Bofors 40 mm

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bofors 40 mm
Bofors 40mm Gun in Military Airplanes Display Area 20111015.jpg
Historija oružja
Upotreba
U službi 1934 - do danas
Korišten od Švedska
Ratovi Drugi svjetski rat
Indijsko-pakistanski ratovi, Bliskoistočni sukob
Korejski rat
Vijetnamski rat
Južnoafrički pogranični rat
Folklandski rat
Zaljevski rat
Rat u SFRJ
Proizvodnja
Proizvođač Bofors
Varijante L/60, L/70
Opis oružja
Težina 5.150 kg
Kalibar 40 mm
Maks. domet 12.5 km
Brzina paljbe 2000 metaka/min
Brzina zrna 1.021 m/s
Okomito polje djelovanja -20 do +80°
Vodoravno polje djelovanja 360°

Bofors 40 mm predstavlja porodicu švedskih protivavionskih topova uvedenu u upotrebu 1934. godine kao L/60, da bi 1948. nastavila kao model L/80. Danas se ne može sa sigurnošću sa potvrditi koliko je Bofors proizveo topova 40 mm, ali neke procjene govore o desecima hiljada topova od kojih su mnogi još u upotrebi. Tako je poznato da topove 40 mm Bofors ima u upotrebi više od 35 zemalja, od toga neke raspolažu i s 1000 primjeraka ovog oružja (Indija). Ime firme Bofors se izgovara s respektom širom svijeta, a njihovi proizvodi su pojam kvalitete, sigurnosti i pouzdanosti.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Švedska mornarica je od Velike Britanije kupila mornaričke protivavionske topove QF 2-pounder 40 mm 1922. Kasnije je mornarica pregovarala s Boforsom o izgradnji domaćeg PAT-a veće pouzdanosti. Prvi primjerci su bili kalibra 57 mm s poluautomatskim mehanizmom postavljeni na protivtorpedne čamce.

Finski Bofors 40 mm.

Ispitivanja ovog oružja 1929. godine pokazala su da postoji problem prilikom njegovog punjenja municijom usljed čega je prijetila velika opasnost od eksplozije, te je sistem bio pretežak za operaciju. Tokom tog perioda jednu trećinu firme je kupio njemački Krupp, te fabriku modernizirao i usvojio novu opremu i tehnologiju u fabrici, ali projekat topa 40 mm i dalje ostaje obavijen velom tajne.

Prvi prototip je završen u novembru 1931. godine kada je izvršena i prva paljba, sredinom mjeseca su izvršene dvije i tri runde paljbe. Promjenom mehanizma paljbe top je mogao ispaljivati 130 projektila u minuti. Kasnije su se nastavile izmjene u cilju prilagođavanja serijskoj proizvodnji što je završeno u oktobru 1934. iako je godinu dana ranije uveden zvanično u upotrebu kao 40 mm akan M/32. Većina vojski je koristila oznaku Bofors 40 mm L/60, iako je dužina cijevi bila 56,25 kalibara, a ne 60 kalibara što naziv indicira.[1]

Švedska mornarica je naručila od Boforsa top manjeg kalibra od 13 do 25 mm, što je testirala od raznih stranih dobavljača, Bofors je uporedo s PAT-om od 40 mm razvio i PAT za mormaricu 25 mm. Prve primjerke topova 40 mm švedska mornarica uvodi u upotrebu kao oružje podmornica za nihovu zaštitu od neprijateljske avijacije i brodovlja. Ovi topovi su imali kraću cijev dugu 42 kalibra koja je ispaljivala projektil brzine 700 m/s, top je prilikom zaranjanja bio zaštićen vodonepropusnim cilindrom. Jedina poznata klasa tih podmornica je bila klasa Sjölejonet.

Prvu narudžbu za originalni L/60 imala je holandska mornarica za svoju krstaricu De Ruyter 1934. Bofors je 1935. razvio i postolje s 4 točka, s kojeg je top mogao pucati u pokretu, što je predstavljeno u Belgiji. U borbenom položaju podizali su se točkovi postolja, top se spuštao na nižu visinu, te su se izvlačile pomoćne dvije noge za stabilnost. Cijeli ovaj proces je trajao manje od jedne minute.

Narudžbe za ovaj top su dolazile već 1935. od Belgije, Poljske, Norveške i Finske. Iduće godine je prihvaćen u švedskoj kopnenoj vojsci pod oznakom 40 mm lvakan m/36.

Zbog nedostatka radne snage neki pogoni Boforsa za ovaj top su pokrenuti u Poljskoj.

Velika Britanija[uredi | uredi izvor]

Kopnena vojska[uredi | uredi izvor]

Britanski Q.F. 40 mm Mk. 1.

Britanska vojska je prvi put upoznala poljske primjerke 1937. pod oznakom QF 40 mm Mark I. Kasnije se V. Britanija odlučuje za serijsku prozvodnju ovog topa pod licencom. Britanci su uvidjeli da top gubi efektivnost protiv brzih aviona što su riješili analognim mehanizmima paljbe što je iziskivao trećeg člana posade. Ovaj top je poznat pod oznakom QF 40 mm Mark III . Britanske verzije su korištene tokom pada Francuske 1940. godine. Do kraja rata u V. Britaniji je proizvedeno oko 2.100 primjeraka.

Britanska vojska je eksperimentisala sa samohodnim verzijama ovog topa, pa je tako postavila QF 40 mm Mark VI na šasiju tenka Crusader. Bilo je i samohodnih verzija postavljenih na komercijalne kamione Morris.

Mornarica[uredi | uredi izvor]

Kraljevska mornarica je prve primjerke ovog topa uvela upotrebu prilikom povlačenja iz Norveške 1940. godine skidajući ih s norveških ratnih brodova. Kasnije su tokom rata ugrađivane domaće verzije QF 40 mm Mark IV i QF 40 mm Mark V. Kraljevska mornarica još i danas koristi ovaj top na svojim ratnim brodovima s ugrađenim radarima.

SAD[uredi | uredi izvor]

U cilju opskrbe ratne mornarice i armije američki Chrysler je proizveo 60.000 komada ovih topova i 120.000 cijevi tokom Drugog svjetskog rata. Inžinjeri su uvodili brojne promjene, kako bi se povećava serijska proizvodnja, većina tih promjena se odnosila na proizvodnu tehnologiju, ali ne i na sam top.[2]

Ratna mornarica[uredi | uredi izvor]

Mornarička MK 12 verzija.

Prve primjerke topa ratna mornarica je zaprimila 28. augusta 1940. u New Yorku koji su bili dvocijevi i zrakom hlađeni. Nedugo zatim amerikanci tajno od UK nabavljaju vodom hlađene verzije, te ih postavljaju na svoje ratne brodove. Nakon toga ovaj top postaje standardno PVO oružje mornarice, te počinje njegova ilegalna proizvodnja u SAD-u.

Kopnena vojska[uredi | uredi izvor]

Kopnena vojska SAD-a je koristila 37 mm verzije ovog topa. Kasnije se uvode originalne verzije pod oznakom 40 mm Automatic Gun M1 koji su mogliispaljivati britansku municiju. Amerikanci su napravili i samohodne verzije na osnovu tenka M24 Chaffee.

Verzije[uredi | uredi izvor]

40 mm L/60 Iako je L/60 verzija kasnije zamijenjena u proizvodnji i u upotrebi od strane L/70 verzije ona je ostala u upotrebi sve do 1980. godine zbog uvođenja prijenosnih raketnih PVO sistema.

U službi američke vojske stare samohodne verzije su zamijenjene SPAT-om M42 Duster.

Tokom Folklandskog rata L/60 verzija je korištena od strane ratnih moranrica Argentine i Velike Britanije, gdje je iz upotrebe zamijenjivana novijim topvima kalibra 20 i 30 mm.

Ova verzija se još uvijek koristi u vojskama Australije[3], Brazila, Irske, Islanda, Norveške, Paragvaja i Tajvana.

Bofors L/70.

40 mm L/70

Švedski CV 90 naoružan Boforsom L/70.

Krajem Drugog svjetskog rata pojavili su se mlazni avioni s kojima top nije mogao nositi. Poslije toga je urađen čitav niz poboljšanja proketila, brzine paljbe, elevacije, razvijanje kalibra 57 mm. Automatski protivavionski top 40 mm L/70, gdje "70" predstavlja dužinu cijevi izraženu preko kalibra oružja je zapravo temeljno oružje u svim Boforsovim aplikacijama. Top u vučnoj verziji je u uporabi u švedskoj vojsci od 1951. godine, gdje je zamijenio stariju verziju topa 40 mm L/60. Postoje dva temeljna modela L/70 i to Tip A i B. Razlika je u tome što tip B ima trofazni generator 3X220V, 50 Hz za napajanje sistema električnom energijom ugrađen na zadnjem dijelu podvoza dok se tip A napaja iz vanjskog izvora energije.

Top se prije početka paljbe spušta u borbeni položaj vlastitom težinom preko hidrauličnog uređaja za spuštanje i dizanje. Brzina paljbe je 240 metaka/minuti, a top se hrani iz spremnika od 26 metaka koji se puni okvirima od po 4 metka. Napunjeni okviri su smješteni u regalima u zadnjem dijelu pokretnog postolja. Cijev topa je monoblok izvedbe s progresivnim uvijanjem žljebova. Na prednjem dijelu cijevi nalazi se skrivač plamena, a na zadnjem dijelu je opružni povratnik i sve zajedno čini lahko zamjenjiv sklop. Zadnjak je preko navoja spojen sa zadnjim dijelom cijevi, a u njemu se nalazi vertikalno klizni zatvarač koji se za vrijeme trzanja otvara nadolje pri čemu se izbacuje prazna čahura. Zatvarač se vraća u položaj zabravljivanja pomoću spiralne opruge. Topom upravlja nišandžija koji sjedi u kabini, a punjenjem topa se bave dvojica poslužitelja èiji su položaji osigurani zaštitnim podupiračima u razini struka kako bi se spriječilo padanje ili posrtanje tijekom velikih ubrzanja topa. U dva regalska spremnika na zadnjem dijelu gornjeg lafeta može se smjestiti 48 projektila.

Brzo zahvaćanje cilja je omogućeno elektrohidrauličnim servosistemom za pokretanje topa po smjeru i elevaciji relativno velikim kutnim brzinama i ubrzanjima. Maksimalna elevacijska brzina je 45 °/s, a maksimalna brzina po smjeru je 85 °/s. Postoji i ručni nadzor za upotrebu u nuždi. U upravljanom režimu rada uređaje elevacije i smjera nadzire sistem za upravljanje paljbom preko svojih tranzistorskih pojačala. U samostalnom praćenju cilja topom upravlja nišandžija preko upravljačke palice koja je smještena u kabini na lijevoj strani gornjeg lafeta. Upravljačka palica koristi se u kombinaciji sa ciljničkom napravom ako centralni sistem za upravljanje vatrom nije u funkciji ili top radi kao neovisna jedinica. Za ograničavanje sektora paljbe po elevaciji i smjeru postoji poseban ograničivač koji može ograničiti paljbu u sektorima od po 10 stepeni. Top se taktički koristi u spoju sa centralni sistemom za upravljanje vatrom preko radara kakvi su npr. holandski Flycatcher proizveden u firmi Signaalapparaten, a koji se koristi u Holandiji i Indiji, te Švicarski Skyguard i dr. Tijekom osamdesetih godina je uveden LM Ericsson Giraffe motriteljsko-akvizicijski radar koji je ponajprije razvijen za uporabu raketnog sistema RBS-70, ali se uspješno koristi u spoju sa sistemom BOFI za rušenje napadačkih raketa protivnika. Posljednja proizvodna inaèica topa sadrži posebno dizajniran električni pogon koji omogućuje povećanje brzine paljbe do 300 projektila u minuti.[4]

Korisnici[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: