Ciceron

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bista sa likom Cicerona u dobi od oko 60 godina.

Marko Tulije Ciceron (lat. Marcus Tullius Cicero; je bio antički rimski filozof, državnik, pravnik i politički teoretičar i najznačajniji rimski govornik[1][2]. Rođen je 3. januara 106. godine p. n. e. a umro 7. decembra 43. godine p. n. e..

Ciceron se smatra za jednog od najsvestranijih umova antičkog Rima. Upoznao je Rimljane sa najvažnijim grčkim filozofskim učenjima, stvorio je latinski filozofski rječnik (u koji je uložio poseban napor kako bi pronašao odgovarajuće izraze u latinskom jeziku za sve specifične termine iz grčkog filozofskog vokabulara[3]) i istakao se kao lingvista, prevodilac i filozof. Bio je i uspješan pravnik a naročito je bila impresivna njegova govornička vještina. Ipak, Ciceron je vjerovatno smatrao da mu je politička karijera bila najvažnije postignuće. U savremeno doba, Ciceron je prvenstveno cijenjen zbog svog humanizma te radova sa filozofskim i političkim temama. Razmijenio je i obimnu korespondenciju, posebno pisma (Epistulae, sačuvano ih je oko 900) koja je upućivao svojoj porodici i prijateljima, naročito prijatelju Atikusu (Titus Pomponius Atticus). Ova korespondecija, odnosno, Ciceronova vještina rafiniranog pisanja pisama, kasnije će imati veliki uticaj i široku primjenu u Evropi. Kornelije Nepos (Cornelius Nepos) navodi da su Ciceronova pisma sadržavala ogromno bogatstvo detalja o sklonostima vodećih ljudi, manama generala i revolucijama u vlasti da njihovom čitaocu nije bilo potrebno izučavanje historije kako bi se upoznali s datim vremenima[4].

Dakle, Ciceron je, bez sumnje, bio jedna od najvažnijih ličnosti iz cijelog perioda antičkog Rima. Osim pomenutih radova i vještina, zaslužan je i za neprocjenjivo vrijedan opis rimskog društva iz burnih vremena posljednjih dana Rimske Republike te je bio i toliko važan uzor svim autorima iz I stoljeća p. n. e. da ga se može smatrati prototipom klasične latinske literature.

Ciceron je dugo godina imao važnu ulogu u politici; nakon što je spasio Republiku od podrivanja Lucija Sergija Katilina (Lucius Sergius Catilina) prozvan je pater patriae (otac domovine, patrije) a za vrijeme rimskih građanskih ratova do kraja je branio Republiku koja je tada bila na izdahu i neumitno se transformirala u principat (principatus) pod Avgustom (Gaius Julius Caesar Octavianus, Cezar Augustus).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo i familija[uredi | uredi izvor]

Marko Tulije Ciceron rođen je 3. januara 106. godine p. n. e. u antičkom mjestu Arpinum koji su osnovali Volsci, prastanovnici Italije, smještenom u dolini oko 100 kilometara južno od Rima. Već u IV stoljeću p. n. e. lokalni stanovnici su u dobili status civitas sine suffragio (građani Rima bez prava glasa) a 188. godine p. n. e. puna građanska prava a Arpinum je zatim dobio i status općine. U Arpinumu je latinski jezik bio u upotrebi dugo vremena ali se isto tako učio i grčki jezik, naročito je senatorska elita davala prednost grčkom jeziku nad latinskim jer je bio prefinjeniji i precizniji. Rimljanska asimilacija italskih zajednica u blizini grada Rima u periodu između II i I stoljeća p. n. e. omogućila je Ciceronu budućnost pisca, državnika i govornika.

Ciceron je potekao u maloj plemićkoj porodici i pripadao viteškoj klasi (ordo equestris) ali ne i rimskoj senatorskoj oligarhiji - bio je homo novus. Otac mu je bio Marko Tulije Ciceron Stariji, učen čovjek nepoznatog porijekla a majka Elvia, iz ugledne porodice i finih manira. Historičar Plutarh (oko 46-120 godine n. e.) je zapisao da ga je majka rodila u lakom i bezbolnom porođaju. Imao je i brata po imenu Kvinto (Quinto).

Cicero je bio nadimak jednog njegovog relativno čuvenog pretka koji je na nosu imao izraženu izraslinu (možda bradavicu) u obliku leblebije (latinski: cicer, ciceris). Kasnije su nadimci kod Rimljana postajali i "treće ime" - cognomen, koje se naslijeđivalo i prema kojem su se pojedine porodice razlikovale[5]. Kada se Marko prvi put kandidovao za mjesto u državnoj/javnoj službi, prijatelji su ga pokušali odvratiti od daljeg korištenja imena Ciceron ali je on odgovorio da "će učiniti da ime Cicero bude slavnije od imena Skaura i Katula" (Scaurus - otekli zglobovi (Marko Emilije Skauro), Catullus - štenad (Gaj Valerije Katul, pjesnik, oko 87-54. godine p. n. e.).

Freska iz 1464. godine koja prikazuje mladog Cicerona kako čita.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Plutarh navodi da je Ciceron bio veoma talentovan učenik čime je stekao ugled kod svojih kolega čiji su roditelji dolazili u školu da svojim očima vide Cicerona i uvjere se u njegovu bistrinu i inteligenciju[6]. Ciceronov otac je želio da njegovi sinovi ostvare briljantnu političku karijeru pa ga je odveo u Rim i uveo u krug najboljih govornika tog vremena i zaštitnika njihove porodice; Lucija Licinija Krasa (Lucius Licinius Crassus) i Marka Antonija "Govornika" (Marcus Antonius Orator).

Sa svojim kvalitetima Ciceron je dobio priliku studirati rimsko pravo kod Kvintusa Mucija Scevole [7] (Quintus Mucius Scaevola Augur) skupa sa Gajem Mariom Minorom, Servijem Sulpicijem Rufusom (koji je postao čuveni pravnik i jedan od rijetkih koga je Ciceron smatrao boljim od sebe u pravnim stvarima) i Atikusom. Rufus i Atikus su postali Ciceronovi doživotni prijatelji a posebno Atikus koji mu je do kraja života pružao podršku i davao savjete. U jednom pismu Atikusu, Ciceron mu se ovako obratio: "Ti si meni kao drugi brat, alter ego, s kojim mogu o svemu razgovarati"[8].

U ovom periodu Ciceron se približio i poeziji[9] prevodeći Homera i Aratove Fenomene (Aratus iz Siciona) koji će kasnije uticati na Vergilijeve Georgike (Publius Vergilius Maro).

Cicerona je naročito privlačila filozofija[10] kojoj je i sam dao veliki doprinos stvorivši pomenuti prvi filozofski rječnik na latinskom jeziku a 91. godine p. n. e. je skupa sa prijateljem Atikusom upoznao epikurejskog filozofa Fedra prilikom njegove posjete Rimu. Dvojica prijatelja su bili zadivljeni ovim Grkom ali je samo Atikus do kraja života ostao sljedbenik epikurejske doktrine.

Ciceron upoznaje i majstora govorništva Apolonija Molona[11] (najveći uspjeh imao oko 70. godine p. n. e.) tokom njegove posjete Rimu a zatim uči kod njega u Grčkoj 77-79. godine p. n. e. I Gaja Julija Cezara je također učio kod Molona. Tvrdi se da su upravo zahvaljujući Molonu, Cezar a prvenstveno Ciceron, postali odlični govornici a navodno je Molon svojim učenicima citirajući Demostena često ponavljao tri najvažnije stvari u govorništvu: "Dikcija, dikcija i samo dikcija". Molon je Cicerona naučio široj i manje intenzivnoj formi govorništva što će u kasnijim godima izrazito definirati njegov individualni stil.

Ciceron je učio i kod Filona iz Larise, koji je bio na čelu Akademije u Atini koju je osnovao Platon a 87. godine p. n. e. se preselio u Rim. Njegovo učenje je na Cicerona ostavilo dubok trag. Vođen izuzetnom strašću za filozofijom, Ciceron je sa entuzijazmom preko Filona asimilirao Platonovo učenje uz izuzetak npr. njegove teorije ideja i često ga je definirao kao svog boga. Posebno se divio Platonovom moralu i političkom ozbiljnošću ali je poštovao i njegovu bujnu maštu.

U Ateni je slušao akademika Antioha, epikurejca Zenona i opet stoika Fedra, a u govorništvu se dotjeruje kod Demetrija. U Maloj Aziji se upoznaje s kićenim azijskim stilom (genus Asiaticum ili amplum), a na Rodosu kod pomenutog Molona s rodoskim (genus Rhodium ili medium), koji čini sredinu između jednostavnog atičkog (genus Atticum ili tenue) i raskošnog azijskog. Boravak na Rodosu odlučan je za Ciceronovo formiranje kao govornika jer se tada priklanja rodskom stilu.

Uskoro je Ciceron upoznao i Diodota, predstavnika stoicizma. Stoicizam je već ranije stigao u Rim i imao dobar prijem zahvaljujući insistiranju na snazi volje i kontroli nad emocijama što je veoma dobro korespondiralo sa rimskim idealima. Ciceron nije u potpunosti prihvatio strogu stoičku filozofiju već je preferirao njegovu modifikovanu verziju. Diodot je u Ciceronu dobio zaštitnika i kod njega uživao doživotno gostoprimstvo. Dokazujući svoju dosljednu odanost stoicizmu, Diodot je nastavio održavati predavanja čak i nakon što je ostao bez vida.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Brakovi[uredi | uredi izvor]

Kada je imao 27 godina Ciceron je oženio Terenciju. Prema običajima gornje društvene klase tog vremena brak je bio "ugovoren" ali je ipak trajao u harmoniji tokom 30 godina. Terencijina porodica je bila patricijska; ona je imala biti bogata nasljednica a to je odgovaralo Ciceronovim političkim ambicijama i u ekonomskom i u društvenom smislu. Terencija je imala sestru ili blisku rodicu po imenu Fabia koja je kao djevojčica postala Vestalska djevica, što se smatralo za izuzetnu čast. Terencija je bila odlučna i staložena žena i kako Plutarh navodi: "više se interesovala za muževljevu političku karijeru nego što je njemu dozvoljavala da se miješa u poslove oko domaćinstva". Ipak, ona i Ciceron nisu dijelili jednake intelektualne interese a posebno joj je bio stran njegov agnosticizam. U jednom pismu Terenciji koje je napisao za vrijeme egzila u Grčkoj, Ciceron se požalio kako "nam ni bogovi koje toliko štuješ ni ljudi kojima ja služim nisu pokazali ni najmanji znak zahvalnosti"[12]. Terencija je bila odana žena ali vjerovatno i priličan materijalista.

Krajem 47. godine p. n. e. i početkom naredne Ciceronova pisma Terenciji postaju kraća i hladnija. Prijateljima se žalio da ga je izdala ne navodeći na koji način. Možda njihov brak nije mogao izdržati politička previranja u Rimu, Ciceronovo angažovanje i neke druge nesuglasice između njih dvoje. Plutarh navodi da je Ciceron bio povrijeđen Terencijinim zanemarivanjem tokom rata i da čak nije ni došla da ga dočeka na povratku[13]. Razveli su se 45. godine p. n. e.

Krajem 46. godine p. n. e., Ciceron je oženio Publiliju, mladu djevojku bez oca koja je živjela sa majkom[14]. Terencija je optuživala Publiliju da je bila uzrok razvoda i da se Ciceron njome oženio zaljubljen u njenu mladost a Tiron, Ciceronov oslobođeni rob kaže da je oženio samo zbog njenog bogatstva[15]. Čak je Ciceron bio nominovan kao Publilijin tutor i upravljao je njenim bogatstvom[16]. U svakom slučaju, ovaj brak je bio kratkotrajan[17], razvod je uslijedio nakon samo šest mjeseci zbog navodne Publilijine radosti zbog smrti Tulije, Ciceronove kćerke[18]. Zbog razvoda od Terencije nakon dugotrajnog braka i kratke "afere" sa Publilijom, Ciceron je bio meta žestokih kritika, posebno od strane Marka Antonija koji je to iskoristio kao argument u odgovoru na Filipike

Djeca[uredi | uredi izvor]

Ciceron je u braku sa Terencijom imao kćer Tuliju Ciceronis koju je veoma volio[19]. Tulija je bila jedina osoba koju Ciceron nikada nije kritikovao. U jednom pismu bratu Kvintu ovako je opisao: "Kako je samo privržena, skromna i inteligentna!"[20].

Kada se 45. godine p. n. e. ona iznenada razboljela i umrla nakon što se prividno oporavila od porođaja u kojem je rodila sina, Ciceron je bio skrhan. Prijatelju Atikusu je napisao da je izgubio jedinu stvar koja ga održavala na životu[21][22]. Atikus ga je pozvao da kod njega provede prve sedmice tugovanja kako bi mu mogao dati utjehu u boli kada je bila najjača. Ciceron je tada iz Atikusove obimne biblioteke pročitao sve što su grčki filozofi napisali o savladavanju tuge ali nije našao utjehu: "moja tuga nadjačava svaku utjehu"[23]. Cezar, Brut (Quintus Servilius Caepio Brutus) i stari prijatelj i kolega Rufus su mu poslali pisma saučešća[24][25]. Ciceron je Rufusovo pismo puno promišljanja o prolaznosti veoma cijenio.

Ciceron se nadao da će ga sin Marko Ciceron Minor slijediti u filozofiji ali je Marko više volio vojnu karijeru: 49. godine p. n. e. pridružio se Pompejevoj (Gnaeus Pompeius Magnus) vojsci a naredne godine, nakon Pompejevog poraza protiv Cezara u bici kod Farsale, Marko je zatražio i dobio Cezarov oprost. Ciceron ga je zatim poslao u Atinu da uči kod filozofa Kratiposa ali je mladić, daleko od budnog oka svoga oca, bio "nestašan" i posvetio se jelu, piću i veselju[26].

Uz Avgustovu pomoć Marko je imao dobru karijeru. Sa Avgustom je 30. godine p. n. e. postao konzul a kasnije prokonzul u Siriji i provinciji Azija[27].

Počeci karijere[uredi | uredi izvor]

Ciceron je svoju karijeru u javnoj građanskoj službi počeo kroz tzv. cursus honorum - niz od nekoliko različitih vojnih i administrativnih pozicija. Od 90. do 88. godine p. n. e. služio je sa Gnejem Pompejom Strabonom (Gnaeus Pompeius Strabo) i Lucijem Kornelijem Sulom (Lucius Cornelius Sulla Felix) u rimskom savezničkom ratu (91-88. godine p. n. e., rat između Rimske Republike i nekoliko gradova u Italiji, do tada stoljetnih saveznika) iako nije osjećao da mu vojnički život priliči; on je prevashodno bio intelektualac. U dobi od oko dvadeset godina Ciceron se okušao u prvim književnim radovima a nastupio je i kao govornik u nekoliko privatnih parnica.

Pravničkom karijerom se počeo baviti oko 83-81. godine p. n. e. Njegov prvi značajniji pravni predmet o kome postoji pisani trag je odbrana Sekstusa Rociusa koji je bio optužen za ubistvo oca[28]. Ciceronova odluka da radi na odbrani u ovom slučaju bio je hrabar potez pošto se ubistvo bliskog člana porodice smatralo za gnusan zločin i zbog toga što je Ciceron u kontra-tužbi kao počinioce naveo nekoliko osoba koje su bile u milosti diktatora Sule, naročito Sulin oslobođeni rob Lucius Cornelius Chrysogonus. Ciceron je tada bio još nepoznat i Sula je ga je mogao jednostavno ukloniti. Rad na odbrani Sekstusa Rociusa bio je indirektan izazov upućen Suli ali zahvaljujući dobro pripremljenom predmetu, Ciceronov branjenik je oslobođen optužbi.

Ipak, 79. godine p. n. e. Ciceron putuje u Grčku, Malu Aziju i Rodos, možda u namjeri da izbjegne Sulin bijes[29]. Tokom ovog putovanja, Ciceron je bio u Atini gdje se ponovo susreo sa prijateljem Atikusom koji je u međuvremenu postao počasni građanin Atine i upoznao Cicerona sa nekoliko uvaženih Atinjana.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Ciceron

Kvestor[uredi | uredi izvor]

Ciceron je prvu javnu službu obavljao kao jedan od dvadeset kvestora koji su se mijenjali svake godine. Kvestura je zapravo bila vrsta "pripravničkog staža" za buduće poslove u javnoj upravi tokom koje su se mogle steći vještine i znanja iz više oblasti ali sa tradicionalnim naglaskom na administraciji i rigoroznim upravljanjem javnim sredstvima pod paskom višeg "funcionera" ili guvernera provincije.

Ciceron je 75. godine p. n. e. radio kao kvestor u zapadnoj Siciliji i prema tamošnjem stanovništvu se ophodio na iskren i pošten način. Zahvalni Sicilijanci su tada zatražili od Cicerona da tuži Gaja Veresa, tadašnjeg pohlepnog guvernera Sicilije. Proces protiv Veresa je bio veliki Ciceronov uspjeh i po njegovom uspješnom okončanju počeli su ga smatrati za najvećeg govornika u Rimu. U antičkom Rimu je govornička vještina bila veoma cijenjena ne samo kao sredstvo putem kojeg se prenosilo i širilo znanje već i kao sredstvo individualne promocije tokom izborne kampanje[30]. Uprkos sjajnom pravničkom uspjehu, Ciceronu je nedostajalo renomirano porijeklo; on nije bio ni plemenit ni patricij.

Ciceron je odrastao u vremenu građanskih nemira i rata. Sulina pobjeda u prvom od nekoliko građanskih ratova dovela je do usvajanja drugačijeg ustavnog okvira kojim su se ograničile slobode (libertas), fundamentalna vrijednost Rimske Republike. S druge strane, Suline reforme su ojačale pozicije viteške klase i doprinijele jačanju njene političke moći.

Ciceron je bio i vitez - eques i homo novus ali prije svega bio je nepokolebljiv republikanac. Njegov društveni status i lojalnost Republici značili su da ima podršku i povjerenje naroda i srednje klase. Optimati nikada nisu u potpunosti prihvatili Cicerona i to je umanjilo uspjeh njegovih napora uloženih u reformu Republike uz istovremeno očuvanje ustava. I pored toga, Ciceron se uspješno uspeo kroz cursus honorum i to je svaku funkciju obavljao u najmlađoj dozvoljenoj dobi ili blizu nje: kvestor je bio u 31. godini života, aedile (odgovoran za zgrade i festivale) u 37. i pretor (komandant vojske ili visoki državni službenik) u četrdesetoj. Sa 43 godine života postao je konzul.

Konzul[uredi | uredi izvor]

Ciceron je izabran za konzula 63. godine p. n. e. U datom periodu birala su se po dva konzula svake godine. Uz Cicerona, konzul te godine je bio i Gaj Antonije Hibrida ali on nije imao značajniju ulogu. Tokom službe te godine Ciceron je slomio zavjeru protiv Republike koju je vodio Lucije Sergije Katilin tako što je obezbijedio proglašenje "vanrednog stanja" (Senatus Consultum Ultimum ili Senatus Consultum de Re Publica Defendenda - dekret Senata u odbranu Republike donošen u vrijeme opasnosti po Senat i Republiku, njime je Ciceronu privremeno data apsolutna vlast) i otjerao Katilina iz Rima održavši četiri srčana govora protiv njega (Orationes in Catilinam). Ovi govori su do danas ostali odlični primjeri Ciceronovog retoričkog stila.

Katilin i Ciceron su se poznavali od ranije jer su obojica su služili u Strabonovoj vojsci. Katilin u dva navrata nije uspio dobiti mjesto konzula pa je pribjegao podmićivanju i kovanju zavjere.

U Orationes in Catilinam Ciceron je naveo sav "bezobrazluk" i "pokvarenost" Katilina i njegovih sljedbenika i razotkrio njegove simpatizere koje je imao među senatorima optuživši ih da su banditi i dužnici bez novca koji su u Katilinovom pokušaju puča vidjeli jedini izlaz iz svojih neprilika. Zatim je zahtijevao da Katilini i njegova klika odu iz grada. Nakon prvog govora koji je Ciceron dao pred Senatom okupljenim u Jupiterovom hramu, Katilin nije mogao dati svoj odgovor; već po dolasku sjedio je sam i izolovan a kad je pokušao nešto reći bio je prekinut i nazivan idajicom pa je u ljutnji i prijeteći napustio hram.

Freska iz XIX stoljeća koja prikazuje Cicerona kako govori u Senatu (lijevo) i Katilina (desno, sam).

U ostalim govorima Ciceron se nije obraćao Katilinu već direktno Senatu kojeg je trebalo pripremiti se za najgoru varijantu a istovremeno je iznio još dokaza protiv Katilina. Katilin je pobjegao iz grada a iza sebe ostavio sljedbenike koji su trebali početi revoluciju iznutra. On sam je napao izvana s vojskom "moralno posrnulih i iskrenih fanatika". Katilin je čak pokušao pridobiti jedno Galsko pleme da mu pomogne ali ga je Ciceron preduhitrio i, uz pomoć Gala, oduzeo nekoliko pisama koja su direktno inkriminisala petoricu zavjerenika i primorao ih da priznaju svoja zlodjela pred Senatom[31].

Senat je tada trebao donijeti odluku o sankcijama protiv zavjerenika. Senat nije bio sudska institucija a standardne opcije poput kućnog pritvora ili egzila sigurno ne bi bile dovoljne. Vanredno stanje je i dalje bilo na snazi i većina u Senatu je tražila najtežu kaznu - smrt. Julije Cezar je bio protiv uspostavljanja takvog presedana i tražio doživotne kazne. Onda je Katon Mlađi (Marcus Porcius Cato Uticensis, Cato Minor) ustao u odbranu smrtne kazne pa se konačno Senat složio.

Ciceron je dao da se zavjerenici odvedu u Tulijanum, (ne)čuveni Rimski zatvor, i tamo su pogubljeni davljenjem. Nakon pogubljenja Ciceron je kratko objavio: "Vixerunt" (živjeli su). Katilin i njegova vojska su poraženi u bici. Za uspješno rušenje zavjere i spas Republike Ciceron je dobio počasno zvanje pater patriae ali je poslije ovih događaja ipak živio u strahu od suđenja ili protjerivanja zato što je odredio da se rimskim građanima oduzme život bez suđenja.

Egzil i povratak[uredi | uredi izvor]

Julije Cezar je 60. godine p. n. e. pozvao Cicerona da bude četvrti član Cezarovog saveza sa Pompejem i Krasom (kasnije su postali Prvi trijumvirat). Ciceron je odbio jer je (s pravom) pretpostavio da to ne donosi ništa dobrog Republici[32]. Publije Klodije Pulker (Publius Clodius Pulcher) je 58. godine p. n. e. uveo zakon kojim se određuje egzil onome ko pogubi rimskog građanina bez suđenja. Ciceronu je bilo jasno da je on sam bio meta tog zakona jer je četiri godine ranije dao se pogube učesnici Katilinove zavjere bez formalnog suđenja a i imao je i javne "okršaje" sa Pulkerom.

Ciceron je tvrdio da ga tada proglašeno vanredno stanje i ovlasti koje je imao izuzimaju od kažnjavanja. Pokušao je pridobiti podršku senatora i konzula, naročito Pompejevu. Pošto pomoć nije stizala, Ciceron je otišao u progonstvo; stigao je u Solun u Grčkoj, u maju 58. godine p. n. e.[33][34][35]. Egzil je Ciceron teško podnio pa je pao u depresiju. Svom prijatelju Atikusu je napisao: "Tvoje molbe su me spriječile da izvršim samoubistvo. Ali zbog čega da živim? Nemoj me kriviti zbog ovh žalbi. Moje sadašnje patnje prevazilaze sve pređašnje"[36]".

Ipak, u Senatu se dešavaju pozitivne stvari i novoizabrani plebejski tribun po imenu Titus Annius Milo interveniše u korist Cicerona i donosi se gotovo jednoglasna odluka da se vrati iz izgnanstva - jedini glas protiv digao je Pulker. Ciceron se vratio u Italiju u avgustu 57. godine p. n. e. iskrcavši se u Brundisiumu (današnji Brindizi)[37]. Dočekala ga je oduševljena masa a posebo je bio obradovan prisustvom voljene kćeri Tulije[38].

Iako je pokušao da se ponovo uključi u političke tokove, nakon neuspjelog napada protiv Cezarovog zakona a posebno nakon konferencije u Luki 56. godine p. n. e., Ciceron je bio primoran da se posveti literarnom radu i narednih nekoliko godina ostane izvan političkog života[39].

Cezarov građanski rat[uredi | uredi izvor]

Gaj Julije Cezar.

Konflikt između Cezara i Pompeja je eskalirao 50. godine p. n. e. Ciceron je stao na stranu Pompeja ali je oprezno izbjegao otvoreno suprostavljenje Cezaru. Kada je 49. godine p. n. e. Cezar izvršio invaziju na Italiju, Ciceron je pobjegao iz Rima. Cezar je u nastojanju da obezbijedi legitimitet koji bi mu omogućila podrška senatora, tražio Ciceronovo odobravanje, no Ciceron se iskrao i iz Italije i otputovao u Dyrrachium u Iliriji (Epidamnos, današnji Drač u Albaniji), gdje su bile stacionirane Pompejeve pristalice[40]. Sa Pompejevim snagama je zatim, 48. godine p. n. e. otišao u Farsalu (antički Pharasalus, današnji grad u južnoj Tesaliji, u Grčkoj) [41] iako je brzo gubio povjerenje u sposobnost i pravednost "Pompejaca". Dogodilo se i neslaganje sa kolegom senatorom Katonom Mlađim koji mu je rekao da bi bilo bolje za "stvar optimata" da je ostao u Rimu.

Nakon Cezarove pobjede kod Farsale, Ciceron se oprezno vratio u Rim a Cezar mu je dao oprost. Nakon toga se Ciceron pokušao prilagoditi situaciji i nastaviti političko djelovanje u nadi da će Cezar možda oživiti Republiku i njene institucije.

Ne vidim nikoga kome bi Cezar trebao ustupiti mjesto. Njegov je način izlaganja elegantan, birljantan i čak mu je i izgovor, na određeni način, elegantan i krasan... S kim se može porediti, s nekim profesionalnim govornikom? Čiji su koncepti precizniji ili bogatiji? Ko ima kićenije ili elegantnije izlaganje? (Dio Ciceronovog opisa Cezara u pismu prijatelju iz: Svetonije, Životi Cezara, Cezar, 55)

U pismu Marku Terenciju Varu (Marcus Terentius Varro) iz aprila 46. godine p. n. e. Ciceron objašnjava svoju strategiju pod Cezarovom diktaturom. No, bio je veoma iznenađen kada je Cezar ubijen u martu 44. godine p. n. e. (martovske ide). Ciceron nije učestvovao u zavjeri i atentatu mada su zavjerenici bili uvjereni u njegovu naklonost. Brutus je navodno, držeći u ruci okrvavljeni nož, uzviknuo Ciceronovo ime i tražio da "vrati Republiku"[42].

U februaru 43. godine p. n. e. Ciceron je u pismu Trebonijusu, jednom od zavjerenika, izrazio žaljenje što nije mogao biti pozvan na "veličanstveni banket martovskih ida", pohvalivši učinjeno ali i ljutnju zbog novonastale situacije, pogotovo u vezi sa Markom Antonijem (Marcus Antonius) [43]. U nestabilnom periodu nakon Cezarovog ubistva Ciceron je bio popularan vođa. Nije imao poštovanja prema Marku Antoniju koji se namjeravao osvetiti Cezarovim ubicama. U zamjenu za amnestiju koja je data zavjerenicima, uredio je da Senat ne proglasi Cezara tiraninom, tako da su Cezarove pristalice dobili pravnu podršku.

Ciceron

Protivljenje Marku Antoniju i smrt[uredi | uredi izvor]

Nakon građanskog rata, Ciceronu je bilo jasno da se bliži kraj Republike. Izjavio je da su "Republika, Senat i sudovi postali tek samo brojke i da više niko nema ustavnu poziciju.". Građanski rat je uništio Republiku a Julije Cezar je bio apsolutni pobjednik. Čak ni Cezarovim ubistvom se nije uspjelo vratiti Republiku jer je Marko Antonije, Cezarov gorljivi pristalica nastavio sa napadima na rimske slobode. Cezarova smrt samo je naglasila stabilnost vladavine jednog čovjeka kroz haos koji je uslijedio i kroz nastavak građanskih ratova koji su završili Avgustovom pobjedom i carevanjem.

Nakon Cezarove smrti, Ciceron i Marko Antonije su postali dva vodeća čovjeka u Rimu; Ciceron kao glasnogovornik Senata a Antonije kao konzul, vođa Cezarove frakcije i nezvanični izvršilac Cezarove volje. Njih dvojica nikada nisu bili u dobrim odnosima a situacija se pogoršala kada je Ciceron jasno dao do znanja kako smatra da Antonije uzima previše slobode u interpretaciji Cezarovih želja i namjera. Kada je Oktavijan, Cezarov usvojeni sin i nasljednik u aprilu stigao u Italiju, Ciceron je napravio plan kojim je namjeravao upotrijebiti budućeg imperatora protiv Marka Antonija. U septembru je održao seriju govora protiv Antonija koje je nazvao Filipike (Philippicae, prema Demostenovim optužbama protiv Filipa II Makedonskog (grč. Φίλιππος Β' ο Μακεδών, grčki kralj i otac Aleksandra Velikog). Hvalio je Oktavijana i rekao da "taj mladi čovjek zalužuje poštovanje i da neće počiniti Cezarove greške". U to vrijeme, Ciceronova popularnost kao javne ličnosti bila je neprikosnovena[44].

Ciceron je urgirao da Senat proglasi Antonija državnim neprijateljem ali je Cezarev punac usporio taj proces. Tek kada je Antonije odbio da prekine opsadu Mutine proglašen je neprijateljem. Ali, Ciceronov plan da istjera Antonija nije uspio. Antonije i Oktavijan su sa Lepidom (Marcus Aemilius Lepidus) osnovali Drugi trijumvirat. Trijumvirat je stavio van zakona svoje neprijatelje i rivale odmah po svom zakonskom ozvaničenju na period od pet godina. Tako su Ciceron i svi njegovi istomišljenici proglašeni državnim neprijateljima mada je Oktavijan navodno dva dana pokušavao spriječiti stavljanje Cicerona na "crnu listu"[45].

Od svih "nepoželjnih", upravo je Ciceron bio najviše proganjan. Veliki dio javnosti je bio uz njega i mnogi ljudi nisu htjeli prijaviti da su ga vidjeli. Naposljetku je uhvaćen 7. decembra 43. godine p. n. e. kod mjesta Formia dok je putovao u nosiljci u pokušaju da se ukrca na brod za Makedoniju[46]. Kada su ubice centurion Herenijus i tribun Popilijus stigli, Ciceronovi robovi su rekli da ga nisu vidjeli ali ga je odao Filolog, oslobođeni rob Ciceronovog brata Kvinta[46].

Kada je uhvaćen, navodno su Ciceronove posljednje riječi bile: "Nema ničeg ispravnog u onome što činiš vojniče, ali barem pokušaj da me ubiješ kako treba" a zatim se naklonio i nagnuo glavu van nosiljke gladijatorskim gestom kako bi im olakšao namjeru. Izlaganjem vrata i grla pokazao je da neće pružati otpor. Historičar Plutarh navodi da ga je tada Herenijus ubio i odsjekao mu glavu. Prema Antonijevim instrukcijama, Ciceronove ruke koje su napisale Filipike, govore protiv Antonija, su također odsječene i skupa sa glavom javno izložene u centru Rima (rostra - govornica, u Forum Romanum).

Izvirivši iz nosiljke ponudio je svoj vrat bez drhtaja; tada mu je glava odsječena. No, ni to nije bilo dovoljno blesavoj okrutnosti vojnika; odsjekli su mu i ruke, kriveći ih što su pisale protiv Antonija. (Livije - Ab Urbe Condita, CXX - citat iz: Seneka Stariji, Suasoriae, 6, 17)

Ciceron je bio jedina žrtva progona koja je doživjela ovakvu sudbinu. Historičar Kasijus Dio (Lucius Cassius Dio Cocceianus) navodi kako je Antonijeva žena Fulvija uzela Ciceronovu glavu, izvukla iz nje jezik i probola ga više puta šnalom za kosu kako bi se osvetila Ciceronovoj moći govorništva[47][48].

Ciceronov sin, Ciceron Mlađi (Marcus Tullius Cicero Minor) je 30. godine p. n. e. bio konzul i na neki način se osvetio Marku Antoniju objavivši Senatu njegov poraz u bici kod Akcija prethodne godine. Također je Ciceron mlađi uspio izdjestvovati da Senat zabrani svim Antonijevim nasljednicima da koriste ime Marko.

Plutarh još navodi da je dugo vremena nakon ovih događaja Oktavijan našao jednog od svojih unuka kako čita neku Ciceronovu knjigu. Dječak je knjigu pokušao sakriti bojeći se reakcije svog djeda. Oktavijan, odnosno tada Cezar Augustus, uzeo je knjigu, pročitao jedan dobar dio i vratio je unuku uz riječi: "Učen čovjek, moj sinko, on je bio učen čovjek koji je volio svoju zemlju."[49].

Ciceronovi radovi[uredi | uredi izvor]

Katolička crkva u svojem ranom dobu je "odobrila" Cicerona tako da su se zahvaljujući tom stavu mnogi njegovi radovi smatrali "vrijednim" i sačuvani. Sveti Augustin (Aurelius Augustinus Hipponensis) i drugi su slobodno citirali dijelove iz Ciceronovih djela O republici i O zakonima. Zahvaljujući njima i prostalim fragmentima, savremenim historičarima nije bilo previše teško rekonstruisati veliki dio Ciceronovih tekstova. Ciceron je također zaslužan i za definiranje prvih apstraktnih koncepata o pravima čovjeka, koje je dao na osnovu drevnih zakona i običaja.

Knjige[uredi | uredi izvor]

Vrijeme i Čovjeka preživjelo je šest knjiga o retorici i dijelovi šest knjiga o filozofiji.

Retorika i politika[uredi | uredi izvor]

U Rimu je govornička vještina (retorika) bilo sastavni dio općeg obrazovanja. U Ciceronovo vrijeme nije bilo učenog čovjeka, pogotovo onog koji je javno djelovao, koji nije bio dobro upućen u toj vještini. Ciceron, nakon značajnog uspjeha na polju praktičnog govorništva i pošto je pod pritiskom politike triumvira bio primoran povući se u privatan život, stvorio je nekoliko sintetičkih djela iz teorije govorništva. U tim djelima je dao najbolje od sebe uspješno se noseći s grčkim uzorima.

U svojim zrelim godinama, u spisu De oratore, u tri knjige, ostvario je najbolji rimski priručnik iz retorike i jedno od najboljih djela rimske prozne književnosti. Uzimajući Aristotela kao uzor, u prvoj knjizi koristio je formu dijaloga da bi doveo do zaključka prema kojem dobar govornik osim specijalizovanog znanja iz retorike mora posjedovati i široko opće obrazovanje; uključujući poznavanje historije, prava i književnosti, iz filozofije poznavanje barem etike, a da se za ostala područja ljudskoga znanja "govornik može obratiti stručnjaku kad ustreba". U drugoj i trećoj knjizi obradio je pet dijelova retorike:

  • invencija, pronalaženje građe (inventio),
  • raspored i pridruživanje (collocatio, dispositio),
  • jezička obrada (elocutio),
  • pamćenje (memoria),
  • vladanje za vrijeme govora i izgovor (habitus, pronuntiatio).

Ciceron je smatrao da su prošla vremena kada je dobar govornik bio onaj koji je bio obdaren prirodnim govorničkim talentom i koji je mogao izreći savršen govor samo uz dati talenat i razumijevanje teme o kojoj treba govoriti. Ciceron je postavio dodatne uslove koje govornik mora ispuniti da bio savršen i njima ni savremena nauka o govorništvu nema dodati gotovo ništa.

Makrobijus, Commentarii in Somnium Scipionis, folio 46 verso, prepis anonimnog pisara, pergament, 23,9 x 14 cm, oko 1150. godine, početno slovo E je u liku čovjeka koji vjerovatno predstavlja samog Makrobijusa[50].
  • (84. p. n. e.) De Inventione - Ciceron je na ovom djelu radio od 80. godine. Radi se o prvoj od dvije knjige o globalnom opisu retorike. Nije ga završio jer se odlučio posvetiti radu na De Oratore. Ipak, čak i nedovršeno, De Inventione se izučavalo i iz njega učilo sve do srednjeg vijeka. U prvom dijelu objašnjeni su osnovni principi retorike, zatim doktrina učenja i uloga govornika. U drugom, obrađene su tehnike argumentacije s posebnim osvrtom na pravne govore, zatim obraćanje narodu i govori na svečanostima.
  • (55. p. n. e.) De Oratore (ad Quintum fratrem libri tres)
  • (54. p. n. e.) De Partitionibus Oratoriae - Ciceron je ovaj spis napisao kada je njegov sin Marko studirao retoriku. Tema - teorija retorike - sa šematskim podjelama je predstavljena u formi dijaloga između oca i sina. Ciceron ovdje nije dao mnogo originalnog, stil mu je jednostavan i prilagođen.
  • (52. p. n. e.) De Optimo Genere Oratorum
  • (51. p. n. e.) De Re Publica - I ovaj rad je dat u obliku dijaloga a sastoji se od šest knjiga napisanih između 54. i 51. godine p. n. e. Uzor je Platonov istoimeni rad i ima formu Sokratovih. Fiktivna radnja - dijalozi, odvijaju se tokom tri dana na imanju Scipiona Afričkom Mlađeg (Publius Cornelius Scipio Aemilianus Africanus Numantinus), gdje sam Scipion ima ulogu iskusnog i mudrog čovjeka. Učesnici dijaloga su Rimljani u vrijeme od nekoliko stoljeća nakon Sokratove smrti. Ciceronova tema je ovdje bila politički kontroverzna pa je Ciceron izabrao zamišljeni filozofski dijalog i likove iz vremena prije njegovog kako bi iznio svoje ideje te tako izbjegao direktno pominjanje svojih suparnika. U ovom spisu Ciceron analizira nekoliko oblika vladavine i njihove degenerativne oblike; od monarhije ka tiraniji, od demokracije ka demagogiji, od aristokracije ka oligarhiji i opet ka monarhiji. Sve knjige nisu sačuvane ali se može pretpostaviti njihov sadržaj na osnovu citata i obrada drugih antičkih i kasnijih autora: u prvoj knjizi protagonisti diskutuju o političkoj situaciji njihovog vremena, autor zadaje osnovnu temu i daje nekoliko komentara o teoriji ustava; druga knjiga sadrži pregled historije Rima i razvoj ustava; u trećoj knjizi se razmatra uloga pravde u vladi kao i tri različita tipa ustava; četvrta knjiga je diskurs o obrazovanju; u petoj likovi razgovaraju o kvalitetama idealnog građanina a u posljednjnoj knjizi, od koje je vrlo malo preostalo, dat je zaključak. Važno je pomenuti i Somnium Scipionis - Scipionov san - iz šeste knjige, čiji je sadržaj poznat zahvaljujući Makrobiju (Ambrosius Theodosius Macrobius). Smatra se da je Somnium Scipionis jedan od najsretnijih momenata antičke literature.

Duša je data iz onih vječnih ognjeva koje zvijezdama i suncima nazivate. (Ciceron, Scipionov san, III)

  • (46. p. n. e.) Paradoxa Stoicorum
  • (46. p. n. e.) Brutus (de claris oratoribus) - Brut: Knjiga posvećenu Brutu (Marcus Iunius Brutus Caepio) napisana je početkom 46. godine p. n. e. u formi dijeloga između Cicerona, Bruta i Atikusa. U tom fiktivnom dijalogu Ciceron iznosi historiju rimskog govorništva od početaka do sebe samog tako da je vidljivo kako se u postepenom razvoju javlja Ciceron kao vrhunac rimskog govorništva. Poslije uvodnog dijela prvo govori o grčkoj retorici, o starijim rimskim govornicima uglavnom kaže da su bili osrednji a pri kraju prikazuje i slavi sebe samog kao vrhunac rimskog govorništva. Ciceron se u prosuđivanju i ocjeni rukovodio historijskim i čisto estetskim načelima. Glavni smisao ove knjige je odbrana Brutovog govorničkog stila koji je u osnovi neoatički ali mnogo raskošniji i uzvišeniji.
  • (46. p. n. e.) Orator ad M. Brutum
  • (45. p. n. e.) De Fato
  • (44. p. n. e.) Topica - Ovaj spis je Ciceron napisao tokom putovanja u Grčku i u njemu obradio doktrinu de inventione onako kako ju je Aristotel razvio. Dakle, radi se o vještini pronalaženja tema i u ovom retoričkom spisu predstavljena su topoi - mjesta pogodna za sve vrste tema i upotrebljivi u svakoj disciplini; poeziji, politici, retorici, filozofiji itd.
  • (??. p. n. e.) De Legibus
  • (??. p. n. e.) De Consulatu Suo
  • (??. p. n. e.) De temporibus suis
Štampano izdanje Ciceronove De officiis, 1560. godina, Christopher Froschouer.

Filozofija[uredi | uredi izvor]

Rimljani su se dugo opirali helenizmu jer su ga smatrali neprijateljem svoje posebnosti. Grčka je ipak imala snažniju kulturu i njena pobjeda je bila neminovna. Praktično rimsko biće postepeno je usvajalo učenje grčkih filozofa i zaputilo se u prostranstva grčkih filozofskih sistema. U Ciceronovo vrijeme nije bilo učenog Rimljanina koji nije dobro poznavao i grčki jezik i koji nije, ako je to mogao sebi priuštiti, bio na licu mjesta, na izvoru, u samoj Grčkoj, i proveo neko vrijeme na atenskoj akademiji. No, tek Ciceron popunjava prazninu u latinskoj filozofiji naročito pisanjem latinskog filozofskog rječnika stvorenog na osnovu grčkog univerzuma filozofskih pojmova, izraza i dr.

Ciceron nije izgradio sopstveni sistem. Bio je žedan znanja i shvatao je da bez poznavanja filozofije nema znanja pa je zato vrijedno čitao filozofske knjige grčkih autora s posebnim interesom za etiku. Ono što je u tim knjigama pročitao predao je sunarodnjacima na dotjeranom latinskom jeziku. Rukovodio se sopstvenim opažanjem kada je rekao:

Filozofija je spavala sve do ovoga doba i nije imala nijedne viđenije osobe u rimskoj književnosti. (Tusculanae Disputationes I, 2, 5)

  • (45. p. n. e.) Hortensius
  • (45. p. n. e.) Academica Priora
    • Catulus (izubljeno)
    • Lucullus (sačuvano)
  • (45. p. n. e.) Academica Posteriora
  • (45. p. n. e.) Consolatio
  • (45. p. n. e.) De Finibus Bonorum et Malorum
  • (45. p. n. e.) Tusculanae Disputationes
  • (45. p. n. e.) De Natura Deorum
  • (45. p. n. e.) De Divinatione - O proricanju: Ovaj spis je vjerovatno najoriginalniji od svih koje je Ciceron napisao i u njemu je dao eksplicitno mišljenje o povjerenju koje treba imati u ovu "vještinu". Pored diskusije o stoičkim pogledima na ovu temu, vidljivo je da Ciceron barata argumentima sa upućenošću nekog ko je mogao iz prve ruke posmatrati funkcioniranje rimske religije (bio je augur - sveštenik i službenik čija je glavna dužnost bila tumačenje volje bogova kroz posmatranje leta ptica). Jedini mogući sud koji je mogao donijeti o proricanju bio je - negativan. De Divinatione i dijelove De Natura Deorum rani hrišćani su iskoristili za argumentaciju protiv politeizma.
  • (44. p. n. e.) Cato Maior de Senectute
  • (44. p. n. e.) Laelius de Amicitia
  • (44. p. n. e.) De Officiis - Ovo je Ciceronov posljednji filozofski rad i vjerovatno je napisan poslije Cezarove smrti. Ovu knjigu, pisanu po inspiraciji jednim radom stoičkog filozofa Panecija, Ciceron je posvetio svom sinu Marku koji se tada nalazio u Atini. Knjiga se sastoji iz tri dijela: u prvom se govori o poštenju, u drugom o potrebnom a u trećem je dato poređenje između poštenog i potrebnog. Ovdje Ciceron nije dao podrobna naučna objašnjenja ali je naglasio nekoliko bitnih principa neophodnih da bi se bilo dobar rimski građanin, uključujući ispunjavanje (građanskih) dužnosti i život oplemenjen vrlinama.

Govori[uredi | uredi izvor]

Ciceronovi govori čine glavni dio njegovog opusa. Zabilježeno je 88 Ciceronovih govora od kojih je preostalo 58. Već za vrijeme Ciceronovog života objavljene su pojedine zbirke njegovih govora, a Ciceronov oslobođeni rob i prijatelj Marko Tulije Tiron, začetnik stenografije (notae Tironianae), je objavio prvu kolekciju Ciceronovih govora poslije njegove smrti. U spisku koji slijedi neki od naslova sadrže više od jednog govora.

In principiis dicendi tota mente atque artubus contremisco. (Na početku govora zadrhte mi um, noge i ruke. Ciceron)

Tehnike pamćenja

Ciceron se služio posebnom asocijativnom mnemoničkom tehnikom koja je nazvana tehnika soba (loci)[51]. On bi govor razložio na ključne riječi i konceptualne pojmove koji su mu bili potrebni za željenu temu i pridruživao bi ih, prema željenom redu, na jedan sasvim kreativan i jedinstven način, prostorijama kuće ili palate koju je dobro poznavao. Zatim bi tokom držanja govora zamislio da prolazi kroz prostorije date kuće ili palate i tada bi mu ključne riječi i koncepti dolazili u um, opet prema željenom redu.

Prva stranica minijature iz Ciceronovog De oratore, oko XV stoljeće, Sjeverna Italija, čuva se u British Museum.

Sudski govori[uredi | uredi izvor]

  • (81. p. n. e.) Pro Quinctio
  • (80. p. n. e.) Pro Sex. Roscio Amerino
  • (77. p. n. e.) Pro Q. Roscio Comoedo
  • (70. p. n. e.) Divinatio in Caecilium
  • (70. p. n. e.) In Verrem
  • (71. p. n. e.) Pro Tullio
  • (69. p. n. e.) Pro Fonteio
  • (69. p. n. e.) Pro Caecina
  • (66. p. n. e.) Pro Cluentio
  • (63. p. n. e.) Pro Rabirio Perduellionis Reo
  • (63. p. n. e.) Pro Murena
  • (62. p. n. e.) Pro Sulla
  • (62. p. n. e.) Pro Archia Poeta
  • (59. p. n. e.) Pro Antonio
  • (59. p. n. e.) Pro Flacco
  • (56. p. n. e.) Pro Sestio
  • (56. p. n. e.) In Vatinium testem
  • (56. p. n. e.) Pro Caelio
  • (56. p. n. e.) Pro Balbo
  • (54. p. n. e.) Pro Plancio
  • (54. p. n. e.) Pro Rabirio Postumo

Politički govori[uredi | uredi izvor]

Rana karijera (prije egzila)[uredi | uredi izvor]
  • (66. p. n. e.) Pro Lege Manilia ili De Imperio Cn. Pompei
  • (63. p. n. e.) De Lege Agraria contra Rullum
  • (63. p. n. e.) In Catilinam I-IV
  • (59. p. n. e.) Pro Flacco
Srednji period karijere (od egzila i Cezarovog građanskog rata)[uredi | uredi izvor]
  • (57. p. n. e.) Post Reditum in Quirites
  • (57. p. n. e.) Post Reditum in Senatu
  • (57. p. n. e.) De Domo Sua
  • (57. p. n. e.) De Haruspicum Responsis
  • (56. p. n. e.) De Provinciis Consularibus
  • (55. p. n. e.) In Pisonem
  • (52. p. n. e.) Pro Milone
Kasna karijera[uredi | uredi izvor]
  • (46. p. n. e.) Pro Marcello
  • (46. p. n. e.) Pro Ligario
  • (46. p. n. e.) Pro Rege Deiotaro
  • (44. p. n. e.) Philippicae - Filipike: Poslije Cezarove smrti 15. marta 44. godine p. n. e., Ciceron dolazi na čelo republikanske senatorske stranke i održava 14 tzv. filipskih govora, Orationes philippicae in Antonium habitae (od 1. novembra 44. p. n. e. do 21. aprila 43. godine p. n. e.). Ovim govorima koji se odlikuju se živošću i neposrednošću Demostenovih govora protiv makedonskog kralja Filipa II Makedonskog, osvajača stare Grčke odgovornog za narušavanje grčkih sloboda, i prema tome dobili ime, Ciceron se suprotstavio Marku Antoniju i kritikovao njegove uzurpatorske namjere. Smatra se da su Filipike vrhunac Ciceronove govorničke vještine u kojima se neposredno ogledala njegova moralna veličina.

Želim samo ovo dvoje: da umirući ostavim rimski narod slobodan, a od ovoga - mislim - besmrtni bogovi ne mogu dati ništa veće; drugo, da svakome bude onako, kako je dao zasluga za državu (In Ant. II, 119). Stvar je došla do vrhunca; o slobodi se odlučuje. Treba ili da pobijedite, građani, što ćete zaista i postići i zbog svoje ljubavi i uz toliku slogu, ili ma što drugo radije, nego da robujete. Drugi narodi mogu podnositi ropstvo, a rimskom je narodu prirođena sloboda. (In Ant. VI, 19)

Epistulae ad familiares, izdanje iz 1547. godine, Venecija, štampao Hieronymus Scotus

Pisma[uredi | uredi izvor]

Postoji više od 800 pisama koje je Ciceron uputio drugima i preko 100 koje su drugi napisali njemu. Otkrili su ih u periodu između 1345. i 1389. godine Petrarka (Francesco Petrarca) i Coluccio Salutati (Lino Coluccio Salutati)

Pisma je u periodu između 48. i 43. godine p. n. e. sakupio i arhivirao Tiron, Ciceronov oslobođeni rob, sekretar i prijatelj. Podijeljena su u četiri kategorije.

  • (68-43. p. n. e.) Epistulae ad Atticum - Pisma Atikusu
  • (59-54. p. n. e.) Epistulae ad Quintum Fratrem - Pisma bratu Kvintu
  • (43. p. n. e.) Epistulae ad Brutum - Pisma Brutu
  • (62-43. p. n. e.) Epistulae ad Familiares - Pisma prijateljima

Dicta et sententiae[uredi | uredi izvor]

  • O tempora! O mores! (O, vremena! O, običaji! - In Catilinam)
  • Et monere et moneri proprium est verae amicitiae. (Opominjati i biti opominjan svojstvo je pravog prijateljstva.)
    • Sine amicitia vita nulla est. (Bez prijateljstva život nije ništa.)
    • Amicus vitae medicamentum. (Prijatelj je lijek života.)
    • Amicitia nisi inter bonos esse non potest. (Prijateljstvo može postojati samo među dobrima, De Amicitia.)
  • Imago animi vultus est, indices oculi (Slika duše je lice, oči su pokazatelji.)
  • Neque se quae sentio audeam, neque ea quae non sentio vellim scribere. (Niti se usudim pisati što osjećam, niti želim pisati što ne mislim.)
    • Minima sibi quisque est notus. (Svako je sebi najmanje poznat.)
    • Nihil agere delectat. (Veselo je ne raditi ništa, De Oratore.)
  • Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis in errore perseverare. (Svi ljudi griješe, ali nijedan osim ludoga ne ustrajava u grijehu.)
    • Male parta male dilabuntur. (Zlo stečeno zlo propada, In Antonium.)
  • Ubi bene ibi patria. (Gdje (mi) je dobro, tamo (mi) je domovina.)
  • Diligentia comparat divitas. (Marljivost pribavlja bogatstvo.)
  • Nihil tam munitum quod non expugnari pecunia possit (Ništa nije tako utvrđeno da se ne bi moglo osvojiti novcem, In Verrem.)
  • Cui placet, obliviscitur; cui dolet meminit. (Kome se sviđa zaboravlja, koga boli pamti.)
  • Literarum radices amarae, fructus dulces. (Korijenje znanja je gorko, plodovi su slatki.)
  • Memoria minuitur nisi excertur. (Pamćenje slabi ako se ne vježba.)
  • Vitam regit fortuna, non sapientia. (Životom upravlja sudbina, ne mudrost.)
  • Virtus hominem iungit deo. (Vrlina spaja čovjeka s bogom.)
  • Potestas in populo, auctoritas in Senatu. (Moć narodu, autoritet Senatu, De Legibus.)
  • Arma togae cedant! (Filipike)
  • Legum servi sumus ut liberi esse possimus. (Sluge smo zakona da bi mogli biti slobodni.)
  • Liberae sunt nostrae cogitationes. (Slobodne su naše sppoznaje, Pro Milone.)
  • Vivere est cogitare. (Živjeti je razmišljati.)
    • Consuetudinus magna vis est. (Velika je moć navike, Tusculanae Disputationes.)
  • Summum ius summa iniuria. (Najveće pravo (je često) najveća nepravda.)
  • Difficilis est cura rerum alienarum. (Teška je briga o tuđem.)
    • Iustitia est omnium et domia et regina virtutum. (Pravednost je gospodarica i kraljica svih vrlina, De Officiis.)
  • Mea mihi conscientia pluris est quam omnium sermo. (Više mi znači moja savjest nego govor svih.)
    • 'Saepe nihil inimicius est homini quam sibi ipse'. (Čovjek je često sebi najveći neprijatelj, Epistulae ad Atticum.)
  • Grave ipsius conscientiae pondus. (Težak je teret vlastite savjesti, De Natura.)
  • Fortior est qui cupididatem vincit, quam qui hostem domat. (Hrabriji je onaj koji pobijedi požudu od onog koji pokori neprijatelja.)
  • Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? (Do kada ćeš zloupotrebljavati naše strpljenje Katiline? In Catilinam.)
  • Philosophia medetur animis, inanes sollicitudines detrahit, cupiditatibus liberat, pellit timores. (Filozofija liječi duše, uklanja isprazne brige, oslobađa od strasti, tjera strahove.)
  • Omnia mea mecum porto. (Sve svoje sa sobom nosim.)
  • Stultorum plena sunt omnia. (Sve je puno luđaka, Epistulae ad Familiares.)
  • Vitae brevis cursus, gloriae sempiternus. (Trajanje života je kratko, slave vječito, Pro Sestio.)
  • Apex est autem senectutis auctoritas. (Ugled je ukras starosti.)

Napomene[uredi | uredi izvor]

Rijetko su o kojem čovjeku, koji se istakao javnim djelovanjem, izrečena tako oprečna mišljenja kao o Ciceronu. I dok je bio živ bilo je onih koji su ga odobravali i onih koji su ga napadali; nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

Uz odlične sposobnosti i duha i srca Ciceron se odlikovao moralnom čistoćom, umjerenošću bez pohlepe, savjesnošću u vršenju dužnosti; vjeran je, ako i ne nježan muž, brižan otac, iskren prijatelj, dobar brat i blag gospodar (Tiron). Ovakvim kvalitetama u određenoj mjeri su kompenzovane njegove mane: častoljublje, hvalisavost, neodlučnost i malodušje.

Bio je neumoran je u proširivanju svoga znanja. Ciceron je imao receptivan duh ali nije bio stvaralac novog i posebnog. Tako se može razumjeti njegovo ponekad neodlučno držanje u javnom životu ali mu nitko ne može poreći patriotizam. Imao je "volju najboljeg građanina" (voluntas optimi civis, Kvintilijan 12, 1, 6), bio je "čovjek koji voli domovinu" (Plutarh, Cic. 49, 5), a sam je rekao da "od domovine nikome ne smije biti ništa slađe" (nec locus tibi ullus dulcior esse debet patria, Ad fam. 4, 9, 3).

Iako Cicerona samo njegov receptivan duh ne može kvalifikovati kao jednog od najvećih pisaca svijeta, i iako njegova veličina nije bila u iznošenju vlastitih originalnih misli, ipak je bio velik, možda i najveći ikada, u naporima uloženim u nesebično i sasvim uspješno širenje misli drugih autora.

Ciceron je bio nadaren i energičan pisac koji se interesovao za veliki broj tema s naglaskom na helenističku filozofsku i retoričku tradiciju iz koje je imao sveobuhvatno obrazovanje. Zahvaljujući kvalitetu i pristupačnosti Ciceronovih tekstova njegovi su radovi općeprihvaćeni i čine dio obavezne lektire. Njegov uticaj je bio još veći nakon mračnog srednjeg vijeka u Evropi - od svih radova latinskih autora najviše je preživjelo Ciceronovih. Ciceron je još uvijek jedan od najvažnijih izvora podataka o rimskoj historiji.

Nijedna ličnost rimske književnosti nema tolikih zasluga za širenje helenske kulture i civilizacije po onom dijelu goleme rimske države, na kojem se govorilo i čitalo latinski, koliko Ciceron. Pa ako se uzme u obzir i činjenica da ta helenska, gotovo samonikla kultura, s izuzetkom neznatnog hititskog i feničanskog poticaja, preko kultura s područja oko rijeke Nil i Mezopotamije, zatim svog širenja preko rimske imperije, postaje kroz kršćanstvo od helensko-rimske evropska kultura, a nakon otkrića na početku novog vijeka i svjetska, onda Ciceron jasno mora biti prihvaćen i uvažen kao jedna od najistaknutijih ličnosti cijelog svijeta zaslužna za širenje te kulture.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Izvori i vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz:

Primarni izvori[uredi | uredi izvor]

  • Apijan, Građanski ratovi
  • Kasijus Dion, Historija Rima
  • Plutarh, Paralne biografije, Ciceron
  • Svetonije, Životi Cezara; Avgust, Gaj Julije Cezar
  • Salust, De Catilinae coniuratione
  • Ciceron, Pisma Atikusu, Cambridge University Press, Great Britain, 1965.
  • Ciceron, Odabrani politički govori, Penguin Books Ltd, Great Britain, 1969.

Sekundarni izvori[uredi | uredi izvor]

  • Taylor, H. (1918), Cicero: A sketch of his life and works, Chicago: A. C. McClurg & Co.
  • Caldwell, Taylor (1965), A Pillar of Iron, New York: Doubleday & Company, ISBN 0-385-05303-7
  • Everitt, Anthony (2001), Cicero: the life and times of Rome's greatest politician, New York: Random House, ISBN 0-375-50746-9
  • Cowell, F R: Cicero and the Roman Republic (Penguin Books, 1948; brojna naknadna izdanja)
  • Haskell, H J: This was Cicero (Fawcett publications, 1946)
  • Rawson, Elizabeth: "Cicero the Historian and Cicero the Antiquarian", JRS 62 (1972), 33-45
  • Gruen, Erich S: The Last Generation of the Roman Republic (University of California Press, USA, 1974)
  • Rawson, Beryl: The Politics of Friendship: Pompey and Cicero (Sydney University Press, 1978)
  • Yates, Frances A. (1974), The Art of Memory, Chicago: University of Chicago Press, ISBN 0-226-95001-8
  • E. Narducci, Cicerone. La parola e la politica, Laterza 2009 ISBN 88-420-7605-8
  • Hrvatska enciklopedija, Mate Ujević i dr. 1941-1945.
  • Pavo Kobaš: Latinske izreke, Edicom, Orašje, 2003, ISBN 9958-9236-0-2

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Elizabeth Rawson: Cicero, a portrait (1975) p.303
  2. ^ Haskell, H.J.: This was Cicero (1964)p.300-301
  3. ^ Plutarh, Ciceron, 40,2
  4. ^ Cornelius Nepos, Atticus 16, preveo John Selby Watson.
  5. ^ cognomen je označavao i neku vrlinu ili dostignuće; npr. Augustus, Oktavijan, Cezar itd.
  6. ^ Plutarch, Cicero 2.2
  7. ^ Plutarch, Cicero 3.2
  8. ^ Rawson, Elizabeth, "Cicero, a portrait" (1975) str. 14-15
  9. ^ Plutarh, Cicerone, 2,3
  10. ^ Rawson, "Cicero, a portrait" (1975) p. 18
  11. ^ Plutarh, Cicerone 4,5
  12. ^ Cicerone, Lettere ai familiari
  13. ^ Plutarh, Ciceron, 41,3
  14. ^ Ciceron, Pisma Atikusu, 12, 18b, 2
  15. ^ Plutarh, Ciceron, 41, 4
  16. ^ Plutarh, Ciceron, 41, 5
  17. ^ Rawson, E.: Cicero p.225
  18. ^ Plutarh, Ciceron, 41, 7
  19. ^ Haskell H.J.: This was Cicero, str.95
  20. ^ Ciceron, Pisma porodici
  21. ^ Ciceron, Pisma Atikusu
  22. ^ name="Haskell_1964_249">Haskell, H.J.:"This was Cicero" (1964) p.249
  23. ^ Cicero, Letters to Atticus, 12.14. Rawson, E.: Cicero p. 225
  24. ^ Rawson, E.:Cicero p.226
  25. ^ Cicero, Samtliga brev/Collected letters
  26. ^ Haskell, H.J.: This was Cicero (1964) p.103- 104
  27. ^ Paavo Castren & L. Pietilä-Castren: Antiikin käsikirja/Enciklopedija antičkog svijeta
  28. ^ Rawson, E.: "Cicero, a portrait" (1975) p.22
  29. ^ Haskell, H.J.: "This was Cicero" (1940) p.83
  30. ^ imati u vidu da tada nisu postojali mediji
  31. ^ Cicero, In Catilinam 3.2; Sallust, Bellum Catilinae 40-45; Plutarch, Cicero 18.4
  32. ^ Rawson, E.: Cicero, 1984 106
  33. ^ Haskell, H.J.: This was Cicero, 1964 200
  34. ^ Haskell, H.J.: This was Cicero, 1964 p.201
  35. ^ Plutarch. Cicero 32
  36. ^ Haskell, H.J.: "This was Cicero" (1964) p.201
  37. ^ Cicero, Samtliga brev/Collected letters
  38. ^ Haskell. H.J.: This was Cicero, p.204
  39. ^ Grant, M: "Cicero: Selected Works", p67
  40. ^ Everitt, Anthony: Cicero pp. 215.
  41. ^ Plutarch, Cicero 38.1
  42. ^ Cicero, Second Philippic Against Antony
  43. ^ Cicero, Ad Familiares 10.28
  44. ^ Appian, Civil Wars 4.19
  45. ^ Plutarch, Cicero 46.3–5
  46. ^ a b Haskell, H.J.: This was Cicero (1964) str. 293
  47. ^ Cassius Dio, Roman History 47.8.4
  48. ^ Everitt, A.: Cicero, A turbulent life (2001)
  49. ^ Plutarh, Cicero, 49.5
  50. ^ [1] Macrobius, Commentarii in Somnium Scipionis na sajtu Biblioteke Kraljevine Danske
  51. ^ memobase.it}} Memobase - napredne tehnike pamćenja