Franjevački samostan Gorica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Za druga značenja pojma Gorica pogledajte Gorica (čvor).

Franjevački samostan Gorica je franjevački samostan, u sklopu kojeg se nalazi crkva sv. Petra i Pavla, koji se nalazi kod Livna u Bosni i Hercegovini

Crkva[uredi | uredi izvor]

Franjevac fra Lovro Karaula je 1852. isposlovao bujruntiju u svrhu građenja crkve, a onda na temelju nje i ferman 1853. godine. U međuvremenu franjevci su marljivo pripremali građu.

Narodna predaja o Gorici[uredi | uredi izvor]

U narodu se očuvala predaja o gradnji crkve i samostana na Gorici, smještenih na istočnom ulazu u grad Livno. Nekada je samostan Gorica bio izvan kapija grada, a nalazio se u sklopu sela, kasnijeg prigradskog naselja Brina. Ovo je prva i najveća crkva koja je izgrađena za turske vladavine na prostorima Bosne i Hercegovine. "Mnogi su u to vrime išli kod turskih vladara izmoliti dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. Tako se zaputi Sultanu u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio posebno uporan Sultan se odluči s njim još više poigrati. I dadne Sultan fra Lovri ferman odobrenje na kojem je stajalo da, kad već hoće makar malu crkvicu, smije napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža i stavit zvono, ali ono malo, što se s njim zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno sjeti, isječe volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor s njom. Na to se odmah skupe Turci. Kad su htjeli zabraniti gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smije graditi crkva kolika je volunjska koža i da se na nju smije stavit zvono. Sultanova naredba se morala poštovati i jedan Turčin prvi uze kramp i poče kopat temelj."

Historija gradnje[uredi | uredi izvor]

Plan za crkvu napravio je splitski graditelj Franjo Moise. Pola vijeka poslije njega, taj njegov plan bitno je nadopunio hrvatski arhitekt Josip pl. Vancaš, čije djelo je i sarajevska katedrala i brojne druge crkve i palače po Bosni, Hrvatskoj i Italiji. Gradnja crkve je započeta postavljanjem temeljnog kamena 1854. godine a zgrada je došla pod krov pet godina poslije 1859. godine. Prve dvije godine gradnju je vodio Trogiranin Ante Ciciliani, a zamijenio ga je Špiro Marić s ostrva Visa. Iako je bila sasvim "gola", u njoj su za nevolju, počeli obavljati službu Božju već 1860. godine. Najveće graditeljsko obogaćenje crkve bio je južni zvonik, izgrađen 1887-1888. i veliko zvono (teško 1024 kg). Nakon toga obavljena je posveta crkve 1891. Napokon 1903. odlučeno je crkvi dati njen konačni oblik, te u tu svrhu su se obratili Josipu pl. Vancašu. Njegov program je bio: izgraditi iznad postojećih nosača svodove od armiranog betona, prikladno popločati crkvu, izvesti zidne i stropne dekoracije i podići drugi, sjeverni zvonik. Radove je vodio Franjo Holz; sjeverni zvonik, simetričan južnom, izveo je Petar Bradarić; ukrašavanje crkve prema Vancaševim nacrtima obavila je bečka firma Wayss, a slike naslikao Marko Antonini. Sve se to obavilo tokom 1905-1906. Tako je crkva 28. oktobra 1906. svečano otvorena i predata na upotrebu.

Samostan[uredi | uredi izvor]

Gradnja Samostana je započela zajedno s gradnjom crkve 1854. Najprije je podignut zapadni dio, onaj koji gleda prema gradu. Useljen je 1858. Nakon pet godina (1863.) podigli su prizemlje južnog dijela a nešto kasnije i njegov sprat. Treća, istočna strana zgrade ostala je dugo neizgrađena: na njenom mjestu su bile neugledne ekonomske zgradice. Od 1984-1985. izgrađen je i istočni dio, prema nacrtu arhitekte Zlatka Ugljena. Uz osnovnu zadaću - da bude boravište redovničke zajednice - samostan je imao i različite prateće funkcije. U vrijeme turske vladavine, jedno vrijeme u samostanu se držala i nastava za osnovnoškolce, zatim u periodu od 1889. do 1909. tu je bila smještena i škola za bogoslove (buduće svećenike). Tridesetih godina dvadesetog vijeka tu je bio i novicijat za pripravnike Franjevačkog reda. Od devedesetih godina prošlog vijeka ponovno je vraćen novicijat na Goricu.

Samostan na Gorici raspolaže sa značajnim kulturnim blagom, koje je od naročite važnosti za ovaj kraj, ali i općenito za Bosnu i za hrvatski narod. To je blago smješteno u više zbirki: arheološkoj, etnografskoj i sakralnoj, zatim u biblioteci i galeriji slika, koja u najvećoj mjeri predstavlja slikarstvo Gabrijela Jurkića, koji je u ovom samostanu proveo posljednjih dvadesetak godina svog života.

Muzej[uredi | uredi izvor]

Franjevački muzej[1] i galerija[2] Gorica - Livno, službeno je osnovan 2. oktobra 1995. godine, sa ciljem da sistemski sakuplja, čuva, stručno zaštiti i naučno obradi, te prezentira muzejski materijal sa područja Livanjskog kantona i šire. FMGG kao nasljednik Franjevačke zbirke na Gorici ima svoje korijene u 19. vijeku u djelatnosti livanjskih franjevaca koji su obilazili arheološka nalazišta i skupljali starine, te nastojali oko osnivanja muzeja u samostanu. O tome svjedoči pisani dokument iz 1896. kojim se moli Zemaljska vlada u Sarajevu za dozvolu da se može u javnoj samostanskoj prostoriji držati starinsko oružje. Kroz kasnija desetljeća u livanjsku muzejsku zbirku donose se brojni nalazi iz svih perioda livanjske prošlosti. Nekad mala samostanska zbirka prerasla je u savremeno osmišljen muzej, danas FMGG, koji po svom sadržaju i obimu odražava na ovim prostorima kontinuitet historijskih zbivanja: od Kelta i Ilira preko Rimljana, te Hrvata od doseljenja do najnovijeg vremena. Muzej je još u fazi oblikovanja, ali se predstavlja javnosti kao osnova za nove istraživačke korake.