Hasanaginica (opera)
Hasanaginica je bosanskohercegovačka usmena balada nastala za vrijeme vladavine Osmanlijskog Carstva. Bila je prevedena na mnogim svjetskim jezicima, a preveli su je: Johan Wolfgang Goethe, Walter Scott, Aleksandar Puškin, Adam Mickiewitz.
Hasanaginica je služila i kao predložak za istoimenu operu u tri čina, koja je premijerno izvedena 18. marta 2000. u Sarajevu. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, a kompozitor je bio Asim Horozić.[1]
Radnja[uredi | uredi izvor]
I čin[uredi | uredi izvor]
U borbama na bedemima Bosne biva ranjen Hasanaga Arapović. Leži ranjen u čadoru na planini Biokovo i travama rane vida. Ranjenoga Hasanagu u planini obilaze mati i sestra. Hasanaginica ostaje kod kuće uz djecu, jer tako nalažu običaji stari. Hasanaga je uvrijeđen što ga vjerna 1juba ne obiđe i u trenucima kad konflikt podstiče i njegova majka, poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovu. Za tu poruku dozna i beg Pintorović, brat Hasanaginicin, koji dolazi po sestru da je vrati u dom Pintorovića. Hasanaga se vraća iz planine, i na svojoj kuli zatječe bega Pintorovića. Uslijedi oštar verbalni obračun između goropadnog age i povrijeđenog bega, u kojem se potežu i kubure iza pasa. Pintorović odvodi sestru. Hasanaginica se s bolom oprašta od petoro djece, svjesna da o njenoj sudbini odlučuju drugi, a da njena nesreća pripada samo njoj.
II čin[uredi | uredi izvor]
Drugi čin događa se u domu Pintorovića. Beg Pintorović je smislio način na koji će se osvetiti bahatom Hasanagi i ostaloj aginskoj fukari. Obećava sestrinu ruku uglednom Imotskom kadiji, koji je još od rane mladosti bio i ostao zaljubljen u mladu begovicu. Scena susreta između Hasanaginice i Imotskog kadije otkriva svu dubinu i težinu apsurda i tragične situacije u kojoj se našla ova plemenita majka i žena, ali i svu dobrotu bivanja i snivanja kojima isijava nadasve dobri i plemeniti Imotski kadija. Hasanaginica prima prsten i pristaje da pođe za Imotskog kadiju, jer je bratova riječ neprikosnovena. Uspijeva izmoliti dozvolu od brata da se svatovi zaustave pored Hasanaginog doma, kako bi još jednom djecu vidjela i uručila im darove. U međuvremenu, Sultanija, kći Hasanaginicina, kradom posječuje majku i saznaje da je Hasanaginica isprošena.
III čin[uredi | uredi izvor]
Na aginoj kuli traje prava drama. Hasanaga se povukao u osamu. Pati, shvaća da je pogriješio. U sukobu je i sa rođenom majkom, koju okrivljuje za sve što se dogodilo. Spreman je da uzjaše konja i da ode do Pintorovića, da voljenu ženu vrati kući i djeci. Od te odluke odustaje kad sazna da je Hasanaginica isprošena i da će njeni svati uskoro da naiđu pored njegove kule. U završnoj sceni nailaze svatovi. Sva u bijelom i pod duvakom ulazi Hasanaginica i oprašta se sa djecom. Hasanaga uklanja djecu ispred Hasanaginice, i još joj u lice sasipa uvredljive riječi da je “majka srca kamenoga”. I žensko srce ne izdrža … [2]
Lica[uredi | uredi izvor]
- HASANAGINICA Amila Bakšić
- AGA-HASANAGA Ivica Šarić
- IMOTSKI KADIJA Amir Saračević
- BEG PINTOROVIĆ Denis Isaković
- MATI HASANAGINA Dajana Šegvić
- SULTANIJA Lejla Jusić
- SAZLIJA Leonardo Šarić
- STARI SVAT Dragan Pavlović
- DJECA: Azra Smajović, Tijana Pejičić, Nidal Đipa
Saradnici[uredi | uredi izvor]
- dirigent - Miroslav Homen,
- režiser - Sulejman Kupusović
- scenograf - Radovan Marušić,
- kostimografkinja - Vanja Popović,
- koreografkinja - Edina Papo
- šef Hora - Danijel Žontar
- koncert-majstor - Dževad Šabanagić,
- korepetitorica - Željka Andrić, Višnja Bakalar,
- asistent režisera i inspicijent - Gordan Simić
- asistent kostimografkinje - Zulfo Džinalija,
- sufleri - Boris Ječanin, Marina Potočnik
Uz učešće:
- Hora Opere Narodnog Pozorišta Sarajevo
- Baleta Narodnog Pozorišta Sarajevo
- Sarajevske Filharmonije [2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Hasanaginica, prva opera na CD-u". slobodnaevropa.org. Pristupljeno 12. 2. 2024.
- ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 18. 5. 2015. Pristupljeno 13. 11. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)