Elfriede Jelinek

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Elfriede Jelinek
Example alt text
Rođenje 20. oktobar 1946.
Mürzzuschlag, Austrija
Nacionalnost Austrijanka
Zanimanje književnica
Web-stranica: elfriedejelinek.com

Elfriede Jelinek austrijska je književnica, prevoditeljica, scenaristica, esejistica. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2004. Živi u Beču i Münchenu. U obrazloženju Nobelovog komiteta istaknuto je da njena djela imaju

Citat „...muzički protok glasova i protivglasova u romanima i dramama koje s izvanrednim lingvističkim žarom otkrivaju apsurde i prisilne moći društvenih klišea...[1]

Jelinek piše protiv zlostavljanja u javnom, političkom, ali i privatnom životu austrijskog društva. Koristi sarkastičan, provokativan stil, zbog kojeg je od protivnika nazvana Nestbeschmutzer (njem. onaj koji prlja vlastito gnijezdo), te i sama ponekad koristi opsceni, bogohulni, vulgarni i podrugljivi stil pisanja u obračunu sa društvenim okruženjem u Austriji.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Djetinjstvo, mladost i prvi književni radovi[uredi | uredi izvor]

Rođena je 20. oktobra 1946. u Mürzzuschlagu. Njena majka Olga (rođ. Buchner) potječe iz bečke građanske porodice, te je niz godina ishranjivala porodicu radeći kao knjigovođa. Otac Friedrich bio je hemijski inženjer, apsolvent Tehničkog univerziteta u Beču češko-židovskog porijekla.[2] Ta ga je služba u ratnoj industriji, zbog svog visokog obrazovanja, spasila progona od strane nacističkih vlasti. Friedrich Jelinek psihički je obolio 50-ih godina, a nedugo kasnije živio je bolestan kod kuće. Umro je 1969. u jednoj psihijatrijskoj klinici, potpuno izgubivši razum.

Za Elfriedeino obrazovanje bila je zadužena njena majka. Upisuje je u katoličko obdanište, a kasnije u samostansku školu, koju je ona kasnije u eseju In die Schule gehen ist wie in den Tod gehen (Ići u školu isto je kao ići u smrt) opisala kao prilično restriktivnu i strogu. Zbog svoje hiperaktivnosti, na prijedlog školskih nastavnica, upućena je na dječiju psihijatriju klinike Bečkog univerziteta, koju je vodio Hans Asperger, mada, gledano s medicinske strane, njeno ponašanje nije prelazilo granice normalnog. Nezavisno od toga njena majka imala je želju da od Elfriede stvori muzičko čudo od djeteta, te je upisuje na časove klavira, gitare, flaute, violine i viole. Upisana je s 13 godina na Bečki konzervatorij, gdje je studirala orgulje, klavir, blok-flautu, a kasnije i kompoziciju. Paralelno završava realnu gimnaziju u Beču.

Počinje pisati i priključuje se tradiciji tzv. Bečke grupe, te jedno vrijeme piše malim slovima (tzv. Kleinschreibung), mada uskoro napušta ovaj način pisanja.

Nakon mature dolazi do prvog psihičkog sloma. Pohađa nekoliko semestara historije umjetnosti i teatrologije na Univerzitetu u Beču, a 1967, zbog fobija prouzrokovanih psihičkim stanjem, napušta studije i živi u izolaciji godinu dana u svojoj kući u Beču. U to vrijeme počinje pisati, te nastaje njena prva zbirka priča, Lisas Schatten. Njena se djela objavljuju u časopisima i u manjim izdanjima. Uskoro piše i prvi roman, bukolit (1968), koji objavljuje tek 1979. Nakon očeve smrti poboljšava joj se psihičko stanje, angažira se u revolucionarnim pokretima iz 1968. i živi nekoliko mjeseci u stambenoj zajednici lijeve orijentacije, između ostalih s Robertom Schindelom i Leanderom Kaiserom.

1971. polaže ispit za orgulje na konzervatoriju kod prof. Leopolda Marksteinera. Daljnji književni radovi zasnivaju se na njenom zanimanju za teoriju francuskog filozofa Rolanda Barthesa, koje je opisala u eseju Die endlose Unschuldigkeit.

Od 1972. živi s njemačkim književnikom Gertom Loschützom u Berlinu, ali se već sljedeće godine vraća u Beč, a 1974. postaje član Komunističke partije Austrije (KPÖ), gdje se angažira u predizbornim borbama, kulturnim predstavama, javnim čitanjima pod nazivom Linkes Wort. Iste godine udaje se za kompozitora i glumca Gottfrieda Hüngsberga, koji u to vrijeme piše muziku za Rainera Wernera Fassbindera.

Uspjesi, skandali i povlačenje iz javnosti[uredi | uredi izvor]

Otada naizmjenično živi u Beču i Münchenu. 1975. piše svoju novu marksističko-feminističku satiru, tzv. heimatroman Ljubavnice (die liebhaberinnen). 70-ih godina objavljuje mnoge radiodrame, a početkom 80-ih objavljuje Izgnanike (Die Ausgesperrten), najprije kao radiodramu, kasnije kao roman, te se po njenom scenariju snima istoimeni film u režiji Franza Novotnog, u kojem glavnu ulogu tumači Paulus Manker.

Prvi veći skandal desio se 1985. nakon praizvedbe predstave Burgtheater, koja se tematski bavi nacionalsocijalističkom prošlošću glumice Paule Wessely. U javnosti se tekst definira kao direktni napad na tada prominentne glumce, te joj se ponovo pridaje oznaka Nestbeschmutzer, zbog kritičkog pristupa austrijskoj kulturi u vrijeme nacionalsocijalizma u Austriji. 1983. objavljuje roman Pijanistica (Die Klavierspielerin), koji kritičari definiraju kao autobiografski, te se sam sadržaj potiskuje u pozadinu. 1989. izlazi njen najprodavaniji roman, Naslada (Lust), koji patrijarhalne strukture u redovima književnih kritičara definiraju kao žensku pornografiju. U kritici romana Naslada prevodilac i književni kritičar Sead Muhamedagić navodi:

Citat „...Ubrzo nakon objavljivanja ovaj je roman dobio atribut 'kontroverzan' – ponajprije zato što se u njemu Elfriede Jelinek odvažila na vratoloman pokušaj raskrinkavanja mita o blaženosti seksualnog sjedinjavanja koje, umjesto da partnere uzdigne u sferu okrepljujućeg užitka, uglavnom postaje poligon nesmiljena iživljavanja nezasitne muškosti čiji se kategorički imperativ penetrantna iskazivanja moći manifestno odvija na poprištu bračne postelje. Kroz ranjivu vulvu muški uranjajući u skrovitost ženine intime, autorica znalački prevladava kojekakve zablude pseudofeminističkog pozerstva, pa se tako i muškarac i žena podvrgavaju nefriziranoj britkosti autoričine literarne sablje koja, unatoč impresivnoj, katkad grublje, katkada opet finije satkanoj slikovitosti izražavanja, nikad ne prekoračuje tanki zid što takvo razbarušeno štivo razdvaja od pornografije za koju su je mahom nedovoljno upućeni kritičari nerijetko optuživali...[3]

Jelinek se zajedno s Erikom Pluhar, Ernestom Bornemannom i drugim intelektualcima zalaže za zbog ubistva osuđenog, tzv. zatvorskog književnika, Jacka Unterwegera, koji nakon izlaska iz zatvora 1990. na slobodi ubija, ovog puta 9 žrtava, uglavnom prostitutki.

1991. istupa iz KPÖ s oboje predsjedavajućih, Susanne Sohn i Walterom Silbermayerom. I dalje sarađuje s marksistički orijentiranim časopisom Das Argument, izdavača Wolfganga Fritza Hauga.

Nakon pozorišnog komada Raststätte, koji se bavi sličnom tematikom kao i Naslada, te ličnih napada, preko izbornih plakata, austrijske desničarske partije FPÖ, povlači se iz javnosti i zabranjuje izvođenje svojih komada u austrijskim pozorištima.

Povratak i Nobelova nagrada[uredi | uredi izvor]

Povratak na bečki Burgtheater trajao je samo 6 sati. 1998. Einar Schleef priređuje Ein Sportstück. Druga njena zabrana uslijedila je 2000. povodom izbora desno orijentirane vlade, tzv. Crno-plave vlade, u čiji je rad uključena desničarska austrijska partija FPÖ. Sljedeći njeni tekstovi odnose se uglavnom na kritiziranje političke situacije u Austriji. Na jednoj od sedmično organiziranih demonstracija četvrtkom (Donnerstagsdemonstrationen) Jelinek na bečkom trgu Ballhausplatz potiče prikazivanje djela Das Lebewohl. Ein Haider-Monolog u izvođenju Martina Wuttkea. Iste godine, u kontekstu akcije njemačkog režisera Christopha Schlingensiefa "Bitte liebt Österreich", nastaje tekst Ich liebe Österreich, u kojem autorica kritizira ophođenje austrijskih vlasti prema azilantima.

Tek 2003. dolazi do praizvedbe teksta Das Werk u režiji Nicolasa Stemanna. Predstava je pozvana na Berlinske pozorišne susrete, gdje je osvojila Dramsku nagradu Mülheima. Također 2003. u Schlingensiefovoj režiji u Burgtheateru izvodi se Bambiland, zatim muzička predstava Lost Highway, za koju je libreto napisala Jelinek. U Beču se 2004. osniva Istraživački centar "Elfriede Jelinek", sa sjedištem na Institutu za germanistiku Bečkog univerziteta, koji za cilj ima obradu i analizu dokumenata Elfriede Jelinek.[4] Iste godine Jelinek dobija Nobelovu nagradu za književnost.

Nobelova nagrada[uredi | uredi izvor]

Komentirajući dodjelu Nobelove nagrade rekla je da se osjeća sretnom i očajnom u isto vrijeme: "...očajnom zbog činjenice da postajem poznata, javna osoba". Tipično za njenu skromnost i profinjenu samoironiju, upitala se – feministička književnica s reputacijom - da li je dobila nagradu najviše zbog činjenice što je žena i rekla da bi među austrijskim piscima Peter Handke, koga ona smatra "živućim klasikom", bio mnogo prikladniji odabir. U jednom intervjuu o svom nedolasku na dodjelu izjavila je:

Citat „Poslali su mi knjižicu u kojoj se nalazi lista nobelovaca. To je doista previše za mene. Stvarno u potpunosti živim poput pustinjaka. A kad se sa svojim suprugom nalazim u Münchenu, ondje živimo poput dvaju pustinjaka. Vlastitu nazočnost u Stockholmu ne bih mogla izdržati. Umrla bih. Kad bi se u toj prostoriji s mnogo ljudi zatvorila vrata, srušila bih se i umrla...[5]

, na pitanje kako je Akademija reagirala na njen nedolazak odgovorila je:

Citat „S velikim razumijevanjem. Pa ni drugi nisu doputovali. Neki su bili bolesni, nekome je umrla supruga. Solženjicin je strahovao da se više neće moći vratiti. Sve su to dobri razlozi i smatram da je psihička bolest također razlog da se ne otputuje u Stockholm. Mislim ću da barem nešto učiniti za psihičke bolesnike ako to dozovem u svijest. Možda će to onda imati općeniti pedagoški smisao...[5]

Način na koji joj je uručena Nobelova nagrada (videoceremonija) bio je predmet kritike za neke. Drugi su je cijenili zbog iskrene obznane da pati od agorafobije i socijalne fobije. Jelinek je rekla kako je njena bolest sprečava čak i u odlasku u kino ili letenje avionom (u jednom intervjuu izjavila je kako bi željela da jednog dana bude u mogućnosti odletjeti u New York i vidjeti nebodere prije no što umre), te nije u mogućnosti prisustvovati ceremoniji. Tako je, opet potpuno u njenom stilu, rekla, što je i snimljeno:

Citat „...Jako bih voljela biti i u Stockholmu, ali ja se ne mogu kretati brzo ni daleko kao moj prtljag...“

Nakon Nobelove nagrade[uredi | uredi izvor]

2005. u Burgtheateru izvodi se predstava Babel, monumentalna meditacija o ratu u Iraku i mučenjima u zatvoru Abu-Ghuraib u režiji Nicolasa Stemanna, koji je oktobra 2006. režirao dramu Ulrike Maria Stuart, o temi terorizma i njemačke terorističke grupe RAF, te komediju s ekonomskom temom, Die Kontrakte des Kaufmanns.

U jednom intervjuu za časopis Magazine littéraire 2007, povodom dodjeljivanja literarne nagrade "André Gide" za njen prijevod na francuski Die Kinder der Toten, Jelinek je ponovila listu svojih tema za pisanje: svoje opsesivno djetinjstvo, polemika o svojim djelima Natur i Unschuld, mržnju na potisnuto nacionalsocijalističko nasljedstvo u Austriji. Mišljenja je da se veliki dio austrijske literature odvija oko Hitlera kao "crne rupe".

Početkom 2007. pa sve do 2008. na svojoj web stranici objavljuje odlomke svog tzv. privatnog romana, Zavist (njem. Neid).[6] Ovaj roman, koji nije objavljen u knjižnoj formi, nego samo kao mrežna publikacija, Jelinek je završila 2008. U štampanoj formi roman bi imao oko 900 stranica. Time Jelinek nastavlja svoj projekat Smrtni grijesi (njem. Todsündenprojekt), koji je 1989. započela romanima Naslada, a dopunila 2000. romanom Gier.

Također 2008. izlazi joj iz štampe pozorišni komad Rechnitz (Der Würgeengel), koji se u režiji Jossi Wielera 28. novembra izvodi u Münchner Kammerspieleu.[7] Jelinek je ovaj komad izričito zabranila za izvođenje u Austriji, s izuzetkom za pravo izvođenja u pozorištu Schauspielhaus u Grazu 2012.[8]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Zbog britkosti književnokritičke oštrice na cijelom njemačkom govornom području, ugledna austrijska kritičarka Sigrid Löffler stavlja Jelinek uz bok velikih austrijskih pisaca kakvi su Karl Kraus, Ödön von Horváth i Thomas Bernhard. S Krausom je povezuje virtuoznost stila koja se posebno hrani autoricinom sklonošću prema jezičkoj improvizaciji, kolažiranju i semantičkom "miksanju" različitih, ponekad jedino eufonijski srodnih značenjskih segmenata koje običan čitalac često i ne uoči jer mu u tu svrhu nedostaje lingvistički još nedovoljno apostrofirana kategorija jezičkog osjećaja.[3]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Vidi: Pia Janke i drugi: Werkverzeichnis Elfriede Jelinek, edicija Praesens, Beč, 2004; ISBN 3-7069-0212-5 (sabrana djela E. Jelinek s komentarima)

Romani[uredi | uredi izvor]

Drame[uredi | uredi izvor]

  • Was geschah, nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte oder Stützen der Gesellschaften, 1977.
  • Clara S., 1981.
  • Krankheit oder Moderne Frauen, 1987.
  • Burgtheater, 1985.
  • Präsident Abendwind, 1987.
  • Wolken. Heim, 1988.
  • Totenauberg, 1991.
  • Raststätte, 1994.
  • Stecken, Stab und Stangl, 1996.
  • Ein Sportstück, 1998.
  • er nicht als er, 1998.
  • Macht nichts. Eine kleine Trilogie des Todes, 1999 (sadrži Erlkönigin, Der Tod und das Mädchen [I] i Der Wanderer)
  • Das Lebewohl, 2000.
  • In den Alpen, 2002.
  • Das Werk, 2003.

Eseji[uredi | uredi izvor]

  • kein licht am ende des tunnels – nachrichten über thomas pynchon. 1976
  • Ich möchte seicht sein. 1983
  • Ich schlage sozusagen mit der Axt drein. 1984
  • In den Waldheimen und auf den Haidern. 1986
  • Die Österreicher als Herren der Toten. 1992
  • Sinn egal. Körper zwecklos. 1997
  • Oh mein Papa. 2001
  • In Mediengewittern. 2003
  • Wir müssen weg. 2005
  • Im Verlassenen. 2008
  • Im Reich der Vergangenheit. 2009
  • Das Parasitärdrama. 2011

Lirika[uredi | uredi izvor]

  • Lisas Schatten, 1967.
  • ende/gedichte von 1966-1968, Lyrikedition 2000, 2001.

Scenariji[uredi | uredi izvor]

Radiodrame[uredi | uredi izvor]

  • wenn die sonne sinkt, ist für manche schon büroschluß (SDR/BR 1972, režija: Otto Düben)
  • Wien West (NDR/WDR 1972, režija: Otto Düben)
  • Untergang eines Tauchers (SDR 1973, Režija: Otto Düben)
  • Die Bienenkönige (SDR/Rias Berlin 1976, režija: Hartmut Kirste)
  • Jelka. Familienserie in acht Folgen (SWF 1977, režija: Peter Michel Ladiges)
  • Porträt einer verfilmten Landschaft (SDR 1977, režija: Hartmut Kirste)
  • Die Ausgesperrten (SDR/BR/Radio Bremen 1979, režija:: Hartmut Kirste)
  • Die Jubilarin (BR 1978, režija: Alexander Malachovsky)
  • Was geschah, nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte oder Stützen der Gesellschaft (SDR/HR/Radio Bremen 1979, režija: Otto Düben)
  • Frauenliebe – Männerleben (SWF/HR 1982, režija: Hans Gerd Krogmann)
  • Erziehung eines Vampirs (SDR/NDR/BR 1986, režija: Otto Düben)
  • Die Klavierspielerin (SWF 1988, obrada i režija: Patricia Jünger)
  • Burgteatta (BR/ORF 1991, obrada i režija: Hans Gerd Krogmann)
  • Präsident Abendwind (BR 1992, režija: Hans Gerd Krogmann)
  • Wolken.Heim (HR/BR/SFB 1992, režija: Peer Raben)
  • Stecken, Stab und Stangl (ORF/BR/NDR 1996, obrada i režija: Hans Gerd Krogmann)
  • Todesraten (mit Olga Neuwirth, BR 1997, režija: Olga Neuwirth)
  • er nicht als er (BR 1998, režija: Ulrich Gerhardt)
  • Jackie (BR 2003, režija: Karl Bruckmaier), (Hörspielpreis der Kriegsblinden)
  • Moosbrugger will nichts von sich wissen (BR 2004, režija: Karl Bruckmaier)
  • Bambiland (BR 2006, režija: Karl Bruckmaier)
  • Ulrike Maria Stuart (BR 2007, režija: Leonhard Koppelmann)

Libreta[uredi | uredi izvor]

Ostalo[uredi | uredi izvor]

  • Moment! Aufnahme! 5.10.99. In: Elisabeth Schweeger und Eberhard Witt (Hgg.): Ach Deutschland! Belville, München 2000, ISBN 3-933510-67-8. S. 71–77.
  • Elfriede Jelinek. Schreiben. Fremd bleiben. DU. Zeitschrift für Kultur. Nr. 700. DU Verlags AG, Oktober 1999, ISBN 3-908515-33-5.

Filmovi[uredi | uredi izvor]

Prevedena djela[uredi | uredi izvor]

Hronološki su navedena djela Elfriede Jelinek, objavljena ili prevedena na bosanski, srpski i hrvatski jezik.

Godina izdavanja Originalni naslov Naslov Izdavač Primjedba ISBN
Austrija,
Njemačka
Bosna i Hercegovina,
Hrvatska, Srbija
1983. 2003.
2010.
Die Klavierspielerin Pijanistica
(roman) (hr)
Pijanistkinja
(roman) (sr)
"OceanMore", Zagreb
"Paideia", Beograd
prijevod: Helen Sinković
prijevod: Tijana Tropić
ISBN 953-7056-04-X
ISBN 978-86-7448-369-5
1989. 2004. Lust Naslada
(roman) (hr)
"OceanMore", Zagreb prijevod: Helen Sinković ISBN 953-7056-20-1
1987. 2004. Krankheit oder moderne Fraue Bolest ili moderne žene: kao komad za Evu Maier
(drama) (sr)
"CENPI", Beograd prijevod: Jelena Kostić ISBN ISBN 86-7494-086-2
1975. 2005. Die Liebhaberinnen Ljubavnice
(roman) (bs)
"Vrijeme", Zenica prijevod: Jelena Kostić
1982. 2009. Die Ausgesperrten Izgnanici
(drama) (sr)
"Paideia", Beograd prijevod: Biljana Golubović ISBN 978-86-7448-477-7
2008. 2009. Rechnitz (Der Würgeengel) Rehnic (Anđeo uništenja)
(drama) (sr)
"Rende", Beograd prijevod: Bojane Denić ISBN 978-86-6173-002-3

Drame[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Obrazloženje Nobelovog komiteta (en)
  2. ^ U protestnom pismu povodom dodjeljivanja Zlatne počasne diplome Tehničkog univerziteta u Beču negatoru holokausta Walteru Lüftlu 2009. napisala je pojedinosti oko teškoća koje je njen otac (kao tzv. polužidov) (po Globkeovoj definiciji) imao pri završetku studija i kako ju je njegov prislni rad za vrijeme Drugog svjetskog rata obremenjivao; esej Im Reich der Vergangenheit na službenoj stranici Elfride Jelinek.
  3. ^ a b U žrvnju izgubljenog jezika, Sead Muhamedagić, Književna kritika djela E. Jelinek na portalu zarez.hr
  4. ^ Službena stranica Istraživačkog centra "Elfriede Jelinek" (de)
  5. ^ a b Intervju s E. Jelinek na portalu zarez.hr - skraćena verzija teksta objavljenog u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (hr)
  6. ^ Neid (privatni roman): poglavlje 1, poglavlje 2, poglavlje 3, poglavlje 4a, poglavlje 4b, poglavlje 4c, poglavlje 5a, poglavlje 5b, poglavlje 5c, poglavlje 5d, poglavlje 5e, poglavlje 5f, poglavlje 5g, poglavlje 5h (de)
  7. ^ Izvještaj o izvođenju drame Rechnitz na www.orf.at (de)
  8. ^ Prilog o predstavi na službenoj stranici Schauspielhaus u Grazu (de)
  9. ^ Recenzija u FAZ-u od 2. marta 2002 (de)
  10. ^ Recenzija u FAZ-u od 13. maja 2008 (de)
  11. ^ Najava predstave na portalu pozorišta (de)
  12. ^ Stranica pozorišta Münchner Kammerspiele (de)
  13. ^ "Elfriede Jelinek otkrila da voli modu", tportal.hr (hr)]
  14. ^ Libreto Bählamms Fest na portalu Forschungszentrum Elfriede Jelinek) (de)
  15. ^ Stranica teatra u Heidelbergu (de)
  16. ^ Prilog o filmu na portalu basisfilm.de (de).
  17. ^ Stranica festivala Joakiminterfest (sr)
  18. ^ Die Dankesrede von Elfriede Jelinek in Theater heute

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Wikicitat
Wikicitat: Elfriede Jelinek
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: