Bosanskohercegovački Hrvati

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Bosanski Hrvati)
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Bosanskohercegovački Hrvati je kolokvijalni naziv za Hrvate, državljane Bosne i Hercegovine. Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini[1], te po Popisu stanovništva 1991. godine sa brojem 760.852 čine oko 17,38% od ukupnog broja stanovništva Bosne i Hercegovine. Historijski dijelovi BiH sa velikim brojem hrvatskog stanovništva su Srednja Bosna, Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, Tropolje, Soli kao i većim bosanskohercegovačkim centrima Sarajevu i Banjoj Luci. Poslije Rata u BiH većina bosanskohercegovačkog hrvatskog stanovništva se nalazi u Sarajevu, zapadnoj Hercegovini, Soli i srednjoj Bosni.

Historija

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini potiče, od Slavena koji su doselili u Bosnu i Hercegovinu u slavenskim seobama u 7. vijeku. Po većini historičara[citat potreban], slavenska plemena i etnički element su bili zastupljeni ili dominantni u većem dijelu stare Bosne i Huma, prvenstveno u području između poriječja Une, Save, donjeg toka rijeke Drine, te Neretve. To su historijske zemlje stare Vrhbosne, Donjih Krajeva, Tropolja, te dijelova Huma i Soli. Neki historičari[citat potreban] smatraju da je hrvatski element prevladavao do linije koja spaja rijeke Bosnu i Neretvu, dok je na istoku bio rjeđi, uz značajne naseobine u Zahumlju, no dosta slabije u Travunji, a zanemarivo u Podrinju i veoma malo u sadašnjoj Semberiji.[citat potreban]

Prisutnost Hrvata u tim krajevima zahtijeva dodatna razjašnjenja:

  • postavlja se pitanje o etničkim karakteristikama toga naroda
  • također, među historičarima ne postoji slaganje o historijskim korijenima hrvatskog identiteta u staroj Bosni.

Prevladavajuće stanovište o Hrvatima Bosne i Hercegovine se sastoji u tome da se radi o etnosu složenog postanka u čijem je nastanku ključnu ulogu igrao hrvatski ratnički element koji je apsorbirao već postojeću slavensku amorfnu masu i niz slavenskih plemena koja sada znamo samo po imenu (Marijani, Zahumljani...), kao i ilirske neslavenske domoroce i zapadne pridošlice (saske rudare, italijanske, mađarske i njemačke zanatlije i plemstvo...). Ključnu ulogu u etničkoj kristalizaciji bosanskih Hrvata imala je vezanost za Katoličku crkvu (a time i zapadnu civilizaciju) i jezik (cijeli spektar u kontinuumu južnoslavenskih dijalekata) koji je upotrebljavan u liturgiji i vjerskoj službi. Ne postoji opće slaganje o tome jesu li pripadnici Bosanske crkve bili etnički Hrvati (u bilo kojoj mjeri), jer problem etniciteta u predturskoj Bosni i Humu nije riješen. Dominantno je mišljenje hrvatskih historičara da je hrvatski etnicitet bio u korijenu srednjovjekovnog bosanstva, no, da je po svojim karakteristikama ostao na ivici hrvatskog etničkog prostora, te da se nije, zbog ranog sloma bosanske srednjovjekovne države, uspio integrisati s ostatkom hrvatskog naroda. Uz to, taj je element imao dosta karakteristika koje ga odvajaju od ostalog dijela Hrvatstva (slaba ili nikakva prisutnost latinice, sporo oslobađanje od crkvenoslavenskog, za razliku od situacije u Hrvatskoj, od Istre do Dubrovnika, nepostojanje snažnog zvaničnog katoličanstva...).

Veći dio stranih historičara[citat potreban] ne ide u detalje etnogeneze, već smatra da su stari Bošnjani bili Slaveni koji su svoj identitet vezali za zemlju Bosnu, te da je besmisleno tvrditi da su Bošnjani bili Hrvati, jer takav dokaz ne postoji, a sama teza je anahrona.

Bošnjački historičari[citat potreban] smatraju da su predosmanski Bošnjani činili zaseban etnički element koji nije po bitnim značajkama bio ni hrvatski ni srpski, nego poseban slavenski narod. Bilo kako bilo, nesporno je da po više karakteristika, od jezika do konfesije i običaja, bosanski Hrvati potiču uglavnom od starosjedilačkog stanovništva koje je zatekla turska invazija.

Što se tiče hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, on se snažnije počeo oblikovati u modernijem smislu tek poslije osmanlijskog osvajanja (1463). Osmanska vlast dovela je do sloma kulturno-civilizacijskih formi karakterističnih za srednjovjekovno bosansko-humsko društvo i stvorila je nove okolnosti koje su bitno odredile budućnost bosanskih Hrvata. Katolički starosjedilački element je opstao u potezu od Hercegovine do Posavine, dok je znatno prorijeđeno ionako malobrojno katoličko stanovništvo istočne Bosne (koje je dominiralo[citat potreban] u starijim središtima kao Srebrenica ili Olovo), a u zapadnoj BiH, koja većinom nije pripadala srednjovjekovnoj bosanskoj državi, skoro u cijelosti istrijebljen ili prognan u ratovanju za kraj u to vrijeme poznat kao Turska Hrvatska, sadašnju Bosansku krajinu. Centralnu ulogu u oblikovanju hrvatskog identiteta je imao franjevački red koji je u 13. vijeku došao u Bosnu i predstavlja jedinu službenu vezu s civilizacijom predturske Bosne i Huma. U početku su franjevački misionari bili stranci (Italijani, Nijemci, Mađari..), ali ubrzo dolazi do njihove asimilacije, te franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja je u 15. i 17. vijeku obuhvatala osim BiH i većinu Dalmacije, Slavonije, dio Podravine i Madžarsku do uključivo Budima postaje snažnim integrativnim faktorom među bosanskim Hrvatima. Iako nerijetko izloženi nasiljima i progonima, franjevci uspijevaju, zahvaljujući uglavnom Ahdnami, ili povelji o vjerskoj toleranciji dobijenoj 1463. od sultana Mehmeda II, očuvati katolički identitet velikog dijela stanovništva. Osmansko osvajanje je izazvalo šok koji je potrajao skoro sto i pedeset godina, tako da u tom periodu prevladava napor da se konsolidira politička pozicija franjevačkog reda, kao i osigura stabilna egzistencija katoličkom stanovništvu uza sve pritiske. Stoga je kulturna produkcija bosanskih Hrvata kao prepoznatljivog elementa do početka 17. vijeka praktički nepostojeća. Ona počinje 1611. djelatnošću Matije Divkovića, pisca brojnih djela vjersko-poučne prirode, a nastavlja se snažnom spisateljskom aktivnošću koja traje do sredine 19. vijeka. Jedini nosilac te aktivnosti je franjevački red, a djela su raznorodna: propovijedi, lekcionari, misali, pjesme, teološki traktati, medicinske knjige, ljetopisi, početni historiografski radovi, rječnici, gramatike i slično. Poznati su pisci Ivan Bandulavić, Pavao Posilović, Stjepan Margitić, Ivan Ančić, Stjepan Matijević, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Lovro Sitović Ljubušak, kao i mnogi drugi. Jezik (imenovan najčešće slovinski, ilirski, bosanski i hrvatski) je narodni, štokavsko jekavskog i ikavskog dijalekta, praktički bez crkvenoslavizama, te pisan do sredine 18. vijeka pretežno na bosančici, a od onda uglavnom na latinici. Franjevci su napisali i mnoge tekstove na latinskom, a neke i na italijanskom.

Samo stanovništvo je bilo, za osmanlijsku vlast, "najsumnjiviji"[citat potreban] element među četirima vjeroispovijedima (muslimani, katolici, pravoslavni, jevreji) zato što je carstvo veći dio svoga postojanja, sve do druge polovine 19. vijeka, bilo upleteno u vojne sukobe i ratove s katoličkim zemljama, među kojima su prednjačile Habsburška monarhija i Venecija. Stoga se i na domaće katolike gledalo kao na potencijalnu petu kolonu. No, u sistemu osmanlijske vlasti katolici su našli mjesto u mnogim za društvo korisnim aktivnostima (rudari, trgovci, razni zanatlije, kovači...), pa su uprkos čestim demografskim gubicima i seobama (većina Slavonije, kao i Dalmacije naseljena je katoličkim hrvatskim stanovništvom iz Bosne i Hercegovine) uspjeli preživjeti i najteže udarce, kakav je bio pohod princa Eugena Savojskog na Bosnu 1697., nakon čega je katoličko stanovništvo palo na oko 17.000 ljudi[citat potreban].

Opadanje osmanlijske vlasti u 19. vijeku dočekao je franjevački red aktivno, uključivši se u Ilirski pokret (Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić, Grgo Martić...). Tokom toga "vijeka narodnosti" i Hrvati Bosne i Hercegovine su se definitivno nacionalno emancipirali i poistovjetili sa svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj i drugdje, zadržavši pritom specifičnu bosansku regionalnu svijest kao sjećanje na među franjevcima posebno njegovanu slavnu bosansku prošlost.

Utemeljitelj širenja hrvatske nacionalne svijesti u Bosni bio je Stjepan Radić kojeg je poslala hrvatska vlada s ciljem asimiliranja katoličkog stanovništva[citat potreban], ali i muslimanskog. Policija ga je zatvorila i osudila na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom su ga otpratili parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih radnika postigao da predaje o "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i sve više priznaju Hrvatima u narodnom i političkom smislu."

Reference

  1. ^ Ustav Bosne i Hercegovine
Flag-bih.svg BiH portal
Odjeljak isključivo posvećen Bosni i Hercegovini