Križni put (1945)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Commons-emblem-issue.svg Tema članka je kontroverzna.
Moguće je da se pojedinci ne slažu s tačkom gledišta izraženom u ovom članku ili je neutralna tačka gledišta članka sporna.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Merge-arrows 2.svg Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Masakr u Bleiburgu.
Molimo da napišete svoje mišljenje na stranici za razgovor.

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. maja 1945. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je od maja do augusta 1945. Opća amnestija proglašena je 3. augusta 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.) Najvjerojatnija brojka, po posljednjim istraživanjima, je oko 50.000. Također, treba imati u vidu da su u isto vrijeme, na području Slovenije i drugdje, ubijeni mnogi zarobljeni četnici, slovenski belogardejci, kozaci, Nijemci i dr.

Ukupni broj žrtava[uredi | uredi izvor]

Više od 60 godina nakon događaja i 17 godina nakon rušenja komunizma (2007.), još ne postoje egzaktna istraživanja o broju žrtava Bleiburškog pokolja i Križnog puta. Prilika da se to učini iz teško shvatljivih razloga propuštena je 1990-ih godina. Tokom posljednjih nekoliko godina, ipak, istraživanjima u Sloveniji i Hrvatskoj, kao i stranih stručnjaka koji su se tim događajima bavili (u to su doba ubijeni i mnogi Nijemci, Kozaci i drugi), daju okvirne brojke koje se mogu smatrati približno pouzdanim.

Procjene[uredi | uredi izvor]

U razdoblju do oko 1990. godine, iznesene su vrlo različite procjene ukupnog broja žrtava. Pri tome često nije sasvim jasno misli li se samo na Hrvate (vojnike vojske NDH, ustaše i civile), ili na ukupne žrtve među ubijenim zarobljenicima (uključujući četnike, crnogorske separatiste, Kozake, Nijemce, slovenske belogardejce i dr.). Donosimo pregled procjena od najmanje do najveće.

Milovan Đilas je iznio tu procjenu u jednoj od svojih knjiga tiskanih u inozemstvu. Hrvatski politički emigrant Mate Meštrović se s njim složio u kritici knjige Ivana Johna Prcele Operation Slaughterhouse.
Intervju časopisu Start, preneseno u Večernjem listu 13. travnja 1991. (Jelačić, str. 120)
Tuđman se u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. opsežno bavio srpskim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac. Ovdje je neizravno kritizirao i previsoke brojke koje se iznose za Bleiburg. Time je dao podršku Žerjaviću, koji je bio u toj diskusiji najaktivniji, i uložio najveći trud u istraživanje.
Iz demografskih proračuna ukupnog broja žrtava i poznatih podataka o poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašizma, Vladimir Žerjavić u knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga zaključuje da je broj poginulih kvislinga i kolaboracionista Hrvata i Muslimana sa područja NDH 99.000 (70.000 Hrvata i 29.000 Muslimana). Po njegovim riječima teško je procijeniti koliko je od toga poginulo u borbama tokom rata; možda polovina.
Procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji. I danas se najčešće spominje "200 do 300 hiljada žrtava".
Vidi članak: Bleiburški pokolj
Zbroj svih brojeva koje su preživjeli svjedoci objelodanili u svojim izjavama.
Procjena koju iznosi u knjizi Hrvatski holokaust (objavljeno na engleskom 1970. pod imenom Operation Slaughterhouse). Procjenu su drugi hrvatski politički emigranti odbacili kao pretjeranu. Ipak, na nju se ponekad pozivaju i u znanstvenim publikacijama u svijetu.

Nikad se nije pokušalo napraviti popis žrtava[uredi | uredi izvor]

Teško je shvatljivo zašto hrvatska vlast i povjesničarska znanost nakon 1990. nisu uložile nikakav trud da se žrtve, koliko je god moguće, poimenično prebroje i dođe do približno pouzdanog ukupnog broja žrtava po kategorijama (ubijeni ustaše, domobranski časnici, domobranski vojnici, civili, ubijeni odmah po predaji, ubijeni kasnije, uhapšeni i ubijeni u gradovima…)

Postojala je svojedobno saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Bila je ukinuta, po svoj prilici s pravom, jer stvarni posao nije obavila, nego se usredotočila na (uglavnom uzaludne) pokušaje negiranja pokolja za koje su krive vlasti NDH 1941.-1945.. Tada, sredinom 1990-ih, još je bilo dovoljno živih svjedoka, moglo ih se sve anketirati u jednoj kampanji, otvoriti fajl za svaku navedenu žrtvu (što je radio 1945., kada je posljednji put viđen živ itd.), sve unijeti u baze podataka, uspoređivati i sumirati, naravno uz studij dokumenata, rezultate iskapanja i druge metode.

Postojalo je svojedobno i Hrvatsko društvo za istraživanje žrtava rata i poraća (davno je izgleda nestalo, nema ga na Internetu), a neka istraživanja radile su razne organizacije, ali ni do kakvih iole egzaktnih podataka nije se došlo. Povjesničar dr. Josip Jurčević, koji je bio predsjednik navedenog Društva i profesionalno radio za saborsku Komisiju, svoj je znanstveni rad usmjerio na osudu totalitarne komunističke ideologije, što ne pomaže u diskusiji koliki je broj žrtava stvarno bio.

Ostajalo se na izražavanju snažnih emocija i osuda, političkim i ideološkim manipulacijama. Tako je bilo cijelo poratno vrijeme i sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, ali niz popisa jest bio načinjen, možda ne po besprijekornoj metodologiji, ali neusporedivo više nego što je samostalna Hrvatska napravila (pa se recimo na osnovu tih popisa može pobiti velikosrpska propaganda o milijun mrtvih u Jasenovcu).

Ostaju zbog toga gorak ukus i sumnje. Prilika je propuštena, svjedoci su u međuvremenu uglavnom pomrli.

Današnje stanje istraživanja[uredi | uredi izvor]

U Hrvatskom institutu za historiju istraživači rade na projektu »Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću«. Voditelj projekta je dr.sc. Vladimir Geiger. Posljednju procjenu ukupnog broja žrtava iznio je u intervjuu sedmičniku Glas Koncila, 13. maja 2007. Evo ključnih brojki koje iznosi:

Na području NDH, što se Hrvata tiče, stradalo je oko 180.000 do 240.000 osoba, najmanje oko 65.000 kao žrtve nacističkog, fašističkog, četničkog i ustaškog terora, oko 45.000 stradalo je kao pripadnici partizanskoga pokreta, a ostali su stradali kao pripadnici Oružanih snaga NDH te kao žrtve partizanskih i komunističkih zločina tokom rata i u neposrednom poraću. Dakako, ne smijemo zaboraviti, na području NDH znatna su stradanja Srba, a posebno je tragična sudbina Židova i Roma.
Procjene o broju stradalih na području Jugoslavije od partizana i komunista tokom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću kreću se u rasponu oko 180.000 do 250.000.
Prema najnovijim istraživanjima austrijskog historičara Michaela Portmanna, koja mi se čine najtemeljitijim i najprihvatljivijim, ukupni ljudski gubici koji se podrazumijevaju pod pojmom Bleiburg i »križni put«, mogu iznositi oko 80.000 (u tu su brojku uključeni, osim Hrvata, i Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, vojnici, ali i civili).

Slovenski historičar Mitja Ferenc, koji na tim istraživanjima radi od godine 2001., procjenjuje da je na području Slovenije poslije rata ubijeno više od 100.000 ljudi (uključujući Hrvate, Slovence, Nijemce i druge). Intervju M. Ferenca iz 2005.

Može se dakle zaključiti da su brojke od 200.000 i više žrtava samo među Hrvatima, koje se i dalje javno ponavljaju, nesumnjivo pretjerane. Gore spomenute procjene Tuđmana i Žerjavića, oko 50.000 žrtava među Hrvatima, prema dosadašnjim rezultatima istraživanja najvjerodostojnije su. To je naravno strašna brojka.

O pretjerivanju u broju žrtava[uredi | uredi izvor]

Jasno je, da preživjeli svjedok masovnog ubistva može pretjerivati. Vrlo jasan slučaj opisan je u članku Španovica: Od četiri izvora u kojima se govori o žrtvama partizanskog napada na Španovicu 4-6. oktobra 1942., jedan spominje 400 žrtava. To znatno odskače od ostalih izvora, pa ga možemo odbaciti kao pretjerivanje. Druga tri izvještaja, iz dva nezavisna izvora (NOP i NDH), spominju 204, 205 odnosno 220 žrtava. To je vrlo blizu, pa bismo imali razloge smatrati vjerodostojnim. Međutim, Tonči Erjavić, koji je razgovarao sa desetinama preživjelih i popisao sve "muške glave" u selu i njihove sudbine, te sve žene i djecu koji su poginuli, došao je do brojke od 129, a od toga su osmero ubili ustaše koji su ušli u selo 6. oktobra popodne. Taj je broj vrlo pouzdan: dakle, gotovo dvaput manji od onih u naizgled pouzdanim dokumentima. A često takvi uopće ne postoje, nego raspolažemo samo nesigurnim procjenama ("400").

Takvo napuhavanje vidljivo je u slučaju sabirnog logora Jasenovac, kada je Komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača već 1945. navela brojku od 500 do 600.000, a pri tome je ipak zanemarila neke još veće procjene koje je čula. Kasnije se brojaka iz političkih razloga još napuhivala. Prema današnjim istraživanjima, broj žrtava je između 70 i 100.000. Vladimir Žerjavić je ukazao na oba pretjerivanja, pa je svojoj knjizi dao naslov Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga.