Lucidni snovi

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Commons-emblem-issue.svg Tema članka je kontroverzna.
Moguće je da se pojedinci ne slažu s tačkom gledišta izraženom u ovom članku ili je neutralna tačka gledišta članka sporna.

Lucidni snovi su oni snovi kada je osoba svjesna da sanja, čega obično postaje svjesna kada sanja neku nemoguću ili nevjerojatnu pojavu, ili bez ikakvog jasnog razloga jednostavno shvati da sanja.

U takvim snovima moguće je biti lucidan i imati malo kontrole nad sadržajem snova i obratno, imati mnogo kontrole bez čiste svjesnosti da sanjamo. Ako smo lucidni i imamo dobru kontrolu, onda možemo birati neku aktivnost koja je moguća samo u snovima, postići ono što u budnom stanju ne bismo nikada mogli ostvariti. Iako se takvi snovi tokom života spontano događaju, moguće ih je posebnim metodama i vježbama (pisanje dnevnika snova isl.) potaknuti, te isto tako i pojačati stanje lucidnosti i time dobiti veću kontrolu nad vlastitim lucidnim snovima.[1]

Znanstvena potvrda[uredi | uredi izvor]

Celia Green prva je prepoznala znanstveni potencijal lucidnog sanjanja u studiji Lucid Dreams iz 1968. godine. Green je analizirala glavne značajke takvih snova oslanjajući se na prethodno objavljene radove na temu, uz dopunu sa vlastitim istraživanjima. Zaključuje da su lucidni snovi iskustvena kategorija posve različita od uobičanjeih snova i predviđa povezivanje lucidnosti u snu i REM faza sna. Također, Green je prva povezala fenomen lucidnog sna sa fenomenom lažnog buđenja.

Filozof Norman Malcolm 1959. godine u tekstu Dreaming zastupa teze protiv mogućnosti točne provjere zapisa snova. Ipak, shvaćanje da pomicanje očiju u snovima može utjecati na pomicanje sanjačevih očiju u fizičkom svijetu je pružilo mogućnost dokazivanja da akcije dogovorene u vrijeme budnosti mogu biti prizvane i izvedene u lucidnom snu. Prvi dokaz navedene pretpostavke pružio je krajem 1970-ih britanski parapsiholog Keith Hearne uz pomoć volontera, Alan Worsley. Worsley je pomicanjem očiju davao signale iz lucidnog sna koji su zabilježeni polisomnografom.[2]

Hearnovi rezultati nisu bili distribuirani u širokoj javnosti i prvu stručnu recenziju objavio je tek nekoliko godina kasnije Stephen LaBerge sa sveučilišta Stanford. LaBerge je neovisno, za potrebe doktorske disertacije, razvio tehnike induciranja lucidnih snova koje se i danas masovno koriste i osnova su lucidnog sanjanja. Tokom 1980-ih istraživanja u području lucidnih snova postaju sve brojnija i rezultati istraživačkih eksperimenata sve više izlaze u javnost.


Istraživanja i klinička primjena[uredi | uredi izvor]

Neurobiološka primjena Neuroznanstvenik J.Allan Hobson postavio je hipotezu o tome što bi se moglo događa u mozgu za vrijeme lucidnog sna. Prvi korak za lucidni san je prepoznavanje samog sna. Ono se događa u prefrontalnom korteksu koji je jedno od nekoliko područja neaktivnih za vrijeme REM sna i u kojem se pohranjuje radna memorija. Kada se to područje aktivira i dogodi se prepoznavanje sna, spavač mora biti dovoljno oprezan da svjesno dopusti nastavak sna ali i sposoban pojmiti da se radi o snu.

Tretman noćnih mora Kao jedan od predloženih tretmana za pomoć ljudima sa problemom noćnih mora predložene su koristi bivanja svjesnima tokom sanjanja. Inicijalana studija provedena 2006. dokazala je da terapija lucidnim snovima uspješno smanjuje učestalost noćnih mora. Tretman se sastojao od upoznavanja ideje lucidnosti, te ovladavanju tehnikama i vježbama. Nije razjašnjeno koji aspketi tretmana su bili zaslužni za uspješno ulanjanje noćnih mora iako je tretman kao cjelina bio uspješan. Australski psiholog Milan Čolić istražuje primjene principa narativne terapije i lucidnih snova u svrhu smanjenja učestalosti noćnih mora ali i depresije, anksioznosti i sličnih problema budnog života.

Percepcija vremena Stephen LaBerge pokrenuo je 1985. godine studiju koja je pokazala da je precepcija vremena pri brojanju jednaka tokom sna kao i za vrijeme budnosti. Lucidni sanjači brojali bi 10 sekundi u snu, signalizirajući kraj brojanja unaprijed dogovorenim micanjem očiju. Iznenađujuće, subjektivna percepcija proteklog vremena nije se razlikovala tijkom lucidnog sna. Studija je doprla i izvan znanstvenih krugova te potakla brojne entuzijaste širom svijeta na ekspirementiranje sa lucidnim sanjanjem.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Frederik van Eeden (1913). "A study of Dreams". Proceedings of the Society for Psychical Research 26.
  2. ^ Lucid Dreaming FAQ LaBerge, S. & Levitan, L. (2004). Version 2.3
  3. ^ Lucid Dreaming Rose, E. Lucid Dreaming Guide, Santa Monica, California, (2009).