Bogumili

Bogumili ili Patareni su bili pripadnici Bosanske crkve. Na području Bosne se pojavljuju u 12. vijeku, no dolaskom Osmanlija skoro svi prelaze na Islam. Crkva bosanska je vjerska sljedba uticajna u predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici Crkve bosanske su nazivani još i krstjanima.

Karakteristike bogumilstva

Jedan od važnijih podataka je 'solidariziranje' bosanskih kraljeva sa svojim narodom. Da bi izbjegli sve brojnije krstaške ratove Ugara protiv Bosne - oni su se proglašavali i 'katolicima'. Od sredine 14. vijeka (tačnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih misionara, koji su i sami u jednom momentu historije progonjeni od strane katoličke crkve.

Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao negdje u južnoj Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9.-10. vijek). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz 3. vijeka), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. vijeka. Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6. vijeka) su svojim doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji tvari sa Zlim - presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos - čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13. vijeku, dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko tačaka:

• postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je nezavisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog - dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova verzija je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv. Augustina, koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei" (O državi Božjoj), razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski doktor Crkve postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata" ciji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame, a Sotona je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu - katari su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Sotona je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvata) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji.

• dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma.

• budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela.

• duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo.

• glavne doktrine katoličke crkve su pogrešne: Krist nije Logos koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se nece zbiti jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari, tj. materije.

• praktični naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prekid s etabliranim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili bolje, usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/credentes ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.

Praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršcanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletacka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija.

Druge teorije

Prema dogmatičarima iz Hrvatske, Crkva Bosanska je nastala kao katolička biskupija i prema Srbima bili su dio ortodoksne linije kršćanstva.

Natpisi sa stećaka

• "Ovaj svjet je samo san Demona"
• "Iz dlana mi sija sunce. Imam srce za sve pametne i dobre ljude"
• "Ne prevrni moga biljega jer će sve što je nada postat iluzija i tlapnja." Po Gospodu 1334. ljeta
• " Ne plašim se ja vukova već ljujdi. Da je vukovima ovaj biljeg bi vječnost nadživio." 1377. kad je naš kralj bio Tvrtko
• "A se leži Čeprnja Dobrogost od Hotjana Žunovog sina sin. Ono što ja danas znadem znat ćeš sjutra dan i ti. Zato ne juri u sjutra. Lutaj nebom i traži put do Mjeseca i zvijezda. Zemljom i ispod zemlje ćemo hoditi dugo i zajedno. Ako ne otideš ni ti do zvijezda o čemu ćemo vječnost provodeći pričati. I ne pitaj se dal ti to možeš. Možeš, idi...hojdi. A onaj koji mi biljeg privali i na kosti moje zgazi zgazio ga Bog i po kostima oca svog hodio i sina svog hodao." U nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328.

Također pogledajte

• Posljednji bogumili