Danilo Kiš

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Danilo Kiš
Rođenje 22. februar 1935.
Subotica, Jugoslavija
Smrt 15. oktobar 1989.
Pariz, Francuska

Danilo Kiš (22. februar 1935, Subotica, Jugoslavija - 15. oktobar 1989, Pariz, Francuska) je bio jugoslavenski[1] književnik. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Mađarskoj. Njegovog oca nacisti hapse 1944. tokom antisemitske racije, te ga odvode u Auschwitz, gdje pronalazi smrt zajedno s hiljadama drugih Jevreja.

Ostatak porodice "Crveni krst" prebacuje u Crnu Goru, na Cetinje, u zavičaj Danilove majke. Tu Danilo dovršava gimnazijsko školovanje. Godine 1954. upisuje se na Filiozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, da bi 1958. diplomirao na novoosnovanoj grupi za opštu književnost, čime je postao njen prvi diplomac. Rano se osvjedočio kao vrsni prevodilac s francuskog i mađarskog. Godinama živi kao slobodni književnik i prevodilac, a jedno vrijeme vodi i međunarodnu saradnju u Udruženju književnika Srbije. Također je niz godina radio kao lektor za srpski jezik i književnost u Strazburu, Bordou i Lilu.

Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1988. godine.

Posljednjih godina živio je kao profesionalni književnik u Parizu i Beogradu. Umro je u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio. 15. oktobra 1989. sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

Danilo Kiš je pisao pripovjetke, romane, drame, pjesme, eseje i polemičke rasprave, a prevodio je s ruskog, mađarskog, francuskog i engleskog. Njegova prva knjiga objavljena je 1962, a sadrži dva kratka romana: Mansarda i Psalam 44. najviša čitalačka priznanja i istinsku slavu zadobija s romanom Bašta, pepeo (1965).

Sabrana djela Danila Kiša, objavljena 1983, obuhvataju deset tomova. To su:

  1. Mansarda;
  2. Psalam 44;
  3. Rani jadi;
  4. Bašta, pepeo;
  5. Pješčanik;
  6. Noć i magla;
  7. Grobnica za Borisa Davidoviča;
  8. Čas anatomije;
  9. Homo poeticus i
  10. Enciklopedija mrtvih.

Posmrtno su objavljene knjige: Život, Literatura, Gorki talog iskustva, Pjesme i prepjevi, Lauta i ožiljci s tekstovima iz zaostavštine i onim koji do tada nisu bili preštampavani u obliku knjiga.

Kiš je jedan od najprevođenijih pisaca, dobitnik niza uglednih domaćih i prestižnih međunarodnih književnih nagrada.

Kratka autobiografija[uredi | uredi izvor]

Bista Danila Kiša u Subotici
  • "Moj je otac ugledao svijeta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mjestu rođenja izvjesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvjesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga djedu da svom još maloljetnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvijek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.
  • Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna "amazonka", koja je iz osvete posjekla glavu turskom nasilniku. Etnografska rijetkost koju predstavljam izumrijeće, dakle, sa mnom.
  • U mojoj četvrtoj godini (1939), u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu vjeru, što mi je spasilo život. Do svoje trinaeste godine živio sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gdje smo pobjegli 1942. poslije novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. "Uznemirujuća različitost", ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pjesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pjesma par excellence.
  • Od svoje sam majke naslijedio sklonost ka pripovjedačkoj mješavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno naslijeđe.
  • Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani "izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvijek. Ta njena averzija prema "pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.
  • Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gdje je živio moj ujak, poznati historičar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Njemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dvije kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vrijeme odlučio sam da ipak završim maturu.
  • Dvije godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gdje mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali "Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.
  • U gimnaziji sam nastavio da pišem pjesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pjesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vježbe: spremao sam se za pjesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali bijeli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamjenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.
  • Poslije mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gdje sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.
  • Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Posljednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gdje sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika."

Citati[uredi | uredi izvor]

Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izliječio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od vječnosti itd... Djelo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vrijeme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska rijeke smrti u Haronovoj barci, volio sa sobom ponijeti svoja cjelokupna djela... pitam se da li bi bilo lakše tako umrijeti.

(Gorki talog iskustva, 180)

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Vannjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Wikicitat
Wikicitat: Danilo Kiš
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: