Karling

Ovo je bio istaknuti članak mjeseca.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Napomena: Karling ima bogatu terminologiju, koju je vrlo teško ili nemoguće adekvatno prevesti. U članku je prevedeno / prilagođeno što je moguće više termina.
Karling
Kadar s Kanadskog prvenstva 2005.
Najviša upravna organizacijaWCF
NadimakŠah na ledu
Karakteristike
KontaktNe
Broj članova timaČetiri
OpremaKamenovi, četke, cipele
Olimpijski sportPrvo takmičenje 1924. (rezultati retroaktivno proglašeni zvaničnima 2006);
Demonstracijski sport 1932, 1988. i 1992;
Zvanično uvršten 1998.

Karling (engleski: curling) jest sport koji se igra na ledenoj pisti po kojoj se gura posebno kamenje okruglastog oblika. Dvije ekipe takmiče se u guranju kamenja s jednog kraja piste na drugi, gdje je velika okrugla meta, iscrtana na ledu, s ciljem da imaju što više svog kamenja najbliže centru mete. Po koncepciji i cilju igre karling je sličan boćanju.

Na Zimskim olimpijskim igrama prvi se put pojavio 1924. kao demonstracijski sport, a zvanično je u program Igara uvršten 1998. Krovna organizacija jest Svjetska karlinška federacija (WFC) sa sjedištem u Perthu (Škotska). Okuplja 60 članica.

Karlingaš može učiniti da putanja kamena ne bude pravolinijska tako što blago zarotira kamen u trenutku ispuštanja. Na putanju dalje mogu utjecati dva čistača, koja prate kamen dok klizi niz pistu, čisteći led ispred kamena četkama. Čišćenje uzrokuje da se kamen manje vrti i smanjuje trenje koje usporava kamen. Veliki dio strategije i timskog rada otpada na izbor idealne putanje i pozicije kamena u svakoj pojedinoj situaciji, a vještine karlingaša određuju stepen do kojeg će kamen ostvariti željeni rezultat. To karlingu daje nadimak: šah na ledu.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Detalj iz reprodukcije Zimskog pejzaža sa zamkom za ptice (Bruegel stariji, 1565)

Dokazi da je karling postojao u Škotskoj početkom 16. stoljeća uključuju karlinški kamen s urezanom godinom "1511." otkriven (s još jednim, s urezanom "1551." godinom) kad je u Dunblaneu isušena stara bara.[2] Najstariji karlinški kamen i najstarija nogometna lopta na svijetu danas se čuvaju u istom muzeju u Stirlingu.[3] Prvi pisani izvor o takmičenju na ledu u kojem se koriste kamenovi potječe iz zapisâ opatije Paisley u Renfrewshireu iz februara 1541.[4] Dvije slike, Zimski pejzaž sa zamkom za ptice i Lovci u snijegu (obje iz 1565), autora Pietera Bruegela starijeg prikazuju flamanske seljake kako igraju karling, doduše, bez četki; Škotska i Niske zemlje imale su jake trgovinske i kulturne veze tokom ovog perioda, što je vidljivo i u historiji golfa.[5]

Karling u dvorcu Eglinton (Ayrshire, Škotska) 1860. godine.

Riječ curling prvi se put pojavila u štampanim materijalima 1620. u Perthu, u predgovoru i stihovima Henryja Adamsona.[6][7] U Škotskoj i regijama sa škotskim iseljenicima, kao što je jug Novog Zelanda, karling je bio (i još jest) poznat kao "hučeća igra" ("the roaring game") zbog zvuka koji kamenovi proizvode dok se kreću po šljunku (kapima vode kojom se prska pista).[8] Radna imenica curling tvori se od škotskog (i engleskog) glagola curl ("uvijati, kovrdžati"),[9] koji opisuje kretanje kamena.

Karling na jezeru u Dartmouthu (Nova Škotska) oko 1897.

Karlinški klub Kilsyth tvrdi da je prvi takav klub na svijetu; formalno je ustanovljen 1716. godine[10] i još je aktivan.[11] Kilsyth također tvrdi da je u njihovom mjestu najstariji namjenski napravljen "teren" za karling na svijetu, u Colziumu, u obliku niske brane, koja tvori plitki bazen dimenzija približno 100 × 250 m.

U ranoj historiji karlinga kamenovi su jednostavno bili kamenovi s ravnim dnom iz rijeka ili s pôljā, koji nisu imali dršku i varirali su s aspekta veličine, oblika i glatkoće.[12][13] Neki rani kamenovi imali su rupe za prste i palac, slično kugli u kuglanju.[14] Za razliku od današnjeg vremena, bacači su imali malo kontrole nad "uvijanjem" ili brzinom i oslanjali su se više na sreću nego na preciznost, vještinu i strategiju. Karling se često igrao na zaleđenim rijekama iako su namjenski rađenē bare kasnije napravljene u mnogim škotskim gradovima.[15] Naprimjer, škotski pjesnik David Gray opisao je karlingaše koji piju viski na Luggie Wateru u Kirkintillochu.[16][17]

Karling na jezeru Menteith (2010). Posljednji zvanični Grand Match održan je ovdje 1979. godine.[18]

Karling na otvorenom bio je vrlo popularan u Škotskoj između 16. i 19. stoljeća jer je klima osiguravala dobre uvjete leda svake zime. U Škotskoj je sjedište krovnog karlinškog tijela, Svjetske karlinške federacije, u Perthu, koja je nastala kao komitet Kraljevskog kaledonskog karlinškog kluba, matičnog kluba karlinga.

Danas je ovaj sport najčvršće etabliran u Kanadi, u koju su ga donijeli škotski emigranti. Kraljevski karlinški klub Montreal, najstariji sportski klub u Sjevernoj Americi koji je još aktivan,[19] osnovan je 1807. Prvi karlinški klub u Sjedinjenim Američkim Državama osnovan je 1830, a taj sport "uvezen" je u Švicarsku i Švedsku prije kraja 19. stoljeća, također zahvaljujući Škotima. Karling se danas igra svuda širom Evrope i proširio se u Brazil, Japan, Australiju, na Novi Zeland, u Kinu i Južnu Koreju.[20]

Na prvom svjetskom prvenstvu u karlingu takmičili su se samo muškarci i ono je poznato kao Scotch Cup, a održano je u Falkirku i Edinburghu 1959. Prvu titulu osvojio je kanadski tim iz Regine (glavnog grada Saskatchewana), predvođen kapitenom Erniejem Richardsonom.

Karling je jedan od prvih sportova koji su bili popularni među djevojkama i ženama.[21]

Karling na ZOI-ju[uredi | uredi izvor]

Karling na OI mladih 2012.
Glavni članak: Karling na Zimskim olimpijskim igrama
Piktogram za karling

U karlingu se dodjeljuju medalje na Zimskim olimpijskim igrama od 1998. Olimpijski program trenutno obuhvata muški i ženski, te turnir mješovitih parova (potonje takmičenje prvi je put održano 2018).[22]

U februaru 2002. Međunarodni olimpijski komitet retroaktivno je odlučio da će takmičenje u karlingu na Zimskim olimpijskim igrama 1924 (koje su se originalno zvale Semaine des Sports d'Hiver – Sedmica zimskih sportova) biti smatrano zvaničnim olimpijskim događajem i više se neće voditi kao demonstracijski događaj. Prema tome, prve olimpijske medalje u karlingu, koji se tada održavao na otvorenom, dodijeljene su na ZOI 1924: zlato je osvojila Velika Britanija, dva srebra otišla su u Švedsku, a bronza je pripala Francuskoj. Demonstracijski turnir održan je i tokom Zimskih olimpijskih igara 1932. između četiri tima iz Kanade i četiri iz SAD-a; Kanađani su pobijedili u 12 od 16 mečeva.[23][24]

Od 1998. Kanada dominira olimpijskim karlingom: muškarci su bili zlatni 2006, 2010. i 2014, te srebrni 1998. i 2002, a žene su trijumfirale 1998. i 2014, uz srebro 2010. i bronzu 2002. i 2006. Mješoviti par osvojio je zlatnu medalju 2018.

Oprema[uredi | uredi izvor]

Pista za karling. Kamenovi se moraju zaustaviti između linije prestupa (na dnu fotografije) i zadnje linije (iza krugova) i ne smiju dodirnuti ogradu, odnosno preći vanjsku liniju (sa strana) u bilo kojem trenutku dok se kreću.

Pista[uredi | uredi izvor]

Detalj piste za karling: krug od 12 stopa pokriva zadnju liniju

Igraća površina ili pista za karling definirana je pravilima Svjetske karlinške federacije.[25] To je pravougaona ledena površina, pažljivo pripremljena kako bi bila što je moguće ravnija, dužine 45–46 m i širine 4,4–5 m. Kraće granice piste zovu se zadnje table. Zbog izduženog oblika, može se postaviti nekoliko pista u istoj areni, omogućujući da se istovremeno igra više mečeva. Meta, kućica, smještena je na presjeku centralne linije, koja ide uzduž piste njenom sredinom, i linije nišana, nacrtane na udaljenosti 4,9 m od zadnje ploče i paralelno s njom. Te linije dijele kućicu na kvadrante. Kućica se sastoji od centralnog kruga (dugmeta) i tri koncentrična kruga, prečnika 4, 8 i 12 stopa, formiranih bojenjem ili postavljanjem obojene vinilske folije ispod leda, a koji se obično razlikuju po boji. Kamen mora dodirivati makar vanjski krug kako bi mogao biti osvojen bod; inače su krugovi tek vizualna pomoć za ciljanje i procjenjivanje toga koji je kamen bliži centru kućice. Dvije linije prestupa nacrtane su 11 m od zadnje ploče i paralelno s njom.

Odbojnici, koji igraču služe da se odgurne prilikom bacanja kamena, fiksirani su 3,7 m iza svakog dugmeta. Na pistama u dvorani obično su po dva odbojnika, obložena gumom, po jedan na oba kraja piste na centralnoj liniji, pri čemu unutrašnja ivica nije udaljena od centralne linije više od 76 mm, a prednja je ivica na liniji odbojnika. Također se može koristiti i jedan prijenosni odbojnik.

Led može biti prirodni, ali se obično koristi postrojenje za zamrzavanje, koje pumpa slani rastvor kroz brojne cijevi fiksirane po dužini na dnu plitkog spremnika s vodom. Većina karlinških klubova ima ledara, čiji je glavni zadatak da se brine za led. Na većim takmičenjima održavanje leda izuzetno je važno. Takva takmičenja, kao što je The Brier (Kanadsko prvenstvo za muškarce) ili druga nacionalna / međunarodna prvenstva, obično se održavaju u arenama koje predstavljaju izazov za ledara, koji mora stalno pratiti i prilagođavati led, ali i temperaturu i vlažnost zraka, kako bi osigurao adekvatnu igraću površinu. Uobičajeno je da svaka pista ima više ugrađenih senzora kako bi se pratila temperatura površine, uz sonde postavljene u odjeljku za sjedenje (radi praćenja vlažnosti zraka) i prostoriji s kompresorom (kako bi se pratili dopremanje slanog rastvora i povratne temperature). Temperatura površine leda održava se na vrijednosti približno −5 °C.[26]

Ključni dio pripreme igraće površine jest njeno prskanje kapljicama vode, koje pri smrzavanju formiraju kamenčiće / šljunak. Takva površina sliči kori naranče, a kamen se kreće po "pošljunčanom" ledu.[27] Kako se kamen kreće preko kamenčića, bilo kakva rotacija uzrokuje njegovo uvijanje prema unutra ili prema vani. Količina uvijanja (koja se obično naziva stope uvijanja) može se promijeniti tokom meča kako se kamenčići troše; ledar mora pratiti to i biti spreman očistiti i ponovo pošljunčati površinu prije svakog meča.[28]

Pista za karling, s dimenzijama u stopama (1' = 1 ft = 0,3 m).
CL: Centralna linija • HOL: Linija prestupa (hog line) • TL: Linija nišana (teeline) • BL: Zadnja linija (backline) • HA: Linija odbojnika s odbojnicima (hackline) • FGZ: Slobodna zona čuvara (free guard zone)

Kamen[uredi | uredi izvor]

Kamenovi za karling prave se od granita. Po pravilima Svjetske federacije, težina kamena mora biti između 17,24 i 19,96 kg, maksimalni obim 914,4 mm, a minimalna visina 114,3 mm.[25] Jedini dio kamena koji je u kontaktu s ledom zove se klizna površina, uski, ravni prsten, širok od 6,4 do 12,7 mm i prečnika približno 130 mm; ispupčene strane kamena sužavaju se prema prstenu, čija je unutrašnjost konkavna. Prijedlog za takvo dno prvi je dao J. S. Russell iz Toronta nekad nakon 1870. i kasnije ga je prihvatio škotski proizvođač kamenova Andrew Kay.[29]

Kamen za karling pravi se od granita
Stari tip kamena

Granit za kamenove dobija se s dvije lokacije: Ailsa Craiga, ostrva uz obalu Ayrshirea u Škotskoj, i kamenoloma Trefor u Velsu.

Ailsa Craig tradicionalni je izvor i tu se proizvode dva tipa granita, Blue Hone i Ailsa Craig Common Green. Blue Hone ima veoma nisku apsorpciju vode, što sprečava da voda koja se stalno nanovo smrzava erodira kamen.[30] Ailsa Craig Common Green slabijeg je kvaliteta od Blue Honea. U prošlosti se većina kamenova proizvodila od Blue Honea, ali ostrvo je danas rezervat prirode, pa je kamenolom ograničen ekološkim uvjetima koji isključuju upotrebu eksploziva.

Fabrika "Kays of Scotland" proizvodi kamenove za karling u Mauchlineu (Ayrshire) od 1851. i ima ekskluzivno pravo na granit s Ailsa Craiga, koje joj je dao markiz od Ailse, čija je porodica vlasnik tog ostrva od 1560. Prema popisu stanovništva iz 1881, Andrew Kay zapošljavao je 30 ljudi u svojoj fabrici kamenova.[31] Granit s Ailsa Craiga fabrika je posljednji put prikupila 2013, nakon 11 godina pauze; prikupljeno je 2.000 tona, dovoljno za predviđene narudžbe do najmanje 2020. godine. "Kays" je uključen u proizvodnju kamenova za ZOI od Chamonixa 1924. i ekskluzivni je proizvođač od Igara 2006.[32][33]

Granit Trefor dobija se iz kamenoloma u istoimenom selu na sjevernoj obali poluostrva Llŷna u Gwyneddu od 1850. Javlja se u ružičastoj, plavoj i sivoj nijansi.[34] Taj kamenolom dobavlja granit ekskluzivno za firmu "Canada Curling Stone Co.", koja proizvodi kamenove od 1992. i bila je njihov proizvođač za Zimske olimpijske igre 2002.

Ručka je pričvršćena vijkom koji prolazi vertikalno kroz rupu u centru kamena. Omogućuje da se kamen uhvati i zarotira pri otpuštanju; na adekvatno pripremljenom ledu rotacija će "uviti" putanju kamena u smjeru u kojem se okreće prednji kraj ručke, a naročito dok kamen usporava. Ručke se boje radi dodjele kamenova timovima, a na takmičenjima su najpopularnije boje crvena i žuta. Na takmičenjima može biti korištena elektronička ručka radi otkrivanja eventualnih prestupa; ona elektronički otkriva je li bacačeva ruka u kontaktu s ručkom u trenutku prelaska linije prestupa i signalizira prestup svjetlima na bazi ručke. Time se eliminira ljudska greška i potreba za sudijama na liniji prestupa. Elektronička ručka obavezna je na najvećim državnim i međunarodnim takmičenjima, ali svaka košta približno 650 američkih dolara, što je uglavnom preskupo za klupski nivo.

Četka[uredi | uredi izvor]

Četka za karling

Četka ili metla koristi se za čišćenje leda na putanji kamena (vidi Čišćenje), ali i kao pomoć u održavanju ravnoteže pri bacanju kamena.

Prije 1950-ih većina metli za karling proizvođena je od kukuruznih vlakana i bile su slične običnim, kućnim metlama. Godine 1958. Fern Marchessault iz Montréala obrnuo je kukuruzne slamke u centru metle. Taj tip metle nazvan je Blackjack.[35]

Metle izrađene od vještačkih vlakana, kao što je Rink Rat, također su postale uobičajene kasnije tokom tog perioda. Prije kraja 1960-ih korištene su škotske metle; uglavnom su ih koristili Škoti, ali i rekreativci i stariji karlingaši, kao zamjenu za kukuruzne, jer je tehnika bila lakša za savladavanje. Krajem '60-ih takmičari iz Calgaryja, kao što su John Mayer, Bruce Stewart i, kasnije, ekipe koje su se takmičile na svjetskim juniorskim prvenstvima koje je predvodio Paul Gowsell, dokazali su da bi četke mogle biti jednako efektivne (ili čak efektivnije) bez svih žuljeva koje su uzrokovale kukuruzne metle.[35] Tokom tog perioda bilo je mnogo rasprava u takmičarskim karlinškim krugovima o tome koja je alatka efektivnija: četka ili metla. Na kraju je "pobijedila" četka i većina karlingaša prebacila se na jeftinije i efikasnije četke. Danas su četke zamijenile tradicionalne kukuruzne metle na svim nivoima karlinga; sada se rijetko može vidjeti da neko redovno koristi kukuruznu metlu.

Četke mogu imati glave s vještačkim vlaknima, svinjskom ili konjskom dlakom. Moderne drške četki za karling obično su šuplje cijevi izrađene od stakloplastike ili ugljičnih vlakana umjesto klasičnih drški od punog drveta. Te šuplje drške lakše su i jače od drvenih drški i omogućuju brže četkanje te prijenos veće sile na glavu četke, sa smanjenim savijanjem osovine. Nove četke s "usmjerenim vlaknima", za koje su igrači bili zabrinuti da će promijeniti osnove sporta smanjivanjem nivoa potrebne vještine, optuživali su da igračima daju nepoštenu prednost.[36] Nove četke privremeno su zabranili Svjetska karlinška federacija i Kanadska karlinška asocijacija[37] za sezonu 2015/16. Nove četke omogućuju čistačima dosad neviđenu kontrolu nad smjerom u kojem se kamen kreće.[38]

Cipele[uredi | uredi izvor]

Cipele za karling i klizni đon

Cipele za karling slične su običnim sportskim cipelama izuzev toga što imaju različite đonove; klizna cipela ("klizač") obuva se na klizno stopalo, a druga, koja ima trenje ("držač"), na odbojno.

Klizna cipela dizajnirana je za klizanje i obično ima teflonski đon. Nosi je bacač prilikom bacanja kamena, kao i čistači ili kapiten kako bi klizali dok četkaju ili se brzo kretali s kraja na kraj piste. Nehrđajući čelik nekad je bio uobičajen materijal za đonove kliznih cipela, a dostupne su i one s "crvenom ciglom", s bočnim blokovima od PVC-a na đonu. Većina cipela ima kliznu površinu koja pokriva cio đon, ali kod nekih je ona samo na ivicama đona. Neke cipele imaju male klizače u obliku diska koje pokrivaju prste i petu ili samo prednji dio stopala, što omogućuje više fleksibilnosti kliznoj nozi za igrače koji su prilikom bacanja kamena u zgrčenom položaju.[39] Kad igrač ne baca, njegova klizna cipela može privremeno biti pretvorena u nekliznu navlačenjem "držača". Obične sportske cipele mogu biti pretvorene u klizne pomoću teflonske navlake ili lijepljenjem komada ljepljive trake direktno na đon ili preko komada kartona. Takvo rješenje obično odgovara rekreativcima ili početnicima.

Držač nosi bacač na odbojnoj nozi tokom bacanja i dizajniran je da "drži" led. Može imati normalni đon ili posebni sloj gume nanesen na nj tolike debljine da odgovara kliznoj cipeli. Prsti na držaču također mogu biti prevučeni slojem gume na gornjoj površini ili mogu imati "krilce" koje visi preko njih kako bi se smanjilo habanje na vrhu cipele s obzirom na to da se vuče po ledu iza bacača.

Ostalo[uredi | uredi izvor]

U ostalu opremu spadaju:

  • pantalone za karling, izrađene da budu rastegljive kako bi se olakšalo bacanje;
  • štoperica za mjerenje vremena za koje kamen pređe fiksnu udaljenost kako bi se izračunala njegova brzina; može biti zakačena ili na odjeću ili na četku;
  • rukavice za karling, kako bi ruke bile tople, ali i radi boljeg hvata na četki.

Opis igre[uredi | uredi izvor]

Na ZOI 2006. Mark Nichols iz Kanade baca kamen dok njegove kolege gledaju, spremni početi četkati. Nichols se koristi četkom kako bi održao ravnotežu pri bacanju.

Cilj igre jest postići bodove tako da se kamenovi dovedu bliže centru mete od protivničkih.[40] Igrači iz obje ekipe izmjenjuju se u bacanjima s drugog kraja piste. Runda je gotova kad svaka ekipa baci svih osam svojih kamenova (ukupno 16). Ako je rezultat na kraju meča izjednačen, igra se onoliko rundi koliko je potrebno da neko pobijedi. Pobjednik je ekipa s većim brojem bodova nakon što se odigraju sve runde (vidi Bodovanje ispod). Meč se može predati ako ekipa smatra da ne može dostići protivničku.

Međunarodni takmičarski mečevi generalno se igraju u deset rundi, pa se tako igra i na većini nacionalnih prvenstava s kojih se šalju predstavnici na svjetska prvenstva ili Olimpijske igre. Međutim, postoji pokret na World Curling Touru koji zastupa ideju da mečevi budu u osam rundi.[41] Na većini takmičenja u okviru te turneje mečevi se igraju u osam rundi, kao i većina rekreativnih mečeva.

Na međunarodnim takmičenjima svaka strana ima 73 minute da kompletira sva bacanja. Svakoj ekipi također su dozvoljeni dvominutni tajm-auti po meču u deset rundi. Ako je potrebno igrati dodatnu rundu, svaka ekipa ima deset minuta igraćeg vremena da kompletira bacanja i dodatni jednominutni tajm-out po svakoj dodatnoj rundi. Međutim, sistem "vremena za razmišljanje", u kojem se vrijeme ekipe koja baca zaustavlja čim kamen pređe liniju nišana tokom bacanja, postaje sve popularniji, naročito u Kanadi. U njemu svaka ekipa ima 38 minuta u deset rundi, ili 30 minuta u osam rundi, da donese strateške i taktičke odluke, uz četiri i po minute za eventualnu dodatnu rundu.[42] Uveden je nakon što se uvidjelo da su ekipe koje igraju agresivno (koristeći ubacivanja i druga sporija bacanja kod kojih je kamenu potrebno više vremena dok se ne zaustavi) u suštini kažnjene u smislu dostupnog vremena u poređenju s ekipama koje prvenstveno koriste izbijanja, za koja je potrebno daleko manje vremena po bacanju.

Bacanje[uredi | uredi izvor]

Proces klizanja kamena niz pistu poznat je kao bacanje.

Kapiten ekipe ili skip obično određuje zahtijevanu jačinu, rotaciju i smjer kamena. Na njih utječe taktika u datom trenutku u meču, što može uključivati izbijanje, blokiranje ili uguravanje drugog kamena.

  • Jačina se odnosi na brzinu kamena, koja više zavisi od kretanja noge prilikom bacanja nego od pokreta ruke.
  • Rotacija ili uvijanje jest rotiranje kamena, što mu daje zakrivljenu putanju.
  • Smjer je pravac bacanja, nevezano za efekt rotacije.

Kapiten može komunicirati vezano za jačinu, rotaciju, smjer i ostalu taktiku glasom ili udarcima četkom po ledu. U slučaju izbijanja, postavljanja čuvara ili uguravanja kapiten će ukazati na uključene kamenove.

Prije bacanja obično se obriše klizna površina kamena i četkom očisti njegova planirana putanja, ako je potrebno, jer bilo kakva prljavština na kamenu ili pisti može promijeniti putanju kamena i upropastiti bacanje.

Igrači se moraju odgurnuti od odbojnika da bace kamen; 95% odbojnika koji se koriste širom svijeta jesu odbojnici "Marco", koje je u 1980-ima izumio Marco Ferraro.[43]
Karling na Stormont Lochu.[44] Kamen se baca sa željezne ploče[45] umjesto s odbojnika koji se koriste u dvoranama.

Bacač baca s odbojnika. Drugi igrač, obično kapiten, stoji iza dugmeta da odredi taktiku, jačinu, rotaciju i smjer, a preostala dva mogu čistiti led ispred kamena kako bi utjecali na njegovu putanju (vidi Čišćenje ispod). Igrači, izuzev kapitena, smjenjuju se u bacanju i čišćenju; kad jedan igrač (npr., prvi) baca, oni koji ne bacaju (drugi i treći) čiste. Kad kapiten baca, njegovu ulogu preuzima treći ili vicekapiten.

Bacačeva neklizna cipela u kontaktu je s jednim od odbojnika; igrači koji bacaju desnom rukom stavljaju desno stopalo na lijevi odbojnik, a ljevaci obratno. Bacač, sada na odbojniku, poravnava tijelo tako da bude pod pravim uglom u odnosu na kapitenovu četku na drugom kraju piste.

Kamen se smješta ispred stopala koje je sada na odbojniku. Dižući se blago s odbojnika, bacač povlači kamen unazad (neki stariji igrači mogu zapravo podići kamen prilikom tog pokreta unazad), a zatim se odguruje s odbojnika gurajući kamen naprijed dok klizna noga ide ispred neklizne, koja se vuče po ledu iza. Potisak od tog pokreta određuje brzinu, a time i udaljenost koju će kamen preći. Iako to nije obavezno, većina igrača otpušta kamen otklizavajući s odbojnika. Ravnoteža se može održavati pomoću četke, čija je glava na ledu tako da može klizati. Pritom je moguće i držati "zmijski pogled" na meti, kako predlaže jedan stariji autor.[46]

Postoje dva tipa bacanja, obično bacanje pri kojem je cijelo klizno stopalo u kontaktu s ledom, i tzv. Manitoba tuck, pri kojem bacač kliza samo na prednjem dijelu stopala.[47] Kamen se otpušta kad se bacač približi liniji prestupa. Tada se kamenu zadaje i rotacija blagim okretanjem ručke u smjeru kazaljke na satu ili suprotnom od toga s položaja na otprilike "dva sata" ili "deset sati" na položaj "12 sati" pri otpuštanju. Tipičan tempo rotiranja kamena jest dvije i po rotacije prije nego što se zaustavi.

Kamen mora biti otpušten prije nego što njegov prednji rub pređe bližu liniju prestupa, a mora preći dalju liniju prestupa ili se izbacuje iz igre; izuzetak je ako se kamen ne zaustavi iza dalje linije prestupa nakon što se odbije od kamena koji je odmah iza nje. Pravilo za otpuštanje rijetko se primjenjuje na klupskom nivou osim ako se sumnja u namjerno kršenje. Međutim, na velikim takmičenjima ono se striktno primjenjuje; senzor u ručki signalizirat će je li kamen propisno bačen (zeleno svjetlo) ili nije (crveno svjetlo). U potonjem slučaju kamen se odmah izbacuje iz igre, tj. ne čeka se da se zaustavi.

Čišćenje[uredi | uredi izvor]

Kapiten Švedske pridružuje se čišćenju na ZOI 2010. u Vancouveru

Nakon što je kamen otpušten, na njegovu putanju i dalje mogu utjecati dva čistača po kapitenovim instrukcijama. Čišćenje se obavlja iz nekoliko razloga: da se smanji trenje ispod kamena, kao i količina uvijanja putanje, te da se očisti bilo kakva nečistoća na putanji kamena.[48] Putanja se više uvija kako kamen usporava, tako da čišćenje u početnoj fazi kretanja obično povećava dužinu putanje, ali i ispravlja samu putanju, a čišćenje nakon što je uspostavljeno kretanje ustranu može povećati dužinu tog kretanja. Pri čišćenju, pritisak i brzina četkanja ključni su za blago povećanje sloja vlage koji se stvara ispod kamena.

Jedan od osnovnih tehničkih aspekata karlinga jest znati kada čistiti. Kad se led ispred kamena čisti, kamen obično ide dalje i pravije. U nekim situacijama, jedna od dvije promjene u putanji nije poželjna. Naprimjer, kamen se može kretati prebrzo, ali zahtijeva čišćenje da se izbjegne sudar s kamenom čuvarom. Ekipa mora odlučiti šta je bolje: proći pokraj čuvara, ali otići predaleko, ili pogoditi čuvara.

Većinu vikanja karakterističnog za meč u karlingu čine kapitenove upute vezane za pravac bacanja te uzvici čistača u vezi s brzinom kamena. Kapiten procjenjuje putanju kamena i poziva čistače da čiste koliko je potrebno da se održi željena linija. S druge strane, čistači su sami odgovorni za prosuđivanje brzine kamena, osiguravajući da je dužina putanje korektna i javljajući kapitenu o brzini kamena. Neke ekipe koriste se štopericom, mjereći vrijeme od zadnje linije do najbliže linije prestupa kao pomoć pri čišćenju. Mnoge ekipe primjenjuju brojčani sistem u komunikaciji o tome u kojoj će se od deset igraćih zona kamen vjerovatno zaustaviti.

Čistači su obično na suprotnim stranama u odnosu na putanju kamena (tj. jedan s jedne, drugi s druge njene strane) iako, u zavisnosti od toga koja je čistačeva jača strana, to ne mora uvijek biti slučaj. Brzina i pritisak ključni su pri čišćenju. Prilikom držanja četke jedna ruka trebala bi biti na trećini dužine drške od vrha, a druga na istom razmaku od glave četke. Ugao pod kojim četka dodiruje led trebao bi biti takav da omogućuje primjenu najveće moguće sile na led. Tačna količina pritiska može varirati od relativno blagog četkanja ("samo čistim" – kako bi se osiguralo da nečistoća ne promijeni putanju) do ribanja s maksimalnim pritiskom.

Čišćenje je dozvoljeno bilo gdje na pisti do linije nišana sve dok je riječ o kamenovima date ekipe. Kad prednji rub kamena pređe liniju nišana, samo jedan igrač može čistiti. Dodatno, kad kamen pređe liniju nišana, jednom igraču iz protivničke ekipe dozvoljeno je čistiti. To je jedini slučaj u kojem član jedne ekipe može čistiti ispred kamena druge ekipe. Po međunarodnim pravilima, taj igrač mora biti kapiten, ili, ako kapiten baca, onda čistač mora biti treći.

Prženje kamena[uredi | uredi izvor]

Igrači povremeno mogu slučajno dodirnuti kamen koji je u igri četkom ili dijelom tijela. To se često naziva prženje kamena. Od igrača koji tako dodirnu kamen očekuje se da sami to prijave, kao znak sportskog bontona. Dodirivanje kamena koji miruje kad nijedan drugi nije u pokretu (tj. kad bacanje nije u toku) nije prekršaj (osim ako se kamen koji miruje dodirne na takav način da mu se promijeni pozicija) i uobičajeno je da kapiten ukaže na kamen koji treba izbaciti.

Kad se dodirne kamen koji je u pokretu, rješenja ima više:[25][49] kamenovi se mogu ostaviti na pozicijama na kojima završe nakon dodira (tj. protivnička ekipa može ignorisati dodirivanje), postaviti na mjesta na kojima bi bili da se nije dogodio dodir ili se mogu ukloniti iz igre. U ligaškim mečevima bez sudija kapiten ekipe koja nije napravila prekršaj ima posljednju riječ o tome gdje će kamenovi biti pozicionirani nakon prekršaja.

Vrste bacanja[uredi | uredi izvor]

Dva načina da posljednji kamen završi u dugmetu: ubacivanje na lijevoj strani slike (za bacača dešnjaka) i "hit-and-roll" ("pogodak i kotrljanje") na desnoj strani slike

Mnoge vrste bacanja koriste se da bi se kamenovi pažljivo smjestili iz strateških ili taktičkih razloga, a sve spadaju u tri osnovne kategorije:

  • Čuvari – bacaju se ispred kućice u slobodnu zonu čuvara, obično da bi se zaštitio udarni kamen (kamen najbliži dugmetu u datom trenutku) ili da se oteža bacanje protivničkoj ekipi; u čuvare spadaju centralni (na centralnoj liniji) i ugaoni (lijevo ili desno od centralne linije); vidi Slobodna zona čuvara ispod;
  • Ubacivanja – njima je cilj da kamen dođe u kućicu; jedna od podvrsta jest naslanjanje ili smrzavanje (pogoditi kamen tako da se ne pomakne, a da se opet dodiruju);
  • Izbijanja – njihov je cilj uklanjanje kamen(ov)a iz igre, a uključuju guljenje (najjače bacanje, kojim se izbacuje i protivnički i vlastiti kamen), pogodak i kotrljanje te dvostruko izbijanje.

Slobodna zona čuvara[uredi | uredi izvor]

Dok ne bude bačeno pet kamenova (tri od ekipe bez čekića i dva od ekipe sa čekićem), kamenovi u slobodnoj zoni čuvara (oni u području između linije prestupa i linije nišana, ne računajući kućicu) ne smiju biti uklonjeni protivničkim kamenovima iako mogu biti pomjerani dok god ne budu izbačeni iz igre. Oni su poznati kao čuvari. Ako čuvar bude uklonjen pod ovim pravilom, vraća se na mjesto na kojem je bio prije bacanja kojim je izbačen, a protivnički kamen izbacuje se iz igre i ne može biti ponovo upotrijebljen u datoj rundi. Ovo pravilo poznato je kao pravilo pet kamenova ili pravilo slobodne zone čuvara (njegove prethodne verzije ograničavale su uklanjanje čuvara iz igre samo nakon tri, odnosno četiri bačena kamena).

Ovo pravilo, uvedeno u karling relativno nedavno, dodano je kao odgovor na strategiju "guljenja" protivničkih čuvara (njihovog izbacivanja iz igre pod uglom koji uzrokuje da i vlastiti kamen ode van igre, ostavljajući praznu pistu). Ekipa koja je u vodstvu često bi primjenjivala ovu strategiju tokom meča. Izbacivanjem svih kamenova protivnici su u najboljem slučaju mogli osvojiti jedan bod (ako imaju čekić; vidi sljedeću sekciju). Alternativno, ekipa sa čekićem mogla je guliti kamen za kamenom, čuvajući prednost posljednjeg bacanja za drugu rundu. Ova strategija razvijena je (uglavnom u Kanadi) nakon što su se ledari izvještili u pravljenju predvidljive površine leda, a uvođenje četki omogućavalo je veću kontrolu nad kamenom. Iako je ova strategija razumna, ona rezultira mečevima bez uzbuđenja. Posmatrači su u to vrijeme primijetili da bi, ako bi se dvije ekipe podjednako dobre u "guljenju" sastale na dobrom ledu, ishod meča bio poznat već nakon bacanja novčića za to ko će imati čekić na početku meča. Mnogu ljubitelji karlinga smatrali su da je The Brier 1990. bio dosadan za gledanje zbog čestog guljenja, a brzo uvođenje slobodne zone čuvara sljedeće godine bilo je odraz toga koliko je taj aspekt igre postao omražen.

Slobodna zona čuvara prvobitno je nazvana Modificirano Monktonsko pravilo i razvijena je prema prijedlogu Russa Howarda za turnir "Moncton 100" (s najvećom nagradom na turnirima ikad dotad) u Monctonu (Novi Brunswick) u januaru 1990. Prema "Howardovom pravilu" (kasnije poznatom kao Monktonsko), korištenom na turnirima i zasnovanom na trening-praksi koju je primjenjivala njegova ekipa, prva četiri bačena kamena nisu se smjela uklanjati bez obzira na to gdje su bila u bilo kojem trenutku tokom runde. Ova metoda igre promijenjena je ograničavanjem područja u kojem je kamen zaštićen samo na slobodnu zonu čuvara za prva četiri bačena kamena i nedugo potom usvojena na međunarodnim takmičenjima kao "slobodna zona čuvara za četiri kamena". U Kanadi su se nastavili pridržavati tradicionalnih pravila dok u sezoni 1993/94. nije uvedeno pravilo slobodne zone čuvara za tri kamena. Nakon nekoliko godina primjene pravila tri kamena na kanadskim prvenstvima, a potom prilagođavanja pobjedničkih ekipa na pravilo četiri kamena na svjetskim prvenstvima, Kanadski karlinški savez usvojio je slobodnu zonu čuvara za četiri kamena u sezoni 2002/03.

Jedna od strategija koju su karlingaši osmislili kao odgovor na slobodnu zonu čuvara (Kevin Martin iz Alberte jedan je od najboljih primjera) jest "kuckanje", u kojoj se čuvar pokušava kucnuti ustranu dovoljno daleko da ga je teško ili nemoguće koristiti, ali da i dalje ostane u igri, dok vlastiti kamen odlazi van igre. Efekt je funkcionalno identičan guljenju čuvara, ali je bacanje znatno teže jer se čuvar, ako bude pogođen prejako i izbačen iz igre, vraća na mjesto na kojem je i bio, a ako ne bude pogođen dovoljno jako, i dalje može biti taktički koristan protivničkoj ekipi. Također je veća šansa da se čuvar potpuno promaši jer je za ovo bacanje potrebna veća preciznost. Zbog njegovog stepena težine, obično ga pokušavaju izvesti samo najbolje ekipe i ono ne dominira igrom kao što je to nekad radilo guljenje. Steve Gould iz Manitobe popularizirao je kuckanje kamena po "licu". To je lakše izvesti jer se na ciljani kamen prenosi manje brzine, povećavajući tako šansu da ostane u igri čak i ako bude pogođen veći dio njega.

Budući da je kuckanje smanjilo efektivnost pravila četiri kamena, na turnirima iz serije Grand Slam usvojeno je pravilo pet kamenova 2014.[50] Tri godine kasnije to pravilo prihvatila je i Svjetska karlinška federacija i njene zemlje članice za zvanične mečeve, počevši od sezone 2018/19.[51][52]

Čekić[uredi | uredi izvor]

Prednost posljednjeg bacanja / kamena u rundi zove se čekić. Prije meča ekipe obično odrede ko će imati čekić u prvoj rundi bilo bacanjem novčića, bacanjem kamena (predstavnici ekipa bacaju po jedan kamen, pa čiji bude bliži centru kućice, ta ekipa dobija čekić), ili, naročito na turnirima poput olimpijskih, poređenjem omjera pobjeda i poraza datih ekipa. U svim sljedećim rundama čekić dobija ekipa koja u prethodnoj rundi nije osvojila bod. Ako nijedna ekipa ne osvoji bod (prazna runda), čekić ostaje kod ekipe koja ga je tad i imala. Naravno, lakše je osvojiti bodove sa čekićem nego bez njega; na turnirima, ekipa koja ima čekić generalno pokušava osvojiti dva boda ili više. Ako je moguće osvojiti samo jedan, kapiten često namjerno izbjegne da ga ekipa osvoji kako bi sačuvala čekić za sljedeću rundu. Osvajanje bodova bez čekića obično se naziva krađom i mnogo je teže izvodljivo.

Strategija[uredi | uredi izvor]

Dijagram igraće zone, s prikazanom zonom od četiri stope, čuvarom ugla i centralnim čuvarom

Karling je igra strategije, taktike i vještine. Strategija zavisi od vještine ekipe, vještine protivničke ekipe, uvjeta leda, trenutnog rezultata, broja preostalih rundi i od toga ima li ekipa čekić ili nema. Ekipa može igrati agresivno ili defanzivno. Agresivni pristup rezultira velikim brojem kamenova u igri i pritom se većinom koriste ubacivanja; to čini meč uzbudljivim i vrlo je riskantno, ali nagrada može biti vrlo velika. Defanzivnu igru karakteriziraju brojna izbijanja, što sprečava da u igri bude mnogo kamenova; to je manje uzbudljivo i manje riskantno. Ekipa koja je vješta u ubacivanjima obično odabira agresivnu igru, dok ekipa koja je vješta u izbijanjima odabira defanzivnu.

Ako ekipa nema čekić u datoj rundi, pokušat će "začepiti" zonu od četiri stope u kućici kako bi protivničkoj ekipi onemogućila pristup dugmetu. To se može učiniti bacanjem čuvara ispred kućice na centralnu liniju, koji se kasnije mogu ugurati u kućicu ili se kamen može ubaciti oko njih. Ako ekipa ima čekić, pokušat će održati zonu od četiri stope slobodnom tako da uvijek ima pristup dugmetu. Ekipa sa čekićem može baciti čuvara ugla kao svoj prvi kamen, tako da bude ispred kućice, ali van zone od četiri stope kako bi koristila slobodnu zonu čuvara. Čuvari ugla ključni su za ekipu u nastojanju da ostvari dva boda u rundi jer kasnije može ubaciti kamen(ove) oko njih ili pogoditi protivnički kamen tako da se vlastiti nakon kontakta otkotrlja iza njih, otežavajući pokušaj protivničke ekipe da ga ukloni.

Idealno, strategija za ekipu sa čekićem jest da ostvari dva ili više bodova u rundi. Osvajanje jednog boda često je protraćena prilika jer ekipa tada gubi prednost posljednjeg kamena u sljedećoj rundi. Ako ekipa ne može osvojiti dva boda, često će pokušati ići na "praznu rundu" uklanjajući bilo koje preostale protivničke kamenove ili, ako nema protivničkih kamenova, samo bacajući kamen kroz kućicu tako da niko ne osvoji bodove, a ekipa sa čekićem može ponovo pokušati osvojiti dva ili više bodova u sljedećoj rundi. Generalno, ekipi bez čekića cilj je ili da natjera ekipu sa čekićem da ostvari samo jedan bod (tako da dobije čekić nazad) ili da "ukrade" rundu, tj. da sama osvoji bod ili više.[53]

Općenito, što ekipa ima veće vodstvo, to bi trebala igrati defanzivnije. Izbacujući sve kamenove protivničke ekipe, ne ostavlja joj priliku da osvoji više bodova, braneći tako vodstvo. Ako je ekipa u udobnom vodstvu, ostavljanje vlastitih kamenova u igri također može biti opasno. Protivnička ekipa može ubaciti svoje kamenove oko njih, a kamenovi u kućici mogu se ugurati (ako su ispred linije nišana) ili zamrznuti (ako su iza linije nišana). Zamrznut kamen teško je ukloniti zato što je "zamrznut" uz protivnički kamen, tj. ispred je njega i dodiruje ga. U tom slučaju ekipa će pribjeći "guljenju".

Predaja meča[uredi | uredi izvor]

Nije neobično, na bilo kojem nivou, da ekipa koja gubi okonča meč prije nego što sve runde budu odigrane ako vjeruje da više nema realne šanse za pobjedu. Takmičarski mečevi završavaju u trenutku kad ekipa koja gubi "ostane bez kamenova", tj. kad joj ostane manje kamenova u igri i dostupnih za igru od broja bodova koji su joj potrebni da izjednači rezultat.

Rješavanje sporova[uredi | uredi izvor]

Mjerenje kojim se utvrđuje koji je kamen bliži centru kućice

Većina odluka u vezi s pravilima prepuštena je kapitenima iako na zvaničnim turnirima odluke mogu donijeti sudije. Međutim, sve sporove o rezultatu rješavaju vicekapiteni. Nijedan igrač osim oba vicekapitena ne bi trebao biti u kućici kad se određuje rezultat. Na turnirima, najčešća okolnost u kojoj odluku mora donijeti neko drugi jest ona kad se vicekapiteni ne uspiju složiti o tome koji je kamen najbliži centru kućice. Nezavisni sudija (na kanadskim i svjetskim prvenstvima zove se supervizor) tada mjeri udaljenosti pomoću posebno dizajnirane sprave čiji se jedan kraj stavlja tačno u centar kućice. Kad nisu dostupne nezavisne sudije, udaljenosti mjere vicekapiteni.

Bodovanje[uredi | uredi izvor]

Tipična ploča za rezultat korištena u klubovima, na kojoj se primjenjuje drugačija metoda zapisivanja od one koja se vidi na televiziji

Ekipa s više bodova nakon svih rundi pobjednik je meča. Bodovi se dodjeljuju po završetku svake runde na sljedeći način: kad svaka ekipa baci svojih osam kamenova, ona čiji je kamen najbliži centru kućice dobija tu rundu; tada joj se dodjeljuje bod za svaki kamen koji je bliži centru kućice od najbližeg protivničkog.

Samo se kamenovi koji su u kućici uzimaju u obzir. Kamen je u kućici ako je unutar zone od četiri stope (3,7 m) ili ako bilo koji dio njegovog ruba prekriva rub kruga. Budući da je dno kamena zaobljeno, kamen koji je jedva u kućici zapravo neće imati stvarni kontakt s krugom, koji prolazi ispod zaobljenog ruba kamena, ali se i dalje računa. Ovakva kamen poznat je kao grizač.

Golim okom možda se neće vidjeti koji je od dva kamena bliži centru, ili "grize" li kamen krug ili ne. Postoje specijalizirane sprave da se to utvrdi, ali se ne mogu upotrijebiti sve dok runda ne bude završena. Stoga, ekipa tokom runde može donijeti strateške odluke zasnovane na pretpostavci o poziciji kamena za koju se ispostavi da je bila pogrešna.

Rezultat se bilježi na semaforu, a postoje dvije vrste: bejzbolski i klupski.

Bejzbolski semafor osmišljen je za televizijske prijenose mečeva radi gledalaca koji nisu upoznati s klupskim. Runde su obilježene kolonama s brojevima od 1 do 10 (ili 11 zbog mogućnosti dodatne runde da se dobije pobjednik), uz dodatnu kolonu za ukupni rezultat. Ispod toga su dva reda, po jedan za svaku ekipu, u kojima se prikazuje rezultat date ekipe u datoj rundi i ukupni rezultat krajnje desno.

Klupski semafor tradicionalan je i koristi se u većini karlinških klubova. Bilježenje rezultata na njemu zahtijeva samo upotrebu (do) 11 kartica s brojevima, dok kod bejzbolskog može biti potreban nepoznat broj primjeraka kartica s istim brojem (to se naročito odnosi na kartice s malim brojevima, kao što je 1). Numerirani centralni red predstavlja sve moguće akumulirane rezultate, a brojevi u redovima za timove označavaju runde u kojima je data ekipa ostvarila dati akumulirani rezultat. Ako crvena ekipa osvoji tri boda u prvoj rundi, onda se 1 (označujući prvu rundu) stavlja pored broja 3 u crvenom redu. Ako osvoji još dva boda u drugoj rundi, onda će 2 biti stavljeno pored 5 u crvenom redu, označavajući da crvena ekipa ima ukupno pet bodova (3 + 2). Ovaj semafor funkcionira zato što samo jedna ekipa može osvojiti bod(ove) u jednoj rundi. Međutim, može nastati izvjesna konfuzija ako nijedna ekipa ne osvoji bod(ove) u rundi. Broj praznih rundi obično se prikazuje u krajnjoj desnoj koloni u redu za ekipu koja ima čekić ili na posebnom mjestu predviđenom za prazne runde.

Sljedeći primjer ilustrira razliku između dva semafora. Prikazan je rezultat muškog finala na ZOI 2006.

Bejzbolski semafor
Ekipa 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Ukupno
Kanada 0 2 1 1 0 6 0 0 x x 10
Finska 2 0 0 0 1 0 0 1 x x 4
Klupski semafor
Kanada 2 3 4 6
Bodovi 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 Prazne runde
Finska 1 5 8 7

Osam bodova – kada se svih osam kamenova jedne ekipe računa – najveći je mogući rezultat u rundi i zove se "osmica" ili "snješko". Osvajanje osam bodova protiv relativno kompetitivne ekipe vrlo je teško i smatra se ekvivalentnim tome kad bacač ostvari savršenu igru u bejzbolu. Vjerovatno najpoznatiji primjer "osmice" dogodio se na Players' Championshipsu 2006. Buduća (2007) svjetska prvakinja Kelly Scott osvojila je osam bodova u jednom od mečeva protiv osvajačice bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. Cathy King.[54][55]

Karlinška kultura[uredi | uredi izvor]

Karlingaši (George Harvey, 1835)
Karling – škotska igra, u Central Parku (John George Brown, 1862)
Karling u Carsebrecku (Charles Martin Hardie, 1899)

Na takmičenjima se ekipe obično zovu po kapitenima (npr., Ekipa Martin, po kapitenu Kevinu Martinu). Igrači u amaterskim ligama mogu (i čine to) kreativno nazvati svoje ekipe, ali na takmičenjima će zvanična ekipa imati standardno ime.

Na najvećim takmičenjima obično igraju potpuno muške ili potpuno ženske ekipe. Kad se ekipa sastoji od dva muškarca i dvije žene, to je poznato kao mješoviti karling. Mnogo godina, zbog nepostojanja mješovitih takmičenja na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, državna prvenstva (od kojih je najistaknutije Kanadsko prvenstvo u mješovitom karlingu) bila su najveća mješovita takmičenja. Međutim, 2005. ustanovljeno je Evropsko prvenstvo u mješovitom karlingu, a 2008. Svjetsko prvenstvo u karlingu za mješovite parove. Godine 2015. Evropsko prvenstvo zamijenjeno je Svjetskim. Mješovito takmičenje prvi je put održano na olimpijskom nivou u Pyeongchangu 2018. iako su se takmičili parovi, a ne četveročlane ekipe.

Na karlinškim takmičenjima može biti primjenjivan Schenkelov sistem za određivanje učesnika u mečevima.

Karling se igra u mnogim državama, uključujući Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo (naročito Škotsku), Sjedinjene Američke Države, Norvešku, Švedsku, Švicarsku, Dansku, Finsku i Japan, a sve od njih takmiče se na svjetskim prvenstvima.

Karling su na svojim djelima prikazali mnogi umjetnici, kao što su George Harvey,[56][57] John Levack,[58] Holandska škola,[59] Charles Martin Hardie,[60] John Elliot Maguire,[61] John McGhie[62] i John George Brown.[63]

Ovaj sport naročito je popularan u Kanadi. Poboljšanja u pravljenju leda i promjene pravilâ kako bi se povećao broj bodova i promovirala složena strategija dodatno su povećali popularnost karlinga u Kanadi i veliki broj televizijske publike prati prijenose godišnjih takmičenja, pogotovo državna prvenstva za muškarce i žene te svjetska prvenstva u obje konkurencije.

Uprkos tome što Manitoba nema veliki broj stanovnika (peta je od deset kanadskih pokrajina po tome), ekipe iz nje osvojile su The Brier više puta od ekipa iz bilo koje druge pokrajine. Na državnim prvenstvima za muškarce i žene nastupaju prvaci pokrajina i teritorija, a na svjetska idu državni prvaci.

Karling je pokrajinski sport Saskatchewana. Ernie Richardson (koji je iz te pokrajine) i njegova porodična ekipa dominirali su kanadskim i međunarodnim karlingom krajem 1950-ih i početkom 1960-ih, a njega smatraju najboljim karlingašem svih vremena.[64] Sandra Schmirler vodila je svoju ekipu do prve zlatne medalje ikad u ženskom karlingu na ZOI 1998. Kad je dvije godine kasnije umrla od raka, više od 15.000 ljudi prisustvovalo je njenoj sahrani, koja je prenošena i na državnoj televiziji.

Sportski duh i fer-plej[uredi | uredi izvor]

Više nego u ostalim ekipnim sportovima, sportski duh i fer-plej, koji se često nazivaju "duhom karlinga", sastavni su dio igre. U duhu je karlinga da ekipe čestitaju protivnicima na dobrom bacanju, snažnom četkanju ili spektakularnoj formi. Možda najvažnije, on nalaže da se protivničke greške, promašaji ili gafovi nikad ne proprate glasnim radovanjem (za razliku od većine ekipnih sportova), kao i da se vlastiti dobri potezi ne proslavljaju mimo skromnog priznanja, poput klimanja glavom, "kuckanja" šakama ili "palcem gore". Članovi pobjedničke ekipe, ipak, mogu razmijeniti skromne čestitke nakon meča. Proslava na ledu obično je rezervirana za pobjednike nekog velikog takmičenja nakon finala. Potpuno je neprihvatljivo pokušati izbaciti protivnike iz takta negativnim komentarima, odvraćanjem pažnje ili zadirkivanjem.[65]

Meč tradicionalno počinje rukovanjem članova ekipa i riječima "Dobro karlinganje" ili "Prijatnu igru". U nekim područjima također je tradicionalno da pobjednička ekipa časti poraženu pićem nakon meča.[66] Čak i na turnirima najvišeg ranga od igrača se očekuje da sami jave kad naprave faul.

Nije neobično da ekipa preda meč u trenutku kad vjeruje da više nema nikakve nade da može pobijediti. Priznanje poraza smatra se časnim činom i ne nosi stigmu povezanu s odustajanjem od borbe, a omogućuje i bolju socijalizaciju. Prilikom predaje članovi poražene ekipe pružaju ruke protivnicima, a zatim se obično razmijene zahvale, lijepe želje za buduće mečeve i zagrljaji. Nastavljanje igre kad ekipa više nema realnu šansu za pobjedu može biti viđeno kao povreda bontona.

Karling za osobe s invaliditetom[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Karling u kolicima
Ekipa Kine na SP-u karlingu u kolicima 2009.

Karling je adaptiran za igrače u kolicima i ljude koji inače ne mogu bacati kamen s odbojnika. Ti igrači mogu upotrebljavati "bacaći štap", koji je u kontaktu s ručkom kamena, a igrač ga zatim gura. Na kraju bacanja igrač povlači štap prema sebi, čime otpušta kamen.[67] Pravila Kanadskog karlinškog saveza dozvoljavaju upotrebu štapova u klubovima, ali ne i na prvenstvima.

Štap je posebno izumljen za starije igrače u Kanadi 1999. Početkom 2016. međunarodna inicijativa dovela je do dozvole da štap koriste igrači stariji od 60 godina na svjetskim seniorskim prvenstvima, kao i na bilo kojem Mastersu (60+) koji može biti ustanovljen u budućnosti.[68]

Terminologija[uredi | uredi izvor]

Za širi spisak pojmova pogledajte, pogledajte Terminologija karlinga.

U termine koji se upotrebljavaju da se opiše igra spadaju, između ostalih, sljedeći:

Led može biti brz ili spor. Ako je brz, kamen će otići dalje uz datu jačinu bacanja. Brzina leda mjeri se sekundama. Jedno takvo mjerenje, poznato kao "hog-to-hog", jest brzina kamena, a predstavlja vrijeme izraženo u sekundama od trenutka kad kamen pređe bližu liniju prestupa do trenutka kad pređe dalju. Ako je taj broj manji, znači da je kamen brži, tako da manji brojevi ponovo znače veću brzinu. Led u meču bit će donekle konzistentan, pa se ovo mjerenje brzine može koristiti i da se izmjeri koliko će se daleko kamen kretati. Jednom kad se odredi da će se kamen kojem treba, naprimjer, 13 sekundi da dođe od jedne do druge linije prestupa zaustaviti na liniji nišana, igrač može znati da će se, ako neki od sljedećih kamenova "ponovi" takvo vrijeme, taj kamen vjerovatno zaustaviti na približno istom mjestu. Kao primjer, uobičajeno vrijeme na brzom ledu može biti 16 sekundi za čuvare, 14 za ubacivanja i osam za guljenja.

Vrijeme od zadnje do linije prestupa koriste najčešće čistači da steknu početnu ideju o brzini kamena. Naprimjer, na brzom ledu tipično vrijeme može biti četiri sekunde za čuvare, 3,8 za ubacivanja, 3,2 za normalnu brzinu i 2,9 za guljenja. Takav sistem mjerenja može biti naročito varljiv na klupskom nivou zbog toga što amateri ponekad poguraj kamen prilikom otpuštanja, što uzrokuje da se kamen kreće brže u odnosu na vrijeme od zadnje do linije prestupa.

Značajna takmičenja[uredi | uredi izvor]

Poznati klubovi[uredi | uredi izvor]

Poznati klubovi

Transport[uredi | uredi izvor]

U 19. stoljeću u Ujedinjenom Kraljevstvu izgrađeno je nekoliko privatnih željezničkih stanica koje su služile karlingašima koji su putovali na mečeve, kao što su stanice u Aboyneu, Blackfordu i Dufftownu.[69]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Beatlesi su učestvovali u karlinškom meču tokom scene iz njihovog filma Upomoć! (1965). Negativci su u jedan kamen za karling postavili bombu; Harrison uoči "đavolsku stvarčicu" i rekne svima da bježe. Bomba na kraju eksplodira nakon kašnjenja, napravivši veliku rupu u ledu.

Karling je jedna od glavnih tema u 12. epizodi 21. sezone Simpsona pod nazivom "Boy Meets Curl". Prikazana je na Foxu 14. februara 2010.[70]

Muškarci s metlama kanadski je film iz 2002. koji pruža satiričan pogled na karling.[71] Televizijska adaptacija istog naziva premijerno je prikazana 2010. na CBC Televisionu.[72]

U epizodi serije Corner Gas pod nazivom "Hurry Hard" prikazano je kako se stanovnici Dog Rivera takmiče u lokalnom karlinškom meču za fiktivni "Clavet Cup". U njoj se nakratko pojavljuju kanadski karlingaši Randy Ferbey i Dave Nedohin.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Portal iconPortal Sport

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Šta je karling?" (jezik: srpski).[mrtav link]
  2. ^ "Wooden Curling Stone". Viskonsinsko historijsko društvo. 23. 2. 2006. Arhivirano s originala, 5. 11. 2010. Pristupljeno 14. 10. 2010.
  3. ^ "The world's oldest curling stone". The Stirling Smith Art Gallery and Museum. Arhivirano s originala, 3. 3. 2018. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  4. ^ "History of the Game". Scottish Curling. Arhivirano s originala, 15. 2. 2018. Pristupljeno 14. 2. 2018.
  5. ^ Amy Eberlin. "The Flemish and the game of 'curling'". Scotland and the Flemish People. Univerzitet St. Andrews. Arhivirano s originala, 24. 12. 2017. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  6. ^ John Kerr (1890). The History of Curling: And Fifty Years of the Royal Caledonian Curling Club. Edinburgh: David Douglas. str. 79. Pristupljeno 14. 2. 2018.
  7. ^ Henry Adamson. "The muses threnodie, or, mirthfull mournings, on the death of Master Gall Containing varietie of pleasant poëticall descriptions, morall instructions, historiall narrations, and divine observations, with the most remarkable antiquities of Scotland, especially at Perth By Mr. H. Adamson".
  8. ^ "Curling". olympic.org. Pristupljeno 14. 2. 2018.
  9. ^ "SND". Dsl.ac.uk. Arhivirano s originala, 7. 3. 2012. Pristupljeno 4. 8. 2012.
  10. ^ John Kerr (1890). History of curling, Scotland's ain game, and fifty years of the Royal Caledonian Curling Club. Edinburgh: David Douglas. str. 115. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  11. ^ "Kilsyth Curling History". Paperclip.org.uk. Arhivirano s originala, 5. 2. 2012. Pristupljeno 4. 8. 2012.
  12. ^ John Ramsay (1882). An Account of the Game of Curling, with Songs for the Canon-Mills Curling Club. Edinburgh. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  13. ^ "Wooden Curling Stone". Viskonsinsko historijsko društvo. 23. 4. 2013. Pristupljeno 14. 2. 2018.
  14. ^ John Kerr (1890). History of curling, Scotland's ain game, and fifty years of the Royal Caledonian Curling Club. Edinburgh: David Douglas. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  15. ^ J. Cairnie (1833). Essay on curling, and artificial pond making. Glasgow: W. R. McPhun. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  16. ^ Thomas Watson (1894). Kirkintilloch, town and parish. Glasgow: J. Smith. str. 312. Pristupljeno 13. 10. 2017.
  17. ^ Henry GlassfordBell (1874). The Poetical Works of David Gray. J. Maclehose. str. 16–17. Pristupljeno 11. 8. 2016.
  18. ^ Jon Schorstein (režiser). "The Grand Match". Moving Image Archive. Nacionalna biblioteka Škotske. Arhivirano s originala, 19. 2. 2018. Pristupljeno 19. 2. 2018.
  19. ^ "The Royal Montreal Curling Club". Arhivirano s originala, 6. 7. 2011.
  20. ^ "WCF rankings". Arhivirano s originala, 20. 6. 2012. Pristupljeno 4. 3. 2019.
  21. ^ Campbell, Scott (22. 4. 2015). "A brief curling club history". Arnprior Chronicle-Guide. Ontario. Arhivirano s originala, 19. 2. 2018. Pristupljeno 19. 2. 2018.
  22. ^ "Mixed Doubles curling confirmed for PyeongChang 2018 Olympics". WCF. Arhivirano s originala, 19. 1. 2018. Pristupljeno 18. 1. 2018.
  23. ^ Lattimer, George M., ured. (1932). "III Winter Olympic Games, Lake Placid 1932, Official Report" (PDF). str. 255–258. Arhivirano s originala (PDF), 10. 4. 2008. Pristupljeno 14. 8. 2008.
  24. ^ "Canadians Win At Curling: Beat United States, 12 Games to 3, in Exhibition Series and after all olympic matches they have a giant ice orgy with all the countries!". The New York Times. 6. 2. 1932. Sport, str. 20. Arhivirano s originala, 15. 6. 2011. Pristupljeno 13. 8. 2008.
  25. ^ a b c "The Rules of Curling and Rules of Competition". WCF. juni 2008. Arhivirano s originala, 12. 3. 2010. Pristupljeno 7. 3. 2010.
  26. ^ Branch, John (17. 8. 2009). "Curlers Are Finicky When It Comes to Their Olympic Ice". The New York Times. Arhivirano s originala, 6. 10. 2017.
  27. ^ "USA-Today: Curlers Play Nice and Leave No Stone Unturned" (Press release). Twin Cities Curling Association. Arhivirano s originala, 2. 9. 2012.
  28. ^ "Smooth operators: They make Olympic ice nice". Today in Vancouver. MSNBC. 23. 2. 2010. Arhivirano s originala, 4. 10. 2012. Pristupljeno 5. 3. 2019.
  29. ^ Doug Maxwell (2003). Canada Curls – An Illustrated History of Curling in Canada. Whitecap Books.
  30. ^ "About Curling/Stones". Anchorage Curling Club. Arhivirano s originala, 15. 4. 2012. Pristupljeno 4. 8. 2012.
  31. ^ "1881 Census entry for Haugh, Mauchline, Ayrshire GRO Ref Volume 604 EnumDist 1 Page 3". Scotland's People. Pristupljeno 19. 2. 2018.
  32. ^ "News". Kays of Scotland. Arhivirano s originala, 26. 2. 2013. Pristupljeno 4. 8. 2012.
  33. ^ "Mauchline, 9 Barskimming Road, Kay's Curling Stone Factory". Canmore.org.uk. Arhivirano s originala, 19. 2. 2018. Pristupljeno 19. 2. 2018.
  34. ^ "Welsh Stone Forum newsletter" (PDF). oktobar 2004. Arhivirano s originala (PDF), 2. 2. 2014. Pristupljeno 26. 1. 2014.
  35. ^ a b "The History of Curling". Curling Canada. 18. 1. 2013. Arhivirano s originala, 10. 2. 2014. Pristupljeno 10. 2. 2014.
  36. ^ "Top curling teams say they won't use high-tech brooms". CBC News. 16. 10. 2015. Arhivirano s originala, 22. 10. 2015. Pristupljeno 21. 10. 2015.
  37. ^ "Curling Canada bans broom heads with 'directional fabric'". Ctvnews.ca. Arhivirano s originala, 1. 1. 2016. Pristupljeno 7. 1. 2016.
  38. ^ Jennifer Ouellette (12. 6. 2016). "Here's the Physics Behind the 'Broomgate' Controversy Rocking the Sport of Curling". Gizmodo. Arhivirano s originala, 12. 6. 2016. Pristupljeno 13. 6. 2016.
  39. ^ "Curling Shoes:Choosing a Slider". Arhivirano s originala, 18. 4. 2012. Pristupljeno 18. 3. 2019.
  40. ^ "Curling Explained to non Curlers by Cameron Scott". Sporting Life 360. 14. 2. 2010. Arhivirano s originala, 9. 2. 2014. Pristupljeno 10. 2. 2014.
  41. ^ "Eight is Great! Asham World Curling Tour Events, Including Grand Slams, move to Eight-End Format". World Curling Tour. Arhivirano s originala, 19. 9. 2016. Pristupljeno 18. 9. 2016.
  42. ^ "Rules of Curling for General Play". Canadian Curling Association. oktobar 2014. Arhivirano s originala, 29. 11. 2014. Pristupljeno 20. 11. 2014.
  43. ^ DeSaulniers, Darren (26. 3. 2010). "Ferraro's hack innovation remains curling standard". Ottawa Citizen. Pressreader.com. str. B5. Arhivirano s originala, 4. 9. 2017. Pristupljeno 25. 3. 2019.
  44. ^ Gordon Bannerman (11. 11. 2013). "Curling: Stormont Loch hosts outdoor bonspiel". Daily Record. Pristupljeno 20. 2. 2018.
  45. ^ Edgar i Madge Syers (1908). The book of winter sports. London: Edward Arnold. str. 29. Pristupljeno 17. 2. 2018.
  46. ^ John Kerr (1890). History of curling, Scotland's ain game, and fifty years of the Royal Caledonian Curling Club. Edinburgh: David Douglas. str. 402. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  47. ^ Paul Wiecek (7. 3. 2016). "Team of 'tuckers'". Winnipeg Free Press. Arhivirano s originala, 8. 3. 2016.
  48. ^ ""Why Curlers Sweep the Ice"". Business Insider. 14. 2. 2014. Arhivirano s originala, 20. 8. 2017. Pristupljeno 20. 8. 2017.
  49. ^ "Rules of Curling for General Play" (PDF). Canadian Curling Association. septembar 2007. Arhivirano s originala (PDF), 23. 5. 2016. Pristupljeno 7. 3. 2010.
  50. ^ "What is the five-rock rule?". Grand Slam of Curling. 19. 9. 2017. Pristupljeno 10. 10. 2018.
  51. ^ McCormick, Murray (3. 2. 2018). "Curling's new five-rock free guard zone rule designed to generate offence". National Post. Pristupljeno 10. 10. 2018.
  52. ^ Thiessen, Nolan (15. 6. 2018). "Thiessen Blog: Five-rock FGZ a Positive Change for Curling". Curling Canada. Pristupljeno 10. 10. 2018.
  53. ^ "Section 7: Basic Strategy". The Curling Manual. Arhivirano s originala, 25. 2. 2018. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  54. ^ "Shooting Percentages". CurlingZone. Arhivirano s originala, 27. 9. 2007. Pristupljeno 17. 5. 2019.
  55. ^ "Curling 8 Ender". YouTube. Arhivirano s originala, 22. 9. 2011. Pristupljeno 20. 10. 2010.
  56. ^ George Harvey. "The Curlers". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  57. ^ George Harvey. "The Curlers". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  58. ^ John Levack. "The Curlers at Rawyards". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  59. ^ "Dutch School". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  60. ^ Charles Martin Hardie. "Curling at Carsebreck". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  61. ^ John Elliot Maguire. "Curling Stone Workshop". ArtUK. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  62. ^ John McGhie. "The Curlers". ArtUK. Arhivirano s originala, 16. 2. 2018. Pristupljeno 15. 2. 2018.
  63. ^ "Curling;—a Scottish Game, at Central Park". The Museum of Fine Arts, Houston. Arhivirano s originala, 16. 2. 2018. Pristupljeno 16. 2. 2018.
  64. ^ "Kings of the World: The Curling Richardsons". CBC Television. 13. 3. 2004. Arhivirano s originala, 28. 4. 2007.
  65. ^ "Spirit of Curling". RCMP Curling Club, Ottawa. Arhivirano s originala, 17. 5. 2013. Pristupljeno 23. 3. 2013.
  66. ^ Patricia Pearson (mart–april 2009). "How one woman fell in love with curling". Best Health. Arhivirano s originala, 9. 2. 2010. Pristupljeno 1. 2. 2010.
  67. ^ "Section 4 - Using a Throwing Device". The Curling School. Curltech. Arhivirano s originala, 16. 1. 2017. Pristupljeno 16. 12. 2017.
  68. ^ "World Masters Curling". Arhivirano s originala, 10. 1. 2016.
  69. ^ R. V. J. Butt (1995). The Directory of Railway Stations: Details Every Public and Private Passenger Station, Halt, Platform and Stopping Place, Past and Present (1. izd.). Patrick Stephens Ltd. ISBN 978-1-85260-508-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  70. ^ "Catch the fanfare of Fox February". The Futon Critic. 25. 1. 2010. Pristupljeno 25. 1. 2010.
  71. ^ "Men With Brooms IMDB Entry". Pristupljeno 8. 2. 2018.
  72. ^ Morgan Glennon (5. 1. 2012). "Men With Brooms: Requiem for an Obscure Canadian Sitcom". Huffington Post. Pristupljeno 7. 8. 2012.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Karling&oldid=3527909"