Hrvatska književnost

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.

Hrvatska književnost počinje sa srednjovjekovnom književnosti pa sve do danas.

Srednjovjekovna književnost[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna hrvatska književnost pripada književnom modelu karakterističnom za srednjovjekovlje, koji obilježava prozno stvaralaštvo u Hrvata od početaka pismenosti, s pretpostavljenim zametkom u 8.-9. vijeku, a s najstarijim sačuvanim spomenicima s prijelaza 11. u 12. st.; ona traje sve do druge polovine 16. st., sa sporadičnim refleksima pojedinih tema sve do u 18. vijek. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim srednjoevropskim i zapadnoevropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu, rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim crpi iz savremene evropske latinske literature. Prve hagiografije i djela O historije Crkve nastaju u dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Trogir, Osor, Dubrovnik, Kotor), od Splitskog evanđelistara (6.-7. st.) do brojnih kasnijih liturgijskih i neliturgijskih djela. Početak hrvatskog srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu, Mavru i Germanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih mučenika, npr. Sv. Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku vijekovima se pišu pravna, historijska (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvoreći s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinške i otonske renesanse.

Hrvatska srednjovjekovna proza pisana je dvama jezicima: crkvenoslavenskim hrvatske redakcije i hrvatskim, te trima pismima: glagoljicom, latinicom i zapadnom ili hrvatskom ćirilicom. Među tim sferama postojala je živa interakcija, o čemu svjedoče prijepisi s jednog pisma na drugo; izrazite su veze između glagoljskih i ćiriličnih tekstova, a neki se latinični oslanjaju na glagoljske predloške. Po tome je hrvatska srednjovjekovna proza jedinstvena u slavenskim, pače evropskim književnostima. U njoj se zrcale opće tendencije evropske literature, premda s nekim osobitostima: npr. horizontalna, pučka usmjerenost tekstova; povezanost s usmenom književnošću; prevladavanje religioznih tema; prepletanje žanrova. Znatnim dijelom to je prijevodna književnost, s tipično srednjovjekovnim postupcima prerađivanja, ekscerpiranja i kompiliranja. Crpila je iz dvije književno-kulturne sfere: s Istoka, iz bizantsko-(staro)crkvenoslavenske baštine i sa Zapada, iz latinske, italijanske, "franko-italijanske" i češke tradicije. Od 14. vijeka dalje prevladavaju uticaji sa Zapada. Prihvaćajući te uzore, hrvatski su ih - mahom anonimni - autori prilagođavali vlastitom senzibilitetu i specifičnim potrebama zajednice u kojoj su i za koju su pisali. Iako velikim dijelom prijevodna, ta je književnost povremeno ostvarivala znatnu umjetničku razinu jezikom i izborom stilskih sredstava. Jedno od najznačajnijih postignuća bilo je, s jedne strane, čuvanje (osobito u glagoljskoj sferi) crkvenoslavenskoga liturgijsko-književnog jezika; u kasnijim razdobljima elementi toga jezika svjesno su upotrebljavani kao sredstvo izražajnosti i signal "visokoga stila", a s druge strane prihvaćanje živoga, govornog jezika i njegovo uzdizanje do medija dostojnoga i sposobnoga da prenosi znanja o širokom rasponu tema, od prava i teologije, od kronika i prirodoznanstvenih sadržaja, sve do književnih djela. Tako je srednjovjekovno stvaralaštvo na narodnom jeziku jedno od ishodišta književnosti kasnijih razdoblja.

Najstariji spomenici proze u širem smislu potiču iz 11. i 12. vijeka. To su glagoljski epigrafski spomenici: Valunska ploča, Plominski natpis i Krčki natpis iz 11. st.; Baščanska ploča iz 11/12. st., prvi cjelovito sačuvani spomenik na narodnom jeziku s elementima knjiške crkvenoslovjenštine; Senjska ploča; Plastovski i Kninski natpis te Supetarski ulomak, svi iz 12. vijeka; datacija ćirilične Humačke ploče je nesigurna, moguće je iz 11/12. vijeka. Od rukopisnih knjiga iz najstarijega razdoblja do nas su došli tek fragmenti, što svjedoče o postojanju bogate književne tradicije na hrvatskome prostoru. To su biblijsko-liturgijskoga značaja: fragmenti apostola, npr. Mihanovićev apostol i Grškovićev fragment, oba iz 12. vijeka, fragmenti misala, npr. prva stranica Kijevskih listića iz 11-12. st.; Bečki listići iz 12. st., najstariji hrvatski spomenik misnoga sadržaja; fragmenti brevijara, npr. Londonski, Vrbnički i Ročki fragmenti, svi iz 13. st. Svi su ti glagoljski spomenici u kontinuitetu s istodobnim spomenicima nastalim na bugarskom, makedonskom, češkom i ruskom području. No, od 12. i 13. st. u Hrvatskoj se razvija vlastita uglasta stilizacija glagoljskoga pisma, a jezik se pomlađuje u skladu s hrvatskim (napose čakavskim) osobitostima. Tako je stvorena indigena hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika koja je trajala do u 16. st. Istovremeno su se, od 12. vijeka dalje, biblijske knjige redigirale prema latinskoj Vulgati. Iz tog su doba fragmentarno sačuvani i najstariji tekstovi hagiografsko-legendarne, pasijske i apokrifne proze: npr. Budimpeštanski fragment (12. st., s odlomkom Legende o sv. Simeonu Sulitu Starijemu; Legenda o sv. Tekli (13. st., dio apokrifnih Djela Pavla i Tekle).

Prvi spomenici pisani zapadnom ćirilicom potiču iz 11.-13. st., od kojih je najstariji u Hrvatskoj iz 1184. god. Natpis povaljskoga praga na Braču. Taj korpus obuhvaća i 23 danas poznata rukopisna kodeksa, kao i diplomatičko-pravne spise. Zasebnu cjelinu čine hrvatskom ćirilicom ili bosančicom pisani tekstovi na području Bosne i Huma, od kojih su najpoznatiji tekstovi Povelja Kulina bana iz 1189., kao i niz spisa naravi diplomatsko-trgovinske, te vjerskonabožne za potrebe krstjana Crkve bosanske. Narodni jezik štokavsko-čakavske stilizacije protkan crkvenoslavizmima nalazimo na mramorovima ili stećcima, ponajviše na prostoru istočno od Neretve do Vrbasa. Važno je spomenuti da se na listovima glagoljskih rukopisa nerijetko nalaze zapisi i marginalije na ćirilici, kao i obratno. Bosančicom je pisan i "Poljički statut" (XV. st.) te dubrovački "Libro od mnozijeh razloga" (1520) (v. dolje).. Istim je pismom Dmine Papalić oko 1510. prepisao "Hrvatsku kroniku". U 16. st. zadarski kanonik Šime Budinić (između 1530. i 1535-1600.) tiskao je ćirilicom svoju "Summu nauka kristjanskoga". U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je "Vinodolski zakon" iz 1288., zatim "Krčki statut" iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.

Latinična proza sačuvana je iz 14. vijeka i poslije. Pisana je na narodnom (čakavskom i štokavskom) jeziku, a postankom je vezana uz gradske sredine dalmatinskih gradova, za razliku od glagoljske proze koja je pretežito nastajala izvan gradskih sredina. Najstariji latinični tekst Red i zakon iz 1345. g.- regula je sestara dominikanki u Zadru. I drugi sačuvani prozni tekstovi većinom su vjerskog sadržaja: oficiji, lekcionari (npr. Korčulanski lekcionar, 14. st., i Zadarski lekcionar, početak 15. st.), molitvenici (npr. Vatikanski hrvatski molitvenik, konac 14. st., dubrovačkog porijekla), te Žića svetih otaca.

U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni faktor funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.

Najpopularnije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena grupa ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih grupa proznih tekstova hrvatskog srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike grupe: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke grupe koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo-brojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip -Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.

Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su "Kniga Kata mudroga", "Cviet od krjeposti", dok je među ljetopisima najglasovitiji "Ljetopis popa Dukljanina". Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. vijeka ("Prikazanje od muke Spasitelja našeg" i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje "Muka svete Margarite"). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. vijeka sačuvani su slobodni stihovi pjesme "Poj želpo!", rimovana "Pisan svetogo Jurja", jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom "Šibenska molitva", nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme ("U se vrime godišća") te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva ("Svit se konča"). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potiču iz XV. st. ("Transit sv. Jeronima" i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. vijeka, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Humanizam i renesansa[uredi | uredi izvor]

Potkraj XV., a osobito početkom XVI. vijeka prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sistem u skladu s italijanskim i zapadnoevropskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinski jezik imao je u hrvatskoj tradiciji povlaštenu ulogu. Bio je uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj se polovini XVI. vijeka renesansa polako gasila. Posljednjih desetljeća XVI. vijeka i u prvom desetljeću XVII. vijeka prevladavao je manirizam. No pravih granica između renesanse i manirizma nije bilo. Manirizam je prijelaz između renesanse i baroka. Barokna je poetika obilježila hrvatsku književnost XVII. i prvih desetljeća XVIII. vijeka.

Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u evropskoj. U XV vijeku rođeni su Juraj Šižgorić, Jan Panonac (Janus Pannonius), Marko Marulić, Ludovik Crijević, Jakov Bunić, Koriolan Cipiko, Juraj Dragišić, Vinko Pribojević; u XVI vijeku Antun Vrančić, Blaž Jurjević, Matija Vlačić Ilirik, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII vijeku, od Lucića, Vitezovića do Đurđevića , no to je već razdoblje baroka.

Početak hrvatske književnosti XVI. vijeka u znaku je književnog djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve evropske humaniste onoga doba ("De institutione bene vivendi per exempla sanctorum", "Davidias", najbolji ep hrvatskog humanizma, otkriven tek u XX vijeku i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep "Juditu" ("Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži historija svete udovice Judit u versih harvacki složena") dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovini XV. vijeka. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šiško Menčetić pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić pisao je pod jačim uticajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je Mavro Vetranović. Njegovo "Posvetilište Abramovo" izvedeno je 1546., a potkraj XX. vijeka s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković svojim je komedijama prethodnik Marina Držića, čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga italijanskog i antičkoga pozorišta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama ("Tirena", "Venere", "Grižula"). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji "Noveli od Stanca" i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga "Pometa", Držić je napisao još i danas često izvođenoga "Dunda Maroja", potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski "Pjerin" i "Skup". U drugoj polovini vijeka djelovali su pjesnici Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova "Elektra", Ovidijeva "Ljubav Pirama i Tizbe" i Tassova "Aminta"). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovini vijeka pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića, koji pripada prijelaznomu razdoblju manirizma.

Hvarskomu književnom krugu, osim Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pripadaju Mikša Pelegrinović (oko 1500-62) i Martin Benetović (oko 1550-1607). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo ("Jur nijedna na svit vila"). Njegova "Robinja", jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim vijekovima pučkom igrom. Petar Hektorović je u "Ribanju i ribarskom prigovaranju", pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović autor je maskerate "Jeđupka", jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. vijeka, Marin Benetović komedije "Hvarkinja", nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u XV vijeku dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499), u XVI vijeku Petra Zoranića, Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520-73) i Jurja Barakovića. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana "Planine" (napisana 1536). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po "Vazetju Sigeta grada", prvom epu s temom iz nacionalne historije u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu "Vila Slovinka" bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520-75), čiji je "Ključ Svetoga pisma" (1567) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba.

Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. vijeka. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593 ("Prekomurska pjesmarica") osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić (?-1592) i Antun Vramec (1538-88), tiskali su svoje spise, "Decretum" (1574), "Kroniku" (1578) i "Postillu" (1586), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik "Raj duše" (1560) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI vijeku.

Barok[uredi | uredi izvor]

Područje pismenosti u XVII. stolkeću širilo se sve više prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskog jezikoslovlja Bartol Kašić), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavinić), u Jastrebarskome (Rafael Levaković), u Sisku (Nikola Krajačević) i u Zagrebu (Juraj Habdelić), ali je Dubrovnik i u XVII vijeku ostao najjače kulturno i književno središte, iako je s Vitezovićem Ritterom dobio na značenju i Zagreb. U tome je vijeku problem zajedničkoga jezika postajao sve aktualniji, a rješenje koje je ponudio Kašić u "Ritualu Rimskom" (1640.) i prijevodu "Biblije" (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novoštokavska osnovica uz udjele ostalih narječja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmu "pjesni tašte i isprazne" koje nisu sačuvane, Ivan Gundulić, najveći pjesnik baroka, počeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sačuvane su četiri, "Pjesni pokorne kralja Davida" uvod su u religioznu poemu "Suze sina razmetnoga", uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralaštva nedovršeni viteškko-junački ep "Osman" u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu odčitati uticaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Evrope od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu. Stijepo Đurđević u prvom je redu pjesnik komične poeme "Derviš", uspjele parodije na petrarkističko pjesništvo, Vladislav Menčetić autor komične poeme "Radonja" i rodoljubivoga spjeva "Trublja slovinska". Ivan Bunić Vučić u kanconijeru "Plandovanja", oslanjajući se na petrarkističku liriku, unio je barokna načela, dok liturgijska i vjersko-poučna književnost doživljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevačkoga reda. Prvi je pisac te tradicije Matija Divković.

Među kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdelić prosvjetnopoučnim moralkama "Zrcalo Marijansko" (1662.) i "Prvi oca našega Adama greh" (1674). Ivan Belostenec auktor je velikog latinsko-hrvatskog rječnika "Gazofilacij" (1740.), prvoga hrvatskog tronarječnoga rječnika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijaše leksičkim izvorištem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže dva i pol vijeka kasnije.

Petar Zrinski izdao je spjev "Adrianskoga mora sirena"

U drugoj polovini 17. vijeka u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica mučenici smaknuti u Bečkom novom mestu 1671.), te Pavao Ritter Vitezović. Fran Krsto Frankopan pisao je mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskoga narječja karakterističnom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokušaj hrvatske jezične integracije na tronarječnoj bazi. Središnji dio njegova opusa čini zbirka lirskih pjesama "Gartlic za čas kratiti", ciklus od osam pjesama "Dijačke junačke" i 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea. Hrvatski barok je, može se slobodno konstatirati, osvario bujni procvat hrvatske književnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil književne djelatnosti se razlikovao i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoučne i liturgijske književnosti do lirske i epske poezije, od gramatičkih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i hroničarskih. U korpus hrvatske književnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, štokavsko/šćakavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarječna književnost i leksikografska djelatnost nastala na području Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja uticaja glagoljice i jačanja latinice, dok se zapadna ćirilica ili bosančica još drži u pučkoj pismenosti, no počinje zamirati oko 1700. Po jezičnom idiomu, hrvatski je barok ostvario uzorna djela koja će kasniji hrvatski književni jezik prepoznati kao kanonska po obliku- no, taj će proces uznapredovati tek u društvenim promjenama nastalim uslijed oslobođenja Slavonije i Dalmacije od Turaka, te širenjem ideja Prosvjetiteljstva u 18. vijeku.

Prosvjetiteljstvo, klasicizam i racionalizam[uredi | uredi izvor]

U XVIII vijeku, koji se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, uzrokovan oslobođenjem većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su strujale iz zapadne Evrope, a i društvenim reformama Marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Paradigmatska je osobnost senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji bijaše polihistor i osnivač savremene pankroatistićke ideologije. Povjesnik ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator slovopisa, osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, a mnoge su se njegove zamisli ozbiljile u Ilirskome pokretu. Slavonac Antun Kanižlić (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "Slavonskoga duhovnoga preporoda" - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez uticaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika.

U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković), Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u XIX. vijek Đuro Hidža (1752.-1833.), Marko Bruerević-Desrivaux (1770. -1823.) koji su pisali na latinskom, italijanskom i na hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija.

Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bijaše hroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su slavonac Matija Petar Katančić (autor prvoga hrvatskog tiskanoga prijevoda "Biblije") i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali su i na hrvatskome. Posebno mjesto u književnosti XVIII. vijeka zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697.-1749.) i franjevački kultni pisac Andrija Kačić Miošić. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. vijeka!): sklop "slovinske" protuturske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i bošnjačko-muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak.

U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujuci Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev "Satir iliti divji čovik", 1762. godine. Oko njegova "Satira" bila se razvila živa polemika, u kojoj su učestvovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768.), ličanin Vid Došen (1719-78.) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX vijeku, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda "Biblije" u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira.

Pozorište je u XVIII. vijeku različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. "Kate Kapuralica" Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. vijeka napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome ( "Matijaš grabancijaš dijak", "Diogeneš"), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena "Annuae" koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovine XVIII. vijeka. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji Tomo Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnog jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja. Opći prijegled ovoga razdoblja bi se dao sažeti u nekoliko tačaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. vijek. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovini 19. vijeka Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Romantizam ili Ilirski preporod[uredi | uredi izvor]

U književnom razdoblju romantizma pišu se pjesme i drame. Glavne teme su: povjesne, nacionalne i domoljubne. U Hrvatskoj književnosti pokretač Ilira je Ljudevit Gaj a uz njega su još i: Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Stanko Vraz. August Šenoa se smatra prethodnikom ilirizma u Hrvatskoj.

Realizam[uredi | uredi izvor]

Nastajanje realistične koncepcije u književnosti povezano je sa pojačanim zanimanjem za prirodne nauke i jačanjem pozitivističke filozofije. U Hrvatskoj, realizam traje samo desetak godina (od smrti A. Šenoe) 1881. do 1890. Hrvatski pisci realizma su: Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Ante Kovačić, Josip Kozarac i Ksaver Šandor Gjalski.

Kronološki popis[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna pismenost i književnost[uredi | uredi izvor]

Humanizam i renesansa[uredi | uredi izvor]

Barok[uredi | uredi izvor]

Prosvjetiteljstvo, racionalizam i klasicizam (književnost 18. st)[uredi | uredi izvor]

Ilirski pokret i romantizam[uredi | uredi izvor]

Protorealizam[uredi | uredi izvor]

Realizam[uredi | uredi izvor]

Moderna[uredi | uredi izvor]

Avangarda i 20. vijek[uredi | uredi izvor]

Savremena književnost[uredi | uredi izvor]

Popis po žanrovima[uredi | uredi izvor]

Djela[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: