Charles Baudelaire

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Charles Pierre Baudelaire
Example alt text
Rođenje 9. april 1821.
Pariz, Francuska
Smrt 31. august 1867.
Pariz, Francuska


Charles Baudelaire (Pariz, 9. april 1821. - Pariz, 31. august 1867.) bio je francuski pjesnik i kritičar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Godine 1827. umire njegov otac (svećenik "svrzimantija") koji je bio jedan obrazovan čovjek, obuzet idejama prosvjetiteljstva i ljubitelj slikarstva, i sam slikar, ostavio mu je u nasljedstvo jedno spirutalno bogatstvo. Godinu dana kasnije, njegova majka se preudaje za zapovjednika bataljuna Aupicka. Budući pjesnik neće nikad oprostiti majci tu preudaju a vojnik Aupick utjelovljuje u njegovim očima sve što čini prepreku onme što voli : majku, poeziju, san, život bez neiozvjesnosti.

Izbačen 1839. godine iz liceja zbog neke sitnice, Baudelaire izabire život suprotstavljen građanskim vrijednostima utjelovljenim u majci i očuhu. Taj pak, sudeći život svog pastorka "skandaloznim", odlučuje pozvati ga na putovanje u Indiju; putovanje koje će Baudelaire skratiti, ali koje će natopiti njegovu imaginaciju (ljubav prema moru, egzotične vizije).

Po povratku u Pariz, zaljubio se u Jeanne Duval, mladu mulatkinju, s kojom će upoznati čari i gorčine strasti. Prezaduženi dandy , stavljen je pod sudsko skrbništvo judiciaire i upoznaje od 1842. jedan mizeran život. Tada započinje više poema Cvjetovi zla (Fleurs du mal). Kritičar umjetnosti i novinar, on napada egzaltirane forme romantizma. Godine1848. učestvuje u svim bitkama na pariškim barikadama, govori se, da bi pobudio ustanike na strijeljanje Aupicka. Kasnije, dijeli mržnju Gustava Flobera i Viktora Igoa protiv Napoleona trećeg.

Cvjetovi zla (Fleurs du mal) izlaze 1857. a zbirka je dijelom osuđena «zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja». Novo izdanje 1861. bit će obogaćeno i restrukturirano ali također zabranama sudca Pinara amputirano za šest pjesama (Les bijoux/Dragulji ; Le Léthé/Leta ; À celle qui est trop gaie/Onoj koja je previše simpatična; Lesbos/Lezbos; Femmes damnées/Proklete žene (prva pjesma); Les métamorphoses du vampire/Metamorfoze vampira).

Bio je priznat samo od nekolicine svojih istomišljenika. U Figarou od 5. jula 1857, Gustave Bourdin je ovako reagirao prilikom pojave njegovih Cvjetova zla: «Ima momenata kad sumnjam u mentalno zdravlje gosp. Baudelairea, ima ih kad više ne sumnjam; to je većinom pri monotonom ponavljanju i premeditaciji istih stvari, istih misli. Odvratno natiskuje gnusno; odvratnost se asocirala s infektivnim... ».

Pjesnik tada odlazi u Belgiju i nastanjuje se u Bruxellesu, gdje priprema jedan pamflet protiv te zemlje koja u njegovim očima ima izgled karikature francuske buržoazije. U Bruxellesu susreće Felicijana Ropsa koji će ilustrirati njegove Cvjetove zla (Fleurs du mal. Umire u Parizu od afazije i paralize 1867. godine. Ukopan je na groblju Montparnasse (6. odjeljenje), u istom grobu gdje su ukopani i njegov očuh general Aupick i njegova majka.

Treće izdanje (1868) neće izići za njegovog života. Po njegovoj smrti, njegovo literarno naslijeđe prodano je na aukciji. Michel Lévy (izdavač) ga stiče za 1 750 franaka. Presuda iz godine 1857. neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.

Pjesništvo[uredi | uredi izvor]

Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama "Cvjetovi zla", koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. vijeka, napisao je i zbirku pjesničkih crtica "Spleen Pariza", kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio savremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih decenija nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d'Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastoja istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedo svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Charles Baudelaire
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: