Inicijativa (šah)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Inicijativa u šahovskoj poziciji pripada onom igraču koji može zaprijetiti nečim što ne može biti ignorirano. On tako dovodi protivnika u položaj u kojem mora koristiti svoje poteze da odgovori na prijetnje umjesto da sam zaprijeti.[1] Igrač koji ima inicijativu često će tražiti načine da svoje figure postavi u sve bolju i bolju poziciju dok pokreće uzastopne napade. Igrač kome nedostaje inicijative često će pokušati doći do nje pomoću protivnapada.

Diskusija[uredi | uredi izvor]

Zbog toga što igra prvi, bijeli počinje partiju s inicijativom, ali može je izgubiti u otvaranju ako prihvati gambit. Igrači također mogu izgubiti inicijativu igrajući nepotrebne poteze koji protivniku dozvoljavaju da uzmu tempo kao što su suvišni "preventivni" potezi čija je namjera odbrana od izvjesnih protivnikovih akcija koje same po sebi ne zahtijevaju specifičan odgovor. Koncept tempa usko je povezan s inicijativom pošto igrači mogu doći do inicijative ili je poduprijeti uzimanjem tempa.

Inicijativa je važna u svim fazama partije, ali je važnija u završnici nego u središnjici i u središnjici nego u otvaranju (Euwe & Meiden 1966: xvii, xxii). Posjedovanje inicijative stavlja protivnika u defanzivan položaj.

Velemajstor Larry Evans razmatra 4 elementa šaha: pješačku strukturu, snagu (materijal), prostor (kontrolu nad centrom i mobilnost figura) i vrijeme. Vrijeme se mjeri tempima. Posjedovanje prednosti u vremenu znači posjedovanje inicijative (Evans 1958: 123). Inicijativu treba čuvati što je duže moguće i prepustiti je jedino u zamjenu za neku drugu prednost (Capablanca, De Firmian 2006: 65–66).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Bilješke[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Euwe, Max; Kramer, Hans (1994), The Middlegame: Book Two: Dynamic & Subjective Features, Hays, str. 13–48, ISBN 1-880673-96-7