Karl Friedrich Schinkel
Karl Friedrich Schinkel | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 13. mart 1781. |
| Smrt | 9. oktobar 1841 (60 godina) |
| Nacionalnost | Nijemac |
| Zanimanje | Arhitekt, urbanist |
Karl Friedrich Schinkel (13. marta 1781. - 9. oktobra 1841.) bio je pruski arhitekta, urbanist i slikar, koji je dizajnirao namještaj i scenografije. Schinkel je bio jedan od najistaknutijih arhitekata Njemačke i dizajnirao je neoklasične i neogotske građevine.[1] Njegove najpoznatije građevine nalaze se u Berlinu i okolini.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Schinkel je rođen u Neuruppinu, markgrofoviji Brandenburg. Kada mu je bilo šest godina, otac mu je umro u katastrofalnom požaru u Neuruppinu 1787. godine. Postao je student kod arhitekte Friedricha Gillyja (1772–1800) (njih dvojica su postali bliski prijatelji) i oca Davida Gillyja u Berlinu. Nakon povratka u Berlin s prvog putovanja u Italiju 1805. godine, počeo je zarađivati za život kao slikar. Kada je na umjetničkoj izložbi u Berlinu 1810. godine vidio sliku Lutalica iznad mora magle Caspara Davida Friedricha, odlučio je da nikada neće postići takvo majstorstvo u slikarstvu i okrenuo se arhitekturi. Rad na pozorišnoj sceni 1816. stvorio je izvanrednu kulisu za pojavu "Kraljice noći" u operi "Čarobna frula" Wolfganga Amadeusa Mocarta, koja se čak citira u modernim produkcijama ovog višegodišnjeg djela. Nakon Napoleonovog poraza, Schinkel je nadzirao prusku građevinsku komisiju. Na tom položaju nije bio odgovoran samo za preoblikovanje još uvijek relativno nespektakularnog grada Berlina u reprezentativni glavni grad Pruske, već je nadzirao i projekte na proširenim pruskim teritorijima od Rajne na zapadu do Königsberga na istoku, poput nove Crkve u Altstadtu.[2]
Od 1808. do 1817. Schinkel je obnovio i rekonstruirao Schloss Rosenau, Coburg, u gotskom preporodnom stilu. Također je obnovio i ruševine opatije Chorin.[3]
Stil[uredi | uredi izvor]
Schinkelov stil, u njegovom najproduktivnijem periodu, definiran je okretanjem ka antičkoj grčkoj, a ne imperijalnoj rimskoj arhitekturi, pokušajem da se odvrati od stila koji je bio povezan s nedavnim francuskim okupatorima. (Stoga je zapaženi zagovornik grčkog arhitektonskog preporoda.) Smatrao je da građevina, kako bi se izbjegla sterilnost i da ima dušu, mora sadržavati elemente poetike i prošlosti, te s njima voditi razgovor.[4][5]
Njegove najpoznatije sačuvane zgrade nalaze se u Berlinu i oko njega. Tu spadaju Neue Wache (1816. - 1818.), Pruski nacionalni spomenik oslobodilačkim ratovima (1818. - 1821.), Konzerthaus, Berlin (Schauspielhaus) (1819. - 1821.) u Gendarmenmarktu, koji je zamijenio ranije pozorište koje je uništeno u požaru 1817. godine, i Stari muzej na Muzejskom ostrvu (1823–1830). Također, izvršio je poboljšanja Palate prestolonasljednika (Kronprinzenpalais) i Schloss Charlottenburg. Schinkel je također bio odgovoran za uređenje interijera brojnih privatnih berlinskih rezidencija. Iako su same zgrade bile već dugo vremena uništene, dijelovi stubišta iz kuće Weydinger uspjeli su biti spašeni i ugrađeni u Nicolaihaus na Brüderstrasse i njegova formalna trpezarija u Palais am Festungsgraben.[2]
Između 1825–1827, sarađivao je s Carlom Theodorom Ottmerom na dizajniranju Pjevačke akademije u Berlinu. Od 1952. godine poznata je pod nazivom Pozorište Maksim Gorki.[6]
Kasnije se Schinkel potpuno udaljio od klasicizma, prigrlivši neogotiku u svom arhitektonskom djelu Friedrihske crkve (1824–1831). Schinkelova Berlinska akademija arhitekture (Bauakademie) (1832. - 1836.), njegova najinovativnija građevina, klonila se historicističkih konvencija i činilo se da ukazuje na put ka čistoj liniji "modernističke" arhitekture koja će u Njemačkoj postati istaknuta tek početkom 20. stoljeća. Schinkel je umro u Berlinu u provinciji Brandenburg.
Schinkel je zapažen podjednako zbog svog teorijskog rada i svojih arhitektonskih nacrta, kao i zbog relativno malo građevina koje su zapravo izvedene prema njegovim nacrtima. Neke od njegovih zasluga najbolje se pokazuju u njegovim neizvršenim planovima za transformaciju atinskog Akropolja u kraljevsku palatu za novu Kraljevinu Grčku i za podizanje palate Orianda na Krimu. Ovi i drugi dizajni mogu se proučavati u njegovom Sammlung architektonischer Entwürfe (1820–1837) i njegovom Werke der höheren Baukunst (1840–1842; 1845–1846). Dizajnirao je i poznatu medalju Gvozdenog krsta iz Pruske, a kasnije i Njemačke.
Nagađa se da je zbog teških političkih okolnosti - francuske okupacije i ovisnosti o pruskom kralju - i njegove relativno rane smrti, bio onemogućen da vidi eksplozivnu njemačku industrijalizaciju u drugoj polovini 19. stoljeća, nije bio u stanju da ispuni pravi potencijal koji pokazuju njegove skice.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Karl Friedrich Schinkel – Facts, information, pictures – Encyclopedia.com
- ^ a b Karl Friedrich Schinkel (1991). Michael Snodin (ured.). A Universal Man. Yale University Press. ISBN 978-0-300-05165-0.
- ^ Charles Quest-Ritson, "Coburg: Schloß Rosenau", in Gärten in Deutschland, p. 64 online (in njemački).
- ^ Guratzsch, Dankwart (13. 1. 2016). "Wie Bürger für die Schönheit ihrer Städte kämpfen". Welt Online. Pristupljeno 24. 5. 2016.
- ^ Peik, Susan M. (2001). Karl Friederich Schinkel: Aspects of His Work. Stuttgart/London: Axel Menges. str. 7. ISBN 978-3-930698-81-3.
- ^ Malgorzata Omilanowska DK Eyewitness Travel Guide: Berlin (20, p. 71, na Google Books