Hedonizam

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Hedonizam je pojam koji dolazi od grčke riječi "hēdonē" (ἡδονή) koja znači užitak. Ovaj pojam se odnosi na nekoliko povezanih teorija o tome šta je dobro za nas, kako treba da se ponašamo i ono što motivira nas da se ponašamo na način na koji se ponašamo. Filozofi hedonisti se obično usredsređuju na hedonističke teorije vrijednosti, a posebno na blagostanje (dobar život za čovjeka da ga proživi). Kao teoriju vrijednosti hedonizam navodi da od svega samo zadovoljstvo je suštinski vrijedno, a bol suštinski nije vrijedan.

Kao etičko učenje hedonizam je podvrsta eudaimonizma koje užitak smatra vrhovnim dobrom i ciljem ljudskog djelovanja. Pritom se užitak može odrediti vrlo različito: kao čulni, kao duhovni ili oboje. Užitak je najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju užitka. [1]

Vrste hedonizma[uredi | uredi izvor]

Postoje mnoge vrste filozofskih oblika hedonizma, ali se mogu razlikovati tri osnovne vrste:

  • psihološki hedonizam
  • etički hedonizam
  • racionalni hedonizam

Psihološki hedonizam[uredi | uredi izvor]

Psihološki hedonizam smatra da je bitan aspekt ljudske prirode da traže zadovoljstvo i izbjegavaju bol i da ljudska bića ne mogu djelovati na bilo koji drugi način. Ljudsko biće uvijek će djelovati na način koje će prema njegovom razumijevanju proizvesti ono što on/ona vidi kao najveće zadovoljstvo ili će ga zaštitili od nepoželjne boli. Psihološki hedonizam je zasnovan ili na posmatranju ljudskog ponašanja ili na neophodnosti po definiciji "želje." Psihološki hedonizam je često oblik egoizma, preokupiran zadovoljstvom individualnog subjekta kao i sa zadovoljstvom društva ili čovječnosti u cjelini. Altruističke verzije psihološkog hedonizma zasnivaju se na dubokim uvjerenjima, bile one kulturna ili vjerska uvjerenja koja motiviše osobu da djeluje u korist porodice ili društva ili očekivanja od zagrobnog života. Problemi psihološkog hedonizma uključuju definicije želje i zadovoljstva. Da li je želja vezana sa zadovoljstvom fizičke senzacije ili to treba proširiti i na mentalnu i racionalnu koncepciju zadovoljstva? Da li su sva pozitivna iskustva, čak i mala i ovozemaljska psihološka motivacija? [2]

Etički hedonizam[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta hedonizma je pokušaj da se uspostave određeni ciljevi kao poželjni i da se uvjere drugi da bi ti ciljevi trebali biti u središtu pažnje, a da će se ostvarivanjem njih doći do zadovoljstva. Etički hedonizam se ponekad koristi za podršku ili opravdanje postojećeg sistema moralnih vrijednosti. Mnogi altruistički i utilitarni moralni sistemi su ovog tipa, jer podstiču pojedinca da žrtvuje ili ograničava neposredna senzualna zadovoljstva u korist racionalnijeg zadovoljstva, kao što je zadovoljstvo služenja drugima, ili održavanje egalitarnog društva u kojem svaki pojedinac prima određene beneficije. Ova vrsta hedonizma postavlja problem odlučivanja upravo o onim ciljevima koji su poželjni i zašto su oni poželjni. [2]

Racionalni hedonizam[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta hedonizma nastoji definisati vrijednosti u smislu zadovoljstva. Čak i najsloženijim ljudskim stremljenjima pripisuje se želja da se ostvari najveće zadovoljstvo, a upravo je ta želja ono što je čini racionalnom. Prigovori na utvrđivanje vrijednosti na osnovu zadovoljstva uzimaju u obzir činjenicu da ne postoji zajedničko stanje svijesti ili imovina koji se nalaze u svim iskustvima zadovoljstva, koja bi se kasnije mogla koristiti za uspostavljanje objektivnog mjerenja. Ne mogu se sva iskustva zadovoljstva smatrati vrijednim, posebno ako su nastala iz kriminalnih aktivnosti ili iz slabosti karaktera ili ako nanose štetu drugima. Drugi prigovor je da postoje mnoge druge vrste vrijednih iskustava pored neposrednog iskustva zadovoljstva, kao što je biti dobar roditelj, stvarajući umjetničko djelo ili odabirajući pošteno djelovanje, koje iako bi se moglo reći da proizvodi nekakvo altruistično zadovoljstvo, vrlo ga je teško kategorizirati. Racionalni hedonizam određuje vrijednost isključivo u skladu sa iskustvenim zadovoljstvom, bez obzira na buduće zadovoljstvo ili bol kao rezultat određene akcije. [2]

Antički hedonizam[uredi | uredi izvor]

Cārvāka[uredi | uredi izvor]

Možda najraniji pisani zapis hedonizma dolazi iz Cārvāka (bos. čarvaka), indijske filozofske tradicije zasnovane na Barhaspatya sutrama. Ovo učenje je trajalo dvije hiljade godina (od oko 600 pne do 1400 n.e.). Najvećim dijelom ova filozofska tradicija je zagovarala skepticizam i hedonistički egoizam - da je prava akcija ona koja čovjeku donosi najviše ukupnog zadovoljstva. U ovom učenju priznaju da je malo patnje česti pratilac, ili je kasnije prouzrokovan senzualnim zadovoljstvom, ali da je to zadovoljstvo bilo vrijedno te patnje. [1]

Astrip i Kirenska škola[uredi | uredi izvor]

Aristip, Osnivač Kirenske filozofske škole.

Kirensku školu je osnovao Aristip (435-356 p.n.e.), a sačinjavali su je skeptici i hedonistički egoisti. Iako je mali broj sačuvanih originalnih tekstova, što otežava da se sa sigurnošću navedu sva opravdanja za stanovišta ove filozofske škole. Ipak, njihov ukupan stav je jasan. Pripadnici Kirenske škole vjerovali su da je zadovoljstvo krajnje dobro i da svako treba da nastavi da upražnjava sva neposredna zadovoljstva za sebe. Oni su smatrali da su tjelesni užici bolji od mentalnog zadovoljstva, po svoj prilici zato što su bili življi ili pouzdaniji. Pripadnici ove filozofske škole su također preporučivali ostvarivanje neposrednog zadovoljstva i izbjegavanje neposrednih bolova oskudice bez obzira na buduće posljedice. Njihovo obrazloženje za to je još manje jasno, ali je većina uvjerljivo povezana sa svojim skeptičnim stavovima - možda da je ono u šta možemo biti sigurni u ovom uglavnom nesigurnom postojanju je naš trenutni tjelesni užitak. [1]

Epikurejstvo[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Epikur

Epikur (živio od 341-271 pne), osnivač epikurejstva razvio je normativni hedonizam u potpunoj suprotnosti sa onim od Aristipa. Epikurejstvo od Epikura je sasvim suprotan uobičajenom korištenju epikurejstva, koji podrazumijeva našu želju za odlaskom na luksuzni "epikureanski" praznik prepun ukusne hrane i umjereno prekomjernog ispijanja vina. Epikur bi nas upozorio da bi ovako samo sami sebi prouzrokovali buduće boli. Za Epikura, sreća je potpuno odsustvo tjelesnih i posebno duševnih bolova, uključujući i straha od bogova i želje za bilo čim osim golih životnih potrepština. Čak i sa samo ograničenom ponudom u pretjerivanjima iz antičke Grčke, Epikur je savjetovao svojim sljedbenicima da izbjegavaju gradove, a posebno tržnice, kako bi se ograničio rezultat želje za nepotrebnim stvarima. Jednom kad iskusimo nepotrebna zadovoljstva, kao što su seks i raskošna hrana, onda ćemo patiti i teško zadovoljiti želju za više i bolje od ovih istih zadovoljstava. Bez obzira koliko bogati bismo mogli biti, Epikur je tvrdio da će naša želja na kraju prestići naše mogućnosti i biće smetnja našoj sposobnosti da živimo miran i sretan život. Uopšteno, Epikurejstvo je filozofija egoizma, zato što ohrabruje sve ljude da nastave tragati za srećom svi za sebe. Međutim, epikurejci vjerovatno ne bi počinili bilo koje od sebičnih djela koje možemo očekivati ​​od drugih egoista jer epikurejci treniraju sebe da žele samo osnovne stvari. Ovo im daje vrlo malo razloga da urade bilo šta što bi ometalo poslove drugih. [1]

Hedonizam za vrijeme Renesanse i Srednjeg vijeka[uredi | uredi izvor]

Thomas More pisac poznatog djela "Utopija".

Tokom Srednjeg vijeka hrišćanski filozofi su osuđivali Epikurejski hedonizam za koji su smatrali da je u suprotnosti sa ciljevima hrišćanskog izbjegavanja grijeha, poštujući Božiju volju, njegovanje vrlina kao što su dobrotvorne svrhe i vjera, traženje nagrade u zagrobnom životu za žrtvu i patnju na zemlji. Tokom Renesanse, filozofi poput Erasmusa (1465 - 1536) oživljava hedonizam zastupajući tezu da je Božija želja da ljudska bića budu sretna i da iskuse zadovoljstvo. Opisujući idealno društvo u njegovom djelu Utopija iz 1516. godine, Thomas More je rekao da se "glavni dio sreće neke osobe sastoji se zadovoljstva." Tvrdio je da je Bog stvorio čovjeka da bude sretan, a želju za zadovoljstvom da koristi kao motivaciju za moralno ponašanje. Thomas More je napravio razliku između zadovoljstva tijela i zadovoljstva uma i pozivao je na potragu za prirodnim zadovoljstvima nego onim koji su proizvodi vještačkog luksuza.

Tokom 18. vijeka, Francis Hutcheson (1694-1747) i David Hume (1711-1776) sistematski ispituju ulogu zadovoljstva i sreće u moralu i društvu, a njihove teorije su bile prethodnici utilitarizma. [2]

Utilitaristički hedonizam[uredi | uredi izvor]

Britanski filozofi iz 19. vijeka John Stuart Mill i Jeremy Bentham uspostavljaju temeljna načela hedonizma kroz njihove etičke teorije utilitarizma. Utilitarna vrijednost stoji kao prethodnica hedonističke vrijednosti u koje sve akcije treba usmjeriti ka postizanju najvećeg stepena sreće za najveći broj ljudi. Sve akcije se procjenjuju na temelju koliko zadovoljstva one proizvode u odnosu na iznos boli koji proizlazi iz njih. S obzirom da se utilitarizam bavi javnom politikom, bilo je potrebno da se razvije "hedonistička računica" kojom se dobija odnos zadovoljstva u odnosu na bol za bilo koju datu akciju ili politiku. Iako dosljedni u svojoj potrazi za najvećom količinom zadovoljstva za najveći broj ljudi, Bentham i Mill razlikovali su se u metodama kojima su mjerili sreću.

Jeremy Bentham i njegovi sljedbenici zastupali su kvantitativni pristup. Bentham vjeruje da je vrijednost zadovoljstvo koje se može shvatiti množenjem njegovog intenziteta sa njegovim trajanjem. Ne samo broj zadovoljstava, nego njihov intenzitet i trajanje treba uzeti u obzir. Benthamova kvantitativna teorija je identifikovala šest "dimenzija" vrijednosti u zadovoljstvu ili boli: intenzitet, trajanje, sigurnost ili nesigurnost, bliskost ili udaljenost, plodnost, i čistoća.

John Stuart Mill je zastupao kvalitativni pristup. Mill vjeruje da postoje različiti nivoi zadovoljstva, a zadovoljstvo je kvalitetnije što ima više vrijednosti nego zadovoljstvo nižeg kvaliteta. Mill je zastupao da jednostavnija bića (često je navodio svinje) imaju lakši pristup jednostavnijem zadovoljstvu; jer oni nisu svjesni drugih aspekata života. Oni se mogu jednostavno prepustiti užitku sami bez razmišljanja. Složenija bića više razmišljaju o drugim stvarima, a time smanjuju vrijeme koje provode za uživanje u jednostavnim zadovoljstvima. Kritičari kvalitativnog pristupa pronašli su nekoliko problema kod ove teorije. Oni su ukazivali da 'užici' ne moraju dijeliti zajedničke osobine, osim činjenice da se mogu shvatiti kao "ugodni". Definicija "ugodno" je subjektivna i razlikuje se među pojedincima, tako da se "kvaliteti" zadovoljstava teško studiraju i objektivno i u smislu univerzalnih apsolutnosti. Drugi prigovor je da "kvalitet" nije suštinski atribut zadovoljstva; "kvalitet" zadovoljstva se sudi kroz količinu i intenzitet ili neku nehedonističku vrijednost (kao što je altruizam ili sposobnost da se uzdigne um). [2]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d http://www.iep.utm.edu/hedonism/
  2. ^ a b c d e http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Hedonism