je koristio i "gotovu" muziku, uključujući:

  • "God Bless America" (napisao Irving Berlin, izvela Kate Smith - 1943) - Svira tokom uvodne špice na radiju u Evinoj sobi.
  • "Yesterday" (napisali John Lennon i Paul McCartney - 1965) - Izmijenjena verzija pjesme svira po Noodlesovom prvom povratku u New York 1968, dok se gleda u ogledalu na stanici. Instrumentalna verzija svira za vrijeme razgovora između Noodlesa i Baileja pri kraju filma.
  • "Amapola" (napisao Joseph LaCalle - 1923) - Zapravo namijenjena za operu, nekoliko instrumentalnih verzija ove pjesme svira tokom filma; jazz verzija koja svira na gramofonu uz koji 1922. pleše mlada Deborah; sličnu verziju svira jazz bend Debelog Moea u ilegalnoj točionici 1932; gudačka verzija, tokom Noodlesovog sastanka s Deborah. Obje verzije dostupne su na soundtracku.
  • "The Thieving Magpie (Overture)" (Gioacchino Rossini - 1817) - Korištena u sceni mijenjanja beba u bolnici.
  • "Summertime" (George Gershwin - 1935) - Svira je jazz bend tokom scene na plaži kad kupači saznaju za ukidanje prohibicije.
  • "Night and Day" (napisao i otpjevao Cole Porter - 1932) - Svira tokom zabave ministra Baileya 1968.

Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America) smatra se Morriconeovim najboljim djelom, ali je na dodjeli Oscara album diskvalificiran zbog tehničkih razloga; u originalnoj američkoj verziji Morriconeovo ime (slučajno) je izostavljeno iz uvodne špice.

Kritike i današnji status filma[uredi | uredi izvor]

Premijera filma na festivalu u Cannesu bila je veliki uspjeh. Iako su neke ženske pripadnice publike bile uvrijeđene scenama silovanja i prikazom žena, film je bio iznimno uspješan, zasluživši 15-minutni pljesak publike. Originalna verzija filma prikazana u Evropi zaslužila je odlične kritike te je odlično prošla u kinima Evrope i inozemstva. Međutim, premijere u Kanadi i SAD-u zaradile su pomiješane recenzije. Film je bio drastično skraćen, najviše iz komercijalnih razloga. Leone, koji je odbio režiju Kuma 12 godina prije, bio je ljut kad je nekoliko američkih kritičara nazvalo skraćenu verziju filma "židovskim Kumom". 144-minutna verzija bila je fijasko i kritičari su je pokopali. Roger Ebert je, međutim, u recenziji iz 1984. naglasio kako je originalna verzija remek-djelo, dok je skraćena bila obična karikatura.

Originalna verzija filma bila je najhvaljeniji Leoneov film. James Woods smatra da mu je uloga u Bilo jednom u Americi najbolja u životu. Ebert je u svojoj recenziji Nedodirljivih Briana de Palme nazvao originalnu verziju filma najboljim prikazom ere prohibicije. Časopis Sight and Sound uvrstio je film među 10 najboljih u posljednjih 25 godina. Iako je često nepovoljno uspoređivan s Kumom, Bilo jednom u Americi ipak je proglašen klasikom filmske umjetnosti.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Info
Bilo jednom u Americi na Internet Movie Database