Kotor-Varoš

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Za druga značenja pojma Kotor pogledajte Kotor (čvor).
Koordinate: 44°37′S 17°22′I / 44.617, 17.367
Kotor-Varoš
Općina
Pogled na Kotor Varoš
Pogled na Kotor Varoš
Котор-Варош (грб).svg
Grb
Službeni naziv: Općina Kotor-Varoš
Država  Bosna i Hercegovina
Entitet Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Općina Kotor-Varoš
Nadmorska visina 220 m.i.m.
Koordinate 44°37′S 17°22′I / 44.617, 17.367
Površina
 - Općina 574 km2
Stanovništvo
 - Općina 36 853 (1991)
Gustoća
 - Općina 64 /km2 
Gradonačelnik Nedeljko Knežević[1] (SNSD)
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme
Poštanski broj 78 220
Pozivni broj (+387) 51

Pokaži topografsku kartu

Pokaži običnu kartu
Blue pog.svg
Web stranica: Općina Kotor-Varoš


Kotor-Varoš je bosanskohercegovačka općina, u slivu Vrbanje, u blizini Banja Luke[2][3][4]

Geografija

Položaj

U prostorno-geografskom smislu, od srednjovjekovne utvrde Kotor, Kotor-Varoš je oduvijek bio i administratuvni i regionalni centar doline rijeke Vrbanje, koja se proteže od Kruševa Brda do Banjaluke. Topografski je podijeljena na šipraški, vrbanjački, kotorvaroški, čelinački, i banjalučki prostor.

Kotorvaroška dolina je omeđena obroncima Borja i Uzlomca (desne obale Vrbanje) te Čemernice, Skatavice i Lipovca (s lijeve).

Kotorvaroški kraj je u banjalučko-dobojskom geografskom području. Gledano u odnosu na šire područje, to je predio smješten između travničkog na jugu, tešanjskog, tesličkog, te dobojskog i prnjavorskog na istoku, banjalučkog na sjeverozapadu i jajačkog na jugozapadu.

Kotorvaroški dio doline Vrbanje je brdsko-planinsko područje, koje čini oko 1/5 njegove površine. Okruženo je slijedećim uzvisinama:

  • Bjeljavina (742 m),
  • Tisovac (1172 m),
  • Čemernica (1338 m),
  • Vlašić (1933 m),
  • Očauš (1383 m),
  • Borja (1077 m),
  • Uzlomac (1018 m) i
  • Skatavica (732 m).

Unutar samog područja, na užem području Kotor-Varoša veće uzzvisine su: Rujevska glavica (483 m), Bukovac (360 m), Jelovac (372 m), Pulice (690 m), Rustina (463 m), Lipa Kruška (495 m), Ladanjska kosa (510 m), Lipovac (758 m), Raže brdo (426 m) Vranje Brdo (381 m), Čepačko brdo (606 m) i Oglavak (704 m), Zagrađe (729 m), Kuk (634 m), Oglavak (704 m), Gradule (778 m), Kadinica (805 m), Grabež (943 m), Osredak (863 m), Stol (1006m), Ivanovo Brdo (920 m), Žumeri (1004 m), Dragiševac (978 m) i još mnoge druge. Ravničarski dio podrućja se prostire uz Vrbanju, od lokaliteta Stisle do kraja naselja Podbrđe i Šibovi (na jugozapadu)

Hidrografija

Sredinom ovog prostora teče Vrbanja (duga oko 85 kilometra, koja izvire ispod Vlašića na Prelivodama, na visini od 1530 metara. Od izvora do ušća u Vrbas kod Banjaluke protječe između brda, brežuljaka i tjesnaca sa velikim krivinama mjesta, primajući nagu od rječica, potoka i potočića, koji se slivaju s okolnih brda. Vrbanja se od izvora do ušća spusti oko 1356 metara, dijeleći uzdužno svoju dolinu na dva približno jednaka dijela.

Porječju Vrbanje obuhvaća 703,6 m2 uključuje i mnoštvo rječica, potoka i potočića što izviru na području kotorvaroškoga kraja. Na p zemljopisnPodbrđa do Kotor Varoša označeno je sedam, od Kotor Varoša do Vrbanjaca šest, od Vrbanjaca do Čitluka sedam mlinica izgrađenih na obalama Vrbanje. S desne strane u ovom dijelu toka, u Vrbanju se ulijevaju Smrdelj, Varoški potok i Svinjara, a s lijeve Demićka rijeka, Rika, Jakotina, Gubavac, Durtovački potok i Bijeli potok. Na njima su nekada mljeli brojni mali mlinovi: na Jakotini 10 vodenica, Rici, koja teče u zaleđu Podbrđa – šest-sedam, na Kobašu, koji protiče kroz Zabrđe, na Svinjari i drugim rječicama. Danas više toga nema, ali se postepeno obnavljaju za ugostiteljsko-turističku i rekreativnu ponudu.

Kotorvaroški kraj je bogat i brojnim izvorima pitke vode. Ali njih čovjek upropaštava. Mnogi su izvori već zarobljeni u betonske rezervoare za privatne ili seoske vodovode. Najpoznatiji i danas funkcionalni izvori pitke vode su Bobas, Kremenik i Kokanovac.

Klima

Kotorvaroški kraj pripada preddinarskom biogeografskom pojasu , u kojem se prosječna godišnja temperatura kreće: oko 120 u januaru, u u julu je 200C.

Ovdje su se donedavno relativno dobro razlikovala četiri godišnja doba. Proljeće i ljeto znatno ranije počinju u ravnici oko Kotor-Varoša, nego u okolnim visokim brdsko-planinskim predjelima, što se jasno vidi na pomjeranju sniježnog pokrivača i listanja šume početkom proljeća. Jeseni i zime su ćudljive, a sveukupno gledajuči, više je hladnih, nego toplih dana u godini. Uz Vrbanju, od Podbrđa do Obodnika, česti su toliko snažni vjetrovi (osobito južni) i oluje koje pričinjavaju velike materijalne štete, a u protekloj deceniji odnose i ljudske živote.

Priroda

Uz Vrbanju se prostiru plodne oranice i livade, a prema uzvisinama se prostire uži ili širi pojas brežuljaka, koji postupno prelaze u brdsko-planinsko područje.

Flora, fauna i vegetacija ovog kraja je tipična za srednju Bosnu, koju karakteriziraju životne zajednice livada i pašnjaka, i hrastovo-grabove šume a prema visovima slijede pojasevi mješovitih listopadno četinarskih sastojina.

U agrobiocenozama uzgaja se tradicionalno povrće, voće i žitarice, a u novije vrijeme se uvode i nove poljoprivredne kulture (jagodasto voće, vinova loza, aronija i druge).

Historija

Područije općine Kotor-Varoš je arheološki i historijski malo istraženo. Historija bilježi, da su na ovim prostorima postojala naselja u dalekoj prošlosti, čak i u periodu neolita. Ovo područje su tada naseljavali Iliri.[citat potreban]

U IV vijeku p. n. e. na ovo područje su prvi put prodrli Kelti, koji su se u više navrata zadržavali na području BiH. Pred kraj starog vijeka područje oko Vrbasa, Vrbanje i Sane naseljavalo je ilirsko pleme Mezeji.

U I vijeku n. e. ovo područje osvajaju Rimljani koji postepeno asimiliraju Mezeje i angažuju ih u svoje legije i svoju mornaricu. Iz tog perioda postoji više lokaliteta koji ukazuju na rimske građevine: u Šipragama, pri ušću Crkvenice u Vrbanju 1981. godine otkriveni su "na njivi Omer-bega Šiprage"[5], ostaci ranokršćanske bazilike (III-V vijek). Rimljanskih opeka nađeno je na više lokaliteta: Stari grad Lauš, današnji Lauši u Maslovarama, zatim u Pobrđu i Zabrđu i na ušću potoka Svinjara u rijeku Vrbanju i na putu od Banjaluke do Skender Vakufa.

U sedmom vijeku ovo područje naseljavaju Južni Slaveni koji su se mješajući sa starosjediocima zadržili do današnjih dana. Slavenizacijom ovog dijela balkanskog poluostrva tu se formiraju prve državice Južnih Slavena, a među njima i prva bosanska država u 10. vijeku. Prema ljetopisu popa Dukljanina (barskog rodoslova), polovinom 12. vijeka župe Uskoplje, Pljeva i Luka bili su u sastavu Bosne. Vjera (staro)bosanska (bogumilska) dugo se opirala, unatoč povremenim, ali mnogim upadima krsrtaša, da bi konačno bila potisnuta tek u XIII stoljeću.[6][7]

Prvi pisani dokumenti o naselju na ovom području datiraju iz 1322, 1323. i 1412. godine. To je povelja Stjepana II Kotromanića (bosanskog bana od 1322. do 1353. godine), koji daruje Vukosavu Hrvatiniću 1322. godine župe Danicu i Vrbanju sa gradovima Ključem i Kotorom kao lični posjed, zato što mu je ovaj pomogao prilikom preuzimanja vlasti u sukobu sa Babunićima. Ovaj feudalni posjed Hrvatinića je kasnije, 1404. godine još više proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Stjepančić), koji se nazivao gospodarem Donjih kraja (područje od rijeke Vrbasa do preko Sane a kasnije je još više prošure). Iako su Ugarski kraljevi Ludovik I Sigismund, (koji je kasnije osvojio Hrvatsku, Češku i Njemačku) pokušali osvojiti Bosnu, nije im polazilo za rukom. Čak je Ugarski kralj Sigismund I 1411. godine Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću priznao pravo posjeda Donjih kraja. U to vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj u Rijesnom kod Banja Luke su imali strateški značaj za odbranu Bosanske države.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1404.)

Još iz tih vremena datiraju današnja narodna vjerovanja o čudotvornosti vode sa izvora (točka) Bobas, koji se nalazi iznad istoimenog vodopada na desnoj litici Jakotine, ispod samih zidina tamnice u (danas devastiranoj) utvrdi Kotor (na lijevoj litici).

Od 1519. srednjovijekovni grad Kotor je pod turskom upravom. Tad se pored naselja Kotor formira naselje Varoš na području današnjeg Donjeg Varoša. Širenjem grada u oba pravca po riječima arheologa Đurđevića, nastao je grad koji je u svom nazivu zadržao oba imena Kotor-Varoš, u čiji sastav su ušla naselja: Kotor katolički, Kotor turski, Čepak, Slatina i Varoš, a koji se prvi put pod tim imenom spominje 1889. godine, poslije popisa stanovništva, koje je tada organizovala Austro-Ugarska monarhija, a koja je odlukom velikih sila anketirala BiH 1878. godine.

Pred kraj II svjetskog rata na ovim prostorina (1944.), partizanski inženjerci su zabilježili zatečeno stanje u i oko tvrđave Kotor, koje je kasnije opisao jedan od oslobodilaca Kotor-Varoša:

"Štab 11. NOU divizije vodio je računa o specifičnim uslovima za vođenje narodnooslobodilačke borbe na terenu srednje Bosne. Težio je da svakoj potčinjenoj brigadi, kao svojoj operativnoj jedinici, obezbijedi život i borbena djejstva pod približnim uslovima. Kako oni, u odnosu na ishranu, smještaj, klimatske i zemljišne uslove, pa i neprijatelja, nisu svuda bili jednaki, već na jednom prostoru teži i složeniji, a na drugom lakši,on je srednju Bosnu, prema tome, razvrstao u tri područja: na Župu, pod kojom se podrazumijevao širi prostor oko Prnjavora, prostor prema pruzi Derventa – Doboj i na Vrhovinu, pod čim se podrazumijevao prostor južno od planine Borje – Uzlomac. Napravio se i ustalio plan po kome su se svaka dva mjeseca brigade pomjerale sa prostorije na prostoriju, po izvjesnom redoslijedu.

Po tom planu 14. SBNOU brigada morala je koncem februara 1944. da ide na prostor Kotor-Varoš – Šiprage – Skender-Vakuf, odnosno u Vrhovinu, i da tamo smijeni Dvanaestu krajišku udarnu brigadu pod zapovjedništvom Petra Mećave. Sa prostora oko Prnjavora 14. brigada je krenula u tom pravcu 25. februara. Marševala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle se, jednom kolonom preko Jošavke a drugom preko Donje Šnjegotine, produžilo za Opsječko. Kolona koja je od Karača išla preko Jošavke vodila je 27. februara borbu sa jošavačkom četničkom brigadom. Borba je trajala oko tri sata, a dva borca iz brigade su ranjena. Pošto su četnici razbijeni i potisnuti u okolna brda, brigada je izbila sa obje kolone na Opsječko, a odatle se preko Skatavice spustila u rejon Kotor-Varoša.

U Kotor-Varošu postoje ostaci stare tvrđave Kotor, odnosno Bobas, kako se u nekim dokumentima naziva, koja se 1322. godine pominje prvi put, kada je pripadala župi Vrbanja i služila kao neka vrsta predstraže Jajcu, zbog sve češćih napada Ugarske na Bosnu.

Tvrđava je sagrađena na teško pristupačnom visu iznad kotor-varoške kotline. Nema podataka ko je i kada tvrđavu sagradio i ko je njome prvi gospodario. Tvrđava je dugačka oko 40, a široka oko 6 do 12 metara. Kameni zidovi su debeli oko dva metra. Na istočnom dijelu tvrđava se gotovo nadvila nad strmu stranu iznad oštre okuke riječice Jakotine, koja tu pravi mali lijepi vodopad Bobas, visine oko 7 metara. U tvrđavi se nalaze ostaci zvonika, koji je bio širok oko 5 metara. Od njega se spuštaju kamene stepenice ka tvrdo zidanoj i dosta očuvanoj tamnici, čije zidine dopiru do samog korita rijeke Jakotine, iznad vodopada.

Početkom 17. vijeka naselje ispod tvrđave Kotor bilo je manje od sela Večići, i počelo se širiti tek krajem toga i početkom narednog vijeka. Tome je doprinijela tadašnja migracija stanovništva na to područje. Među doseljenicima bilo je Turaka iz daleke Anadolije i muslimanskog življa iz Hercegovine, koje je tu dobijalo posjede i napuštalo svoja dotadašnja neplodna obitavališta. Bilo ih je i iz Banjaluke, Jajca, Travnika i Visokog. Među doseljenim hrvatskim življem najviše je bilo Dalmatinaca, nešto iz okoline Kupresa, a srpske porodice bile su iz Hercegovine, sa područja Mrkonjić-Grada, kao i sa područja Prnjavora, kad se južno od rijeke Save u 18. vijeku pojavila kuga.

U varoši su izgrađene dvije džamije i dvije crkve: katolička i pravoslavna. Osnona škola sa 4 razreda je izgrađena tek 1892. godine, poslije okupacije Bosne od strane Austrougarske, te je dugo bila jedina na tom području.

U to vrijeme izgrađena je cesta Banjaluka – Kotor-Varoš – Teslić i bolnica, što je uz otvaranje rudnika uglja u Maslovarama i izgradnju uskotračne željezničke pruge prema Banjaluci bio početak kakvog-takvog razvoja."[8]

Od 1. decembra 1918. godine Kotor Varoš je u sastavu Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije, a od 1945-92.– FNRJ (kasnije SFRJ). Od 1992. je u osamostaljenoj Bosni i Hercegovini, a po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, pripala je entitetu Republici Srpskoj.

Stanovništvo

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kotor Varoš imala je 36.853 stanovnika, raspoređenih u 42naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Kotor Varoš, gotovo u cjelini, ušla je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušao je dio područja naseljenog mjesta Kruševo Brdo

Stanovništvo općine Kotor Varoš
Godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 14.056 (38,14%) 14.771 (41,36%) 15.255 (46,46%)
Muslimani/Bošnjaci 11.090 (30,09%) 9.667 (27,06%) 8.366 (25,48%)
Hrvati 10.695 (29,02%) 9.572 (26,80%) 8.863 (26,99%)
Jugoslaveni 745 (2,02%) 1.269 (3,55%) 176 (0,53%)
Ostali i nepoznato 267 (0,72%) 434 (1,21%) 172 (0,52%)
Ukupno 36.853 35.713 32.832

Kotor Varoš (naseljeno mjesto), nacionalni sastav

Kotor Varoš
Godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 2.522 (34,03%) 1.310 (24,15%) 749 (19,99%)
Hrvati 2.432 (32,81%) 1.789 (32,98%) 1.490 (39,77%)
Muslimani 1.800 (24,28%) 1.436 (26,47%) 1.342 (35,82%)
Jugoslaveni 547 (7,38%) 787 (14,51%) 110 (2,93%)
Ostali i nepoznato 110 (1,48%) 101 (1,86%) 55 (1,46%)
Ukupno 7.411 5.423 3.746

Poznate osobe

Reference

  1. ^ Rezultati izbora 2008
  2. ^ Vojnogeografski institut, Izd. (1955): Prnjavor (List karte 1:100.000, Izohipse na 20 m). Vojnogeografski institut, Beograd.
  3. ^ Spahić M. et al. (2000): Bosna i Hercegovina (1:250.000). Izdavačko preduzeće „Sejtarija“, Sarajevo.
  4. ^ Mučibabić B., Ur. (1998): Geografski atlas Bosne i Hercegovine. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.
  5. ^ Radimsky V. (1892): Ostanci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrgju, za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Godina IV, Knjiga I: 75-80
  6. ^ Petrović R. (2010): Bogumili. Rubikon & Mak, Novi Sad – Visiko, ISBN 978-9958-9777, ISBN 978-86-84989-26-2.
  7. ^ Naziv Crkva bosanska uveli su katolički misionari (u XIII stoljeću), po kojima nije bilo drugih bogomolja osim crkve, niti prave vjere osim katoličanstva.
  8. ^ Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.

Vanjski linkovi

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: