Giambattista Marino

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Giambattista Marino
Example alt text
Rođenje 18. oktobar 1569.
Napulj, Italija
Smrt 25. mart 1625.
Napulj, Italija

Giambattista Marino (1569 – 1625), italijanski književnik, začetnik marinizma, pjesničkog smjera kojeg karakterizira naglašena upotreba neobičnih motiva, složenih i neobičnih metafora, zvučnih figura i ponavljanja. Napisao nekoliko hiljada lirskih pjesama i veliki mitološki spjev Adonis. Marino je bio najveći italijanski barokni pjesnik. Malo je ko bio tako slavan i hvaljen kao on, a tako brzo zaboravljen poslije smrti. Kažu da se italijanski jezik učio na francuskom dvoru da bi se čitao Marino. Za života je bio dosta osporavan.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Giambattista Marino rođen je 1569. u Napulju. Otac mu je bio pravnik, skromnog porijekla i natjerao je sina da upiše prava, ali ih on napušta i od rane mladosti počinje da piše. Još u napuljskom periodu bio je dvorski pjesnik i to mu je bila karakteristika. Počinje kao sekretar u Napulju i tada upoznaje Tasa. Bio je dva puta u zatvoru u Napulju, prvi put jer mu je djevojka sa kojom je bio umrla poslije abortusa, a po novijim tumačenjima zato što je bio homoseksualac. Iz zatvora bježi 1600. i stiže u Rim gdje nastavlja da ulazi u službu kod moćnih ljudi. Rim je tada bio moćan zbog umjetnosti i pape.

Između 1601-1602. Marino iz Rima ide stalno u Veneciju gdje 1602. objavljuje svoje djelo "Rime". Bio je znalac u štamparstvu i sam je brinuo o objavljivanju svojih knjiga. U posveti on objašnjava zašto objavljuje djelo – zato što njegove pjesme kruže odavno po Italiji i kaže da ih ne bi ni objavio da ga nisu potkradali, naročito kanconu "Baci" koja je prevedena na francuski, španski i slovenski jezik (schiavone). 1604. ulazi u službu kardinala Pietra Aldobrandinija koji će postati Klement VIII kada ga izaberu za papu i odavde počinje Marinov uspjeh.

Iz Napulja odlazi u Rim. Još uvijek je u službi kardinala, ali se sprema za torinski dvor gdje se nalazila porodica Savoja. Torinom je vladao Karlo Emanuel, a Italija je bila oaza, mjesto relativne nezavisnosti bez stranaca. Marino je sve činio da uđe u službu. Posjećuje torinski dvor, nudi se i odsjeda tamo neko vrijeme. Tamo je kao sekretar u to vrijeme bio Murtola. Marino mu se ruga, a ovaj mu vraća. Marino je u tome vještiji, a i vojvoda mu je naklonjeniji i zbog svega ovoga Murtola je čak pokušao i atentat na Marina. Marino to do detalja opisuje u jednom pismu nakon čega hapse Murtolu. Sam Marino traži pomilovanje za Murtolu i on izlazi iz zatvora. Tako počinje i Marinova služba na dvoru.

1610. se preseljava u Torino u funkciji vojvodinog sekretara. Sljedeće godine je u savojskom zatvoru jer se vojvodi učinilo da mu se Marino ruga. Marino je već tada bio slavan u Evropi i uticajni ljudi ga brane. Iz zatvora piše pisma mnogim ambasadorima i vojvodama. Tamo provodi 11 mjeseci i na kraju je pomilovan, ali mu se ne vraćaju oduzeti rukopisi. Sprema se dalje na put i odlazi u Francusku gdje vlada Luj XIII, sin Marije Mediči. Opisuje prelazak Alpa i čuđenje zbog francuskog života. Poznato je i pismo iz doba dolaska na francuski dvor u kome i sam sumnja u činjenicu da služi najvećeg gospodara svog vremena. Ne mora da se dodvorava a opet ima veliku platu. Marino nije učio francuski jezik, a biografi kažu da su Francuzi učili italijanski da bi čitali Marina.

U Parizu štampa najveće djelo "Adone". Tu boravi u periodu 1615-1623. 1623. kada se dovoljno obogatio kreće u Italiju preko Torina i stiže u Rim gdje se zadržava. Primaju ga sa počastima, a akademici se bore za njega. U maju 1621. stiže u Napulj gdje 1625 umire. Ožalili su ga pjesnici koji su izjavili: "nestalo je sunce poezije, zamrla je poezija".

Sam njegov život i karijera otvaraju pitanje u književnosti: odnos pjesnika i vlasti. Marino jeste služio, ali je sam birao kome će da služi i kada se nudi, nudi se kao jednak jednakom. U Savoji nudi sebe govoreći: "ja najveći pjesnik tebi najvećem gospodaru".

Od 17. vijeka počinje samoreklamiranje tj. pisac počinje da radi nešto da bi se njegove knjige štampale. Marinove knjige se prodaju, iako nisu po pravilima, dok one druge skupljaju prašinu po policama.

Marino je imao velikih problema zbog inkvizicije, zbog lascivnosti (dva puta je osjetio udar inkvizicije ali je imao zaštitnike) i optužbe da je krao tuđu poeziju (on je tvrdio suprotno). Njegovi neprijatelji su se obraćali inkviziciji kada nisu znali kako drugačije da ga unište.

La lire[uredi | uredi izvor]

Glavno djelo mu je "Rime" koje je 1602. štampao u Veneciji. Ovo je prvo što je ikada štampano. Djelo dobija naziv "La lira". U predgovoru kaže da je riješio objaviti svoje djelo jer mu pjesme već duže vrijeme kruže i potkradaju ga. Glavna pjesma je kancona "Dei baci". U djelu se još uvijek osjeća uticaj petrarkizma. Sam naslov "La lira" je već sam po sebi nov u odnosu na petrarkistički sonet. Slijedeći Tasa i njegove podjele dijeli pjesme na: "Rime amorose" i "Canzone e madrigali". Rime amorose su erotsko-ljubavnog sadržaja.

U Italiji 1614. štampa "Dicerie sacre" (Svete besjede) i to je djelo u prozi. 1616. štampa "Epitalami" tj. pjesme koje se pjevaju za svadbu u čast brakova vrlo slavnih ljudi. Jedna od njih je "Il letto".

1617. u Veneciji objavljuje religioznu poemu "La sferza", a 1619. "Galleria". Prvo izdanje je bilo puno grešaka pa ga zato ponovo objavljuje 1620.

U Parizu objavljuje 1623. "La Sampagna" i to je pastoralna poezija, a iste godine i "Adone". 1632. objavljeno je posthumno "La strage degli innocenti" (poema iz Biblije).

Marino se ogledao u svim mogućim žanrovima u poeziji. Pisao je i pisma. Pred kraj, iz Pariza, poručuje da će ih objaviti. Pisma su kao žanr u to vrijeme bila vrlo popularna u književnosti. Nije uspio da ih objavi, ali se posthumno objavljuju izvodi iz tih pisama.

Galleria[uredi | uredi izvor]

"Galleria" je lirsko djelo koje govori o odnosu između figurativne umjetnosti i poezije. Ideja je da se poezijom mogu opisati slikarska (figurativna) djela. Ova ideja se ne može odvojiti od njegove kolekcionarske strasti. Bio je veliki znalac figurativne umjetnosti što se vidi i u pismima. Sakupljao je slike i otvorio galeriju. Pretpostavlja se da se začetak ideje poklapa sa periodom njegovog boravka u Torinu gdje je vidio najbogatiju zbirku slika. Poslije toga kupuje sa sve većom strašću slike. Želio je da napravi muzej u rodnom Napulju. Sve što je zarađivao davao je na to. Pisma su puna narudžbina i molbi za slike. Najčešće traži grafiku i daje slikaru preciznu temu, dužinu, širinu, pa čak i tehniku. S jedne strane postoji ideja o galeriji (muzeju), a s druge strane piše djelo. Naručuje djela umjetnika koja namjerava za muzej, ali ih ujedno i uključuje u knjigu. Želi knjige o pjesmama, ali u kojoj bi postojale i reprodukcije tih slika jer želi da se poigrava na temu te slike.

Prvo je izašlo djelo bez slika, samo sa poezijom, ali svaka pjesma je nastala na osnovu određene slike (Mikelanđela, Karavađa...). Često daje uputstva slikarima i kako da upakuju djelo da se ne bi oštetilo. Iz Napulja jedan dio nosi, a drugi šalje i taj dio je izgubljen. Nikada nije ostvario ideju o galeriji. Postoje slike o kojima se zna samo od Marina.

Galerija ima dva dijela: pitture (favole, storie, ritratti, caprici) i sculture (statue, rilievi, modelli, medaglie e caprici). Kod Favola osnovna tema na slikama je mitološka, ritratti su portreti ljudi i žena, a caprici 12 pjesama (po 12 u oba dijela) slobodne tematike.

Marino uzima neki detalj poznat publici i time se poigrava. Duboko je vjerova da su figurativna umjetnost i poezija "arti screlle", ali i to da je poezija iznad figurativne umjetnosti (isto to zastupa i Hegel) jer smatra da figurativni um pokazuje tijelo spolja, a poezija zalazi i u dušu. Poezija se poima razumom, a figurativni um čulima. Poezija uspjeva ono što figurativna umjetnost ne može, a to je da pokaže pokret i bol. On stalno govori o odnosu umjetnosti i stvarnosti. Kod njega je umjetnost uvijek iznad stvarnosti.

U djelu ima najviše madrigala jer su najzahvalniji za baroknu poeziju. Marino najčešće uzima neki podatak vezan ili za tematiku ili za lik poznat čitaocu sa slike i na osnovu toga pravi čitavu poeziju.

Pjesma o Svetom Avgustinu (legenda o dječaku koji presipa more) upućuje da je nemoguće pisati o Svetom Avgustinu kao što je nemoguće presuti more, a pretpostavlja se da je čitaocima poznata legenda.

Kada govori o Mariji Magdaleni, osnovni motiv su suze jer je ona suzama prala Hristove noge. Ona je napravljena od ambre (providnog materijala) jer taj materijal odgovara suzama.

Adone[uredi | uredi izvor]

"Adone" je ep štampan 1623. u Parizu. Italijanski ep se tematikom naslanja na karolinški i bretonski ciklus. U prvoj fazi je poema epico cavalleresco – viteški ep (u humanizmu), zatim poema epico religioso (u poznoj renesansi) i na kraju je posljednji ep i to Marinovo djelo Adone s kojim je u ovoj fazi zaključen razvoj italijanskog epa. Poslije ovoga niko u Italiji ne piše epove za razliku od drugih književnosti koji epove pišu od 19. vijeka.

Na neki način ovo djelo je sam po sebi otklon od kodifikovanog epa. Svi epovi su do tada pisani Denteovim tercinama, dok je Jerusalim pisan oktavama. Adone je napisan u oktavama. Počeo je da ga piše vrlo rano. Od početne ideje da bude u tri knjige došao je do dvadeset pjevanja.

Marinov "Adone" je najveći ep evropske književnosti sa čak 40.984 strane. Štampan je od 1621-1623. u Parizu. Pare je dobio od Luja XIII. Marino sam nadzire štampanje i na kraju ga posvećuje kraljici majci Mariji Mediči. Poslije posvete dolazi uvodni dio gdje teoretičar Šaklen piše raspravu koja je unaprijed odbrana jer će ovaj ep doživjeti veliki napad. Kaže da je ovo za razliku od drugih italijanskih epova poema in pace prvo zbog čega je drugačiji od ostalih epova jer su svi drugi o ratu.

Marino je umio sam da pravi svoju slavu, a Adone je jedan od vidova slave. Poslije Tasovog "Jerusalima" novo doba je tražilo novog Tasa. On je tu da udovolji publici, postane novi Taso. Svjestan je da ne treba krenuti Tasovim putem i zato uzima mitološku temu što je potpuni otklon od dotadašnje herojske tradicije epa.

U djelu opisuje ljubav između boginje Venere i smrtnog Adonisa. Venerin bog je Mars koji je ujedno izvor ove tematike uzet iz Ovidijevog djela "Metamorfoze", s tim što mit nije lociran. Još jedan izvor je Bokačovo djelo "O rodoslovu paganskih bogova", zatim Anguilarov prevod "Metamorfoza".

Sam mit je kratak i zato Marino na kratak sadržaj dodaje gomilu sekundarnih epizoda. Bitno je to što mit govori o boginji i smrtniku. Pošto je crkva još uvijek imala jak uticaj valjalo je sadržaj prilagoditi vremenu. Marino to radi tako što vjenčaje Veneru i Adonisa, što ne postoji u mitu, i to po obredima tadašnjeg vremena.

Treba pomenuti i elemente baroka u epu. U mitu Adonis gine u lovu. Lov je, inače, druga velika strast osim Venere. Dijana šalje vepra i Adonis gine, ali vepar zaljubivši se u Adonisa ubija ga iz strasti. To je novina i interesantno je za publiku. Na kraju javljaju Veneri da je Adonis poginuo. Iz njegovog srca se rađa cvijet anemona. Ona organizuje viteške igre u čast Adonisa. Marino završava stihom: Smoderato piacer termina in doglia (neumjerno zadovoljstvo završava se u bolu).

Ep mora da ima koherentnu strukturu, a Marino to razbija. To i elementi erotskog uslovljavaju napade na Adone. Marino kaže da njegov ep treba porediti sa vatikanskim odajama, nema harmonije samo nizovi zgrada jedna za drugom i da on stoji prema tradiciji kao vatikanske odaje prema patali Farnese. Protivnici ga oštro napadaju jer je: na tijelo Liliputanca stavio udove giganata.

Da bi Adonis uopšte mogao da bude sa Venerom mora da se uzdigne tj. da prođe kroz dvoja vrata. Centralno mjesto je vrt ljubavi (zadovoljstva). Kada prođe kroz taj vrt može da bude sa Venerom. Marino zamišlja taj vrt sa četiri kule i jednom kulom u centru. Svaka od četiri kule predstavlja jedno od čula. Adonis mora svako čulo ponaosob da iskusi. U jednoj kuli kuša pjesmu slavuja (VII pjevanje). Zatim ide na banket i jede (čulo ukusa). Miriše cvijeće i odlazi u galeriju slika i skulptura i tako zadovoljava čulo vida. Čulo dodira je u centru i najsavršenije je od svih čula jer podrazumijeva ostala čula i obuhvata cijelo tijelo. Čulo dodira se doživljava ljubavlju: possiede il corpo intero.

Kada sve to prođe Adonis je spreman na ljubav sa Venerom i ide u nebesa (Venerino nebo je treće nebo, nebo ljubavi). Vraćaju se na Krit. Poslije svih čula i razum se zadovoljava, ali Mars ih ometa. Vještica se zaljubljuje u Adonisa pojavivši se u Venerinom obličju. Pretvara Adonisa u papagaja i tako on bježi iz tamnice. Osim ovih u djelu se nalaze brojne sekundarne epizode o filozofiji i umjetnosti npr.

Najzanimljiviji su erotski momenti, opisuje do detalja, samo poljubac opisuje u 19 oktava. Postoji ogroman broj knjiga za i protiv Adonisa. Prijatelji, marinisti, ga brane, a drugi ga napadaju. Iz tih rasprava razvija se barokna teorijska misao i to je začetak. Ta barokna teorijska misao je posljednje mjesto gdje Italijani vrše ogroman uticaj na Evropu. Adonis je u indeksu zabranjenih knjiga.

Motiv koji najduže traje u italijanskoj knjževnosti je motivo della lontananza. Marino je u madrigalu napisao: Vita mia gdje je prisutan ovaj motiv.


Wikicitat
Wikicitat: Giambattista Marino
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: