Iločki

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Iločki
hrvatska plemićka porodica
Država Hrvatsko Kraljevstvo
u personalnoj uniji
s Ugarskom
Etničko porijeklo hrvatsko
Matična kuća Orahovički
Titule župan, vojvoda, ban,
palatin, kralj
Osnivanje 13. vijek
Osnivač Gug
Sadašnji rodonačelnik izumrli (1524.)

Iločki (u starim izvorima de Illoch, de Wylak, de Voilack i dr.; mađar.: Újlaki), hrvatska vlastelinska porodica koja je tokom kasnog srednjeg vijeka, sve do početka 16. vijeka, imala značajnu ulogu i uticaj u političkom, kulturnom i društvenom životu u Hrvatskom Kraljevstvu u personalnoj uniji s Ugarskom, a naročito u historiji Slavonije i Srijema.

Porodična historija[uredi | uredi izvor]

Porodica Iločkih je grana plemićkog roda poznatog po nazivu Orahovički, kojeg su dobili po svom posjedu Orahovici u srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji. Najstariji poznati predak roda bio je Gug (u nekim izvorima Göge), koji je živio u 13. vijeku i čije etničko porijeklo nije sa stopostotnom sigurnošću utvrđeno. Historičari su ustanovili da su se Gugovi najstariji posjedi nalazili na teritoriji srednjovjekovne Dubičke županije u tadašnjoj „donjoj Slavoniji“, pa su zaključili da odande vuče i porijeklo. Tokom vremena članovi roda sticali su nove posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, među kojima Orahovicu i neke posjede na području Bukovice, Viljeva i Jošave u Križevačkoj i Virovitičkoj županiji, te Palotu u ugarskoj Županiji Veszprém i Galgóc (današnji Hlohovec u Slovačkoj) u tadašnjoj Županiji Njitra. Godine 1364. dobivaju Ilok i po njemu se počinju nazivaju Iločki.

Gugovi sinovi Ivan, Grgur i Stjepan pominju se krajem 13. vijeka, a za dalji prosperitet familije najznačajnija su dvojica od pet Ivanovih sinova, i to Lovro (zvan Tót, odnosno Sclavus = Slaven) i Ugrin. Ugrin je bio kraljev zastavnik i varaždinski župan, a Lovro se već od 1312. godine pominje kao zastavnik hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta, dok 1328. postaje kaštelanom u kraljevoj tvrđavi Šintavi. Interesantno je da su braća 1328. godine došla u posjed poznate tvrđave Zrin, koju im je u zalog dao bivši slavonski i hrvatski ban Ivan I Babonić. Nešto kasnije Zrin postaje njihova trajna svojina, ali im ga kralj Ljudevit Anžuvinski 1347. oduzima i daje Jurju I Zrinskom (umro 1361. godine), a oni u zamjenu dobivaju druge posjede.

Mramorna nadgrobna ploča Nikole V. Iločkoga (1410-1477.)
Mramorna nadgrobna ploča Lovre III. Iločkoga (1459-1524.)

Lovro je 1340. godine postao njitranskim županom, a kasnije je bio glavni kraljevski tavernik, odnosno komornik (1344-46), te varaždinski, šopronski i vaški (Željezna županija) župan (1347-1348). Umro je 1349. godine, ostavivši trojicu sinova: Nikolu, Bartola i Lenkusa (u mađarskim izvorima Lőkös).

Lovrin sin Nikola, zvan Kont, učestvovao je kao vjeran kraljev podanik u mnogim vojnim pohodima, istaknuvši se posebno u bitkama u Italiji, gdje je dobio nadimak Kont (od italijanske riječi conte = grof). Sredinom 14. vijeka on je postao jedan od najvažnijih Ljudevitovih vlastelina, dobivši nova imanja i titule. U periodu 1345-1351. obavljao je funkciju kraljevskog peharnika, 1351. postaje erdeljski vojvoda, a 1356. ugarski palatin, najviši kraljev državni funkcioner. U međuvremenu je bio i župan u više hrvatskih i ugarskih županija. Kao palatin komandovao je godine 1363. Ljudevitovom vojskom u neuspješnom pohodu na Bosnu (kojom je tada vladao ban Tvrtko Kotromanić), te nešto kasnije na Bugarsku (1365). Kada je 1364. godine izumrla iločka grana ugarske plemićke porodice Csák, kralj je Ilok i pripadajuće vlastelinstvo dao Nikoli-Kontu i njegovom nećaku Ladislavu, Lenkusovom sinu. Porodica je tada prebacila svoje sjedište u taj dobro utvrđeni grad iznad Dunava, te se počela nazivati Iločki.

Nikola Kont Iločki umro je 1367. godine, a naslijedili su ga sinovi Nikola II (†1397.) i Bartol II (†1393.), koji nisu imali moć i slavu svog oca. Dva Bartolova sina iz idućeg pokoljenja Iločkih postali su mačvanski banovi, i to Ladislav (†1418.) u periodu 1410-1418., a Mirko /Emerik/ (†1419.) nakon njega, sve do svoje smrti. Mirkova kćerka Marta oženila se s moćnim krčkim knezom Nikolom IV Frankopanom i rodila mu jedanaestoro djece.

Ladislav Iločki je iza sebe ostavio petoricu sinova: Ivana III., Stjepana III., Nikolu V., Petra i Pavla. Među njima najistaknutije mjesto pripada Nikoli V. Iločkom, koji je bio mačvanski (1438-1458), slavonski (1457-1463) i usorski ban, erdeljski (transilvanijski) vojvoda (1441-1458) i bosanski kralj (1471-1477), dovevši porodicu Iločki do vrha moći. Rođen oko godine 1410, najvjerovatnije u Paloti, on je sjedište imao u Iloku i uglavnom boravio tamo. U svoja dva braka imao je ukupno osmero djece, i to četiri sina i četiri kćerke, ali ga je od sinova nadživio samo Lovro III., dok su ostali umrli u mladenačkim godinama života. Jedna od njegovih kćerki, Katarina, udala se za Ivana Kurjakovića, krbavskog kneza.

Tvrđava u Iloku bila je porodično sjedište

Lovro III. rodio se 1459. godine, a 1477. naslijedio je sva očeva imanja. Uglavnom je zadržao ugled i moć porodice, a nosio je titulu hercega (vojvode). Tokom života vršio je mnoge funkcije, pa je tako, na primjer, u periodu 1477-1492. bio mačvanski ban, a 1518-1524. kraljevski dvorski sudija. Budući da nije imao nasljednika, njegovom smrću 1524. godine izumrla je porodica Iločki, a svi njegovi posjedi pripali su državi.


Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]