Drugi balkanski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Situacija nakon Prvog balkanskog rata

Drugi balkanski rat (29. juni10. august 1913.) je vođen između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunija i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.

Uzrok i početak rata[uredi | uredi izvor]

Nakon protjerivanja Turaka iz Makedonije, Srbija, Grčka i Bugarska su nastojale zadržati osvojena područja pod svojom vlasti. Dok je pitanje osvojenih teritorija u Makedoniji između Srbije i Bugarske bilo riješeno Tajnim dodatkom uz Ugovor o prijateljstvu i savezu, pitanje Makedonije između Grčke i Bugarske ostalo je otvoreno, pri čemu su iznevjerene želje makedonskog naroda.

Nakon Londonskog mirovnog ugovora iz 30. maja 1913., Srbija je ovladala zapadnom i srednjom Makedonijom, Kosovom, Metohijom i Sandžakom, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija i istočni dio Makedonije.

Nakon gubitka teritorija u Albaniji, time i izlaza na more, Srbija je tražila obnavljanje ugovora sa Bugarskom, zbog pomoći na Jedrenima računajući na ustupke Bugarske u Makedoniji, tzv. spornoj zoni. Bugarska je smatrala da Srbiji, po ugovoru, pripada samo jedan dio Makedonije, dok je Srbija smatrala da joj pripada cijela Makedonija.

Razdor između Grčke i Bugarske datira još od početka Prvog balkanskog rata, a posebno nakon grčkog osvajanja Soluna. Grčka je u nekoliko navrata pokušavala riješiti pitanje granica s Bugarskom koje je Bugarska odbila bez protivprijedloga.

Još tokom Prvog balkanskog rata, između Bugarske i Srbije je uspostavljena privremena crta razgraničenja teritorija, na koju su Bugari već 16. maja započeli dovlačiti svoje snage iz Trakije, a istovremeno je započela koncentrisati svoje snage i prema Grčkoj. Ti pokreti bugarskih snaga prinudili su uspostavljanje saveza između Grčke i Srbije protiv Bugarske, kojim je ujedno i riješeno pitanje granica između te dvije zemlje u Makedoniji, pri čemu je Srbija dobila i pravo korištenja luke Solun u sljedećih pedeset godina. Srbija i Grčka su odmah pokušale uključiti i druge zemlje u svoj savez, prije svega Rumuniju, jer je i ona imala neriješena granična pitanja sa Bugarskom. Iako je Rumunija odbila stupiti u savez, objavila je da u slučaju sukoba neće ostati neutralna.

Rusiji, kojoj nije bilo u interesu razbijanje balkanskog saveza koji je predstavljao prepreku širenju Austro-Ugarske ka istoku, pokušala je bezuspješno u nekoliko navrata diplomatskim putom smanjiti napetosti između sukobljenih država. Tokom diplomatskih aktivnosti, na crti razgraničenja je sve učestalije dolazilo do manjih sukoba i incidenata. Želeći staviti Rusiju pred svršen čin, bugarska vojna klika je odlučila spor riješiti oružanim sukobom. General S. Kovačev je 20. juna izdao naredbu za pripremu za napad, pa je u noći 30. juna 1913. godine bugarska 4. armija izvršila napad na srpske snage na rijeci Bregalnici, a 2. armija napala grčke snage u području Soluna.

Ratni i početni planovi[uredi | uredi izvor]

Bugarski plan[uredi | uredi izvor]

Bugari su namjeravali iznenada, bez objave rata, brzim prodorom 4. i 2. armije odbaciti srpske snage prema Skopju a grčke južno od Soluna. Dalje su namjeravali nastaviti nastupanje prema jugu 1. i 3. armijom i na Vardarskom frontu odlučiti rat. Plan sam po sebi je bio vrlo loš. Pogrešno je procijenjena uloga Rumunije, podcijenjene su srpske i grčke snage a precijenjene svoje snage, razvučen front, od Dunava do Egejskog mora, bez mogućnosti koncentracije snaga na Vardarskom frontu.

Srpski plan[uredi | uredi izvor]

Pod pritiskom Rusije na arbitražu i neprijateljskim držanjem Austro-Ugarske, kao i izjavom Rumunije da će se pridružiti napadnutom, Srbija je svoj ratni plan gradila na čekanju. Plan je bio odbrambenog svojstva - učvršćivanje položaja prema Bugarskoj i odbrana teritorija iz 1912. godine. Nakon odbrane bugarskog napada na Bregalnici, 3. armija je trebala u sadejstvu sa grčkim snagama preći u protivnapad u području Štipa i opkoliti bugarske snage u dolini Strumice.

Grčki plan[uredi | uredi izvor]

Grčki plan je bio odbrana teritorija iz 1912. godine na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Soluna a zatim prelazak u protivnapad i u sadejstvu sa srpskom vojskom opkoljavanje bugarskih snaga u dolini Strumice.

Tok rata[uredi | uredi izvor]

Operacije na srpskom frontu u Makedoniji[uredi | uredi izvor]

U noći između 29. juna./30. juna 1913. godine, bugarska 4. armija je iznenada napala srpske snage na rijeci Bregalnici. Zahvaljujući snažnom otporu srpskih straža na Bregalnici, srpske snage su uspjele zauzeti položaje i zadržati prodor bugarskih snaga. 1. srpska armija je prešla u protivnapad i povratila dan ranije izgubljene teritorije. Zbog izgubljenog učinka iznenađenja i neuspjelog napada, Bugarska je pokušala sa svojim izaslanicima uspostaviti prekid neprijateljstva, što je sa srpske strane bilo odbijeno. Srbi su izvršili opšti napad 9. jula, ali nisu došli u dodir sa bugarskim snagama, koje su se već 7. jula povukle zbog nadiranja grčkih snaga sa juga.

Operacije na grčkom frontu u Makedoniji[uredi | uredi izvor]

Nakon brzog i iznenadnog napada na grčke snage, 30. juna 1913. godine, bugarska 2. armija je zauzela teritorije iza crte razgraničenja, rastjerala grčke i srpske snage ali pri tome nije se uspjela sjediniti sa snagama 4. bugarske armije koja je zaustavljena na srpskom frontu. Budući da je 2. armija bila slaba, ona nije bila u mogućnosti održati zauzete teritorije, pa su grčke snage 2. jula izvršile protivnapad nakon čega se 2. bugarska armija povukla na polazne položaje. U slijedeća dva dana su Grci nastavili sa napredovanjem i uvjetovali povlačenje bugarske 2. armije prema Strumici. 9. jula 1913. godine, grčke snage su napale bugarske snage na planini Belasici i uspjele ih odbaciti preko rijeke Strumice i zaplijeniti bugarsko topništvo. Bugarske snage su se 11. jula povukle prema Stumu, a Grčka je zaustavila privremeno svoje napredovanje zbog reorganiziranja snaga i dotura ratnog materijala.

Operacije na staroj srpsko-bugarskoj granici[uredi | uredi izvor]

Poslije poraza na Bregalnici, general Savov, kao pomoćnik vrhovnog komandanta i jedan od glavnih ratnih huškaša, je smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen general Dimitrijev, koji je, kako bi olakšao novonastalu situaciju u Makedoniji, 4. jula 1913. godine naredio prodor 1. i 3. bugarske armije prema Timoku i zauzimanje grada Knjaževca i napad na Pirot.

Sa brojnijim snagama, bugarska armija je 5. jula izvršila napad na srpske snage i vrlo brzo ih protjerala prema Knjaževcu i 7. jula ušla u nebranjeni Knjaževac. Međutim, daljnje operacije bugarske vojske su morale biti prekinute zbog opasnosti napada rumunskih snaga preko Dunava u pozadinu 1. bugarske armije, pa su se 9. jula snage povukle preko granice. Srpske snage su odmah zauzele napuštene položaje bugarskih snaga i tu se učvrstile.

Istovremeno su bugarske snage 5. jula i napale preko prevoja Sv. Nikola i ugrozile Pirot sa sjevera. Nakon teških borbi srpske snage su odbačene i 8. jula kad su Bugari već bili pred Pirotom, a srpske snage se pripremale na povlačenje iz Pirota, bugarsko vrhovno zapovjedništvo je naredilo povlačenje bugarskih snaga zbog prelaska rumunskih snaga preko Dunava.

Ulazak Rumunije u rat[uredi | uredi izvor]

Uprkos zahtjevima Austro-Ugarske da se ne miješa u rat, Rumunija je već 3. jula pristupila mobilizaciji svojih snaga i 10. jula objavila rat Bugarskoj. Zbog svoje zauzetosti u ratu sa Srbima, bugarske snage su bile slabe tako da su rumunske snage vrlo brzo prešle Dunav i nastavile prema Sofiji bez otpora bugarskih snaga i 25. jula izbile 5 kilometara istočno od Sofije. Pad Sofije je zaustavljen intervencijom njemačkog cara.

Ulazak Turske u rat[uredi | uredi izvor]

Turska je uvidjela mogućnost u sukobu saveznika povratka izgubljenih teritorija tokom Prvog balkanskog rata, pa su 13. jula turske snage pod komandom Enver-paše prešle crtu Enos – Midija i rastjerale slabe bugarske snage a 22. jula zauzele Jedrene.

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Pred napadima srpske i grčke vojske, a sa sjevera ugrožena nastupanjem Rumunije i sa juga nastupanjem Turske, Bugarska je bila prinuđena zatražiti primirje. Sve vojne operacije su zaustavljene 31. jula u podne, a mirovni ugovor je potpisan 10. augusta u Bukureštu, po kojem se Bugarska odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Turska je dobila Jedrene a Rumunija područje Dobruže. Mirovni ugovori sa Turskom su uspostavljeni: Bugarska 24. septembra 1913. u Istanbulu; Grčka 14. septembra 1913. u Atini i Srbija 14. marta 1914. u Istanbulu.

Drugim balkanskim ratom je razbijen Balkanski savez i ojačan uticaj Velikih sila na balkanske države. Makedonija je bila podijeljena između Srbije i Grčke.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: