Kraljevina Hrvatska i Slavonija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hrvatska i Slavonija unutar Austro-Ugarske Monarhije

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónia Királyság;[1] njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je autonomna kraljevina unutar Austro-Ugarske monarhije. Pripadala je zemljama Krune sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj.

Uključivala je središenje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske, bez Dalmacije i Istre kojima je izravno upravljala Austrija, bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe, nazvanim „Riječka krpica“, pripala Mađarskoj. Usto, unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srema koji je danas u Srbiji.

Historija[uredi | uredi izvor]

Grb Kraljevine Hrvatske i Slavonije s Krunom sv. Stjepana.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija formalno je ujedinjena Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868.[2] godine kad je, za vrijeme bana Levina Raucha, dogovoren oblik budućeg zajedništva Hrvatske i Ugarske unutar zemalja Krune sv. Stjepana. Tom nagodbom hrvatskog bana je imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza odlazilo je u središnji trezor. Godine 1881. u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije ulazi i dijelovi ukinute Vojne krajine.

Grb Kraljevine Hrvatske i Slavonije na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu (na lijevoj strani)

Ostala je želja Hrvata da se ovom kraljevstvu pridruži i Dalmacija, te se ono nazivalo Trojednim kraljevstvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, premda je Dalmacija i dalje pripadala austrijskoj središnjoj vlasti. Grb kraljevstva ipak je uključivao i historijski dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu Zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila priključena zajedničkoj carsko-kraljevskoj upravi, pripada hrvatskim zemljama.

Godine 1871. Eugen Kvaternik vodi poznatu Rakovičku bunu u kojoj i sam pogiba 11. oktobra iste godine. Ipak, uprkos čestim nemirima i nezadovoljstvom općim političkim stanjem, Hrvatska je tada napredovala od polufeudalnog prema savremenom građanskom društvu. Naročito je to došlo do izražaja u vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.-1880. godine). Upravo je on bio i prvi ban građanin. Mažuranić je uspio obnoviti hrvatski školski sistem i uspostaviti mrežu javnih škola, čime je smanjen utjecaj crkvenih školskih ustanova.

Hrvatsko-ugarska nagodba dala je poticaj pokušajima mađarizacije u vrijeme bana Khuen-Héderváryja koji je dvije decenije vladao uprkos brojnim protestima. Godine 1903. konačno, uz veliku pobunu, njegova vlast je okončana.

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobijanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske monarhije. Za vrijeme tog rata naročito su se istakli neki oficiri s područja ovog kraljevstva. Među njima bio je Svetozar Borojević koji je potjecao iz nekadašnje Vojne krajine, a postao je prvi feldmaršal koji nije bio njemačkog porijekla.

Uz njega, tu je bio i Stjepan Sarkotić, posljednji upravnik Bosne i Hercegovine i jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u Monarhiji. Nakon rata živio je u emigraciji u Beču.

Kraljevina Hrvatska i Slavonija prestaje de facto postojati 1918. godine raskidanjem državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921. godine.[3]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Popis 1910.[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
jezik vjera

ukupno: 2,621,954

  Hrvatski 1,638,354 (62,48%)
  Srpski 644,955 (24,59%)
  Njemački 134,078 (5,11%)
  Mađarski 105,948 (4,04%)
  Češki 32,376 (1,23%)
  Slovački 21,613 (0,82%)
  Slovenski 15,776 (0,60%)
  Romski 12,272 (0,46%)
  Rusinski 8,317 (0,31%)
  Italijanski 4,138 (0,15%)
  Poljski 2,312 (0,08%)
  Rumunski 846 (0,03%)
  Bugarski 321 (0,01%)
  ostali 969 (0,03%)
<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;<div style="border:solid transparent;position:absolute;width:100px;line-height:0;

ukupno: 2,621,954

  Rimokatol. 1,877,833 (71,61%)
  Pravoslavci 653,184 (24,91%)
  Luterani 33,759 (1,28%)
  Jevreji 21,231 (0,80%)
  Kalvinisti 17,948 (0,68%)
  Grkokatolici 17,592 (0,67%)
  ostali 407 (0,01%)
  - (-%)
  - (-%)
  - (-%)
  - (-%)
  - (-%)
  - (-%)
  - (-%)

Teritorijalna podjela[uredi | uredi izvor]

Karta Hrvatsko-slavonskih županija
Županija Grb Površina Br. stanovnika Sjedište Karta
Bjelovar-Križevci 5.048 km² 332.592 Bjelovar
Lika-Krbava 6.211 km² 204.710 Gospić
Modruš-Rijeka 4.879 km² 231.654 Ogulin
Požega 4.933 km² 265.272 Požega
Srijem 6.866 km² 414.234 Vukovar
Varaždin 2.521 km² 307.010 Varaždin
Virovitica 4.867 km² 272.430 Osijek
Zagreb 7.210 km² 594.052 Zagreb

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998, ISBN 953-6667-07-X, ISBN 978-953-6667-07-9;

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ A Pallas nagy lexikona, Horvát-Szlavonország
  2. ^ "Nagodba." Encyclopaedia Britannica. Encyclopaedia Britannica Online Academic Edition. Encyclopædia Britannica Inc., 2014. Web. 19 Mar. 2014.
  3. ^ Wolfgang Kessler: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen. Verlag Oldenbourg, München 1981, ISBN 3-486-49951-3, S. 9.