Bourbon (dinastija)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Burbonci)
Bourbon
DržaveFrancuska, Navarra, Napulj, Sicilija, Luksemburg
Roditeljska dinastijaCapet
OsnivačRobert, grof Clermonta, i Beatricija, gospodarica Burbona
Trenutni poglavarLouis Alphonse de Bourbon
Osnovana1272.
OgranciBurbon-Orléans
Burbon od Dvije Sicilije
Burbon od Parme

Dinastija Bourbon (francuski: Bourbon; španski: Borbón) je jedna od najznačajnija historijskih evropskih dinastija.

Burbonci su vladali Francuskom i Nabarrom u 16. vijeku, a do 18. vijeka zavladali su Španijom, Napuljom i Sicilijom, te Parmom. Dinastija Burbon se stoga dijeli na francusku lozu Burbonaca i špansku lozu Burbonaca.

Charlotte, velika vojvotkinja Luksemburga, udala se za pripadnika parmske linije Burbonaca, te od njene abdikacije 1964. godine Luksemburgom tehnički vladaju Burbonci. Burbonci koji danas vladaju su Felipe VI, kralj Španije, i Henri, veliki vojvoda Luksemburga.

Francuski Burbonci[uredi | uredi izvor]

Burbonci su prvobitno bili članovi francuske plemićke porodice čije se porijeklo moće pratiti do 13. vijeka. Članovi te porodice vladali su francuskim posjedom zvanim Bourbon, a bili su vazali francuskog kralja. Godine 1268. četvrti sin kralja Luja IX oženio je Beatriciju Burbonsku, nasljednicu posjeda Bourbon. Linija njihovog najstarijeg sina, koji je dobio titulu vojvode od Bourbona, izumrla je smrću Karla III, vojvode od Burbona.

Mlađa linija zvana Bourbon-Vendôme je preživjela i došla na navarski tron kada je Ivana III, kraljica Navare, bila nasljeđena od strane sina Henrika, čiji je otac pripadao liniji Bourbon-Vendôme. Henrik III, kralj Navare, poslije je naslijedio i francuski tron, postavši tako Henrik IV Francuski, još jednom i zauvijek ujedinivši tronove Francuske i Navare (koji su se kroz historiju razjedinili zbog nejednakih pravila o nasljeđivanju - francuski tron je bio zabranjen ženama). Burbonci su tako postali pretposljednja francuska kraljevska dinastija.

Mural koji prikazuje francusku porodicu Burbonaca iz 1670.

Burbonci su u Francuskoj zbačeni u Francuskoj revoluciji, a Luj XVI Francuski i njegova supruga Marija Antoaneta, kćerka cara Franje I i nadvojvotkinje Marije Terezije Austrijske, su pogubljeni pod giljotinom. Francuski legitimisti nastavili su smatrati Burbonce, sina i rođake pogubljenog kralja, zakonskim kraljevima Francuske dok su na tronu sjedili carevi iz dinastije Bonaparte.

Dinastija Bourbon je restaurirana nakon abdikacije Napoleona Bonaparte 11. aprila 1814. godine i kraljem je proglašen Luj XVIII Francuski. Napoleon se vratio i protjerao Luja XVIII u martu 1815. godine, a Luj je opet restauriran nakon Napoleonovog poraza 7. jula iste godine. Luja XVIII je naslijedio brat, Karlo X Francuski, koji je zbačen zbog donešenja nepopularnih odluka. Nakon njega kruna je ponuđena Luju-Filipu, pripadniku burbonskog dinastičkog ogranka Orleana. Njegova vladavina trajala je veoma kratko i nakon njegove abdikacije uslijedila je kratkoročna Druga francuska repubika. Rojalisti su sina Karla X proglasili Lujem XIX, ali on nikada nije priznat za monarha.

Nakon kolapsa carstva cara Napoleona III tron je ponuđen Henriku, grofu od Chamborda, unuku Karla X. Henrik nije pristajao na uslove pod kojima mu je kruna ponuđena, te Burbonci nisu nikada ponovo preuzeli francuski tron. Današnja glava francuskih Burbonaca i pretendent farncuskog trona je Louis Alphonse, vojvoda od Anžuja.

Španski Burbonci[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija Kastiljska, kćerka habsburškog kralja španskih kraljevina, Filipa III, udala se za francuskog kralja Luja XIV i rodila mu nasljednike. Loza španskih Habsburgovaca izumrla je smrću psihički i fizički retardiranog španskog kralja Karla II. Kako je Marija Terezija, mnogo starija polusestra Karla II, umrla prije njega, španske krune je trebalo proslijediti njenim potomcima.

Oporuka Karla II je odredila da će, ukoliko Filip od Francuske odbije špansku krunu, ona biti ponuđena ili njegovom mlađem bratu, ili nadvojvodi Karlu Austrijskom. Sin tetke Karla II, Leopold I, car Svetog Rimskog Carstva, također je polagao pravo na špasnku krunu. Filip je, međutim, imao jače pravo jer je njegova nana bila geneaološki starija od Leopoldove majke. Leopold je, pak, tvrdio je da se Filipova nana odrekla svog i prava svoje djece na španski tron. Francuzi su ovo porekli tvrdnjama da je ugovor o odricanju prava na španski tron bio dio nikada isplaćenog miraza. Neslaganje oko prava na španski tron na kraju je dovelo do Rata za špansko naslijeđe, u kojem se, izgubivši Gibraltar i Minorku u korist Velike Britanije, te Napulj, Milan i Sardiniju u korist austrijskih Habsburgovaca, oslabljelo špansko prekookeansko carstvo znatno smanjilo.

Filipu je nakon dugih zasjedanja španskog parlamenta bilo dozvoljeno da sjedne na španski tron, pod uvjetom da će se u svoje ime i u ime svojih potomaka zauvijek odreći prava na francuski tron, kako Francuska i Španija ne bi nikada bile ujedinjene u personalnu uniju.

Porodica španskih Burbonaca iz doba vladavine Filipa V

Kada su Burbonci revolucijom zbačeni u Francuskoj, ostali burbonski vladari bili su ugroženi. Napoleon Bonaparte je ubrzo pod dolasku na francuski carski tron zbacio Karla III i zatim Ferdinanda VII sa španskog trona i za kralja Španije postavio svoga brata Josipa. Josipova vladavina je bila kratkoga vijeka i Ferdinand VII se ubrzo vratio na prijestolje - Prva restauracija Burbonaca.

Kako Ferdinand VII nije imao muških potomaka niti želje da prijestolje prepusti bratu, stara burbonska tradicija o zabranjivanju ženama pravo na prijestolje je morala biti zamijenjena tradicijom koju su poštovali članovi izumrle dinastije Trastamara. Ženama je tako pravo na prijestolje vraćeno i Ferdinanda VII je naslijedila kćerka, Izabela II. Izabela se udala za Burbonca, svog dvostrukog prvog rođaka Franju, pa je španska kruna ostala u rukama Burbonaca. Međutim, upitno je da li je ijedno dijete Izabele II biološko dijete njenog muža. Izabela II je bila prisiljena abdicirati i povući se u Pariz nakon neuspješne vladavine, a nakon nje za kralja je izabran Amadej Savojski. Samo tri godine poslije Amadeus je zbačen i postavljena je Prva španska republika. Ona je bila kratkog vijeka i u Drugoj restauraciji Burbonaca na prijestolje je postavljen Izabelin sin, Alfons XII.

Sin Alfonsa XII, Alfons XIII, zbačen je tokom Drugog svjetskog rata i umro u egzilu u Rimu. Njegov sin se odrekao dinastičkih prava, a diktator Francisco Franco je unuku Alfonsa XIII, Juanu Carlosu I, dao titulu princa od Španije. Nakon Francove smrti nastupila je Treća restauracija Burbonaca u kojoj je španski tron preuzeo kralj Juan Carlos, kojeg je nakon abdikacije naslijedio sadašnji kralj, Felipe VI

Italijanski Burbonci[uredi | uredi izvor]

Filip V, kralj Španije, je za svoju drugu suprugu uzeo Elizabetu od Parme, koja je držala nasljedna prava na tron Parme i ohrabrivala sina da preuzme taj tron. Njen sin, Karlo III, kralj Španije, osvojio je Siciliju i proglasio se njenim kraljem. Kada je umro Ferdinand VI, kralj Španije, i on naslijedio španski tron, sicilijanski je prepustio svom sinu, Ferdinandu I, kralju Dviju Sicilija.

Sicilijanci su se pobunili 2. jula 1820. godine i Ferdinand I je do 13. jula bio prisiljen prihvatiti ustav. Austrija je izvršila invaziju u martu 1821. godine i poništila ustav. Ferdinanda I je naslijedio sin, Franjo I, a njega njegov sin, Ferdinand II. Ferdinand II je također bio prisiljen prihvatiti ustav 10. februara 1848. godine, ali ga je poništio već slijedeće godine. Njega je naslijedio sin, Franjo II. Kada je Giuseppe Garibaldi osvojio Napulj u septembru 1860. godine, Franjo II je vratio ustav kako bi pokušao spasiti svoj suverenitet. Nije uspio, a njegovo kraljevstvo je ušlo u sastav novoosnovane kraljevine Italije.

Nasljeđivanje[uredi | uredi izvor]