Krsto I Frankopan Ozaljski

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bista kneza Krsta Frankopana na trgu Zrinjevac u Zagrebu

Krsto I Frankopan Ozaljski (Modruš (?), 1482. - Martijanec kod Ludbrega, 27. septembra 1527.), hrvatski ban i vojskovođa, član plemićke porodice Frankopan.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Knez Krsto Frankopan Ozaljski (prema nekim izvorima Brinjski) bio je sin kneza Bernardina Frankopana i princeze Lujze Aragonske, porijeklom iz Aragonskog Kraljevstva (danas dio Španije). Imao je osmero braće i sestara, među kojima stariju sestru Beatricu, koja se 1496. udala za mladog hrvatskog bana Ivaniša Korvina, vanbračnog sina bivšeg hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina.

Od 1505. godine bio je u vojnoj službi cara Maksimilijana I Habsburškog, gdje se istaknuo kao vojskovođa. Od njega je za nagradu 1510. godine dobio Novigrad u Istri te neke posjede grada Postojne, a imenovan je carskim savjetnikom, te kapetanom Postojne i Krasa.[1]

Godine 1512. ratovao je s ocem protiv Mlečana u pokušaju da oslobodi nekadašnji porodični posjed, ostrvo Krk. Tokom 1513. i 1514. godine oduzeo je Mlečanima gradove Monfalcone, Cividale del Friuli i Udine, te gotovo cijelu Furlaniju, koje je uskoro izgubio.[2] U razdoblju 1514-1519. bio je u mletačkom zarobljeništvu, a poslije bjekstva iz zatvora ponovo je u vojnoj službi Habsburgovaca. Godine 1520. car Karlo V potvrdio mu je posjede i imenovao ga vojnim komandantom Istre.

Od 1523. godine opet je boravio u tadašnjoj Hrvatskoj, gdje se zajedno s ocem pokušavao domoći Senja i drugih porodičnih posjeda koje je njegovu rodu oduzeo 1469. kralj Matija Korvin. Iste je godine otišao kod pape Hadrijana VI u Rim da ga zamoli za pomoć Hrvatskoj u ratu protiv Osmanlija.[3]

U junu 1525. uspio je sa oko 4000 pješaka i 2000 konjanika probiti blokadu, koju su Osmanije postavili oko opkoljenog Jajca, i braniocima dopremiti hranu, oružje i drugu pomoć. Bio je veoma angažovan u odbrani Hrvatske od turskih napada, našto mu je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II podijelio naslov branitelja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Kada mu je kralj odbio vratiti Senj i imenovati ga za hrvatskog bana, što je zatražio Hrvatski sabor 1525. godine, Krsto je na zasjedanju Sabora u Križevcima, sazvanog zbog nezadovoljstva hrvatskog plemstva nedovoljnim kraljevim angažmanom u odbrani zemlje, 25. januara 1526. predložio Habsburgovce za nove vladare Hrvatske.[4]To se ipak odmah nije dogodilo, nego nešto kasnije.

U proljeće 1526. otputovao je u Njemačku, iz koje se vratio tek u kasno ljeto, kada se proširila vijest o dolasku velike osmanlijske vojske predvođene samim sultanom Sulejmanom. U sudbonosnoj bitki na Mohačkom polju 29. augusta 1526. Krsto nije učestvovao, jer je tek sakupljao vojsku u Hrvatskoj, kako bi pomogao kralju Ludoviku. Kralj ga je namjeravao postaviti za glavnokomandujućeg vojskovođu čitave svoje vojske stacionirane kod Mohača, ali je Ugarsko ratno vijeće zaključilo da se ipak ne čeka Krstin dolazak, nego da se odmah započne sa bitkom.

Poslije poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju i smrti Ludovika II, hrvatsko plemstvo imenovalo je Krstu na Saboru u Koprivnici 23. septembra "upraviteljem i vrhovnim braniteljem" (lat. nostro governator et defensor generale).

Prilikom nesuglasica koje su se pojavile među hrvatskim plemstvom oko izbora novog hrvatskog kralja (pa je dio plemstva na saboru u Cetingradu izabrao Ferdinanda Habsburškog), Krsto se priklonio dijelu (pretežno slavonskog) plemstva čiji je izbor bio Ivan Zapolja. U međusobnim oružanim sukobima između pristaša dvaju kraljeva, hrabri je vojskovođa smrtno ranjen od topovske kugle kod opsade Varaždina 26. septembra 1527. i umro dan kasnije u nedalekom dvorcu Martijanec kod Ludbrega.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Bilješke[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hrvatski biografski leksikon, str. 414.
  2. ^ Hrvatski biografski leksikon, str. 414.
  3. ^ Hrvatski biografski leksikon, str. 415.
  4. ^ Hrvatski biografski leksikon, str. 415.


Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]