Francis Fukuyama

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Francis Fukuyama

Francis Fukuyama (1955-), američki politički filozof japanskog porijekla. Fukuyama je profesor političke ekonomije na univerzitetu "Johns Hopkins" u Baltimoreu, Maryland, SAD. Svjetskoj javnosti je postao poznat kao autor kontroverznih bestselera iz područja političke filozofije, futurologije i, opštenito, kao analitičar i prognozer globalnih društvenih zbivanja.

Njegovo najpoznatije djelo "The End of History and the Last Man" ("Kraj historije i posljednji čovjek") izazvalo je žestoka osporavanja i nekritičke pohvale, najviše uslijed protivrječja koje je Fukuyama svjesno ugradio u svoju knjigu, kao i stoga jer je njegovo stajalište shvaćeno simplicistički.

Glavne teme Fukuyamine najpoznatije knjige se mogu svesti u sljedećem:

  • autor je dao svoj prikaz filozofije historije (a ne geopolitike, što je vrlo česta, pogrešno usmjerena zamjerka) temeljen na interpretaciji Platonove psihologije kakvu nalazimo u "Državi". Ili, još detaljnije: Fukuyamin je izvor interpretacija interpretacije interpretacije: Platon je temelj, Hegelova filozofija historije (opisana u istoimenom djelu, kao i u "Filozofiji prava") daljnji korak - no, direktno citirani izvor je rusko-francuski filozof hegelijanske orijentacije Alexandre Kojeve (čije je djelo, dostupno i na hrvatskom prijevodu pod naslovom "Kako čitati Hegela", praktički jedina knjiga koju Fukuyama neprestano apostrofira)
  • Fukuyama je dao dosta detaljan pregled historije ideologija i zapadnih društvenih sistema, no, sve kroz optiku Kojeveove interpretacije hegelijaniziranog Platona. Po srednjovjekovno-renesansnoj alegoriji mikro- i makrokosmosa, Fukuyama koristi rudimentarnu Platonovu psihologiju i primjenjuje je na društvo. U Platona, osim apetitivnog i vegetativnog dijela duše, glavni su "srčani" (tymos), lociran u grudima i izvor volje, srdžbe, strasti i poriva za samopotvrdom; te "razumski" (logos), smješten u glavi i u službi kontrole strasti i racionalnog planiranja života. U toj pojednostavljenoj slici (logos bi odgovarao, otprilike, Freudovom Super-egu, a tymos se ne može reducirati na Id ili nesvjesno, nego je voljni poriv najviše nalik Nietzscheovoj volji za moć, glavnom pokretaču Adlerove verzije psihonalize), ljudsko je biće bojno polje između strastvene želje za afirmacijom i ekspanzijom (tymos) i razumske potrebe da se osigura sređen i uravnotežen život (logos). Tu paradigmu Fukuyama prenosi i na društva u kojima, po njemu, dominira tymos (fašistička i komunistička) ili logos (razne vrste liberalnih demokratija).
  • pisac je vrsno raščlanio i prikazao mnoge aberacije (megalotimija kao ludilo društva usmjerena samo prema vlasti i sili; "društvo ljudi šupljih grudi" ili mikrotimiju kao ekstremni primjer društvenog ustroja u kojem je pojedinac sveden na zadovoljnu i praznu brojku bez individualnosti), no, u najvećem dijelu knjige sistematski razara ideologizirane bajke o nedemokratskim i neliberalnim društvima, te je, nakon propasti komunizma na svjetskoj sceni, "Kraj historije" shvaćen doslovno: većina je kritika, pogrešno i površno, shvatila Fukuyamin trud kao apologetiku liberalnog kapitalizma (posebno sjevernoameričke i zapadnoevropske provenijencije) i kao "proroštvo" da je historija, u smislu pojava radikalno novih društvenih oblika, završena, to jest, da će u budućnosti društveni model liberalno-kapitalističke demokratije zavladati cijelom planetom (uz džepove predliberalnih ili bilo kakvih drugih društava koje neće imati globalni uticaj). Ukratko, autor je "optužen" da je promašio događaje poput ratova u bivšoj Jugoslaviji ili mnoštvo drugih sukoba koji potresaju savremenu stvarnost (na primjer teroristički napad na SAD 11. septembra 2001. godine).
  • svi ti prigovori nemaju temelja u stvarnosti, jer je u posljednjem poglavlju Fukuyama napravio dijalektički "salto-mortale", i to vjerovatno s nakanom da pokaže svu uzaludnost predviđanja historije i futurologije. Naime, s rastućom žestinom koja kulminira u zadnjem dijelu knjige, Fukuyama slika liberalno-demokratska društva kao samozadovoljna i isprazna, te, što je najvažnije, bez unutrašnje sile da dinamiziraju dalji razvoj. Sam "Kraj historije" završava bez zaključka: Fukuyama je, iako koristeći pojednostavljen i možda zastario model, u većem dijelu knjige išao prema tvrdnji da je liberalna kapitalistička demokratija "najbolji od svih svjetova". No, svršetak djela opovrgava tu tezu: pisac je srušio i taj "idol" te ostavio životu samom da riješi pitanje "konačnog oblika društva" - sugerirajući da takvog oblika najvjerovatnije i nema.

Fukuyamine ostale knjige, uključujući "Povjerenje" (engl. "Trust") o različitim ustrojbenim oblicima kapitalističkog društva, te "Kraj čovjeka" ("Our Posthuman Future"), o mogućim zloupotrebama i dalekosežnom uticaju genetskog preoblikovanja u kojem može nestati homo sapiens. No, ta djela nisu ostavila u svjetskoj javnosti takvog odjeka kao "Kraj historije"- mahsuz jer druga od tih knjiga više i nije u granicama političke filozofije, nego je špekulacija bliža naučno-fantastičnim esejima Stanislawa Lema ili Arthura Clarkea.


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: