Eburoni

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Najpoznatiji pripadnik plemena Eburona: Statua kralja Ambiorixa u Tongerenu

Eburoni (lat. Eburones) su, najvjerovatnije, bili keltsko pleme, koje je gotovo potpuno istrijebljeno između 53. p. n. e. i 51. p. n. e. Iako ih je Cezar ubrajao u cisrajnske (lijevorajnske) Germane, iz njihovog imena (kelt. "Eburo" - tisa), imena njihovih pripadnika i naselja (Ambiorix, Atuatuca) i arheoloških nalaza[1], može se donijeti zaključak da su ipak pripadali Keltima. Postoji pretpostavka i da su Eburoni, ustvari, konfederacija dva srodna plemena, kojima su na čelu bili kraljevi. Eburoni su imali svoj vlastiti dijalekt i karakterističnu nošnju.[2].

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Područje na kojem su živjeli Eburoni se prostire između rijeka Rajne i Maas sve do sjevernih Ardena i Eifela. Na osnovu pronađenih kovanica iz godine 55/54. p. n. e., pretpostavlja se da se područje Eburona prostiralo gotovo do današnjeg Brisela.[3]. Bili su u trgovačkim odnosima sa plemenom Trevera na jugu, ali i sa plemenom Aduatuka zapadno od Maasa kojima su do 57. p. n. e. plaćali tribut.[4]. Zajedno sa plemenima Kondrusera, Caeroza i Paemana sačinjavali su plemenski savez koje je Cezar nazivao lijevorajnski Germani.[5] On opisuje utvrdu castellum Atuatuca[6] kao središte eburonskog područja. Sve do danas, nije sa sigurnošću utvrđeno gdje se nalazila ta utvrda. Na sjeveru, Eburonima su bili susjedi plemena Menapira.[7]

Naša historijska saznanja o Eburonima se prvenstveno zasnivaju na Cezarovom opisu Galskih ratova (De bello Gallico) i arheološkim nalazima. Pošto se u Cezarovim knjigama uglavnom piše s njegovog ličnog stajališta, te ako se uzme neprijateljski stav Cezara prema Germanima i Keltima, treba se posebno kritički postavljati prema tim podacima i uspoređivati ih sa historijskim nalazima.

Grčki geograf Strabon[8] navodi da su u 7. vijeku p. n. e. Eburoni, zajedno sa Menapirima i Atrebatima, naseljavali jedno pretežno šumovito područje zvano Arduenna koje se prostiralo na oko 4.000 stadija (oko 800 km)

Dvostruko kraljevstvo[uredi | uredi izvor]

Cezar navodi da su Eburoni 54. p. n. e. bili pod vođstvom (sub imperio) Ambiorixa i Catuvolcusa.[9], što bi moglo dokazivati da je u to vrijeme bilo prisutno dvostruko keltsko kraljevstvo, pošto Cezar koristi stari rimski pojam rex.[10]. Livius naziva Ambiorixa Eburonem rege[11]. Upitno je kako su bile podijeljene uloge u takvom kraljevstvu. Međutim, očito da su samo obojica zajedno mogli objaviti nekom rat. Cezar također navodi da svaki od njih bio kralj jednom dijelu Eburona.[12]. Rasprostranjenost novčića koji se pripisuju Ambiorixu upućuje da se njegova vlast prostirala sve do današnjeg Brisela, dok je Catuvolcus vladao područjima oko Ardena i sjevernih dijelova planine Eifel, između rijeka Maas i Rajne[3].

Postoje naznake da se kod Eburona javio jedan vid konstitutivne monarhije. Cezar ovako opisuje Ambiorixa:[13]:

“ On nema više vlasti nad plemenom, koliko pleme nad njim. ”

Julije Cezar

Nakon narednih pregovora o primirju, Ambiorix se još više istakao. Cezar ga skicira kao lukavog pregovarača i opreznog vojskovođu.[14]. Starije kralju Catuvolcusu je pripala mnogo manja uloga u pregovorima. Iz tog razloga, on proklinje Ambionixa i prigovara mu na otpočinjanju rata. Uskoro umire otrovan bobicama tise.[15]. Ovo može navoditi na sakralnu ulogu drugog (starijeg) kralja. Iz istog navoda može se pronaći i kultski značaj tisovog drveta u kulturi Eburona.

Istrijebljenje Eburona[uredi | uredi izvor]

U periodu od 53 - 51. p. n. e. Cezar u osvetničkom pohodu pustoši cijelo područje Eburona.[16], te daje naređenja za potpunu pljačku svih okolnih plemena. Pohod je uslijedio nakon što je Ambiorix poveo ustanak Eburona protiv Rimljana u novembru 54. p. n. e., te ih gotovo protjerao s ovog područja. U ovom ustanku, Rimljani su izgubili gotovo petinu svojih trupa stacioniranih u Galiji (oko 10.000 legionara).

U svojoj osveti, Cezar veoma okrutno postupa sa Eburonima: stanovništvo je brutalno pobijeno, sela spaljena a stoka zaplijenjena. Kralj Catuvolcus se ubija oko 53. p. n. e., dok je Ambiorix uspio pobjeći od sigurne smrti na drugu stranu Rajne, kod Germana. O njegovoj daljnoj sudbini se ništa ne zna. Arheološki je potvrđeno da se u periodu oko 50. p. n. e. na ostacima eburonskih naselja može prepoznati nagli prekid kontinuiteta življenja.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Antički[uredi | uredi izvor]

  • Julije Cesar: De bello Gallico, knjiga II, V i VI
  • Cassius Dio: Historiarum Romanarum, LX 5, 6, 9
  • Florus: Epitoma de Tito Livio bellorum omnium annorum, VII Bellum Gallicum, XLV
  • Livius: Ab Urbe Condita liber CVI (Periocha)
  • Strabon: Geographia, knj. IV, pogl. III, 5

Savremeni[uredi | uredi izvor]

  • Johannes Heinrichs: Zur Verwicklung ubischer Gruppen in den Ambiorix-Aufstand d. J. 54 v. Chr. - Eburonische und ubische Münzen im Hortfund Fraire-2, u: Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik 127 (1999), 275-293, - Anhang 1: Politische Organisation und Territorium der Eburonen (S. 289f.), [1]
  • Joachim Dalfen: Das Himmelfahrtskommando des Q. Titurius Sabinus u: Dissertatiunculae criticae, Collatz, Christian-Friedrich u.a., Würzburg, 1998, ISBN 3-8260-1496-0
  • Hartmut Galsterer: Romanisierung am Niederrhein in der frühen Kaiserzeit, u: Thomas Grünewald: Germania inferior, str. 1, Berlin, 2001
  • Tilmann Bechert: Wirtschaft und Gesellschaft in der Provinz Germania inferior, u: Thomas Grünewald: Germania inferior str. 19, Berlin, 2001, ISBN 3-11-016969-X
  • Krudewig, Johannes: Unsere engere Heimat von der Urzeit bis zum Ende der Römerherrschaft, Euskirchen, 1921, [2]
  • Hans-Eckart Joachim: Die Eburonen - Historisches und Archäologisches, u: Jülich Stadt - Territorium - Geschichte, Guido v. Büren i Erwin Fuchs, Jülicher Geschichtsblätter, Bd. 67/68, 1999/2000, ISBN 3-933969-10-7
  • H. Beck, H. Jankuhn, R. Wenskus: Reallexikon der germanischen Altertumskunde 6, Berlin, 1986, str. 348-350, ISBN 3-11-017734-X

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Münzfunde, Fraire-2 (Heinrichs, Verwicklung) i Heers (Belgija, 2000)
  2. ^ Cassio Dio LX 9
  3. ^ a b Heinrichs, Verwicklung, str. 289 (de)
  4. ^ De bello Gallico V, 27
  5. ^ De bello Gallico, II
  6. ^ De bello Gallico VI, 32
  7. ^ De bello Gallico, VI 5
  8. ^ Geographia, knj. IV, pogl. III, 5
  9. ^ De bello Gallico, V 24
  10. ^ De bello Gallico, VI 31
  11. ^ Ab Urbe Condita liber, CVI
  12. ^ De bello Gallico, VI, 31: rex dimidiae partis Eburonum
  13. ^ De bello Gallico, V, 27: "non minus haberet iuris in se multitudo quam ipse in multitudinem"
  14. ^ De bello Gallico, V 27-38
  15. ^ De bello Gallico, VI 31: omnibus precibus detestatus Ambiorigem, qui eius consilii auctor fuisset, taxo ... se exanimavit
  16. ^ De bello Gallico, Vl 29-44 i VIII 24
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Eburoni&oldid=3591079"