Marija II, kraljica Engleske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Marija II
Queen Mary II.jpg
Kraljica Škotske, Engleske i Irske
Vladavina 13. februar 1689 - 28. decembar 1694
Prethodnik Jakov II i VII
Nasljednik Vilim III i II
Krunidba 11. april 1689
Supružnik Vilim III i II
Dinastija Stuart Stewart CoA.png
Otac Jakov II
Majka Anne Hyde
Rođenje 30. april 1662
London
Smrt 28. decembar 1694
London
Mjesto sahrane Westminsterska opatija

Marija II (30. april 1662 - 28. decembar 1694) je bila vladajuća kraljica i suvladarica Engleske, Irske i Škotske.

Na vlast je došla po završetku Slavne revolucije 1689. godine, kada su protestanti njenog oca, katoličkog kralja Jakova II i VII zbacili sa prijestolja, nakon čega je vladala zajednički sa svojim suprugom i prvim rođakom, Vilimom III i II. Njihova zajednička vladavina popularno se naziva vladavinom Vilima i Marije. Marija, iako je de iure imala iste ovlasti kao i Vilim, ali je uglavnom bila nezainteresovana za politiku i de facto je vlast prepustila svom suprugu. Vlast je uglavnom preuzimala za vrijeme Vilimovog odsustva iz Engleske. [1] Nakon njene smrti 1694. godine, Vilim III je do svoje smrti vladao sam.

Razdoblje do vladavine[uredi | uredi izvor]

Marija se rodila u palači St. James u Londonu 30. aprila 1662. godine, kao najstarija kćer Jakova, vojvode od Yorka i njegove prve supruge, Anne Hyde. Anne je Jakovu rodila osmero djece, ali samo su Marija i njena mlađa sestra Ana preživjele djetinjstvo. [2] Marijin amidža bio je kralj Karlo II, a djed Edward Hyde, prvi grof od Clarendona i dugo vremena Karlov glavni savjetnik. [3]

Marijin otac Karlo, tada vojvoda od Yorka, preobratio se na katoličanstvo 1668. ili 1669. godine, ali po zapovijedi njihovog amidže Karla II, Marija i Ana su odgojene u protestantskom duhu. [4] Marijina majka je umrla 1671. godine, a njen otac se 1673. godine ponovo oženio, ovaj put za ženu uzevši katolkinju Mariju Modensku, koja je od nje bila starija samo četiri godine. [5]

U dobi od petnaest godina Mariju su zaručili za princa Vilima, sina njene tetke po ocu i holandskog protestantskog stadholdera. [1] Isprva, Karlo II se suprotstavljao tom braku, jer je želio Mariju udati za francuskog dofena, ali kada je shvatio da alijansa sa francuskim katoličkim kraljem više nije poželjna, pod pritiskom parlamenta pristao je na ovaj brak. [6] Marijin otac je na ovaj brak pristao također zbog pritiska parlamenta, pogrešno politički procjenivši da će mu ova odluka poboljšati položaj u očima protestanata. [7] Marija i Vilim vjenčali su se u Londonu 4. novembra 1677. godine; Marija je navodno plakala tokom ceremonije. [4]

Marija je nakon sklapanja braka sa Vilimom preselila u Holandiju. Iako je Marija bila odana supruga, brak nije bio sretan. Najveći uzrok nedostatka sreće u njenom braku bilo je to što nije, usprkos trima trudnoćama, dobila dijete. Nedostatak djece će Mariji predstavljati veliku tugu do kraja života. Među Holanđanima je, sa druge strane, zbog svoje ugodne vanjštine i manira bila veoma popularna, ali je muž prema njoj bio hladan i zanemarivao ju je. [1] Tokom braka sa Marijom Vilim je imao nekoliko ljubavnica, uglavnom Marijinih dvorskih dama [7] , ali se kasnije zbližio i sa Marijom. [4]

Slavna revolucija[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti Karla II koji se nije ženio niti je imao zakonite djece, krunu je naslijedio njegov brat i Marijin otac Jakov kao Jakov II. Tokom svoje kratke vladavine Jakov je vodio spornu vjersku politiku koja nije bila po volji engleskih protestanata, pa su isti već 1687. godine stupili u pregovore sa Marijinim suprugom Vilimom, kako bi zbacili nepopularnog kralja. U tim zaoštrenim političko-vjerskim prilikama, rođenje muškog nasljednika, Marijinog polubrata, Jakova Franje Edvarda, izazavalo je u protestantskim krugovima pravu uzbunu zbog straha od stvaranja katoličke dinastije na engleskom prijestolju. Glasine da je novorođeni princ od Velsa u stvari podmetnut kao zamjena za mrtvorođenče potakle su Mariju da svojoj sestri Ani (koja je prebivala na engleskom dvoru) napiše pismo u kojem traži objašnjenja u vezi glasina o okolnostima rođenja njihovog polubrata. [8] [5] Stvorena situacija ubrzala je pregovore predstavnika engleskih protestanata i Marijinog supruga Vilima III Oranskog koji se, nakon početnog kolebanja, naposljetku odlučio za vojnu intervenciju na Englesku.

Vilim je bio ljubomoran na Marijinu poziciju nasljednice krune, bojeći se da će ona postati moćnija od njega samoga. Marija ga je, međutim, uvjeravala da će učiniti sve što je u njenoj moći da i njega učini doživotnim vladarem Engleske. [9] Nakon što je donio odluku da napadne, Vilim je izdao deklaraciju u kojoj je kraljevog novorođenog sina nazvao "navodnim princem od Velsa". Dana 5. novembra 1688. godine holandska vojska iskrcala se na englesko tlo i do 11. decembra, zahvaljujući izdaji u redovima Jakovljeve vojske, izvojevala pobjedu ušavši u London. Narod je imao tako malo povjerenja u svoga kralja da ga uopšte nije pokušavao braniti. [10] Jakov II je uspio pobjeći u Francusku, gdje je, uz jedan naknadni neuspjeli vojni pokušaj povratka na vlast u Irskoj, živio do svoje smrti. [4]

Marija je bila veoma potrešena okolnostima u kojima se našao njen otac, ali Vilim joj je savjetovao da prilikom ulaska u London pokazuje veselje, zbog čega su je kasnije kritizirali zbog hladnoće i manjka saosjećanja za neprilike u kojima se našao njen otac. Sam Jakov je ogorčeno pisao Mariji, nazivajući je izdajicom, što je Mariju duboko pogodilo. [4]

Vilim je ubrzo, na neregularan način, sazvao parlament, koji je 12. februara 1689. proglasio da je Jakov II, pobjegavši iz Engleske u stvari abdicirao i proglasio je prijestolje upražnjenim. [11] Nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja, ponudio Jakovljevu sinu, nego Mariji. Vilim se sada pobunio, pošto nije želio u Engleskoj živjeti kao beznačajni pratilac supruge, već i sam vladati kao kralj. Jedino pravilo koje bi se moglo primjeniti u ovom slučaju bilo je ono koje je izdao parlament u 16. vijeku, kada se Marija I udala za princa Filipa, kojem je potom data titula kralja. Međutim, Marija I je zadržala sve poluge, a Filip uz tu titulu nije dobio nikakve ovlasti. Pored toga, parlament se složio da će Filip držati titulu kralja Engleske samo tokom svoga braka sa Marijom I. Vilim je, međutim, tražio ovlasti koje bi dobila i Marija, te je želio ostati kralj ukoliko nadživi suprugu. Iako su neki državnici predlagali Mariji da je učine samostalnom vladaricom, ona je to odbila, [11] i zahtjevala da kruna bude ponuđena i njenom suprugu, a kao primjer je navedena zajednička vladavina Filipa i Marije I Engleske.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Kraljica Marija II

Marija je proglašena kraljicom, a utvrđeno je da će, kao Marija II, vladati zajedno sa Vilimom. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (Bill of Rights). Istim zakonom Jakov II je optužen za zlouporabe za vrijeme svoje vladavine, te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik više neće moći naslijediti englesko prijestolje, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Marije i Vilima, a ako oni ne budu imali potomaka, krunu će naslijediti Jakovljeva mlađa kći Ana i njeni potomci, a ako Ana ne bude imala potomaka onda će kruna ići Vilimovu potomku iz mogućeg sljedećeg braka.

Biskup londonski, Henry Compton, krunisao je Mariju i Vilima u Westminsterskoj opatiji 11. aprila 1689. Iako je bilo uobičajeno da krunjenje izvrši nadbiskup canterburyjski, on to nije učinio zato što nije smatrao primjerenim i legitimnim način na koji je Jakov II zbačen. [9] Na dan njihove krunidbe, nakon nekoliko mjeseci kolebanja i neslaganja, škotski parlament je objavio da Jakov VII više nije kralj Škota. Vilim i Marija su prihvatili škotsku krunu 11. maja 1689. godine. [1]

Nakon 1690. Marijin suprug i suvladar je vrlo često bio odsutan iz Engleske, vodeći ratove i bivajući u Holandiji. Prvi rat koji je bio vodio je bio ustanak katolika u Irskoj, predvođen svrgnutim Jakovom II. Vilim je je uspješno svladao ovu pobunu. Za vrijeme suprugove odsutnosti Marija je upravljala Engleskom pri čemu se iskazala kao stabilan vladar, iako je politika nije interesovala, niti je ikada pokazivala zanimanje za državne poslove. Sa druge strane, Marija je kao monarh bila glava Engleske Crkve, te je vodila brigu o vjerskim pitanjima - svi crkveni i srodni dokumenti toga doba prolazili su kroz njene ruke. [9]

Godine 1690. je zbog navodne zavjere čiji je cilj bio vraćanje Jakova II na prijestolje uhitila i zatvorila svoga dajdžu, Henryja Hydea (Henri Hajd), grofa od Clarendona, a 1692. godine je iz istih razloga zatvorila Johna Churchilla (Džon Čerčil), grofa od Marlborougha. Ova odluka naljutila je Marijinu sestru Anu, koja je bila vrlo dobra prijateljica Churchillove supruge. Ana je protestvovala i žalila se sestri, što je Mariju naljutilo i nagnalo da Anu otjera sa dvora. Marija je kasnije propustila posjetiti sestru tokom njene trudnoće, te su odnosi između sestara ostali napeti sve do Marijine smrti.

Smrt i naslijeđivanje[uredi | uredi izvor]

Marija je umrla iznenada 28. decembra 1694. od boginja, u palači Kensington. Sahranjena je u Westminsterskoj opatiji. Muziku za njenu sahranu napisao je poznati barokni kompozitor Henry Purcell. Vilim se, usprkos početnom neslaganju u braku, tokom godina zbližio sa Marijom, a njena iznenadna smrt ga je razorila. Nakon Marijine smrti Vilim je vladao do svoje smrti 1702. godine, kada je krunu naslijedila Marijina sestra Ana.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d London: Cambridge University Press ; 1911, Mary II
  2. ^ Nash Ford, David ; 2005, Royal Berkshire History
  3. ^ Columbia Electronic Encyclopedia; 2000
  4. ^ a b c d e English Monarchs ; 2004
  5. ^ a b The Jacobite Heritahe; 1997
  6. ^ Pollock, John The Policy of Charles II and James II (1667-87)
  7. ^ a b Seager, Nicholas; 2006; Reign of king William III
  8. ^ Nenner, Howard ; 1998, The Right to be King: the Succession to the Crown of England, 1603–1714
  9. ^ a b c Encyclopaedia Britannica ; 1911, Mary II
  10. ^ James II
  11. ^ a b King James' Parliament: The succession of William and Mary