Borislav Pekić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Borislav Pekić
Example alt text
Borislav Pekić
Rođenje 4. februar 1930.
Podgorica, Kraljevina Jugoslavija
Smrt 2. juli 1992.
London, Velika Britanija

Borislav Pekić (1930-1992) bio je jugoslavenski i srpski književnik rođen u Podgorici[1], romanopisac, dramski pisac, filmski scenarist i jedan od glavnih osnivača postkomunističke srbijanske Demokratske stranke.[2] Jedan je od najznačajnijih pisaca savremene srpske književnosti. Svoje najveće djelo, Zlatno runo, pisao je u izbjeglištvu u Londonu od 1971.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost[uredi | uredi izvor]

Rodio se u Podgorici 1930. godine. Njegov otac Vojislav D. Pekić je u Kraljevini Jugoslaviji bio visoki državni činovnik, tako da su od Borislavovog rođenja do 1941. živjeli u Starom i Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu i Cetinju. Početkom Drugog svjetskog rata, italijanske okupacijske vlasti ih protjeruju iz Cetinja za Srbiju. Njegova porodica se nastanila u Bavaništu u južnom Banatu, a 1945. se sele u Beograd. Po preseljenju u Beograd 1945, obrazovanje nastavlja u Trećoj muškoj gimnaziji, gdje je maturirao 1948. Zbog članstva u organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije iste je godine uhapšen.

...Bio sam član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen sam 7. novembra 1948, maja 1949. osuđen po Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države, na prvostupanjskom Okružnom sudu na 10 godina, a potom mi je na Vrhovnom sudu (Narodne Republike Srbije 26. juna 1949. godine) kazna povećana na 15 godina zatvora s prisilnim radom i izvjesnim brojem godina gubitka građanskih prava nakon izdržane kazne. Pomilovan sam 29. novembra 1953. godine...[1]

Kao pripadnik SDOJ-a je osuđen na petnaest godina robije s prisilnim radom. Izdržavao je kaznu u zatvorima KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je nakon pet godina 1953. godine. Za vrijeme tamnovanja začete su mnoge ideje koje je poslije razvio u svojim glavnim romanima. Boravak u zatvoru opisao je u trotomnom romanu Godine koje su pojeli skakavci.

Studirao je od 1954-58. godine eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Godine 1958. oženio se inženjerkom arhitekture Ljiljanom Glišić, sestričinom dr. Milana Stojadinovića, koji je bio predsjednik vlade Jugoslavije (1935-39) i ministar financija. Godinu dana kasnije rodila im se kći Aleksandra. Godina 1959. je također godina kada je Pekić napisao svoj prvi od preko dvadeset originalnih filmskih scenarija za glavne filmske kuće u Jugoslaviji, među kojima i Dan četrnaesti koji je predstavljao Jugoslaviju na Kanskom filmskom festivalu 1961. godine.

Pod pseudonimima Adam Petrović, Borislav Petrović i Dimitrije Petrović, objavljuje članke u časopisima Vreme i Vidici[1]. Godinama je Pekić radio na nekolicini romana a kada je prvi od njih Vreme čuda (1965.), objavljen privukao je pažnju velikog broja čitatelja kao i književnih kritičara. Ovaj roman je 1976. izdan na engleskom od strane Harcourt Brace Jovanovic u New Yorku kao Time of Miracles. Preveden je na francuski 1986, na poljski 1986, rumunski 1987, italijanski 2004. i grčki jezik 2007. Pekićev prvi roman jasno je ukazao na dvije važne karakteristike njegovog rada, oštar antidogmatizam i konstantni skepticizam u pogledu mogućeg "progresa" čovječanstva koji je dostignut tokom svoje historije.

U razdoblju između 1968-69, Pekić je bio jedan od urednika beogradskih Književnih novina. Njegov drugi roman Hodočašće Arsenija Njegovana (1970.) u kojem je pored ostalog, dao sliku studentskog prosvjeda 1968. u Jugoslaviji. Iako se ideološki distancirao od ovog opozicijskog pokreta, nova politička klima je dalje komplikovala njegov odnos s vlašću, tako da je godinu dana bio bez putnih dokumenata. Roman je ipak dobio Ninovu nagradu kao najbolji jugoslavenski roman te godine. Engleski prijevod pod naslovom Houses of Belgrade (Beogradske kuće) se objavio 1978. u izdavačkoj kući Harcourt Brace Jovanovic, a kasnije je bio preveden na poljski, češki i rumunjski.

Emigracija[uredi | uredi izvor]

Nakon Pekićeve emigracije u London 1971, jugoslavenske vlasti su ga smatrale personom non grata i niz godina su osujećivali izdavanje njegovih djela u Jugoslaviji. Najzad se 1975. pojavilo Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana koje je kasnije prevedeno na poljski 1980, mađarski 1982, češki 1985. i francuski jezik 1992. godine.

Godine 1977. poslao je rukopis sotije Kako upokojiti vampira na anonimni književni natječaj Udruženih izdavača Jugoslavije koji su prepoznali u njemu najbolje pristiglo djelo i tako je knjiga štampana. Kasnije je prevedena na češki 1980, poljski 1985, italijanski 1992, a engleski prijevod se pojavio 2005. Baziran djelomično na Pekićevom vlastitom izskustvu u zatvoru i istrazi, roman pokazuje metode, logiku i psihologiju modernog totalitarnog režima.

Obrana i posljednji dani (1977) saga-fantazmagorija prevedena je na poljski i mađarski 1982, na češki 1983, francuski 1989. i švedski 2003. Ova tri romana bazično se bave raznim vrstama i na raznim razinama kolaboracije u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Nakon više od dva desetljeća priprema, studija i proučavanja, prvi tom Pekić sedmotomovne fantazmagorije Zlatno runo se 1978. godine pojavljuje pred čitaocima. Slijede zatim i ostalih šest tomova tokom 1978-86. godine. Tim dijelom Pekić se uvrstio u najznačajnije srpske književnike. Za ovu sagu Pekić je 1987. dobio Njegoševu nagradu, označujući ga kao jednog od vrhovnih suvremenih proznih pisaca u Jugoslaviji. Prema mišljenju žirija Televizije Srbije, taj roman je ušao u izbor deset najboljih romana, napisanih na srpskoj jeziku u razdoblju od 1982-92. godine. Zlatno runo je uspoređivana od strane inozemnih kritičara sa James Joycovim Uliksom po strukturi naracije klasičnog mita, sa Mannovim Budenbrokovima po dugačkoj porodičnoj historiji i evoluciji predratnog društva, kao i sa Aldous Huxleyevim Kontrapunkt života po unutarnjoj tenziji koja prolazi kroz labirint konfliktnih perspektiva. Međutim, ipak je Zlatno runo slavljeno kao jedinstveno. Jedna od očiglednih odlika je i ogroman opseg i tematska kompleksnost. Zlatno runo opisuje lutanje generacija Njegovan i kroz njih istražuje historiju Balkana. Prvi, drugi i treći tom izdan je na francuskom 2002, 2003. i 2004. godine.

Osamdesetih Pekić je napisao nešto sasvim novo. Sakupljao je materijal za pisanje knjige o izgubljenom otoku Atlantidi, sa namjerom da da jedno novo objašnjenje za korijene, razvoj i propast naše civilizacije. I pored klasičnih izvora koji su inspirirali njegov antropološki interes, Pekić je odlučio da ocrta svoju novu viziju budućnosti i time izbjeći restrikcije historijskog modela s kojim je on nesumnjivo morao suočiti u starim mitovima. Iz toga su proizišle tri knjige: žanr-roman Besnilo (1983.), antropološki roman 1999 (1984.) i epos Atlantida (1988). Ove knjige su doživjele veliki broj izdanja u Srbiji i Jugoslaviji, a Besnilo je bio bestseler. Besnilo je prevedeno na španjolski 1988 i na mađarski 1994, a Atlantida na češki 1989. Za Atlantidu Pekić je dobio "Goranovi nagradu" 1988. Ovaj roman je 1983 izabran za najčitaniju knjigu domaćeg autora te godine i dobio je nagradu Beogradski pobjednici.

Pekićeva Odabrana djela u 12 tomova izdata su krajem 1984. a za njih je dobio Nagradu Udruženja književnika Srbije.

Godine koje su pojeli skakavci u tri toma, izdane su između 1987-90. Dva odlomka prve knjige su prevedena na engleski i publicirana u književnim časopisima Velike Britanije. Ovo je Pekićeva autobiografsko-memoarska proza ​​s ocjenom i objašnjenjem poslijeratnih dana, životom i proganjanjem buržoazije pod komunističkim režimom. Ove knjige nisu samo autobiografske u klasičnom smislu riječi, pošto se Pekić bavi i općim stanjem Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata, kao i drugim zemljama i njihovim penalnim sustavima. On slika zatvorski život kao jedinstvenu civilizaciju, a civilizaciju "slobode" kao specijalan vid zatvora. Ova trilogija je odabrana kao najbolja memoarska proza ​​i za njih je Pekić dobio Nagradu "Miloš Crnjanski" 1989. godine.

Pisao je članke i objavljivao u književnim časopisima: Književnost, Književne novine, Književna reč, Savremenik.

Film, pozorište i radio[uredi | uredi izvor]

Pekić se sedamdesetih godina 20. vijeka, izdvojio kao jedan od najboljih savremenih dramskih pisaca Srbije i Jugoslavije. Redovito je pisao radio-drame za Westdeutscher Rundfunk, u Kölnu, kao i za Süddeutscher Rundfunk u Stuttgartu. Od 27 drama koje su izvedene i/ili štampane u Srbiji sedamnaest su imale svoju premijeru u Njemačkoj. Mnoge su bile transformirane u pozorišne i/ili televizijske drame, i dobivale su brojne nagrade. Šesnaest drama su objavljene u njegovim Odabranim djelima 1984. Njegova drama Generali ili Srodstvo po oružju (1969.) se može naći u svakoj antologiji srpske savremene drame. Dobila je Nagradu Sterijinog pozorja za komediju godine 1972, kao i Nagradu Knjeginja Milica pozorišta u Kruševcu 1991. Pekićevi pozorišni komadi su bili vrlo popularni i hvaljeni, a najpoznatiji od njih Cincari ili Korešpodencija (1979.), koja je bazirana na četvrtom tomu Zlatnog runa, igrala se 280 puta u Ateljeu 212 u Beogradu u razdoblju od 23 godine. Dobio je prvu nagradu Radio Zagreba za dramu ' 186. Stepenik (1982) kao i prvu nagradu na festivalima u Ohridu i Varni za Kako zabavljati gospodina Martina (1990).

Tokom svoje karijere Pekić je radio na mnogim filmovima, napisao je više od dvadeset originalnih scenarija i adaptirao neke pd svojih romana za film. Film Vreme čuda je bio izabran da predstavlja Jugoslaviju na Kanskom festivalu 1991. gdje je Goran Paskaljević dobio nagradu za režiju, a kasnije film sudjeluje na festivalima u Glasgowu, Moskvi, Montrealu i Vrnjačkoj Banji. Nagrada kritičara dodijeljena je u San Sebastianu 1990. Đavolji raj (1989) (That summer of white roses) rađen po sagi-fantasmagoriji Odbrana i posljednji dani i dobio je nagradu na Filmskom festivalu u Tokiju 1989. i bio je selektiran iste godine da reprezentuje Jugoslaviju na festivalu u Montpellieru (Francuska), Puli (Hrvatska), San Sebastian (Španija), Los Angelesu i San Franciscu (SAD).

Kao honorarni komentator Jugoslovenskog odjela Svjetske sekcije BBC u Londonu (1986-91.) Pekić je čitao svoja "Pisma iz Londona" svake sedmice; ova Pisma su poslije štampana u Jugoslaviji kao Pisma iz tuđine, Nova pisma iz tuđine i Posljednja pisma iz tuđine (1987-91). Svaka knjiga je sadržavala pedeset pisama sa duhovitim i inovativnim zapažanjima o Engleskoj i engleskom narodu. Pisma su bila emitirana za jugoslavenske i srpske slušaoce, za koje je Pekić naročito uživao napraviti brojne i humoristične usporedbe između engleske i naše vlasti, države, običaja i ljudi. Za ove knjige dobio je Nagradu Jaša Ignjatović u Mađarskoj 1991. Pekić je također na istom programu BBC imao seriju o historiji Velike Britanije, koja je izdana posthumno sa naslovom Sentimentalna povest Britanskog carstva (1992). Za ovo djelo je dobio Počasnu nagradu BIGZ-a, izdavača knjige. Djelo je štampano nekoliko puta i imalo je velikog uspjeha.

Djela su mu prevedena na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenski, albanski, grčki, švedski i ukrajinski jezik.

Kraj života i smrt[uredi | uredi izvor]

Borislav Pekić na prvim masovnim demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, 9. marta 1991.

Godine 1989. zajedno sa još dvanaest srbijanskih intelektualaca obnovio je rad Demokratske stranke, da bi sljedeće, 1990. godine, postao njen potpredsjednik i član Glavnog odbora, kao i jedan od urednika obnovljenog opozicijskog lista "Demokracija". Godine 1991. bio je kandidat Demokratske stranke za narodnog zastupnika u Skupštini Republike Srbije u beogradskoj općini Rakovica kada je pobijedio njegov protukandidat Vojislav Šešelj.

Pekić je bio potpredsjednik srpskog PEN centra od 1990. do 1992. godine i član engleskog PEN centra. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti od 12. decembra 1985. godine [3], kao i član Krunskog savjeta princa Aleksandra Karađorđevića 1992. godine.

Aktivan kako kao autor tako i kao javna ličnost do posljednjeg dana, Pekić je umro od raka pluća u svom domu u Londonu, 2. maja 1992. Kremiran je u Londonu, a njegova urna se nalazi u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, zajedno s drugim uvaženim ličnostima iz socijalnog, političkog i kulturnog reda građana. Posthumno 1992, ga je prestolonasljednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog bijelog orla prvog stupnja, kao najvišeg odlikovanja dodijeljenog od srpskog pretendenta na poziciju monarha.

Jubileji i izložbe[uredi | uredi izvor]

Poštanska marka s likom Borislava Pekića, dio serije maraka pod imenom "Velikani srpski književnosti" koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine

Srpska akademija nauka i umjetnosti u Beogradu održala je 1. i 2. maja 2000. godine naučni skup povodom sedamdesetogodišnjice rođenja Borislava Pekića. Referati sa tog skupa objavljeni su u Spomenicima Borislava Pekića 2003. godine. Narodna biblioteka Srbije je septembra 2000. godine organizirala izložbu pod naslovom "Borislav Pekić ili vrijeme reči" zajedno sa Fondom Borislava Pekića i Narodnom bibliotekom Kraljeva. 17. aprila 2007. godine u Biblioteci grada Beograda bila je otvorena izložba o životu i djelu velikog pisca povodom 80 godina od njegovog rođenja. Izložba je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Vlade Republike Srbije putovala je kako po Srbiji (Jagodina, Novi Sad, Zlatibor, Niš,...) Tako i po mnogim gradovima Evrope i Kanade. Gostovala je u Budimpešti, pa u Sarajevu maja 2007, u Parizu 25. marta 2010, 16. novembra 2010. u Zagrebu, 2011. u Puli. Gradska općina Vračar i Biblioteka grada Beograda je ovu izložbu u nešto drugačijem obliku prikazala 19. aprila 2010. godine.

Zbornik Poetika Borislava Pekića: preplitanje žanrova nastao je kao rezultat istoimenog naučnog skupa koji je održan u Beogradu 19. i 20. novembra 2008. godine. Međunarodni naučni skup, posvećen poetici i žanrovskim aspektima Pekićevog dijela, pripremljen je u okviru projekta "Savremene književne teorije i njihova primjena: nove diskursivne prakse književnoteorijskih proučavanja" koji se realizira u Institutu za književnost i umjetnost - Beograd. Organizacioni odbor su činili: dr. Vesna Matović, direktor Instituta, Ljiljana Pekić, supruga Borislava Pekića, dr. Milan Radulović, rukovodilac Projekta u Institutu, dr. Gojko Tešić, dr. Petar Pijanović, rukovoditelj skupa, dr. Aleksandar Jerkov i mr Igor Perišić. Skup je otvoren 19. novembra 2008. U svečanoj Sali Skupštine grada uz prigodne riječi dr. Vesne Matović, Nebojše Bradića, ministra za kulturu u Vladi Republike Srbije i dr. Petra Pijanović. Naučni skup je okupio proučavaoce i tumače Pekićevog djela iz Srbije i inozemstva (Njemačka, Rusija, Francuska, Engleska, Poljska, Ukrajina, Italija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija).

Novembra 2010. godine, Pekić je uvršten u seriju maraka PTT Srbije "Velikani srpski književnosti", čiji je dizajn uradila Marina Kalezić. Kolekcija je postala filatelistička rijetkost.

Također, 2002. godine izgrađena je osnovna škola na Bežanijskoj kosi u Beogradu koja je dobila ime po Borislavu Pekiću. U Beogradu, na Vračaru, imenovana je Ulica Borislava Pekića, a 2012. godine ogranak Biblioteke grada Beograda u ulici Svetozara Markovića dobio je ime po Borislavu Pekiću.

Godine 2006. njegova supruga Ljiljana Pekić, koja je bila priređivač njegovih posthumnih dijela, počela je da uređuje blog Borislava Pekića na kojem se mogu naći kako publicirana tako i neobjavljena djela ovog pisca. Godine 2012. njegova unuka Mari-Luiz počela je Facebook stranicu s Pekićevim odabranim citatima [4]. Briga o publiciranju Pekićevih rukopisa, kako objavljenih tako i onih iz ostavštine, preuzele su njegova supruga Ljiljana Pekić i kći Aleksandra Pekić.

Borislav Pekić je rehabilitiran odlukom Okružnog suda u Beogradu od 17. decembra 2007. godine

Posthumna izdanja[uredi | uredi izvor]

Veliki dio Pekićevih djela su publicirana posthumno. Vreme reči 1993; Odmor od istorije 1993; Graditelji 1994; Rađanje Atlantide 1996; Skinuto sa trake 1996; U traganju za Zlatnim runom u tri toma 1997; Izabrana pisma iz tuđine 2000; Političke sveske 2001; Filosofske sveske 2001; Korespondencija kao život I i Korespondencija kao život III, 2002-03; Sabrana pisma iz tuđine 2004, Roboti i sablasti, (zbirka neobjavljenih drama) 2006, Izabrane drame 2007, Izabrani eseji, 2007, Moral i demokracija (zbirka intervjua i eseja) 2008, Marginalije i moralije (zbirka misli iz objavljenih i neobjavljenih djela), 2008.

Borislav Pekić je za sobom ostavio ogroman korpus književnih manuskripata koji se sastoje od kompleksnih komentara o nastanku i razvitku tema u Zlatnom runu, Atlantidi, 1999, sa filozofskog, antropološkog i povijesnog stajališta. Prisustvo autobiografskih sadržaja može se zapaziti u nekim njegovim djelima u vidu sjećanja na godine provedene u političkom zatočeništvu kao iu knjigama eseja povodom života u Velikoj Britaniji. Njegova opsesija temama osobne slobode provlači se kako kroz djela tako i kroz dnevnike kao odgovor na gušenje i opresiju komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji. Njegova supruga i kći su 2012. objavile djelo "Stope u pesku" koje sadrži govore i predavanja koje je Pekić držao diljem svijeta.

Fond "Borislav Pekić"[uredi | uredi izvor]

Poslije Pekićevi smrti, u julu 1993, u Beogradu, je osnovan Fond "Borislav Pekić", čiji su osnivači srpskog PEN-centar, SANU, Ministarstvo kulture Republike Srbije, Branko Dragaš, Udruženje književnika Srbije i Ljiljana Pekić, koja je i direktor Fonda. Cilj Fonda je promocija i publikovanje Pekićevih dijela, skrb o piščevoj zaostavštini kao i projekti "Borislav Pekić našoj djeci" i dodjela Nagrade "Borislav Pekić" za književna djela u nastajanju. Fond redovito objavljuje i publikaciju Anali Borislava Pekića. Pisci koji su dobili nagradu Fonda "Borislav Pekić" za nova djela vremenom su postali afirmirani stvaratelji suvremene srpske književnosti. Među njima su Svetislav Basara, Dragan Velikić, Goran Petrović, Bladislav Bajac, Mileta Prodanović , Igor Marojević, Sreten Ugričić, Gojko Božović, Jasmina Lukić, Saša Jelenković. Ovo je jedinstvena književna stipendija u Srbiji za djela u nastajanju. Nagrada i stipendija se dodjeljuju svake godine 2. jula, na dan Pekićeve smrti. U Analima Borislava Pekića svake godine se tiskaju kritike i studije o raznim aspektima Pekićevog stvaranja, kao i ulomci iz romana nagrađenih pisaca i iscrpna Pekićeva bibliografija, koja se svake godine ažurira.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Vreme čuda, povest, Prosveta, 1965, 1983; Beograd: Narodna Knjiga, 1997; Titograd: Grafički zavod, 1969; Novi Sad: Solaris, 2006; Beograd: Laguna, 2012
  • Hodočašće Arsenija Njegovana, roman, Beograd: Prosveta, 1970, 1971, 1991; Beograd: Nolit 1981; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2002; Beograd: NIN i Zavod za udžbenike, 2004; Beograd: Euro-Đunti, 2010
  • Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, novela, Beograd: Slovo Ljubve, 1975; zajedno sa novelom Obrana i poslednji dani: Beograd: Rad, 1984; Beograd: Narodna knjiga, 1996; Novi Sad: Solaris, 2001 (zajedno) ; Beograd: Srpski književna zadruga, 2009 (odvojeno). [ISBN 867560002X 9788675600022]
  • Kako upokojiti vampira, sotija, Beograd: BIGZ, Rad, Narodna knjiga, 1977; Beograd: Nolit, 1982; Cetinje: Obod, 2000; Novi Sad: Solaris, 2002; Beograd: Laguna, 2012
  • Odbrana i poslednji dani, novela, Beograd: Slovo Ljubve, 1977; zajedno sa Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, Novi Sad: Solaris, 2001.
  • Zlatno runo, fantasmagorij, Beograd: Prosveta, 1978 (tom I & II), 1980 (tom III & IV), 1981 (tom V), 1986 (tom VI & VII); Sarajevo: Svjetlost, 1990, Beograd: Dereta, 2005 (tom I-VII), i 2006 (tom I-VII) cijeli komplet je u kožnom povezu;
  • Besnilo, žanr-roman, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1983, 1984; Beograd: BIGZ, 1985, 1987; Beograd: Dereta, 1993; Novi Sad: Solaris, 2002; Beograd: Novosti, 2004; Beograd: Laguna, 2011. [OCLC Number 494895530]
  • 1999, antropološka povest, Ljublijana, Zagreb: Cankarjeva založba, 1984; Beograd: Nolit, 2001; Novi Sad: Solaris, 2006; Beograd: Laguna, 2011.
  • Godine koje su pojeli skakavci, uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954), Beograd: BIGZ, 1987, 1988, 1991 (tom 1), 1989, 1991 (tom 2), 199, 1991 (tom 3 ); Novi Sad: Solaris, 2004 (tomovi 1,2, 3), Beograd: Službeni glasnik 2010 (tomovi 1,2, 3).
  • Pisma iz tuđine, Zagreb: Znanje, 1987; Belgrade: Narodna knjiga, 2000.
  • Novi Jerusalim, gotska hronika, Beograd: Nolit, 1988; Beograd: Srpski književna zadruga, 199, 1997; Beograd: Politika, Narodna knjiga, 2004; Novi Sad: Solaris, 2001; Beograd, Laguna, 2012
  • Atlantida, epos 0,2 toma, Zagreb: Znanje, 1988, 1989; Novi Sad: Solaris, 1995, 2001, 2006; Podgorica: Vijesti, 2007; Beograd: Laguna, 2011.
  • Nova pisma iz tuđine, Zagreb: Mladost, 1989.
  • Posljednja pisma iz tuđine, Beograd: Dereta, 1991.
  • Sentimentalna povest Britanskog carstva, povest, Beograd: BIGZ, 1992, 1993, 1995; Novi Sad: Solaris, 1999, 2002,2006; Beograd: Službeni glasnik, 2010.
  • Vreme riječi, zbirka intervjua, priredio Božo Koprivica, Beograd: BIGZ i Srpske književna zadruga, 1993.
  • Odmor od istorije, priredio Radoslav Bratić, Beograd: BIGZ, 1993.
  • Graditelji, Beograd: BIGZ, 1995.
  • Rađanje Atlantide, priredila Ljiljana Pekić, Beograd: BIGZ, 1996.
  • Skinuto sa trake, dnevničke bilješke i razmišljanja, priredio Predrag Palavestra, Zagreb: Školska knjiga, 1996.
  • U traganju za Zlatnim runom, priredila Ljiljana Pekić, Beograd: BIGZ, 1997.
  • Pisma iz tuđine, odabrana priredio Vladeta Janković, Zagreb: Školska knjiga, 2000.
  • Političke sveske, priredila Ljiljana Pekić, Novi Sad: Solaris i Stylos, 2001.
  • Filosofske sveske, priredila Ljiljana Pekić, Novi Sad: Stilos, 2001.
  • Korespondencija kao život I, prepiska s prijateljima, priredila Ljiljana Pekić, Novi Sad: Solaris, 2002; Beograd: Službeni glasnik 2011.
  • Korespondencija kao život II, prepiska s Ljiljanom i Aleksandrom, priredila Ljiljana Pekić, Novi Sad: Solaris, 2003; Beograd: Službeni glasnik 2011.
  • Sabrana pisma iz tuđine, Novi Sad: Solaris, 2004; Beograd: Službeni glasnik 2010.
  • Roboti i sablasti, drame, izbor Svetislav Jovanović, Novi Sad: Solaris, 2006.
  • Izabrani eseji, izbor Lidija Mustedanagić, Novi Sad; Solaris, 2007.
  • Izabrane drame, izbor Lidija Mustedanagić, Novi Sad: Solaris, 2007.
  • Moral i demokracija, priredio Marinko Vučinić, Beograd: Demokratska stranka, Istraživačko-izdavački sektor, 2008.
  • Marginalije i moralije, priredila Ljiljana Pekić, Novi Sad: Solaris, 2008.
  • Na ludom belom kamenu (Generali ili srodstvo po oružju + U Edenu, na istoku): Beograd, Atelje 212,
  • Generali (u Antologija TV drame), Beograd, RTVB, 1969
  • Generali (u Antologija suvremene srpskom drame-S. Selenić) Beograd, SKZ, 1977
  • Argonautika; Beograd: Srpski književna zadruga 1989.
  • Intervju s Dragomirom Stojadinovićem; Beograd: Institut za suvremenu povijest, 2007.
  • Život na ledu; Beograd: Zavod za udžbenike, 2009.
  • Cincari ili Korešpodencija; Beograd: Udruženje dramskih pisaca Srbije i Kazalište "Moderna garaža", 2009.
  • Kako zabavljati gospodina Martina (u Antologija srpskih radio drame od M. Jokić-Z. Kostić, br. 2, 1939 do 2003, Beograd, RTS, 2004
  • Remek-djelo ili Sudbina umjetnika; Beograd: Narodno pozorište, 1979
  • B. Pekić / Mihiz Atelje 212: Cincari ili korespondencije Beograd, Atelje 212, 1980
  • B. Pekić / Mihiz Ateljea 212: Zakleti spasilac davljenika; Beograd, Atelje 212, 1985
  • B. Pekić / Mihiz Atelje 212: korespondencije + Spasilac; Beograd, Atelje 212, 1986
  • B. Pekić Teatar u podrumu Atelje 212: Vreme čuda (u programu su komentari o Pekiću); Beograd, Atelje 212,
  • B. Pekić Sinteza 26, obešenjak u Kruševačkom kazalištu, Kruševac, Bagdala, 1984, 1993
  • B. Pekić Kruševačko kazalište, obešenjak, Generali, Kruševac, Kruševačko kazalište, 1996
  • Anali, odlomci iz ostavštine, kritike i bibliografija Beograd: Fond Borislav Pekić, 2004 (br. 1); 2005 (broj 2); 2006 (broj 3); 2007 (broj 4); 2008 (broj 5) ; 2009 (broj 6); 2010 (broj 7)

Edicije odabranih djela[uredi | uredi izvor]

  • Odabrana djela Borislava Pekića, u 12 tomova, Beograd: Partizanska knjiga, 1984. Sadrži:
* Tom 1: Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana; Odbrana i poslednji dani.
* Tom 2: Vrijeme čuda.
* Tom 3: Kako upokojiti vampira.
* Tom 4: Hodočašće Arsenija Njegovana.
* Tom 5: Zlatno runo 1.
* Tom 6: Zlatno runo 2.
* Tom 7: Zlatno runo 3.
* Tom 8: Zlatno runo 4.
* Tom 9: Zlatno runo 5.
* Tom 10: Na ludom, bijelom kamenu: odabrane komedije; sadrži između ostalih sljedeće drame: Na ludom, bijelom kamenu ili bulenje vampira, Razaranje Gorova, Umjetnost i stvarnost, Tko je ubio moju besmrtnu dušu?, Kako se kalio jedan gospodin, Bermudski trokut, Stoosamdesetšesti stepenik, Generali ili srodstvo po oružju.
* Tom 11: U Edenu, na istoku: odabrane farse; sadrži između ostalih drame: U Edenu, na istoku, Kako zabavljati gospodina Martina, Kategorički zahtjev, ' 'Siva boja razuma, Rđav dan na Stock Exchange-u, obešenjak, Tezeju, Jesi li ubio Minotaura?, Rajnske zadušnice.
* Tom 12: Tamo gdje loze plaču: eseji, dnevnici.
  • Izabrana djela Borislava Pekića u 6 tomova, Beograd: Prosveta 1991.
* Knj. 1: Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana: Obrana i posljednji dani: novele.
* Knj. 2: Vrijeme čuda: povest.
* Knj. 3: Hodočašće Arsenija Njegovana: roman.
* Knj. 4: Kako upokojiti vampira: sotija.
* Knj. 5: Besnilo: žanr-roman.
* Knj. 6: Novi Jerusalim: gotska hronika.

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: