Drugi zakon termodinamike

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Drugi zakon termodinamike je jedan od četiri zakona termodinamike koja opisuju prijenos i ponašanje toplote pri tim prijenosima. Ovaj zakon ima više formulacija, od kojih je vjerovatno najrazumljivija slijedeća:

Toplota ne može sama od sebe prelaziti sa hladnijeg tijela na toplije, tačnije: nije moguć proces čiji jedini bi rezultat bio prelazak toplote sa hladnijeg tijela na toplije (1850. godine).

Osim gornje, Rudolf Clausius dao je još nekoliko formulacija ovog zakona:

Toplota spontano može prelaziti samo s toplijeg na hladnije tijelo.

Sa protokom vremena, ukupna entropija termički zatvorenog sistema, koji nije u termodinamičkoj ravnoteži, uvijek raste, težeći da dostigne najveću moguću vrijednost.

Vjerovatno najpopularnija formulacija ovog zakona glasi:

Entropija svemira uvijek raste (1865. godine).

Formulacija Lord Kelvin-a:

Nije moguće ostvariti proces, čiji bi jedini učinak bio da uzima toplotu iz jednog spremnika toplote i pretvara tu toplotu, u cijelosti, u rad. Ova formulacija drugog zakona termodinamike često se izražava kao: Perpetum mobile druge vrste nije moguć.

Perpetuum mobile druge vrste bio bi upravo takav uređaj koji bi samo uzimao toplotu iz spremnika toplote i pretvarao ovu toplotu u rad. Ovaj zakon daje teorijsku granicu koeficijenta iskoristivosti toplotnih mašina.