Ferdinand VII Španski

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ferdinand VII
Kralj Španije
Vladavina	1813 - 29. septembar 1833
Prethodnik	Josip I
Nasljednik	Izabela II
Supružnik	Marija Antonija Napuljska i Sicilijska Marija Izabela Portugalska Marija Josipa Saksonska Marija Kristina od Dvije Sicilije
Djeca
Izabela II Luiza Ferdinanda Španska
Dinastija	Burbon
Otac	Karlo IV
Majka	Marija Luiza od Parme
Rođenje	14. oktobar 1784 Madrid, Španija
Smrt	29. septembar 1833 Madrid, Španija

Ferdinand VII (14. oktobar 1784 - 29. septembar 1833) bio je kralj Španije, rođen kao najstariji sin Karla IV i njegove supruge, Marije Luize od Parme.

U mladosti je držao tešku poziciju prijestolonasljednika isključenog iz svih političkih poslova, i to od strane roditelja i majčinog ljubavnika. Na tron je došao nakon očeve abdikacije uzrokovane Napoleonovim osvajanjem Španije. Ferdinand se okrenuo Napoleonu i tražio od njega podršku, ali ga je ovaj natjerao na abdikaciju i na tron postavio svoga brata Josipa. Ferdinand je za vrijeme Josipove vladavine proveo sedam godina u zatvoru.

Vratio se u Španiju nakon što su Španci zbacili Josipa. Kako Španija više nije bila apsolutistička monarhija, zahvaljujući Ustavu iz 1812. godine, Ferdinand je po dolasku na tron obećao liberalima da će nastaviti politiku ustavne monarhije. Ubrzo se, međutim, pod uticajem Crkvene hijerarhije, odlučio vratiti burbonskoj doktrini - sve suverene ovlasti vratio je monarhu, odnosno sebi. Već za nekoliko sedmica poništio je Ustav i uhapsio sve vođe liberala. Svoje postupke opravdao je činjenicom da je parlament donio Ustav u njegovoj odsutnosti i bez njegovog znanja i pristanka. Ferdinandovu restauriranu autokratiju su vodile grupe dvorjana i miljenika, a ministre je mijenjao svako nekoliko mjeseci.

U međuvremenu se Ferdinand morao nositi sa situacijom u Južnoj Americi, gdje su se vodili ratovi za nezavisnost država Južne Amerike.

Po dolasku na tron Ferdinand je dozvolio Jezuitima povratak u Španiju, a nakon što su se počeli povezivati sa pobunama i otporom uslijedilo je nekoliko ukidanja i uspostavljanja ovoga reda u Španiji.Pred kraj vladavine prestao je mijenjati ministre onako često kao što je radio u početku.

Ferdinand se ženio četri puta, ali mu nijedan brak nije donio muškog nasljednika. Iako je Španija već vidjela nekoliko žena na vladarskom tronu, burbonska tradicija uvedena dolaskom prvog Burbonca na španski tron, Filipa V, spriječavala je Ferdinandove kćerke da zauzmu poziciju u nasljednom nizu. Kako Ferdinand nije želio da ga naslijedi brat, pod uticajem svoje četvrte supruge, Marije Kristine, doveo je na snagu Pragmatičku sankciju, koja dozvoljava kćerki da naslijedi tron ako monarh nema sinova.

Godine 1832. Ferdinand se teško razbolio. Pristalice Ferdinandovog brata uzaludno su ga pokušavali nagovoriti ga napiše oporuku u korist brata. Nakon propalog pokušaja da sebi priskrbi prijestolje nakon bratove smrt, don Karlo bježi u Portugal. U međuvremenu je Marija Kristina, koja je proglašena regentom za vrijeme teške bolesti supruga, inicirala približavanje liberalnoj struji, što će dovesti do radikalnog zaokret prema liberalizmu.

Godine 1832. na osnovu ponovo uspostavljenoga pravila o nasljeđivanju, tron je, nakon Ferdinandove smrti 29. septembra 1833. godine, naslijedila njegova kćerka, Izabela II. Budući da je Izabela imala samo tri godine kada je postala kraljica Španije, regent joj je bila majka, Marija Kristina.