Historija hemije
Historija hemije predstavlja vremenski period počev od antičkih vremena do danas. Od 1000. p.n.e. civilizacije su koristile tehnologije koje će kasnije činiti osnovu za različite današnje grane hemije. Primjeri uključuju izdvajanje metala iz ruda, izrada grnčarije i keramike, fermentaciju piva i vina, izdvajanje hemikalija iz biljaka za liječenje, proizvodnja parfema, pretvaranje masnoća u sapune, pravljenje stakla i izlijevanje legura poput bronze.
Protonauka hemije, alhemija, bila je neuspješna u objašnjavanju prirode materije i njenih tranformacija. Međutim, izvodeći eksperimente i bilježeći rezultate, alhemičari su postavili mnoge temelje za modernu hemiju. Distinkcija se počela javljati kada je sačinjena jasna razlika između hemije i alhemije u djelu Roberta Boylea iz 1661. The Sceptical Chymist (Skeptični hemičar). Iako su i alhemija i hemija proučavale materiju i njene preobrazbe, hemičari su posmatrani pravim naučnicima koji primjenjuju naučne metode pri svom radu.
Za hemiju se smatra da je postala prava nauka nakon što je Antoine Lavoisier objavio svoje radove, razvivši zakon o konzervaciji mase, koji je zahtijevao pažljivo mjerenje i količinsko posmatranje hemijskih fenomena. Historija hemije je usko povezana sa historijom termodinamike, naročito kroz radove Willarda Gibbsa.[1]
Drevna historija[uredi | uredi izvor]
Prvobitna metalurgija[uredi | uredi izvor]
Najstariji poznati metal kojeg su ljudi koristili bilo je zlato koje se može pronaći samorodno odnosno slobodno od primjesa drugih supstanci. Male količine prirodnog zlata pronađene su u nekim pećinama u Španiji a datiraju iz kasnog paleolita prije približno 40.000 godina.[2]
Srebro, bakar, kalaj i meteorsko željezo također se mogu naći u prirodi, što omogućava ograničeni obim metalurgije u drevnim kulturama.[3] Egipatsko oružje napravljeno je od meteorskog željeza oko 3000. p.n.e. te je nazivano "bodeži iz raja".
Bez ikakve sumnje, prva hemijska reakcija koja je kontrolirano korištena bila je vatra. Međutim, vijekovima je vatra za drevne ljude bila samo mistična sila koja je mogla promijeniti jednu supstancu u drugu (sagoriti drvo ili prokuhati vodu) istovremeno dajući toplotu i svjetlost. Vatra je utjecala na mnoge aspekte ranih društava. Ti utjecaji su se kretali od jednostavnih radnji iz svakodnevnog života poput kuhanja i osvjetljenja prostorija, do tada naprednih tehnologija poput proizvodnje keramike, cigli i topljenja metala za alate i oruđa.
Vatra je dovela i do otkrića stakla te izdvajanja novih metala koji su dalje doveli do razvoja metalurgije. U prvim fazama njenog razvoja, metalurške metode izdvajanja metala bile su vrlo tražene, a zlato, poznato starim Egipćanima još od 2900. p.n.e, postalo je plemeniti i vrijedni metal.
Bronzano doba[uredi | uredi izvor]
Određeni metali se mogu izdvojiti iz njihovih ruda jednostavnim zagrijavanjem kamenja i stijena u vatri. Tako naprimjer kalaj, olovo, te (na znatno višim temperaturama) bakar, dobijali su se u procesu topljenja. Prvi dokazi ove metalurške metode potječu iz 5. i 6. milenija p.n.e., a pronađeni su na arheološkim nalazištima Majdanpek, Jarmovac i Pločnik, sva tri u današnjoj Srbiji. Do danas, najstariji dokaz drevnih topionica bakra pronađen je kod mjesta Belovode,[4] čiji primjeri uključuju bakrenu sjekiru datiranu oko 5500. p.n.e. koja je pripadala Vinčanskoj kulturi.[5] Drugi znakovi rane upotrebe metala nađeni su iz perioda 3. milenija p.n.e. u mjestima poput Palmela (Portugal), Los Millares (Španija) i Stonehenge (Ujedinjeno Kraljevstvo). Međutim, kako je to uobičajeno u nauci o prahistorijskim vremenima, konačni odgovor o počecima ne može biti jasno definiran a nova otkrića su svakodnevna i stalna.
Poznati hemičari[uredi | uredi izvor]
prikazani hronološki:
- Robert Boyle, 1627–1691
- Joseph Black, 1728–1799
- Joseph Priestley, 1733–1804
- Carl Wilhelm Scheele, 1742–1786
- Antoine Lavoisier, 1743–1794
- Alessandro Volta, 1745–1827
- Jacques Charles, 1746–1823
- Claude Louis Berthollet, 1748–1822
- Joseph-Louis Gay-Lussac, 1778–1850
- Humphry Davy, 1778–1829
- Jöns Jakob Berzelius, izumio modernu hemijsku notaciju, 1779–1848
- Justus von Liebig, 1803–1873
- Louis Pasteur, 1822–1895
- Stanislao Cannizzaro, 1826–1910
- Friedrich August Kekulé von Stradonitz, 1829–1896
- Dmitri Mendeleev, 1834–1907
- Josiah Willard Gibbs, 1839–1903
- J.H. van 't Hoff, 1852–1911
- William Ramsay, 1852–1916
- Svante Arrhenius, 1859–1927
- Walther Nernst, 1864–1941
- Marie Curie, 1867–1934
- Gilbert N.Lewis, 1875–1946
- Otto Hahn, 1879–1968
- Irving Langmuir, 1881–1957
- Linus Pauling, 1901–1994
- Glenn T.Seaborg, 1912–1999
- Robert Burns Woodward, 1917-1979
- Frederick Sanger, 1918-2013
- Rudolph A.Marcus, 1923-
- Elias James Corey, 1928-
- Harold Kroto, 1939-
- Peter Atkins, 1940-
- Richard Smalley, 1943–2005
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Selected Classic Papers from the History of Chemistry
- ^ "History of Gold". Gold Digest. Pristupljeno 4. 2. 2007.
- ^ Photos, E., 'The Question of Meteorictic versus Smelted Nickel-Rich Iron: Archaeological Evidence and Experimental Results' World Archaeology Vol. 20, No. 3, Archaeometallurgy (February 1989), pp. 403–421.
- ^ Radivojević, Miljana; Rehren, Thilo; Pernicka, Ernst; Šljivar, Dušan; Brauns, Michael; Borić, Dušan (2010). "On the origins of extractive metallurgy: New evidence from Europe". Journal of Archaeological Science. 37 (11): 2775. doi:10.1016/j.jas.2010.06.012.
- ^ Neolithic Vinca was a metallurgical culture Arhivirano 19. 9. 2017. na Wayback Machine Stonepages from news sources November 2007
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Servos, John W., Physical chemistry from Ostwald to Pauling : the making of a science in America, Princeton, N.J. : Princeton University Press, 1990. ISBN 0-691-08566-8
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
- ChemisLab - Hemičari prošlosti
- SHAC: Society for the History of Alchemy and Chemistry