Garavice

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Spomenik u Garavicama

Garavice su mjesto masovnog pogubljenja, masovna grobnica i spomen-područje u neposrednoj blizini grada Bihaća. Početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine u Garavicama je izvršen masovni pokolj srpskog civilnog stanovništva od strane ustaša[1] u kojem je ubijeno oko 12000[2] ljudi, među kojima veliki broj djece. Ubijeni stanovnici Bihaća i okoline su bili skoro isključivo Srbi[2] i u manjem broju Jevreji.

Hronologija zločina[uredi | uredi izvor]

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane Njemačke i Italije u Drugom svjetskom ratu stvorena je Nezavisna država Hrvatska. Bihać postaje sjedište novoosnovane županije NDH pod nazivom Krbava i Psat.

Novopostavljeni župan Ljubomir Kvaternik u junu 1941. zabranjuje Srbima i Jevrejima pristup Bihaću i okolini grada. S time su počeli progoni, zatvaranja i ubijanja Srba i Jevreja.

Juli 1941.[uredi | uredi izvor]

Sredinom jula 1941. po nalogu župana Ljubomira Kvaternika svi Srbi iz grada i bliže okoline su hapšeni i zatvoreni u zloglasni kazamat Kula, a potom su uslijedile masovne egzekucije.[3] Zatvoreni civili su iz Kule prevoženi na pripreljena stratišta Garavice, Karađorđevo selo i Ceravice. Rečeno im je da idu na prisilan rad u Njemačku. Žrtvama je naređeno da se svuku, opljačkane su i ubijene. Streljani ili zaklani nožem su zakopani u unaprijed iskopane jame. Mnoga tijela zaklanih Srba su bačena u rijeku Klokot.

Prve grupe žrtava su odvođene i ubijane noću, a kasnije u julu i augustu 1941. godine i danju. Ubistva Srba iz Bihaća se sprovode po porodičnim kućama, njivama i na brojnim masovnim stratištima u okolini Bihaća.

25. juli 1941.[uredi | uredi izvor]

Očevidac Milka Pepić-Kovačević navodi[4]:

Ustaško divljanje počelo je 25. jula 1941. godine kada je iz Pritoke (selo u okolini Bihaća) odvedeno prvih dvanaest seljana. Drugu noć otjerali su još sto šezdeset Pritočana. Među njima najviše djece. Odveli su ih i najvjerovatnije im i presudili ustaški dželati Mate Kolić, Marko Grgić i Dušan Mihaljić. (...) Ustaše su tražile da onima koje su otjerali rodbina pošalje hranu iako su ti isti već bili poubijani.

Na fotografiji snimljenoj 1940. godine vidi se trideset i sedam mališana, učenika osnovne škole u selu Pritoka. Među njima su i braća Dušan i Đuro (treći i četvrti zdesna u gornjem redu) koje su ustaše sa još tridesetak učenika sa fotografije odvele i pobile.[5]

Pokatoličavanje[uredi | uredi izvor]

Dio Srba je pod strahom od istrebljenja prisilno preveden u katoličku vjeru. U tu svrhu 3. maja 1941. Ante Pavelić donosi zakonsku odredbu o prijelazima s jedne vjere na drugu.

U spisima Banjalučke biskupije, Ljetopisu župe Bihać, stoji da je pravoslavnim vjernicima u Bihaću izdato 5.000 uvjerenja kojim je jamčeno da su katolici. Ali to Srbima nije osiguralo sigurnost, ubijanje od strane ustaša je nastavljeno.[6]

Katolički sveštenik Fra Marijan Jakovljević užasnust zločinima nad pokatoličenim Srbima 17. marta 1942. piše predsjedniku cazinskog kotara[6]:

Iako sam nedavno poslao izvještaj o stanju vjernika obraćenika u ovome kraju, ipak moram ponovno javiti Vašoj Preuzvišenosti da znadne s kakvim se neprilikama moram boriti, i da se zauzmete kod Poglavnika (Ante Pavelić) za jadnike, inače će svi biti istrijebljeni. (...) Tako je daleko otišlo, da ću morati najedanput u Zagreb do Poglavnika te mu sve ispričati i tražiti, da se jednom stane nakraj ovima nasiljima. U velikoj sam brizi za ove jadne obraćenike.

Bihaćki fratar Viktor Šakić nakon garavičkog genocida nad Srbima i Jevrejima putuje u Zagreb da traži smjenu Župana Ljubomira Kvaternika.[6]

Oslobođenje Bihaća 1942. godine[uredi | uredi izvor]

Krajem 1942. partizani su oslobodili područje Bihaća, i neki izvršioci zločina su uhvaćeni. Moša Pijade je osnovao komisiju koja je dobila zadatak da prikupi dokaze o ratnim zločinima i genocidu počinjenom protiv Srba u ovome kraju.[2] U više masovnih grobnica na Garavicama, Karađorđevom selu i Ceravcima je zakopano 12000-15000 zverski ubijenih Srba iz Bihaća i šire okoline.[7]

Spomen park[uredi | uredi izvor]

Narod i općina Bihać su 1949. podigli skromni spomenik žrtvama pokolja. Na spomeniku stoje riječi: „Sa trajnom uspomenom na dvanaest hiljada nevino i zvjerski ubijenih Srba od strane ustaških zlikovaca”.

Tek 1981. otvoren je spomen-kompleks na Garavicama. Memorijalni spomenik je delo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Prije otvaranja visoki funkcioner SKJ Hakija Pozderac održao je sastanak sa novinarima, da bi se dogovorili detalji o izvještavanju. Sugerisao je da se piše da su u Garavicama umoreni Srbi, Hrvati i Muslimani.[5] Novinar radija Velike Kladuše je napomenuo da su samo Srbi ubijani na Garavicama. Pozderac je tada promijenio formulaciju, koju novinari treba da koriste, u slijedeću: „u Garavicama je pobijeno dvanaest hiljada rodoljuba”[5].

Međutim ovo veliko gubilište je slabo poznato i zapostavljeno. Svjest o počinjenom genocidu i razmjere pokolja koji je hrvatska država sprovela 1941. godine nad nedužnim civilima u Bihaću držane su dalje od šire javnosti u Jugoslaviji.[3].

Kulturni pejzaž – Spomen-park žrtava fašističkog terora Garavice, opština Bihać, proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine [8] Forma spomenika, kao cjeline je očuvana, ali je djelimično oštećen gelerima granata. Spomenik je zapušten, a krajolik koji ga okružuje koristi se kao deponija za građevinski otpad. Staze i platoi su usljed neodržavanja takođe znatno ugroženi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vojna enciklopedija, Beograd, 1970, knjiga prva, strana 606.
  2. ^ a b c The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, Vladimir Dedijer, predgovor Gottfried Niemietz, prevod Harvey L. Kendall, 1992, Prometheus Books, ISBN 0-87975-752-3, strana 34.
  3. ^ a b http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_content&view=article&id=5582:garavice-mjesto-velikog-bola&catid=42&Itemid=175[mrtav link]
  4. ^ http://www.jadovno.com/garavice.html
  5. ^ a b c http://www.jadovno.com/garavice/articles/istinu-otrgnuti-od-zaborava.html
  6. ^ a b c "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 6. 3. 2016. Pristupljeno 8. 3. 2011.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  7. ^ http://www.jadovno.com/garavice/articles/prenosimo-pomen-zhrtvama-ustashkog-genocida-na-garavicama.html
  8. ^ "Spomen-park žrtava fašističkog terora Garavice". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 6. 2016.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]