Masakr u Bleiburgu

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Merge-arrows 2.svg Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Križni put (1945).
Molimo da napišete svoje mišljenje na stranici za razgovor.
Otvoreni spomenik bleiburškim žrtvama na Bleiburškome polju na imanju u vlasništvu Omera Vrabca


U blizini Bleiburga predala se 15. maja 1945. godine glavnina ustaških i domobranskih jedinica vojske Nezavisne države Hrvatske (95.000 vojnika i oficira), praćena brojnim civilnim izbjeglicama, kao i pripadnicima drugih kvislinških jedinica sa područja Jugoslavije

Masakr u Bleiburgu je postao simbol i metafora hrvatskih i bošnjačkih stradanja od komunističkih pobjednika 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili, a često se misli i na sve žrtve komunističkog terora među Hrvatima 1945. godine, pa i kasnije. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tokom slijedećih mjeseci, te se u hrvatskoj emigrantskoj literaturi često naziva Križni put) (ponekad u množini, Križni putevi).

Prvi poginuli vojnik na bleiburškome polju bio je oficir Bećir Duraković, rodom iz okoline Trebinja.

Prethodno razjašnjenje[uredi | uredi izvor]

Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, da bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih jugoslovenskihpartizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Herenčića, nego je inzistirao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Nakon predaje, vojnici i civili vraćeni su na područje Jugoslavije. Druge grupe HOS-a, slovenskih domobranaca i crnogorskih četnika predavale su se na području Koruške tokom prethodnih dana, te neke manje grupe nakon toga. Jugoslavenska armija je bila prisutna na području Koruške do 24. maja. Mnogi zarobljeni Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se ranije predali Britancima ili Amerikancima, bili su smješteni u zraboljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji; većina njih predana je Jugoslaviji, tj. komunističkoj vlasti.

Slijedila je tortura i pokolj koji se intenivno nastavila slijedećih nekoliko mjeseci, kada su zarobljenici vođeni raznim putevime kroz cijelu Jugoslaviju i smještani u razne logore i zatvore, što je nazvano Križni put a u manjem, ali još uvijek značajnom obimu sve do 1948. godine. Samo manji broj zarobljenih ustaša i dužnosnika NDH izveden je pred prijeke sudove, a velika većina žrtava pobijena je bez ikakvog suda.

U ovom članku obrađujemo povlačenje HOS-a od 5. maja 1945, predaju na Blaiburgu i na drugim mjestima, te izručivanje zarobljenika do kraja maja. Masakre koji su se dogodili obrađujemo u članku Križni put (1945).

Uvod[uredi | uredi izvor]

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tokom maja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubili stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no nisu uspjeli jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg .

Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata.

Upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja bila su najteža za hrvatski narod. Mnogi su, probijajući se kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni, prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnog pučanstva 15. majja 1945. na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na milost i nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni, svrstani u zarobljeničke kolone, usmjereni u unutrašnjost komunističke «demokratske» Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu svjedoče brojna svratišta od Maribora do Kočevja.

Preživjeli su dalje usmjereni kroz Hrvatsku i izvan nje, te je to stradavanje nastavljeno kroz druge oblike sve dok napokon nije uspostavljena suverena hrvatska država.

Izručivanja žrtvi kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajni o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. Nažalost, u čuvanju te tajne učestvovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti zločin koji su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom.

“Nemojte vjerovati ako vam kažu da ginemo.
Lažu, jer naši junaci žive u svakom srcu hrvatskom.
Ako vam kažu da majke plaću, nemojte vjerovati.

One tek suzama zalijevaju cvijeće na humcima.
Ako vam kažu da su mnogi nestali,da se za njih nezna,
nemojte vjerovati. Jer oni su dobili sva srca svih Hrvata.
Ako vam kažu da je Hrvatska okrnjena, smanjena,
nemojte vjerovati. Iz svake grude zemlje,
iz svakog kamena i rijeke
vec se diže snaga nepobijeđenih,
ni gradovi nisu uništeni, ni sela sražena.
Jer oni imaju neuništivu dušu.
Nemojte vjerovati: zlo ne moze dokučiti duše,
Pa tako ni dušu Hrvatske!”

Spisi i istraživanja[uredi | uredi izvor]

Danas postoji mnogo zapisa i knjiga o Bleiburgu, ali ipak još nedovoljno za utvrđivanje tačnog broja žrtava, potpuno tačnog raspleta događaja i ono što je najbitnije od svega pitanje motiva. Postoje nagađanja, ali ona nisu u potpunosti objašnjena. Također, svatko tko malo pomnije prouči zbivanja 1945. vidjet će da su se na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka, te istovremeno izručivanje Jugoslavena. Obje 'kobne pogreške' počinila je jedna osoba - Harold Macmillan- opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije lord Stockton i premijer). Kako je moguće da je jedna osoba mogla slučajno počiniti te dvije kobne pogreške? Kako to da su izručivanja bila vezana za Staljina i Tita, koji su bili 'jako dobri prijatelji'? Kako to da su mnogi spisi nestali, a oni koji su sačuvani u londonskim, washingtonskim, ruskim i beogradskim arhivima nisu dostupni javnosti, čak i nakon 60 godina? Najznačajnija knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tokom maja 1945. je Ministar i pokolji, (1986.) oko koje je podignuta ogromna prašina i koja je izazvala brojne reakcije. Ubrzo je knjiga zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoy, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na globu od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena kazna u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.

Povijesne okolnosti[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Sporazum na Jalti[uredi | uredi izvor]

U Jalti, na ukrajinskom poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji. Za Jugoslavenske subjekte je bila donešena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima - «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).

Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru uticaj zapada i istoka bude 50% : 50%. Staljin je, poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunistički pokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe. Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a da se poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješili surađujući s neprijateljem. Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog 'balkanskog žandara' (Kraljevinu Jugoslaviju) kao i prije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije na Zapad. Da li je upravo to bio razlog zbog kojeg su Englezi svjesno dali poubijati veliki broj Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu?

Susret u Austriji[uredi | uredi izvor]

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.

Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se zbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…"

Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.

General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. maja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju Sovjetske snage prema Beču i prijete da će preduhitriti Britance te prije njih stići u južnoaustrijsku pokrajinu Korušku.

Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u Korušku. Ubrzo su se svi oni našli na Dravi, spremno očekujući sukobe.

Za taj dio Austrije bila je zadužena Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.

Bijeg jednog naroda[uredi | uredi izvor]

Činilo se da nema kraja narodnostima koje su se obraćale tražeći zaštitu. Taj dio Austrije, jedan od posljednjih koji je oslobođen, doista je postao prava gnojnica Europe. Bio je posljednje utočište ne samo nacističkih ratnih zločinaca nego i usporedivo bezazlenih naroda koji su bježali pred Rusima i Titom, nepoželjnih i progonjenih kamo god da su pošli. Svoju jedinu nadu u spas vidjeli su u Britancima i Amerikancima. Nastao je veliki problem: Kamo smjestiti toliko mnoštvo, a da budu odvojeni jedni od drugih, kako da ih razoružaju, kako ih nahraniti i smiriti njihove političke nesuglasice prije nego što se moglo pomisliti na repatrijaciju. Dok se rat u Jugoslaviji završavao, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko Karavanki i rijeke Drave pokušavajući se očajnički predati Britancima. Među njima je najviše bilo Hrvata. Ono što su oni tražili prvenstveno je bila zaštita od Titovih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija događali su se neviđeni masakri i svi su oni, bez obzira na čijoj su se strani u ratu borili, očekivali kobnu sudbinu u slučaju uhićenja.

Dolazak u Bleiburg[uredi | uredi izvor]

Sjedište brigadira Scotta, oficira štaba 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom. Na jugu stoje planinski vrhovi Karavanki kao zupčasta prepreka između Austrije i Jugoslavije.


Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima. Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta. No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott bio je ozlojađen te mu je izgledalo neshvatljivo kako da već ionako iscrpljena Osma armija prihvati ovu marširajuću naciju, stoga je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»4 Scott ubrzo dobija odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje Jugoslavena. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima»5 - yprisjeća se Scott). Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s nesretnim hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli zavesti i prisiliti da prihvati te jasne uvjete, premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima:»ZAHTJEVAMO BEZUVJETNU PREDAJU CIJELE VAŠE VOJSKE ZA JEDAN SAT. AKO PRIHVATITE, ŽENE I DJECA MOGU SE VRATITI SVOJIM KUĆAMA. VOJNICI I OFICIRI OSTAT ĆE RATNI ZAROBLJENICI, TE ĆEMO IH POVESTI U MARIBOR GDJE ĆE IM SE SUDITI. AKO NE PRIHVATITE TE UVJETE ZA PETNAEST MINUTA ZAPOČET ĆE OPĆI NAPAD I VI SE NEĆETE IMATI PRAVO POZIVATI NA INTERNACIONALNE KONVENCIJE CRVENOG KRIŽA.»6 Bitno je napomenuti kako su se pregovori u bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument .General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati. Herenčiću se ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom. Shvativši da nema izbora ,Herenčić je kapitulirao. U 4:30,15.maja, Nezavisna Država Hrvatska prestala je postojati. U međuvremenu, na poljima prema jugu koja nisu vidljiva iz dvorca, velika masa ljudi nalazila se u stanju nevjerice, užasa i zbunjenosti. Opkoljeni partizanima, potencijalna hrvatska emigracija za 24 sata trebala je biti otpremljena natrag preko Drave. Prije negoli se to zbilo, dogodile su se strašne scene koje Hrvati nikad neće zaboraviti. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje, zatim svoje ljude prepušta krvavoj sudbini, a za sebe nalazi lakši izlaz i ubija se.

Harold MacMillan[uredi | uredi izvor]

Britanci su upravo na tim pregovorima odlučili o sudbini hrvatske vojske i civila. Glavni krivci, međutim, nisu samo oni koji su se našli na licu mjesta. Prema istraživanju grofa Tolstoya, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar zadužen za Sredozemlje, kojeg je na to mjesto postavio Winston Churchill.

Tek kad je izbio drugi svjetski rat Macmillanu se pokazala prilika da pokaže svoje prave talente za organizaciju, diplomaciju i rukovođenje. Nakon što se pokazao sposobnim radom u Ministarstvu opskrbe Churchill ga je krajem 1942. neočekivano postavio na posve novo i izuzetno zahtjevno mjesto od ključne važnosti u vođenju rata-postao je opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga. Bio je odgovoran izravno generalu Eisenhoweru.Za Macmillana je služba opunomoćenog ministra predstavljala vrhunac njegovih ambicija («Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…»7).Kasnije će Macmillan postati i britanski premijer. Kako se bližilo proljeće opunomoćenog ministra sve je više zaokupljivao problem odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je maja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom»8. Prije bleiburške krize, britanske su snage tolerirale predaju manjih vojnih postrojbi, a britanski su stražari sprječavali bande partizana koji su tražili načina da se dokopaju Hrvata. No, od 15.maja nadalje, politika britanskog 5.korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku saradnje i podrške komunističkom režimu. Trećeg tjedna maja 1945. odlučeno je da se svi Hrvati, koji su bili pod kontrolom Petog korpusa, predaju Titu. Što je dovelo do tako dramatične promjene? Zaokret je počeo 13. maja kada je Harold Macmillan iznenada stigao u Glavni stožer Petog korpusa. U to vrijeme Macmillan je bio politički savjetnik feldmaršala Alexandera, što mu je omogućavalo izravnu komunikaciju direktno s Uredom za vanjske poslove i predsjednikom vlade .Macmillan je 12.maja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije. U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i saradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana u vezi puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Potom se međutim dogodio radikalan preokret. Po povratku u Napulj 14.maja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog oficira generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima. Ovakav plan je zahtijevao i opsežnu obmanu savezničkog zapovjedništva. Odluka o prisilnoj repatrijaciji bila je politička odluka. Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea(Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom(Britansko ministarstvo vanjskih poslova). Njegov ugled bio je golem i nije bilo vjerojatno da će ga kakav general na bojištu dovesti u pitanje kada je tako očito da je riječ o stvarima unutar njegova ministarskog djelokruga. Macmillan je stoga savjetovao Keightleyu da izruči sve Kozake i Jugoslavenske subjekte. Pozvao je McCreerya kako bi podržao Keightleyev(odnosno svoj) zahtjev, svojim se autoritetom, potom, poslužio da od generala Robertsona, koji je bio glavni administrativni oficir AFHQ-a(Glavni štab savezničkih snaga),izvuče naredbu kojom je odobreno izručenje, a Macmillan je to namjerno i vješto krio od Foreign Officea.

Strategija prijevare[uredi | uredi izvor]

Kasno te noći 14. maja američki politički savjetnik Alexander Kirk poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja:»Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni oficir Glavnog štaba savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom telegrama zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi..Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni oficir je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo saglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjni.»10 Međutim, Kirk nije znao da je tog popodneva (14. maja) u 14:30 Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Robertson je zapovijed zaključio uputom:»Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.»11Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera ,generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju. Značajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj oficirima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tokom cijele druge polovice maja. Čudna je, ali izgleda neosporna ,činjenica da sam Alexander nije znao za postojanje Robertsonove zapovijedi sve do 21.maja. Međutim,16.maja,pogrešno vjerujući da su se Hrvati predali Osmoj armiji, Alexander ih nudi Titu:»Komandant savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000 Jugoslavena koji su služili u njemačkim snagama predalo Titu u ruke. Željeli bismo odmah vratiti te ljude snagama maršala Tita, pa bi smo zamolili maršala da ih prihvati i ugovori s 5.korpusom najbolji način da se izvrši primopredaja na austrijskoj granici, južno od Klagenfurta i da ih vrati u Jugoslaviju»12No,već su ti Jugoslaveni za koje je Alexander mislio da su se dobrovoljno predali, bili već dan prije izručeni Titu.

Spomenik na zagrebačkome groblju Mirogoju

Kao što znamo, Kirk je iznio svoje neslaganje s Robertsonovim, odnosno Macmillanovim prijedlogom da se zarobljenici predaju Titu stoga mu State Department zapovijeda da uloži službeni protest AFHQ-u,16.maja.Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovo zdravlje…» 13

Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije suglasila su se da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. U skladu s tim stavom, upravo je sam Alexander 17.maja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.maja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi. No, američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je Alexanderova zapovijed stavila van snage Robertsonovu .Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su on i Alexander bili žrtve prijevare koju su izvršili njihovi saradnici.

Kako? Kad je Robertson primio kopiju od Alexandera 17.maja,shvatio je da Alexander nije znao za postojanje prijašnje naredbe. Robertson ga nije na to upozorio već je odlučio učestvovati u Macmillanovoj prijevari. Izručivanja su počela 15.maja i za njih nije znao nitko osim Macmillana, Robertsona, Keightleya i onih koji su bili na licu mjesta, primjerice Scott koji je smatrao da je zapovijed stigla od vrha AFHQ-a. Jedan od ove trojice, pretpostavlja se da je to bio Macmillan, budući da je bio Alexanderov savjetnik, lažno je dojavio da su se Hrvati predali Titu, stoga kako bi se brže otklonila kriza, Alexander je pitao Tita želi li te ljude. To je poslužilo Macmillanu i Robertsonu da okrive Alexandera da je dogovorio predaju, budući da su spisi njihovih tajnih pregovora uništeni ili ih nikada nisu ni napisali, te predali vrhovnom zapovjedništvu.

U međuvremenu, Aldington(brigadir Toby Low-sposoban načelnik štaba i Keightleyev pomoćnik) na osnovi zapovijedi generala Robertsona, izdaje zapovijed o izručivanju «svih jugoslavenskih nacionalista»14, pazeći da primjerak ne padne u ruke višeg zapovjedništva. Pritom nije mario za civile koji su bili brojniji nego vojnici. General McCreery, pak, savjetuje Keightleyu da ne stupa u nikakav pismeni dogovor s jugoslavenskim zapovjednicima.

Unatoč vrlo jasnim odredbama, Aldington 19. maja potpisuje ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovićem, kojim se Peti korpus obvezuje predati sve Jugoslavene u tom području Titovim snagama. U međuvremenu se provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu. Šesti odred specijalnih snaga je bila mala i visoko specijalizirana jedinica čiji je zadatak bio da ispunjava osjetljive zadatke koji su bili nepoznati regularnoj vojnoj liniji zapovijedanja .Drugim riječima, to je bila tajna specijalna jedinica. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici. Ona je osigurala da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima pri transportu. O čemu se zapravo radilo? Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'.Šesti odred trebao se pobrinuti da zarobljenici 'sigurno' stignu u Titove ruke i da zavaraju regularne britanske snage.Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low, odnosno lord Aldington.

Otkirvanje dvostruke zavjere[uredi | uredi izvor]

Kada je 21. maja general McCreery zatražio objašnjenje je li Robertsonova zapovijed u skladu s politikom Glavnog stožera, feldmaršal Alexander po prvi puta doznaje za njezino postojanje. Time postaje jasno tko je bio 'glavni krivac' ove dobro osmišljene prijevare: Macmillan,koji je izuzetno dobro surađivao s Robertsonom. Zajednički su donijeli zapovijed koja je poslana Petom korpusu, naređujući izručivanje jugoslavenskih zatvorenika Titovim partizanima, što je bilo u direktnoj suprotnosti s politikom saveznika. Macmillan je ponukao Keightleya da preda jugoslavenske izbjeglice Titu (i Kozake Staljinu),usprkos tome što su upute koje je dobio od vlada Britanije i Sjedinjenih Država izričito zabranjivale takve akcije, stoga je akciju valjalo tajiti ne samo pred samim vladama i vrhovnim savezničkim zapovjednikom, već i pred britanskim trupama na licu mjesta, primjerice brigadiru Scottu, koje bi mogle prigovarati zbog očigledne nezakonitosti i nečovječnosti onoga što je planirano. Premda je Macmillan kasnije tvrdio kako mu je Alexander naložio da izda zapovijed koju je Keightley bio više nego spreman izvršiti, pokazalo se da su obje tvrdnje lažne. Alexanderova zapovijed od 17. maja umalo je dovela u opasnost cijelu urotu, čiji je uspjeh ovisio o Robertsonovoj zapovijedi. Alexander se dosljedno protivio planiranim akcijama, a Keightley je prigovarao njihovu provođenju dok ga Macmillan nije nadvladao pomoću svog autoriteta, opunomoćenog ministra. Robertson i Macmillan zajedno su ismijali humanost feldmaršala Alexandera.

Posrijedi je međutim dvostruka zavjera-ona koja je bila na djelu u vrijeme događanja ,i kojoj je cilj bio spriječiti sudionike(Britance, Kozake i Jugoslavene) u uviđanju skrivene prirode operacije. Druga i pažljivije vođena na djelu je čak do danas, a to se zaključuje o tajanstvenim nedostatcima 'osjetljivih' spisa, primjerice nestanak čitavog arhiva Macmillanova ureda u Glavnom štabu savezničkih snaga(AFHQ),koji bi uvelike pomogao shvaćanju čitave zbrke. Također nema nikakvih podataka o razlozima za neočekivan let u Klagenfurt. Ne postoje nikakve bilješke o razgovoru s Keightleyem i McCreeryjem, nikakva svjedočanstva o izvještaju koji je podnio Alexanderu nakon povratka u Napulj. U njegovim dnevnicima nema ni spomena o porukama upućenim generalu Robertsonu 14.maja. Kirk je tek u kolovozu saznao da je bio prevaren. 14. augusta o tome je izvijestio State Department optužujući britanskog ministra Harolda Macmillana za izdaju i masakr.

Dolazak Feldmaršala[uredi | uredi izvor]

Operacije repatrijacija koje su krajem maja i početkom juna stotine tisuća Kozaka i Jugoslavena poslale u smrt, provođene su u uvjetima krajnje užurbanosti i tajnosti. Trupe na terenu ubrzo su počele pokazivati negodovanje zbog nevojničkog zadatka i počela su postavljati opasna pitanja o glasinama o pokoljima s one strane jugoslavenske granice. Koliko bi još vremena moglo proći prije no što ta neugodna i opasna pitanja dopru do feldmaršala Alexandera? Brzina je bila izuzetno važna ukoliko je Macmillan želio provesti svoju nakanu.

U Klagenfurtu se 1. juna doznalo da će vrhovni saveznički zapovjednik Alexander doći u obilazak područja Korpusa. Posjet je bio predviđen za ponedjeljak, 4.juna.Tako je i bilo. Alexander u rano popodne pristiže u Viktring. Svuda oko njega nalazile su se gomile seljanki i njihove djece, očiju prikovanih za čovjeka koji je sam imao moć da im spasi život ili da ih osudi na mučeničku smrt. Nakon kratkog formalnog susreta Alexander se upoznaje sa slovenskim doktorom Mersolom koji je objasnio Alexanderu kako ih «britanske trupe prisilno vraćaju natrag, gdje ih titoisti ubijaju bez suđenja»15.Očigledno pogođen tom spoznajom, feldmaršal mu je odgovorio:»…šteta je što nisam prije doznao za to. Žao mi je što se sada ništa ne može učiniti.»16 Međutim, što se tiče preživjelih civila Alexander je pružio čvrsta jamstva za njihovu sigurnost:»Što se mene tiče, možete ovdje ostati. Molim vas, budite sigurni da ćemo pomoći vama i vašim ljudima.»17Te je večeri Alexander izdao i pismenu naredbu: Nova vojna politika koja se tiče jugoslavenskih vojnika.

1.Nijedan Jugoslaven neće biti vraćen u Jugoslaviju ili predan jugoslavenskim trupama protiv svoje volje.

2.Prema Jugoslavenima koji su se borili protiv Tita postupat će se kao prema trupama koje su se predale; bit će poslane u viktrinški logor. Čekaju se daljnje upute.

3.Sve će se ljudstvo smatrati raseljenim osobama koje su stigle preko Italije.

4.Nikakvih evakuacija iz Viktringa, DDN(do daljnje naredbe).

Nikada se neće doznati u kojoj je mjeri, i o čemu, naslućivao ili bio obaviješten prije svog dolaska u Viktring. Jedan vojnik iz logora u Viktringu vrlo je jasno opisao način na koji je on doživio feldmaršala i njegov dolazak:»U ono vrijeme nikako nisam mogao razumjeti zašto je došao…Htio je provjeriti- vidjeti vlastitim očima… Prema onome čega se sjećam, te vijesti o prisilnim repatrijacijama nisu mu bile nove. Iskreno govoreći, rekao bih da je Alexander savršeno dobro znao što se zbiva, ali nije želio otkriti što zna. Nije se ponašao kao netko tko je iznenađen-on nije došao u naš logor, u Viktring, ne znajući što se zbiva, uvjeren sam u to…Možete li uopće zamisliti da Alexander, na svome položaju, posjećuje maleni logor poput našeg?»18 Slijedećeg dana, 5. juna Alexander se sastao s brigadirom Scottom, koji je tri tjedna prije naveo Hrvate da se predaju Titu. Alexander je razgovor zaključio riječima kako čak ni on, vrhovni saveznički zapovjednik, nije mogao spriječiti ono što se događalo prethodnog tjedna. Političari su mu uzeli stvari iz ruku i organizirali čitavu tu 'prljavštinu'. Koliko je Alexander zapravo znao, teško je reći, no on je za masakre koji su se dogodili do 17. maja,kada ih je on 'prekinuo',preuzeo kompletnu odgovornost iako je sam bio prevaren. Glavni krivci, Robertson, Aldington i najveći krivac Macmillan nikada nisu preuzeli odgovornost. Štoviše tokom vršenja visokih dužnosti premijera i ministra vanjskih poslova, Macmillan se doista potrudio kako bi sakrio bilo kakav podatak koji bi pomogao otkrivanju istine.

Pitanje motiva[uredi | uredi izvor]

Titovi najbliži saradnici nisu mogli shvatiti da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla upravo s britanske strane. Pomutnja koja je vladala u Koruškoj i Sloveniji u svakom je trenutku mogla izbiti iskru sukoba između partizana i britanskih snaga. Takav bi sukob ako bi potrajao, neizbježno uključio antikomunističke vojne snage koje su se ondje nalazile. Kao što je poznato Tito je bio u dobrim odnosima sa Staljinom. U svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila je potpuno lojalan član sovjetskog bloka, podređena Staljinovim interesima. Često se zaboravlja da je rat u Hrvatskoj završio tek 15. maja uz pomoć Crvene armije. U onom djelu Jugoslavije koji je privremeno zauzela Crvena armija stanovništvo je bilo izloženo pustošenju. Jedini je Đilas tome ozbiljno prigovarao, dok je Tito nedjelotvorno šutio suočen sa sovjetskim odbijanjem. Sovjeti su stoga 1945. imali potpunu kontrolu nad zemljom. 'Istinski vladar Jugoslavije' bio je surov i ohol generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike. Tokom razdoblja od četvrt stoljeća sovjetska je vlast razvila najsavršeniji aparat za policijski nadzor nad svojim građanima koji je svijet ikada vidio. Ta stručnost dana je i Titu na raspolaganje, koji se stalno pribojavao pobune ili ubojstava. Izgleda da je Tito, usprkos svojoj izuzetnoj darovitosti nadahnjujućeg vojskovođe, osobno bio kukavica. Đilas je zapazio da je «upadljivo izbjegavao opasnosti»19 i to pripisivao «urođenom oprezu»20 i realističkoj potrebi da se sačuva za sveopću dobrobit. Staljin ,čiji je vlastiti tjelesni kukavičluk po svoj prilici nesporan, imao je nepogrešiv instinkt za iskorištavanje ljudskih slabosti, te je dobro znao upotrijebiti Titove nedostatke. Tito je sa zahvalnošću prihvaćao ne samo Staljinove savjete, već i praktičnije mjere sigurnosti. Naglašavajući nužnost postojanja djelotvorne sigurnosne policije, Staljin je mogao osigurati da je i sam izravno nadgleda. Jugoslavenski obavještajni oficiri školovani su u MGB-ovim školama u Moskvi. Neposredno nakon oslobođenja Beograda u studenom 1944. Staljin je poslao general majora Dmitrija Šadrina da organizira jaku Titovu tjelesnu stražu. Tito je silno bio zahvalan Šadrinu, te ga je obasipao raznoraznim potpisanim fotografijama i vrijednim darovima. Vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD(kasnije KGB) zajedno s Britancima organizirali repatrijacije. Čak su izumili i novu metodu ubijanja i prikrivanja zločina. Naravno, i sam Tito je, prateći sovjetske trendove, koristio njihove metode. Prilikom pokolja na Kočevju Tito je kasnije sadio stabla jednako kao što su to učinili i sovjeti u Katynu.

Bilo je to vrijeme kada je Sovjetski Savez u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima kako su to otkrili 'špijunski skandali' koji su uslijedili. U pokret su stavljane visoke mreže, postavljane su klopke. Sam se ministar državne sigurnosti Merkulov pohvalio u Lubjanki u prvom tjednu juna 1945. godine,pokazujući svoju iznimnu darovitost za izmiješane metafore:»…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči.»21Osim toga Staljin se pokazao kao potpuni pobjednik u najvećem ratu u povijesti. Nakon golemih gubitaka i poniženja iz 1941. i 1942.,Crvena je armija zaustavila Nijemce kod Staljingrada, a ubrzo je oslobodila i čitavu istočnu Europu, te je u jednoj od najkrvavijih bitaka konačno i Berlin pao u ruke Žukovljevih trupa. Staljin je na vrhuncu snage i njegova je golema vojska od nekih sedam milijuna vojnika bila sposobna da smrvi sve pod sobom i zato je Merkulov bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike sile prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Sudbine Kozaka i Jugoslavena su potpuno povezane i naredbu za njihovo izručenje dala je jedna te ista osoba-Harold Macmillan. No, važno je imati na umu da Jugoslaveni, za razliku od Kozaka, nisu raspolagali nikakvim ekvivalentom Jaltskog sporazuma o ratnim zarobljenicima. Štoviše, dogovoreno je da se ni jedan jugoslavenski građanin ne smije izručiti protiv svoje volje. Moguće je da su Jugoslaveni znali da je saveznička politika do kraja travnja zabranila sve prisilne repatrijacije njihovih građana. I oni, kao i Sovjeti, redovito su primali tekstove američkih i britanskih diplomatskih spisa od nepoznatog izvora u State Departmentu, a pouzdani izvori tvrde da su komunistički simpatizeri u britanskoj ambasadi u Beogradu odavali tajne komunističkim vlastima. Odnekuda je morao doći pritisak koji je natjerao Macmillana da preuzme izvanredan rizik tajnog uvođenja politike za koju je znao da je protivna onoj njegove vlade. Titovi, pak, najbliži saradnici nisu mogli vjerovati da je inicijativa za izručenje izbjeglih Hrvata došla s britanske strane. Kao ni generali Štemenko i Tolbuhin sa sovjetske strane čini se da svi skupa nisu bili upoznati s osjetljivim vidovima pregovora koji su vođeni u to vrijeme. Jedino je objašnjenje te anomalije koje se nudi da su Sovjeti postavili taj zahtjev u ime svoga štićenika. Ako je tako, zacijelo je putem NKVD-a ili SMERŠ-a zahtjev za Kozacima združen s tajnim pritiskom da se uključe i Jugoslaveni. Kriza koja je tada bila u punom zamahu u Koruškoj i Julijskoj krajini predstavljala je vrhunski prioritet među Staljinovim strateškim preokupacijama. Od Baltika do Jadrana nekadašnji su saveznici stajali oči u oči uzduž privremene demarkacijske linije. Širile su se neugodne slutnje, ali samo je na južnom kraju postojala istinska zebnja da će iz lokalnih razlika buknuti rat .Da li je izručivanje bila odbojna, ali nužna potreba da se umiri moćni saveznik koji se brzo pretvorio u prijetećeg protivnika? Staljin je u Titovo ime zatražio izručenje stotina tisuća ljudi. Suočen s nedvojbenom savezničkom politikom zadržavanja svih tih ljudi kao legitimnih emigranata, sovjetski diktator se za pomoć obratio svojim službama sigurnosti koje su imale mnogo pomagača na visokim mjestima u Britaniji i Americi. Sve do 13.maja nije se postavljalo pitanje izručivanja, sve do Macmillanova leta u Klagenfurt u posjet generalu Keightleyu. Poslije se politika dramatično promijenila. Keightley je zatajio pred svojim pretpostavljenima sovjetski zahtjev za izručenje Kozaka, budući da bi on otkrio kako se na istaknutim mjestima tog dokumenta nalaze imena carističkih emigranata. Macmillan je na putu potvrdio tu lažnu verziju događaja generalu McCreeryju ,a Foreign Officeu nije niti spomenuo politiku prisilnih repatrijacija koje je nametnuo Keightleyu. U svom je dnevniku vješto sročio zapis da bi otklonio moguće buduće sumnje da je mogao odigrati neku ulogu u organiziranju izručenja koje je proveo Keightley. Na najvišoj razini AFHQ-a 'netko' je uništavao, skrivao ili hotimično krivo tumačio važne zapovijedi. U divizijske i brigadne zapovjedi ubacivani su lažni uvjeti za razvrstavanje zatvorenika da bi zavaralo vrhovno zapovjedništvo-McCreery i Alexander. Poduzete su pažljivo promišljene mjere opreza da bi se osiguralo izručenje ljudi koje su Sovjeti najviše željeli. U slučaju Jugoslavena, Alexanderova zapovijed od 17.maja bila je zanemarena, a upute od 23.maja koje su je potvrđivale osujećene. Jedna je tajna jedinice, Šesti odred specijalnih snaga, bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici kako bi osigurala da britanske regularne snage ništa ne doznaju o pokoljima. Te su operacije nastavljene, unatoč izrazitoj odbojnosti britanskih trupa koje su u njima morale učestvovati, sve dok Alexander nije otkrio što se događa i konačno ih zaustavio 4. juna.Otada je Macmillan tvrdio da je Alexander, a ne on odgovoran za masakre što su se dogodili. Podaci ukazuju na to da je Harold Macmillan uz pomoć još par ljudi, omogućio Staljinu i Titu da ostvare svoje ciljeve. Staljin i Tito su s druge strane uložili znatan napor kako bi osigurali da nijedna žrtva ne preživi i ne ispriča kompromitirajuću priču. Macmillanovi motivi ostaju tajanstveni i možda nikada neće biti otkriveni. Objašnjenja su nedosljedna i neprimjerena. Spisima se neovlašteno rukovalo, uništavalo ih se. Ono što najviše uznemiruje možda se ne tiče pozadine opunomoćenog ministra Macmillana u svibnju 1945., već onoga što je uslijedilo. Može se pretpostaviti da je čitavim tokom Macmillanova službovanja kao ministra odbrane, ministra vanjskih poslova i premijera, NKVD dobro poznavao cijelu priču, za otkrivanje koje je Zapadu trebalo više od četrdeset godina.

9.STATUS PREDANIH HRVATA PREMA MEĐUNARODNOM ZAKONU

U zapovijedi generala Robertsona, na koju lord Aldington računa za opravdanje svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi druge nacionalnosti u svibnju 1945., napisano je bilo sljedeće:»Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim četama»22. Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske, onda su trebali biti i tretirani kao njemački ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete, već ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme suđenja 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov saradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogoršao prekršaj međunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.

Hrvatska stradavanja u brojkama[uredi | uredi izvor]

Nemoguće je ukratko prikazati sva ta stradanja zarobljenog hrvatskog naroda i nemoguće je opisati sve domišljatosti velikosrpsko-komunističkog moloha u najnemilosrdnijoj i najmonstruoznijoj likvidaciji razoružanog hrvatskog pučanstva. Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se samo u brojevima-to je tek jedna komponenta koja će s vremenom možda izaći na vidjelo. No, vrlo je vjerojatno da se precizni statistički podaci o umrlima nikada neće doznati. Kosti tisuće njih leže ispod proplanka na Kočevskom rogu, u masovnim grobnicama izvan Šentvida, uz putove smrti između Kranja i Vršca, ili ih pak svake godine otkopavaju austrijski plugovi na poljima oko Bleiburga i na mjestu sovjetskog prihvatnog logora u Grazu. U različitim prigodama i s različitom motivacijom, broj žrtava na Bleiburgu navodi se veoma različito. Bitno je, međutim, napomenuti da su procjene uglavnom iznosili političari i nestručne osobe koje je politika odabirala prema svojim interesima. Dosadašnje procjene, koje su pomoću čudnih matematičko-statističkih metoda navodili pojedini neškolovani demografi, govore o približno 300 000 smrtno stradalih stanovnika Hrvatske, ukupno, u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću. Prema tim autorima, u tom se broju nalazi nešto više od 200 000 Hrvata. Naravno, svatko procjenjuje različito. U izvješću britanskih pilota, koji su sredinom maja 1945. nadlijetali sjeverozapadnu Sloveniju stoji podatak da se u kaotičnom pokretu prema austrijskoj granici približavalo više od pola milijuna vojnih i civilnih osoba. Prema izvješću jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova iz 1949. navodi se da je jugoslavenska vojska u završnim vojnim operacijama 1945. zarobila 341 000 neprijateljskih vojnika, a od toga broja 100 000 je poginulo ili ubijeno. U nepotpunom, pak, izvješću specijalnih postrojbi Korpusa narodne odbrane Jugoslavije(KNOJ) govori se o ubistvu, ranjavanju i zarobljavanju približno 116 000 ustaša, četnika i pripadnika drugih neprijateljskih grupacija. U različitoj literaturi broj stradalih se kreće uglavnom između 200 000 i 500 000 ljudi. Višegodišnjim istraživanjem, prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke: u Dravogradu je masakrirano između 50 000 i 70 000 ljudi, u Mariboru je iskopana grobnica u duljini od 3000 metara u kojoj je ubijeno između 40 000 i 70 000 ljudi, na Bleiburgu je ubijeno oko 30 000 ljudi, a na 'marševima smrti' stradalo je oko 125 000 ljudi. U taj broj ulaze ljudi stradali na putu, te oni koji su završili u 'manjim, usputnim' logorima. Prema njemu, nakon Drugog svjetskog rata, stradalo je ukupno između 245 000 i 295 000 ljudi.

Drugi autori međutim osporavaju ove podatke, smatrajući ih pretjeranim. Neki pak navode i veće brojke. Vidi članak Križni put (1945), odlomak "Procjene ukupnog broja žrtava".

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Suprotno popularnom mitu da se Bleiburg dogodio nakon drugog svjetskog rata to nije bilo niti približno istinito za područje Jugoslavije bez obzira na tadašnje proglase (pogledaj Bushev proglas o kraju rata u Iraku). Partizani su 1945 pobjedili u ratu ali posljednji pripadnici profašističkih trupa su se povukli u šume tako da se kao datum kraja rata treba uzeti 12. marta 1946 kada je konačno slomljen gerilski četnički "otpor" i kada je uhvaćen njihov vođa Draža Mihajlović. Jedan od razloga za događaje u Bleiburgu možemo vidjeti u strahu Titove vlade da će tamo zarobljene osobe u slučaju povratka kući pokrenuti slični gerilski pokret.

Bleiburg danas[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Literatura[uredi | uredi izvor]

KNJIGE

  • MItja Ferenc i Želimir Kužatko: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji
  • Dusper, Zvonimir: U vrtlogu Bleiburga, Rijeka: Vitagraf, 1996. (2. nadopunjeno izdanje)
  • Marko Grčić i dr: Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb: 1990.
Prva knjiga koja je u Hrvatskoj javno govorila o toj temi. Pripremila ju je grupa novinara nakon serije intervjua sa sudionicima Križnog puta koji su bili objavljivani u časopisu Start.
  • Jurčević, Josip: Bleiburg, Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte - DIS, 2005.
Najnovija opsežna studija hrvatskog povjesničara, koji istražuje šire okolnosti i uzroke Bleiburškog pokolja (pri čemu je "Bleiburg" samo simbol za sveukupni komunistički teror 1945. godine).
  • Marević, Jozo (urednik): Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburgu i Križnom putu s drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. maja 1994, Zagreb: Marabu, 1994.
Zbornik tekstova vrlo šarolikog oblika: svjedočenja, znanstveni radovi, eseji. Prvi simpozij održan je 1993. i s njega je također tiskan zborni U Bleiburgu iskra.
  • Nikolić, Vinko: Tragedija se dogodila u svibnju…, Zagreb: 1995. (Prvo izdanje u Barceloni i Münchenu 1984)
  • Perić, Miljenko: 1945-1995. Bleiburg. Svjedočanstvo, Zagreb: autor, 1995.
Vidi o knjizi o tekstu o autoru.
  • Prcela, John Ivan i Živić, Dražen: Hrvatski holokaust - dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, 2001.
Dopunjeno hrvatsko zdanje značajne knjige, koja je pod naslovo Operation Sloughterhouse izašla u SAD 1970.
Vidi prikaz i neke kritike u članku o knjizi
  • Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovnišva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992. (2. izd.)
Najopsežnija studija o žrtvama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, na temelju statističkih izračunavanja i dokumenata.

ČLANCI

Autor daje neke podrobnije podatke o planu povlačenje HOS-a, te procjene brojnog stanja HOS-a i broja žrtava.
  • Šklopan, Vladimir: Povlačenje hrvatskih oružanih snaga u svibnju 1945, u: Od Bleiburga do naših dana : zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i 15. maja 1994 str. 77-88.
Detaljni prikaz organizacije povlačenja HOS-a u razdoblju 5. do 15. maja 1945.
  • Žerjavić, Vladimir: Žrtve oko Bleiburga i na Križnom putu, u: Od Bleiburga do naših dana : zbornik radova o Bleiburgu i križnom putu s drugog međunarodnog simpozija u Zagrebu 14. i 15. maja 1994, str. 151-159
U ovom članku autor odgovara nekim kritičarima njegovih izračunavanja iznesenih u gore navedenoj knjizi.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]