Kalifornij

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kalifornijum)
Idi na: navigacija, traži
Kalifornij
[Rn] 5f107s2[1] 98Cf
   
Periodni sistem elemenata
Općenito
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Kalifornij, Cf, 98
Serija Aktinoidi
Grupa, Perioda, Blok Ac, 7, f
Izgled srebrenasti metal
Zastupljenost 0 %
Atomske osobine
Atomska masa (251)[1] u
Atomski radijus (izračunat) 186±2[2] ( -) pm
Kovalentni radijus 225 pm
Van der Waalsov radijus ? pm
Elektronska konfiguracija [Rn] 5f107s2[1]
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 28, 8, 2
1. energija ionizacije 608[1] kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Mohsova skala tvrdoće 3-4[1]
Kristalna struktura heksagonalna
Gustoća 15100[1] kg/m3
Magnetizam ?
Tačka topljenja 1173 K (900[1] °C)
Tačka ključanja 1743 K (1470[3] °C)
Molarni volumen 16,50 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja ? kJ/mol
Toplota topljenja ? kJ/mol
Brzina zvuka ? m/s
Hemijske osobine
Oksidacijsko stanje +2, +3, +4[4]
Oksidi ?
Elektrodni potencijal −1,910 V
(Cf3+ + 3e → Cf)[2]
Elektronegativnost 1,3[5] (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
247Cf

sin

3,11 h ε (≈ 100 %) 0,646 247Bk
α (0,035 %) 6,527 243Cm
248Cf

sin

334 d α (≈ 100 %) 6,361 244Cm
SR (0,0029 %) ? ?
249Cf

sin

351 god α (≈ 100 %) 6,295 245Cm
SR (5,0 · 10−7 %) ? ?
250Cf

sin

13,08 god α (≈ 100 %) 6,128 246Cm
SR (0,077 %) ? ?
251Cf

sin

900 god α (≈ 100 %) 6,176 247Cm
SR (?) ? ?
Sigurnosno obavještenje
Oznake upozorenja
Oznaka upozorenja nepoznata[6]
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se SI osnovne jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Kalifornij (latinski - californium) je radioaktivni metalni element sa hemijskim simbolom Cf i atomskim brojem 98. Element je prvi put napravljen 1950. na Univerzitetu California, u laboratoriji za zračenje u gradu Berkeley, bombardiranjem jezgra kirija alfa česticama (ionima helija-4). Spada u aktinoide. Šesti je transuranijski element koji je sintetiziran, i ima drugu najveću atomsku masu od svih elemenata koji su napravljeni u dovoljno velikim količinama, vidljivim golim okom (poslije ajnštajnija). Ime je dobio po univerzitetu gdje je napravljen i istoimenoj državi Kaliforniji. Najteži je element koji se može prirodno pronaći na Zemlji, svi teži elementi se mogu dobiti isključivo samo sintezom.

Postoje dva kristalna oblika kalifornija pod normalnim pritiskom: jedan iznad i jedan ispod 900 °C. Treći oblik postoji samo pod velikim pritiskom. Kalifornij polahko tamni na zraku pri sobnoj temperaturi. Spojevi kalifornija dominiraju u hemijskim oblicima elementa, naročito kalifornij(III), koji može učestvovati u tri hemijske veze. Najstabilniji među njegovih 20 poznatih izotopa je kalifornij-251, koji ima vrijeme poluraspada od 898 godina. Ovako kratko vrijeme poluraspada znači da se ovaj element ne može naći u značajnim količinama u Zemljinoj kori. Izotop 252Cf sa vremenom poluraspada od oko 2,64 godine, je najčešći izotop i proizvodi se u Nacionalnoj laboratoriji Oak Ridge u SAD-u te u Istraživačkom institutu atomskih reaktora u Rusiji.

On je jedan od malobrojnih transuranijskih elemenata koji imaju praktičnu primjenu. Većina aplikacija koristi osobine određenih izotopa kalifornija koji emitiraju neutrone. Naprimjer, kalifornij se koristi da bi se pokrenuli nuklearni reaktori, i primjenjuje se kao izvor neutrona pri proučavanju materijala pomoću neutronske difrakcije i neutronske spektroskopije. On se također može koristiti u nuklearnoj sintezi elemenata viših masa; ununoktij (element 118) je sintetiziran bombardiranjem atoma kalifornija-249 ionima kalcija-48. Korištenje kalifornija je problematično zbog opasnosti od njegove radioaktivnosti i sposobnosti elementa da ugrozi formiranje crvenih krvnih ćelija putem njegove bioakumulacije u koštanom tkivu.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Disk metalnog kalifornija, promjera oko 1 mm

Kalifornij je srebreno bijeli aktinoidni metal[7] sa tačkom topljenja od 900±30 °C i procijenjenom tačkom ključanja od 1745 K.[8] Čisti metal je kovan i lahko se reže nožem. Metalni kalifornij počinje isparavati iznad 300 °C ako se izloži vakuumu.[8] Pri temperaturi ispod 51 K (−220 °C), metalni kalifornij je ili u feromagnetičnom ili ferimagnetičnom stanju (djeluje kao magnet), dok je na temperaturama između 48 i 66 K u antiferomagnetičnom stanju (međustanje), dok je na temperaturi iznad 160 K (−110 °C) paramagnetičan (vanjsko magnetno polje može ga namagnetisati).[8] Gradi legure sa lantanoidnim metalima ali je vrlo malo poznato o njima.[8]

Element ima dva kristalna oblika u okruženju kada je pritisak ispod 1 standardne atmosfere: dvostruki heksagonalni gusto pakovani oblik koji se označava alfa (α) i kubični plošno-centrirani oblik kojem je oznaka beta (β).[N 1] Oblik α postoji na temperaturi ispod 900 °C sa gustoćom od 15,10 g/cm3 dok oblik β postoji na temperaturama iznad 900 °C sa gustoćom od 8,74 g/cm3.[10] Pri pritisku od 48 GPa, kristalni oblik β prelazi u ortorompski kristalni sistem zbog delokalizacije 5f elektrona u atomu koji mu daje sposobnost za vezivanje.[8][N 2]

Modul elastičnosti materijala je mjera njegove otpornosti na uniformni pritisak. Taj modul kod kalifornija iznosi 50 ± 5 GPa, što je slično kao i kod trovalentnih lantanoidnih metala ali niži od nekih uobičajenih metala poput aluminija (70 GPa).[8]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Karakteristični spojevi kalifornija [7][N 3]
stanje spoj formula boja
+2 kalifornij(II) bromid CfBr2 žut
+2 kalifornij(II) jodid CfI2 tamno ljubičast
+3 kalifornij(III) oksid Cf2O3 žuto-zelen
+3 kalifornij(III) fluorid CfF3 svijetlo zelen
+3 kalifornij(III) hlorid CfCl3 smaragno zelen
+3 kalifornij(III) jodid CfI3 limun žut
+4 kalifornij(IV) oksid CfO2 tamno smeđ
+4 kalifornij(IV) fluorid CfF4 zelen

Kalifornij iskazuje valencije 4, 3 ili 2; označavajući broj hemijskih veza koje jedan atom ovog elementa može načiniti.[10] Pretpostavlja se da su njegove hemijske osobine dosta slične drugim aktinoidnim elementima sa primarnom valencijom +3[12] i elementu disproziju, koji je lantanoid a nalazi se iznad kalifornija u periodnom sistemu.[1] Kalifornij sporo tamni na zraku pri sobnoj temperaturi, a brzina tamnjenja se povećava ako je u zraku prisutna vlaga.[10] On reagira ako se zagrijava sa vodikom, dušikom ili halkogenim elementima (grupa kisika); reakcije sa suhim vodikom i tečnim mineralnim kiselinama su burne.[10]

Kalifornij je rastvorljiv u vodi samo kao kation kalifornij(III). Pokušaji da se reducira ili oksidira ion +3 u rastvoru nisu uspjeli.[1] Element gradi hloride, nitrate, perhlorate i sulfate rastvorljive u vodi, a taloži se u vidu fluorida, oksalata i hidroksida.[12]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Izotopi kalifornija

Poznato je 20 radioizotopa kalifornija, među njima najstabilniji je izotop 251Cf sa vremenom poluraspada od 898 godina. Slijede izotopi 249Cf sa vremenom poluraspada od 351 godine, 250Cf (vrijeme poluraspada od 13,08 godina) i 252Cf (2,645 godina).[13] Svi ostali izotopi imaju vremena poluraspada kraća od jedne godine, a većina njih ima vremena poluraspada kraća od 20 minuta.[13] Maseni brojevi izotopa kalifornija kreću se u rasponu do 237 do 256.[13]

Izotop kalifornija-249 nastaje beta raspadom izotopa berkelija-249, a većina izotopa kalifornija nastalo je djelovanjem zračenjem neutrona na berkelij u nuklearnim reaktorima.[1] Iako 251Cf ima najduže vrijeme poluraspada, njegov proizvodni prinos je samo oko 10% zbog toga što teži da skuplja neutrone (visok zahvat neutrona), te tendencije da međudjeluje sa drugim česticama (širok neutronski presjek).[8]

Kalifornij-252 je snažan emiter neutrona, što ga čini izrazito radioaktivnim i opasnim.[14][15][16] Ovaj izotop se raspada putem alfa raspada (gubi dva protona i dva neutrona) tokom 96,9% svog života te daje izotop kirija-248 dok ostatak od 3,1% ukupnog broja raspada dešava se spontanom fisijom.[13] Jedan mikrogram (µg) izotopa 252Cf emitira 2,3 miliona neutrona u sekundi, dok se prosječno 3,7 neutrona emitira po jednoj spontanoj fisiji.[17] Većina izotopa kalifornija se raspada na izotope kirija (atomski broj 96) putem alfa raspada.[13]

Historija[uredi | uredi izvor]

60-inčni ciklotron korišten za prvu sintezu kalifornija

Kalifornij je prvi put sintetiziran na Univerzitetu California u gradu Berkeley u laboratoriji za radijaciju. Tim fizičara koji radili na ovom otkriću: Stanley G. Thompson, Kenneth Street, Jr., Albert Ghiorso i Glenn T. Seaborg došli su do otkrića 9. februara 1950. godine.[18] Bio je to šesti tranuranijski element koji je ikad otkriven, a otkriće je objavljeno 17. marta iste godine.[19][20][21]

Da bi se proizveo kalifornij, korištena je meta od 1 µg kirija-242 (242
96
Cm) koja je bombardirana alfa česticama helija-4 (4He) energije 35 MeV u 60-inčnom ciklotronu u Berkeleyu, čime je dobijen kalifornij 245Cf i jedan slobodni neutron (n).[18]

242kirij + 4helij245kalifornij + 1
0
neutron

U ovom eksperimentu dobijeno je samo 5.000 atoma kalifornija,[22] a ti atomi su imali vrijeme poluraspada od 44 minute.[18] Naučnici koji su otkrili element dali su mu ime po univerzitetu i državi gdje je otkriven. Bio je to svojevrsni prekid u konvenciji davanja imena korištenoj za elemente od 95 do 97, čija su imena bila inspirirana imenima elemenata koji su bili direktno iznad njih u periodnom sistemu.[23][N 4] Međutim, element direktno iznad elementa 98 u periodnom sistemu, disprozij, ima ime koje jednostavno znači onaj do kojeg se teško došlo, tako da su istraživači napustili nepisano pravilo o davanju imena elementu.[24] Istakli su također da "je najbolje što možemo naglasiti (da je)...istraživačima prije nekoliko vijekova bilo vrlo teško doći do Kalifornije".[23]

Mjerljive količine kalifornija prvi put su dobijene izlaganjem zračenju uzoraka plutonija u reaktoru za testiranje materijala pri Nacionalnoj laboratoriji Idaho u istočnom Idahou. Ta otkrića su objavljena 1954. godine.[25] U tim uzorcima primijećena je velika brzina spontane fisije izotopa kalifornija-252. Prvi eksperiment sa kalifornijem u koncentriranom obliku izveden je 1958.[18] Izotopi od 249Cf do 252Cf su izdvojeni iste godine iz uzorka plutonija 239Pu koji je bio ozračen neutronima u nuklearnom reaktoru tokom pet godina.[7] Dvije godine kasnije, 1960. naučnici Burris Cunningham i James Wallman iz laboratorije za radijaciju Lawrence pri Univerzitetu California uspjeli su dobiti prvi spojeve kalifornija, kalifornij-trihlorid, kalifornij-oksihlorid i kalifornij-oksid, pomoću reakcije kalifornija sa parom i hlorovodoničnom kiselinom.[26]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Vrlo malehne količine kalifornija su pronađene na Zemlji zbog reakcija zahvata neutrona i beta raspada u veoma koncentriranim depozitima bogatim uranijem.[27] Tragovi kalifornija su pronađeni u blizini ustanova koji koriste ovaj element u svrhu ispitivanja minerala ili medicinske tretmane.[28] Element nije gotovo nikako rastvorljiv u vodi, ali se vrlo dobro veže za zemljište, tako da njegova koncentracija u zemljištu može biti i do 500 puta viša nego u vodi koja okružuje čestice tla.[29]

Zbog nuklearnog testiranja prije 1980. godine, vrlo male količine kalifornija dospjele su u atmosferu, te s padavinama i u zemljište.[29] Dokazano je prisustvo izotopa kalifornija sa masenim brojevima 249, 252, 253 i 254 u radioaktivnoj prašini prikupljenoj iz zraka nakon nuklearnih eksplozija.[30] Kalifornij se ne nalazi među najvećim radionuklidima na mjestima gdje američko ministarstvo energije (DOE) odlaže nuklearni otpad, jer se ne proizvodi u velikim količinama.[29]

Ranije se vjerovalo da kalifornij nastaje pri eksploziji supernova, jer njihov raspad odgovara vremenu poluraspada izotopa 254Cf od oko 60 dana.[31] Međutim, naknade studije nisu uspjele dokazati spektar kalifornija,[32] a danas se smatra da svjetlosna kriva supernova slijedi raspad izotopa nikla-56.[33]

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Kalifornij se proizvodi u nuklearnim reaktorima i ubrzivačima čestica (akceleratorima).[34] Izotop kalifornija-250 je dobijen bombardiranjem uzorka berkelija-249 (249Bk) neutronima, dajući berkelij-250 (250Bk) preko zahvata neutrona (n,γ) koji se gotovo trenutno raspada beta raspadom (β) na kalifornij-250 (250Cf) sljedećom reakcijom:[24]

249Bk(n,γ)250Bk → 250Cf + β

Bombardiranje kalifornija-250 neutronima daje izotope kalifornij-251 i kalifornij-252.[24]

Produženim djelovanjem radijacije na americij, kirij i plutonij sa neutronima dobijaju se količine kalifornija-252 mjerene u miligramima i kalifornija-249 u mikrogramima.[18] Prema podacima iz 2006. izotopi kirija od 244 do 248 su ozračeni neutronima u posebnim reaktorima daju uglavnom kalifornij-252 uz mnogo manje količine izotopa od 249 do 255.[8] Količine mjerene mikrogramima izotopa kalifornija-252 dostupne su za komercijalnu upotrebu putem američke nuklearne regulatorne komisije.[34] Trenutno postoje samo dvije institucije koje proizvode kalifornij-252: Nacionalna laboratorija Oak Ridge u SAD i Istraživački institut za atomske reaktore u Dimitrovgradu, Rusija. Prema podacima iz 2003. ove dvije institucije proizvedu godišnje 0,25 grama i 0,025 grama kalifornija-252, respektivno.[35]

Proizvedena su tri izotopa kalifornija sa značajnim vremenima poluraspada, za šta je neophodno ukupno 15 zahvata neutrona od uranija-238 bez da se tokom tog procesa desi nuklearna fisija ili alfa raspad.[35] Kalifornij-253 je na kraju proizvodnog lanca koji počinje uranijem-238, a uključuje nekoliko izotopa plutonija, americija, kirija, berkelija i izotope kalifornija od 249 do 253 (vidi dijagram).

Shema proizvodnje kalifornija-252 iz uranija-238 radijacijom neutronima

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dvostruka heksagonalna gusto pakovana (dhcp) jedinična ćelija sastoji se iz dvije heksagonalne gusto pakovane strukture koji dijele zajedničku heksagonalnu ravan, dajući dhcp sekvencu ABACABAC.[9]
  2. ^ Tri transplutonijska elementa manjih masa—americij, kirij i berkelij—zahtijevaju mnogo niži pritisak za delokalizaciju njihovih 5f elektrona.
  3. ^ Druga oksidacijska stanja +3 uključuju sulfide i metalocene.[11] Spojevi sa oksidacijskim stanjem +4 su jaka oksidacijska sredstva dok su oni sa stanjem +2 jaka redukcijska sredstva.[7]
  4. ^ Europij, element u šestoj periodi direktno iznad elementa 95, dobio je ime po kontinentu gdje je otkriven, tako da je elementu 95 dato ime americij. Element 96 je dobio ime po Marie Curie i Pierre Curie pa je analogno tome i gadolinij dobio ime, po naučniku i inženjeru Johan Gadolinu. Terbij je dobio ime po gradu u kojem je otkriven, tako da je element 97 dobio ime berkelij.[23]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i CRC urednici (2006). Lide, David R., ur. Handbook of Chemistry and Physics (87. izd.). CRC Press, Taylor & Francis Group. ISBN 978-0-8493-0487-3.
  2. ^ a b Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3, str. 139–142.
  3. ^ Joseph Jacob Katz; Glenn Theodore Seaborg; Lester R. Morss (1986). The Chemistry of the actinide elements. Chapman and Hall. str. 1038. ISBN 9780412273704.
  4. ^ Greenwood, N. N.; Earnshaw, A. (1997). Chemistry of the Elements (2. izd.). Butterworth-Heinemann. ISBN 978-0-7506-3365-9.
  5. ^ Emsley, John (1998). The Elements. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-855818-7.
  6. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  7. ^ a b c d Jakubke, Hans-Dieter; Jeschkeit, Hans, ur. (1994). Concise Encyclopedia Chemistry. trans. prev. Eagleson, Mary. Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-011451-5.
  8. ^ a b c d e f g h Haire, Richard G. (2006). "Californium". u: Morss, Lester R.; Edelstein, Norman M.; Fuger, Jean. The Chemistry of the Actinide and Transactinide Elements (3. izd.). Springer Science+Business Media. ISBN 978-1-4020-3555-5.
  9. ^ Szwacki, Nevill Gonzalez; Szwacka, Teresa (2010). Basic Elements of Crystallography. Pan Stanford. ISBN 978-981-4241-59-5.
  10. ^ a b c d O'Neil, Marydale J.; Heckelman, Patricia E.; Roman, Cherie B., ur. (2006). The Merck Index: An Encyclopedia of Chemicals, Drugs, and Biologicals (14. izd.). Merck Research Laboratories, Merck & Co. ISBN 978-0-911910-00-1.
  11. ^ Cotton, F. Albert; Wilkinson, Geoffrey; Murillo, Carlos A.; Bochmann, Manfred (1999). Advanced Inorganic Chemistry (6. izd.), John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-19957-1.
  12. ^ a b Seaborg, Glenn T. (2004). "Californium". u Geller, Elizabeth. Concise Encyclopedia of Chemistry. McGraw-Hill. str. 94. ISBN 978-0-07-143953-4.
  13. ^ a b c d e NNDC urednici, Sonzogni, Alejandro A. (menadžer db). Chart of Nuclides. National Nuclear Data Center, Brookhaven National Laboratory. Učitano: 1.3.2010.
  14. ^ Hicks, D. A.; Ise, John; Pyle, Robert V. (1955). "Multiplicity of Neutrons from the Spontaneous Fission of Californium-252". Physical Review 97 (2): 564–565. doi:10.1103/PhysRev.97.564
  15. ^ Hicks, D. A.; Ise, John; Pyle,Robert V. (1955). "Spontaneous-Fission Neutrons of Californium-252 and Curium-244". Physical Review 98 (5): 1521–1523. doi:10.1103/PhysRev.98.1521
  16. ^ Hjalmar, E.; Slätis, H.; Thompson, S.G. (1955). "Energy Spectrum of Neutrons from Spontaneous Fission of Californium-252". Physical Review 100 (5): 1542–1543. doi:10.1103/PhysRev.100.1542
  17. ^ Martin, R. C.; Knauer, J. B.; Balo, P. A. (1999). "Production, Distribution, and Applications of Californium-252 Neutron Sources". Applied Radiation and Isotopes 53 (4–5): 785–92. doi:10.1016/S0969-8043(00)00214-1
  18. ^ a b c d e Cunningham, B. B. (1968). Californium. u Hampel, Clifford A.: The Encyclopedia of the Chemical Elements. Reinhold Book Corporation, New York, LCCN 68029938
  19. ^ Thompson, S. G.; Street, Jr.. K.; Ghiorso, A.; Seaborg, G. T. (1950). "The New Element Californium (Atomic Number 98)". Physical Review 80 (5). doi:10.1103/PhysRev.80.790
  20. ^ Thompson, S. G.; Street, Jr., K.; Ghiorso, A.; Seaborg, G. T. (1950). "Element 98". Physical Review 78 (3). doi:10.1103/PhysRev.78.298.2
  21. ^ Street, K., Jr.; Thompson, S. G.; Seaborg, G. T. (1950). "Chemical Properties of Californium". Journal of the American Chemical Society 72 (10). doi:10.1021/ja01166a528
  22. ^ Seaborg, G. T. (1996). Adloff, J. P., ur. One Hundred Years after the Discovery of Radioactivity. Oldenbourg Wissenschaftsverlag. ISBN 978-3-486-64252-0.
  23. ^ a b c Weeks, Mary Elvira; Leichester, Henry M. (1968). "21: Modern Alchemy". Discovery of the Elements. Journal of Chemical Education. str. 848–850. ISBN 978-0-7661-3872-8.
  24. ^ a b c Heiserman, David L. (1992). Element 98: Californium. Exploring Chemical Elements and their Compounds. TAB Books. ISBN 978-0-8306-3018-9.
  25. ^ Diamond, H. et al. (1954). "Identification of Californium Isotopes 249, 250, 251, and 252 from Pile-Irradiated Plutonium". Physical Review 94 (4): 1083. doi:10.1103/PhysRev.94.1083
  26. ^ (decembar 1960) "Element 98 Prepared". Science News Letters 78 (26).
  27. ^ Emsley, John (2011). Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements (novo izdanje), New York, NY: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-960563-7
  28. ^ Emsley, John (2001). "Californium". Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-850340-8.
  29. ^ a b c ANL urednici (august 2005). Human Health Fact Sheet: Californium (PDF). Argonne National Laboratory.
  30. ^ Fields, P. R.; Studier, M.; Diamond, H.; Mech, J.; Inghram, M.; Pyle, G. et. al. (1956). "Transplutonium Elements in Thermonuclear Test Debris". Physical Review 102 (1): 180–182. doi:10.1103/PhysRev.102.180
  31. ^ Baade, W.; Burbidge, G. R.; Hoyle, F.; Burbidge, E. M.; Christy, R. F.; Fowler, W. A. (august 1956). "Supernovae and Californium 254". Publications of the Astronomical Society of the Pacific 68 (403): 296–300. Pristupljeno URL adresi dana 26.9.2012. doi:10.1086/126941
  32. ^ Conway, J. G.; Hulet, E.K.; Morrow, R.J. (1. februar 1962). "Emission Spectrum of Californium". Journal of the Optical Society of America 52. Pristupljeno URL adresi dana 26.9.2012.
  33. ^ Ruiz-Lapuente, P.; Canal, R.; Isern, J. (1996). Thermonuclear Supernovae. Springer Science+Business Media. ISBN 978-0-7923-4359-2.
  34. ^ a b Krebs, Robert (2006). The History and Use of our Earth's Chemical Elements: A Reference Guide. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-33438-2.
  35. ^ a b National Research Council (U.S.). Committee on Radiation Source Use and Replacement (2008). Radiation Source Use and Replacement: Abbreviated Version. National Academies Press. ISBN 978-0-309-11014-3.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: