Historija Hrvatske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.

Ovaj članak govori o historiji Hrvatske.

Hrvatska prije Hrvata (do 7. vijeka)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Hrvatska prije Hrvata

Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Historija bilježi i kolonizaciju Kelta, Grka, te Ilira u prvom mileniju p. n. e. Ilirija je bila suverena država sve dok je Rimljani nisu osvojili 168. p. n. e. Prvi Hrvati stigli su u 7. vijeku.

Hrvatska u doba narodnih vladara (do 1102. godine)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Hrvatsko Kraljevstvo
Spomenik kneza Branimira u Ninu
]
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran
Hrvatsko Kraljevstvo s okolnim državama 1084. godine u vrijeme kralja Zvonimira
Knez Borna bio je vladar Primorske Hrvatske početkom 9. vijeka

Hrvati i drugi Slaveni stigli su u današnju Hrvatsku i Bosnu u 7. vijeku. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinijeˇ": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska. Stanovništvo su im bili Hrvati, a od dukljanskog stanovništva je u procesu oblikovanja nacija nastao današnji crnogorski narod.

Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. vijeku, ali neka područja (naprimjer, Neretvanska kneževina) su još četiri vijeka zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u geografskim nazivima (naprimjer, brdo Perun kod Splita).

Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII nazvao dux Chroatorum 879. godine.

Tomislav, prvi hrvatski kralj

Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je 925 godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV (1058-1074).

Kad je glavna autohtona kraljevska loza presahnula krajem 11. vijeka, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (tzv. Pacta Conventa).

Zlatna bula Bele IV

Personalna unija s Ugarskom (1102-1526)[uredi | uredi izvor]

Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. Vremenom značaj starih hrvatskih plemena, koje su birale hrvatskog kralja slabi, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Bribirski (Šubići). Kasniji su kraljevi nastojali povratiti uticaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći uticaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonije. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. vijeka. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo je vladalo Hrvatskom sve dok ih Ludovik I, kralj Ugarske, nije pokorio. Isti vladar je povratio Dalmaciju mirom u Zadru 1358. U kasnijim dinastičkim ratovima, Anžuvinci su prodali dio Dalmacije Mlecima 1409. godine.

Grb Hrvatske pod krunom Sv. Stjepana

Kad je Osmansko Carstvo počelo osvajati Evropu, Hrvatska se našla na granici s Carstvom. Unatoč stalnim borbama, u kojima je bilo promjenljive ratne sreće, pa su hrvatske odbrambene snage ponekad pobjeđivale, a ponekad bile poražene, Hrvatska je gubila sve više teritorije zbog nadiranja Turaka. Presudna je bila bitka na Krbavskom polju (1493), u kojoj su Osmanlije nanijele težak poraz hrvatskoj feudalnoj vojsci i od koje se ona dugo nije oporavila.

Habsburška vlast (1527-1918)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Hrvatska pod Habsburzima

Mohačka bitka (1526) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Ludovika II. Osmanlijsko Carstvo se dalje širilo, da bi u 16. vijeku obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.

Graničari iz Otočca, u 18. vijeku dijela Vojne krajine

U drugoj polovini 16. vijeka, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanlijskog carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedao bečki vojni štab. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanlijske strane granice: Hrvati i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.

Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16,800 km2 nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska je vojska doživjela svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593 godine. Izgubljena područja su postupno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.

U 18. vijeku je Osmanlijsko carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Kraljica Marija Terezija dobila je podršku Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu za austrijsko naslijeđe (1741-1748) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.

Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njeni posjedi su na istočnom Jadranu postala predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Potonje dvije su kasnijom podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski ban Josip Jelačić Bužimski

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. vijeku protiv germaniziranja, mađariziranja i italijaniziranja Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge uticajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog porijekla) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji". Nakon što su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time uticati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata.

Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlastiju je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna Krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala dijelom carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Prva Jugoslavija (1918-1941.)[uredi | uredi izvor]

Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je prekinuo veze s Austro-Ugarskom, koja je izgubila rat. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori, čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.

Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921 godine, kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se zemljopisnim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tokom čitavog razdoblja, osim 1925-1927 Početkom 1925 djelovanje HRSS bilo je onemogućeno primjenom Zakona o zaštiti države, a Stjepan Radić. Iz zatvoru, on radikalno mijenja stranačko usmjerenje: prihvaća monarhiju i Vidovdanski ustav i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka.


Radića je 1928 godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Godine 1929 kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.

Kralj Aleksandar je ubijen 1934 godine u atentatu radikalnih grupa (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939 osnivanjem Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković-Maček. Militaristička vlast u Beogradu je propala 1941 godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.

Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945.)[uredi | uredi izvor]

Mapa NDH

Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došla je na vlast zbog potpore Sila osovine, te je 1941 godine stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji

Početkom 1941 u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije. Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito, ali već od 1942 godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu počeli su sve otvorenije surađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.

I ustaše i četnici surađivali su sa Silama osovine i borili se protiv partizana. Partizanski pokret je brzo uhvatio maha širom NDH, pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi Partizanske republike). Padom Italije 1943, dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja, što lakog, što težeg, pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski se pokret raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače 1945

Država NDH je svoj kraj doživjela 17. maja 1945 na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu s partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava "križnim putem", u kojem biva na mučki način ubijen do današnjeg dana neutvrđen broj ljudi.

Druga Jugoslavija (1945-1991.)[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hrvatska u drugoj Jugoslaviji
SR Hrvatske


Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945 godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Tito je vodio autokratsku, represivnu politiku, u cilju stvaranja unitarističke jugoslavenske države. Hrvati su opet bili u manjini, ali ustav iz 1963 uravnotežio je moć u zemlji između dva naroda. Razvoj nakon 1965 doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali radi većih građanskih prava i veće samostalnosti Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974 godine, koji je republikama dao veća prava.

Nakon Titove smrti (1980) pojavili su se politički, etnički i privredni problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u Hrvatskoj.

Prvi su slobodni izbori održani 1990 godine, a pobijedila je patriotska stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske, čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu, okupljenih oko Udruženja književnika i Srpske akademije nauka i umetnosti. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.

Ljeti 1990 srpsko se stanovništvo pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati tzv. Republika Srpska Krajina. Uz Srbe je stala Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. "balvan-revoluciji", kad su pobunjeni Srbi blokirali saobraćajnice koje su spajale sjevernu i južnu Hrvatsku i pokrenuli oružane incidente.

Nezavisna Hrvatska (od 1991)[uredi | uredi izvor]


Hrvatska je vlada proglasila odvajanje od Jugoslavije 25. juna 1991 godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorijum.

JNA je od kraja 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti (i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu, propagandom širili strah od novih hrvatskih vlastiju, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata je JNA intervenisala protiv hrvatske policije/snaga MUP-a, kad bi ove reagirale na pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku prirodu - blokiranje saobraćajnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, koje je cijelo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. Sve ove akcije JNA su bile su, navodno, opravdane mirotvorstvom. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ-republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja Hrvatske (vidi više u članku Domovinski rat).

Hrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. oktobra iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine hiljada Hrvata pobjegle su i/ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).

Predsjednik RH Franjo Tuđman

Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tokom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem novembra 1991 godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih jedinica koji su zatim smaknuli više od hiljadu ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitki su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991 Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su krajem decembra 1991 najavile priznanje. Polovinom januara 1992 hrvatsku su priznale zemlje Evropske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Evrope (koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze "velikih", za im se ne zamjeriti). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, s dosta zakašnjena, Hrvatsku priznale Izrael i SAD.

Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tokom 1992 i 1993 godine Hrvatska je primila hiljade izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala djelove svojeg teritorija. Na žalost, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju priječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.

Krajem 1991 oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992 je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluostrva Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. 1993, u akciji Medački džep, je oslobođena okolica Gospića.

Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995 godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom augusta Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena t.zv. Republika Srpska Krajina), dok je srpsko stanovništvo (oko 350.000) masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazumom okončan je rat. Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u Bljesku i Oluji 1998 godine mirnom reintegracijom je vraćen u političko-pravni sistem Republike Hrvatske.

Nakon smrti Franje Tuđmana nastavljen je ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije. Hrvatska je zatražila pristup u Evropsku Uniju.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: