Islamska umjetnost

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Kupola nad Stijenom je ključni primjer islamske arhitekture
Prikaz životinja, Mantiq al-tair, djelo perzijskog pjesnika Farid al-Din, oko 1600. godine
Kaligrafija iz Nasta'liq rukopisa, tuš, akvarel i zlato na papiru, 16. vijek
Stranica iz Kur'ana, ebru, 16. vijek
Mačka, metal, Iran, 19. vijek
Perzijski ćilim
Boca, Sirija, 14. vijek, biljna dekoracija

Islamska umjetnost podrazumjeva umjetnost koja je nastala u 7. vijeku na poluotoku Arabiji, odakle se naglo proširila područja sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španije.


Pregled[uredi | uredi izvor]

U vrijeme kad je ranokršćanska i bizantijska umjetnost nastajala iz mješavine grčko-rimskih, bliskoistočnih i sjevernjačkih elemenata, islamska umjetnost se zbog geografske rasprostranjenosti i nepostojanja tradicionalnog jedinstva, ispoljava na različite načine, trpeći uticaj lokalnih tradicija, a ponekad prosto kalemeći na domaću umjetnost neke svoje zahtjeve. Tako u islamskoj umjetnosti ne razlikujemo oštro suprostavljene umjetničke stilove kao u evropskoj umjetnosti.

Osnova islamske religije sadržana je u poimanju božanstva: Allah se ne može zamisliti niti predstaviti bilo kakvom crtom zajedičkom ljudima ili drugim živim bićima. Ovakvo shvatanje, kao reakcija na ranije arapsko idolopoklonstvo i kršćansko božansko Trojstvo, imalo je dalekosežan uticaj na islamsku umjetnost. Zabrana likovnog predstavljanja božanstva, dala je islamskom slikarstvu i skulpturi čisto dekorativnu funkciju.[1]

Ono što ujedinjuje islamsku umjetnost jeste kaligrafija (arapski jezik Kur'ana i džamija. Iako za molitvu nije neophodna posebna prostorija, preporučuju se zajedničke molitve. Tako džamija postaje polazna tačka islamske umjetnosti.


Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Islamska arhitektura

Islamska arhitektura obuhvata širok opseg svjetovnih i religijskih arhitektonskih stilova od utemeljenja islama do današnjice, utičući dizajnom i konstrukcijom zgrada i građevina na ukupnu islamsku kulturu.

Slikarstvo[uredi | uredi izvor]

U tradiciji se dugo održavala tvrdnja, da pripadnici islama ne smiju likovno prikazivati živa bića. Zabrana se ustvari odnosila samo na figuralne prikaze na sakralnim objektima.[1] Zabrana likovnog predstavljanja božanstva i bića koje je ono stvorilo dala je poseban smjer islamskom slikarstvu i skulpturi - određujući im čisto dekorativnu funkciju.

Minijatura[uredi | uredi izvor]

Visok stupanj doseglo je minijaturno slikarstvo. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije u 13. vijeku. Za vrijeme otomanskih vladara uvodi se portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne figure.

Slikani ukras se uglavnom ograničavao na dekorativno zaglavlje obično izveden u obliku portala ili kupole.

Najviše pažnje se poklanjalo ukrašavanju Kur'ana. Po pravilu je ukrašavana prva strana, često i početna slova kao i rubovi stranica. Čest je primjer da je tekst postavljen u kružni okvir na cvjetnoj pozadini. Slikani ukras kroz tekst Kur'ana je nešto rjeđi. U Kur'anu je uvijek samo slikana biljna ornamentika i fina arabeska.

Kaligrafija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Islamska kaligrafija

Islamska kaligrafija je termin koji koristimo za kaligrafiju na arapskom jeziku i drugim jezicima koji koriste arapsko pismo.

Ebru[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ebru

Ebru umjetnost potiče iz srednje Azije odakle je putem svile i preko Irana dospjela na prostore Anadolije i tu dobila svoju konačnu formu. Još se naziva i slikanje po površini vode. Naziv Ebru potječe od riječi ebre što znači prošarano platno ili papir. U Iranu ova umjetnost nosi ime Ab-Ru (lice vode) ili Ebri (poput oblaka). Na Zapadu se ova umjetnost pojavljuje u 17. vijeku pod nazivom Turkish Marbelin Paper. Na području današnje Turske Ebru se razvijala naporedo sa kaligrafijom i umjetnošću posebnog ukoričavanja knjige. Ta povezanost narednog razvoja proističe iz činjenice da se ebru papir koristio kao podloga za levhe i za prve stranice knjiga. Vremenom se, upravo zbog svoje neobičnosti, počeo uokvirivati i dobio svrhu slike kao takve.

Skulptura[uredi | uredi izvor]

U islamskoj umjetnosti se ne pojavljuje monumentalna skulptura. Umjesto monumentalne skulpture imamo fine rezbarije u kamenu, štuku, drvetu, slonovači i mermeru, kao i skupocjenom metalu. Radovi u metalu i slonovači su često dovedeni do visokog stupnja tehničkog uspjeha.

Primijenjene umjetnosti[uredi | uredi izvor]

Ćilimarstvo[uredi | uredi izvor]

Umijeće izrade ćilima je uglavnom bilo u domenu kućne radinosti. Za izradu ćilima koristila se vuna ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristi prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano. Od boja dominira crvena, bijela i crna. Tehnika tkanja ćilima – klečani (geometrijski, ostali najbrojniji) i uzlovani.

Uvezivanje knjige[uredi | uredi izvor]

Oblik dekorativne umjetnosti bila je i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. vijeka i pocakljeni. Orijentalni povez, po svom obliku, nekad je sličan povezu kakav se radi na Zapadu, s tim da osim hrbata i dvije korice ima i četvrti tzv. kapak ili miklab, koji je bio pričvršćen za donju koricu i čija je namjena da zaštiti ivice listova i da se označi mjesto do kojeg se došlo čitanjem. Klasični tip pezijskog poveza ima centralni ovalni ili okrugli medaljon i trouglaste motive postavljene u uglove.

Keramika[uredi | uredi izvor]

Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako keramika, koja pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdad, koje je potaklo rad abasidskih keramičara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje. Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na natpise s malim dekorativnim motivima.

Za islamsku umjetnost karakteristična je i keramika u dekoraciji unutrašnjosti, specifičan je fajasni mozaik. Figuralni prikazi su malobrojni ali je floralna ornametika vrlo bogata.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Carel J. Du Ry, Islamski svijet, Rijeka, 1971.
  • Enciklopedija likovnih umjetnosti, više autora, Zagreb, 1975.
  • Helen Gardner, Umetnost kroz vekove, Novi Sad, 1967.
  • Husref Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
  • Zagorka Janc, Islamska minijatura, Zagreb, 1985.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3 sveska, str. 11.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: