GNK Dinamo Zagreb

GNK Dinamo Zagreb
Puno ime kluba	Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb
Nadimak	Plavi Modri
Osnovni podaci
Osnovan	26. april 1911
Lokacija	Zagreb, Hrvatska
Adresa	Maksimirska 128 10000 Zagreb
Stadion	Stadion Maksimir Kapacitet: 37.168
Predsjednik	Mirko Barišić
Menadžer	Krunoslav Jurčić
Liga	1. HNL
Federacija	Hrvatski nogometni savez
Konfederacija	UEFA
Pozicija (2011/12.)	1. HNL, 1. mjesto
Dresovi
Domaći Datoteka:Kit left arm nkdzg1112h.png Datoteka:Kit body navyborder.png Datoteka:Kit right arm nkdzg1112a.png Datoteka:Kit shorts navyborder.png Gostujući Datoteka:Kit left arm nkdzg1112t.png Datoteka:Kit body whiteborder.png Datoteka:Kit right arm nkdzg1112t.png Datoteka:Kit shorts whiteborder.png Treći
Web stranica: gnkdinamo.hr

GNK Dinamo Zagreb je nogometni klub iz Zagreba. Najtrofejniji je hrvatski klub od osnivanja hrvatske nogometne lige.

Svoje domaće utakmice igraju na stadionu Maksimir, a navijači kluba zovu se Bad Blue Boys. Najveći rival im je splitski Hajduk, s kojim igraju "vječni derbi". Za Dinamo su igrali mnogi hrvatski reprezentativci kao što su Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Zlatko Kranjčar, Zvonimir Soldo, Luka Modrić, Eduardo da Silva, Vedran Ćorluka i drugi.

Historija

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba Građanski, osnovanog u aprilu 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do maja 1945. godine, potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata korespondencija je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u februaru 2000. vraćen je naziv Dinamo.

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici osnovan je 9. juna 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Franjo Wölfl, Mirko Kokotović, August Lešnik, Zvonimir Cimermančić, Pleše, Milan Antolković, Belošević, Ivan Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek, te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK-a klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih je samo Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa, te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk, te beogradske klubove Crvena Zvezda i Partizan, koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948, 1954, 1958, 1982. i kupove 1951, 1960, 1963, 1965, 1969, 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju ekipu u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonijelo to što je bio hrvatski klub, te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da je u statutu Jugoslavenskog nogometnog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je dugo vremena bio jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od evropskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, italijanski Juventus, rumunski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline i čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja, izgubivši od španske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982, predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40 000 članova, najviše u Evropi iza slavne Barcelone.

Godine 1991. klub, protivno volji navijača, mijenja naziv u HAŠK Građanski, a 1993. u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim se tadašnji hrvatski politički vrh, predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom, želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Evropi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu. Navijači Dinama, osobito Bad Blue Boysi, žestoko se protive i zahtijevaju vraćanje imena Dinamo. U drugoj polovini devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996, 1997, 1998, 1999. i 2000.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu šampiona. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U februaru 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog vijeka obilježen je teškom finansijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. osvaja prvenstvo, ali pokušaji proboja u Evropi redovno završavaju uvjerljivim porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U tri navrata, 2004, 2007. i 2008. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom, te uvjerljivo osvaja prvenstva 2005/06, 2006/07 i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006/07 od 99 mogućih osvaja 92 boda, uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između marta 2006. i februara 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u evropskom nogometu.

1967.

Grafit na Peščenici u Zagrebu

Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Desilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda , četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U novembru 1966. Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U februaru 1967. u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 gledalaca, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati šampion Evrope.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio baraž, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva gola Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.

U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minutu, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz penala, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Pohvat protiv Eintrachta, 14. juna 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i - Jackijem Charltonom. Plavi su 30. augusta 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem.

Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. septembra 1967. Tadašnji predsjednik FIFA-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapitenu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

• Prvo kolo:
  • Dinamo - Spartak Brno 2-0
  • Spartak Brno - Dinamo 2-0

• Drugo kolo:
  • Dinamo - Dunfermline 2-0
  • Dunfermline - Dinamo 4-2

• Treće kolo:
  • Dinamo - Dynamo Pitesti 0-0
  • Dynamo Pitesti - Dinamo 0-1

• Četvrtfinale:
  • Juventus - Dinamo 2-2
  • Dinamo - Juventus 3-0

• Polufinale:
  • Eintracht Frankfurt - Dinamo 3-0
  • Dinamo - Eintracht Frankfurt 4-0

• Finale:
  • Dinamo - Leeds United 2-0
  • Leeds United - Dinamo 0-0

Sportski uspjesi

• Prvenstva: (23)
  • Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije: 1923., 1926., 1928., 1937., 1940.
  • Prvenstvo NDH u nogometu: 1943.
  • Prvenstvo SFRJ: 1948., 1954., 1958., 1981/82.
  • Prvenstvo Republike Hrvatske: 1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98.,

1998/99., 1999/2000., 2002/03., 2005/06., 2006/07., 2007/08., 2008/09., 2009/10., 2010/11.

• Kupovi: (21)
  • Kup Jugoslavije: 1925., 1940., 1951., 1960., 1963., 1965., 1969.,

1979/80., 1982/83.

• • Hrvatski nogometni kup: 1941., 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98.,

2000/01., 2001/02., 2003/04., 2006/07., 2007/08., 2008/09., 2010/11.

• Superkupovi: (4)
  • Hrvatski superkup: 2002., 2003., 2006., 2010.

• Međunarodni uspjesi:
  • Kup velesajamskih gradova: 1967. (finalisti 1963.)
  • Balkanski kup: 1977.

Grb i dres

Dres Dinama tradicionalno je tamno plave boje. Rezervni dres je bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen srebrenom varijantom. Godine 2007. novi dobavljač sportske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj historiji je prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama je okruglog oblika podijeljen kosom crtom popola. Na desnoj strani nalazi se na plavoj podlozi malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb je obrubljen zlatnom bojom, no u zadnjih par godina koristi se i srebrena varijanta. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb HŠK Građanskog.

Navijači

Bad Blue Boys

Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima slave naslov šampiona 2008.

Iako je Dinamo kroz historiju pratila vojska navijača, prva organizovana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača plavih osnovala je po uzoru na inozemne grupe navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirisao je, u to vrijeme vrlo popularni film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi. Od osnutka 17. marta 1986. godine na utakmici s Hajdukom u Splitu bodre Dinamo u velikom broju kako na domaćim tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona. Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna grupe je pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima Ajmo plavi, a u decembru 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju video materijal, a imaju i internet stranicu.

Popularnost

Dinamo je kroz historiju uvijek imao veliku vojsku navijača kako diljem Hrvatske i BiH tako i širem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizovali Hrvati budući da je i bio jedan od simbola hrvatstva. GfK-Hrvatska proveo je 2005. istraživanje kolika je popularnost nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika je navelo da navija za Dinamo što je otprilike 1 500 000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a druga trećina da ih nogomet ne zanima te ne navijaju ni za koga. Godine 2008. ponovo je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika je navelo Dinamo kao klub za koji navija. Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH posebice u dijelovima gdje žive Hrvati poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inostranstvu navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:

• Zagreb i okolica: 55% ispitanika navija za Dinamo
• Sjeverna Hrvatska: 42% ispitanika navija za Dinamo
• Lika, Kordun, Banovina: 41% ispitanika navija za Dinamo
• Slavonija: 33% ispitanika navija za Dinamo
• Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar: 11% ispitanika navija za Dinamo
• Dalmacija: 7% ispitanika navija za Dinamo

Stadion Maksimir

Stadion Maksimir

Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra NK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom. Postojeći stadion se počeo graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je 1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu. Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju. Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu, kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice Evropskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990.; danas se njime redovito koristi i upravlja NK Dinamo.

Nogometna škola Hitrec-Kacijan

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta. Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.

Rivalitet sa 'splitskim bilima'

Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu. Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946. godine odigrano je 180 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 72 pobjede, Hajduk 64, a 44 utakmice su završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 77 derbija. Dinamo je zabilježio 32 pobjede, Hajduk 28, a 17 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika

1924. - 1941.	Građanski - Hajduk	27	10	9	8	49:45
1946. - 1991.	Dinamo - Hajduk	103	40	27	36	147:137
1992. - 2009.	Dinamo - Hajduk	77	32	17	28	97:87
Ukupno		207	82	53	72	293:269

Sezona 2011./12.

Trenutna momčad

Igrač	Broj	Državljanstvo	Pozicija	Prethodni klub
Golmani
Filip Lončarić	12		golman	omladinska škola
Ivan Kelava	30		golman	Lokomotiva
Oliver Zelenika	31		golman	omladinska škola
Obrambeni igrači
Walid Atta	bb		štoper	Lokomotiva
Domagoj Vida	24		štoper	Bayer
Ivan Tomečak	11		desni bek/desni vezni	Lokomotiva
Luis Ibáñez	3		lijevi bek/lijevi vezni	Boca Juniors
Josip Šimunić	4		štoper	Hoffenheim
Karlo Bručić	2		desni bek/lijevi bek	NK Radnik Sesvete
Tonel	13		štoper	Sporting
Šime Vrsaljko	14		desni bek/desni vezni	Lokomotiva
Tomislav Barbarić	19		štoper/lijevi bek	Lokomotiva
Igor Bišćan (kapiten)	22		štoper/odbrambeni vezni	Panathinaikos
Ante Puljić	28		štoper	Lokomotiva
Vezni igrači
Adrián Calello	5		odbrambeni vezni	Independiente
Arijan Ademi	6		središnji vezni	Šibenik
Sammir (2. dokapiten)	10		navalni vezni	São Caetano
Mathias Chago	15		odbrambeni vezni	Metalac Osijek
Milan Badelj (dokapiten)	16		navalni vezni/središnji vezni	Lokomotiva
Jerko Leko	7		središnji vezni	Burcaspor
Pedro Morales	77		navalni vezni	Universidad de Chile
Mateo Kovačić	8		vezni	omladinska škola
Mehmed Alispahić	20		vezni	Šibenik
Nikola Pokrivač	23		vezni	Red Bull Salzburg
Antun Palić	33		navalni vezni	Inter Zaprešić
Napadači
Andrej Kramarić	9		napadač	omladinska škola
Jakub Sylvestr	17		napadač	Slovan Bratislava
Ivan Krstanović	99		napadač	Zagreb
Fatos Bećiraj	21		napadač	Budućnost
Mario Šitum	18		napadač	omladinska škola
Dino Špehar	26		napadač	Osijek
Ante Rukavina	55		napadač	Panathinaikos

Stručni stožer

Pozicija	Ime
Trener	Ante Čačić
Pomoćni trener	Tomisla Rukavina
Trener golmana	Miralem Ibrahimović
Kondicijski trener	Miljenko Rak
Kondicijski trener	Zvonko Komes
Sportski direktor	Zoran Mamić
Tehnički direktor	Davor Bukovina
liječnik	dr. Ivica Smodek
fizioterapeut	Nenad Krošnjar
fizioterapeut	Mario Petrović
ekonom	Ivan Vučković

Šampionske momčadi

Sezona	Sastav	Trener
1923.	Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber, Pavleković, Vrđuka, Babić	Arthur Gaskel
1926.	D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Mihelčić	Josef Brändstatter
1928.	Mihelčić, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić	Imre Poszonyi
1937.	Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić	Martin Bukovi
1940.	Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović	Martin Bukovi
1943.	Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović	Martin Bukovi
1948.	Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše	Karl Mütsch
1954.	Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula	Ivan Jazbinšek
1958.	Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec.	Gustav Lechner
1982.	Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić	Miroslav Blažević
1993.	Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac	Miroslav Blažević
1996.	Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica	Zlatko Kranjčar
1997.	Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar	Otto Barić
1998.	Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz	Zlatko Kranjčar
1999.	Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović	Ilija Lončarević
2000.	Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas	Marijan Vlak
2003.	Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar	Miroslav Blažević
2006.	Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora	Josip Kuže
2007.	Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo da Silva	Branko Ivanković
2008.	Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko	Zvonimir Soldo
2009.	Butina, Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Lovren, Etto, Hrgović, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Chago, Sammir, Vrdoljak, Sivonjić, Slepička, Tadić, Mandžukić	Krunoslav Jurčić
2010.	Butina, Lončarić, Turina, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Etto, Cufre, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Sammir, Vrdoljak, Antolić, Vrsaljko, Dodo, Kramarić, Primorac, Slepička, Mandžukić	Krunoslav Jurčić
2011.	Lončarić, Kelava, Skender, Vidaković, Tomečak, Ibáñez, Mesarić, Etto, Tonel, Vrsaljko, Barbarić, Bišćan, Cufré, Calello, Ademi, Sammir, Chago, Badelj, Antolić, Morales, Kramarić, Sylvestr, Slepička, Bećiraj, Dodô ,Rukavina	Velimir Zajec Vahid Halilhodžić

Igrači s najviše nastupa i golova

Najviše nastupa

#	Igrač	Karijera	Nastupa
1	Dražen Ladić	1986.-2000.	802
2	Marko Mlinarić	1978.-1987. 1995.-1996.	613
3	Srećko Bogdan	1975.-1985.	595
4	Zlatko Kranjčar	1973.-1983.	556
5	Drago Vabec	1968.-1979. 1984.	529
6	Mladen Ramljak	1962.-1973.	523
7	Damir Lesjak	1986.-1995.	510
8	Slavko Ištvanić	1983.-1995.	507
9	Ivica Horvat	1945.-1957.	507
10	Igor Cvitanović	1989.-1997. 2000.-2001.	502

Najbolji strijelci

#	Igrač	Karijera	Pogodaka
1	Igor Cvitanović	1989-1997 2000-2001	304
2	Dražan Jerković	1954.–1966	300
3	Snješko Cerin	1978.–1988.	295
4	Zlatko Kranjčar	1973.-1983.	256
5	Željko Čajkovski	1945.-1956.	249
6	Franjo Wölfl	1945.-1953.	254
7	Aleksandar Benko	1947.-1958.	235
8	Slaven Zambata	1959.-1969. 1972.	227
9	Drago Vabec	1968.-1979. 1984.	183
10	Marko Mlinarić	1978.-1987. 1995.-1996.	174

Poznati igrači

Milan Antolković Rudolf Belin Igor Bišćan Zvonimir Boban Srećko Bogdan Petar Bručić Tomislav Butina Snješko Cerin Zvonimir Cimermančić Igor Cvitanović Marijan Čerček Vladimir Čonč

Vedran Ćorluka Stjepan Deverić Eduardo da Silva Tomislav Ivković Oskar Jazbinšek Dražan Jerković Goran Jurić Ratko Kacian Vlado Kasalo Niko Kranjčar Zlatko Kranjčar Dražen Ladić

Stjepan Lamza August Lešnik Zoran Mamić Silvio Marić Vlatko Marković Marko Mlinarić Luka Modrić Zvonimir Monsider Džemal Mustedanagić Ivica Olić Robert Prosinečki Mladen Ramljak

Ivica Senzen Zvonimir Soldo Mario Stanić Dario Šimić Zlatko Škorić Davor Šuker Drago Vabec Marijan Vlak Goran Vlaović Franjo Wölfl Velimir Zajec Slaven Zambata

Strani igrači

Eddy Bosnar Mark Viduka Leandro Cufré Branko Strupar

Edin Mujčin Kazuyoshi Miura Jens Nowotny Georg Koch

Dimitrios Papadopoulos Hernan Medford Goce Sedloski Dumitru Mitu

Boštjan Cesar

Treneri

Arthur Gaskell, 1923-1924. Josef Brandstätter, 1925-1926. Imre Pozsonyi, 1926-1928. James Donnelly, 1929-1931. Giury Molnar, 1932. Robert Haftl, 1933-1935 Marton Bukovi, 1935-1945. Branko Kunst, 1945. Marton Bukovi, 1945-1947. Mirko Kokotović, 1947. Karl Mütsch, 1948. Bruno Knežević, 1948-1949. Bernard Hügl, 1950-1952. Milan Antolković, 1952-1953. Ivan Jazbinšek, 1953-1955. Bogdan Cuvaj, 1956. Milan Antolković, 1957. Gustav Lechner, 1957-1958. Milan Antolković, 1959-1960. Marton Bukovi, 1960-1961. Milan Antolković, 1961-1964. Vlatko Konjevod, 1964-1965. Branko Zebec, 1965-1967. Ivica Horvat,1967-1970. Zlatko Čajkovski,1970-1971.

Dražan Jerković, 1971-1972. Stjepan Bobek, 1972. Domagoj Kapetanović, 1973. Ivan Marković, 1973-1974. Mirko Bazić, 1974-1977. Rudolf Belin, 1977-1978. Vlatko Marković, 1978-1980. Ivan Marković. 1980. Miroslav Blažević, 1980-1983. Rudolf Belin, 1983. Vlatko Marković, 1983. Branko Zebec, 1984. Tomislav Ivić, 1984-1985. Zdenko Kobeščak, 1985. Miroslav Blažević, 1986-1988. Josip Skoblar, 1988-1989. Rudolf Belin, 1989. Josip Kuže, 1989-1990. Vlatko Marković, 1990-1991. Zdenko Kobeščak, 1991-1992. Vlatko Marković, 1992. Miroslav Blažević, 1992-1994. Ivan Bedi, 1994. Zlatko Kranjčar, 1994-1996. Otto Barić, 1996-1997.

Marijan Vlak, 1997-1998. Zlatko Kranjčar, 1998. I. Bedi / H. Braović, 1998. Velimir Zajec, 1998-1999. Ilija Lončarević, 1999. Osvaldo Ardiles, 1999. Marijan Vlak, 1999-2000. Hrvoje Braović, 2000-2001. Ilija Lončarević, 2001-2002. Marijan Vlak, 2002. Miroslav Blažević, 2002-2003. Nikola Jurčević , 2003-2004. Đuro Bago, 2004. Nenad Gračan, 2004. Ilija Lončarević, 2005. Zvjezdan Cvetković, 2005. Josip Kuže, 2005-2006. Branko Ivanković, 2006.-2008. Zvonimir Soldo, 2008. Branko Ivanković, 2008. Marijan Vlak, 2008.-2009. Krunoslav Jurčić, 2009. - 2010. Velimir Zajec, 2010. Vahid Halilhodžić, august 2010.- 2011. Krunoslav Jurčić, maj 2011.- 2011. Ante Čačić, decembar 2011.-

Vanjski linkovi

• Zvanične stranice (hrvatski)