Mika Häkkinen

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Mika Häkkinen
Mika4.jpg
Datum rođenja 28. septembar 1968. (1968-09-28) (46 god.)
Mjesto rođenja Vantaa, Finska
Nacionalnost Finska Finac
Početak karijere 1991.
Kraj karijere 2001.
Formula 1 karijera
Trke 165 (161 početak)
Prvenstva 2 (1998, 1999)
Pobjede 20
Podiji 51
Bodovi 420
Prve startne pozicije 26
Najbrži krug 25
Prva trka VN SAD-a 1991.
Prva pobjeda VN Evrope 1997.
Posljednja pobjeda VN SAD-a 2001.
Posljednja trka VN Japana 2001.
Posljednja sezona 2001.
Posljednja pozicija 5 (37 bodova)
Podaci zadnji put aktualizirani: 31. januar 2013.

Mika Pauli Häkkinen bivši je finski vozač i dvostruki svjetski prvak u Formuli 1. Nakon uspjeha u kartingu i nakon što je umalo pobijedio na Velikoj nagradi Makaa 1990. priključio se timu Lotus 1991. godine u kojem je ostao još 1 godinu. 1993. prelazi u McLaren kao test-vozač i kao zamjena za Ayrtona Sennu, a nakon što je Michael Andretti dobio otkaz poslije VN Italije te godine, Häkkinen postaje takmičarski vozač. 1994. godine postaje prvi vozač McLarena nakon Senninog prelaska u Williams. Doživio je tešku nesreću tokom kvalifikacija za VN Australije 1995. zbog koje mu je i život bio u opasnosti. Ipak, uspio se oporaviti, a naredne godine i značajno popraviti rezultate u F1. Do prve pobjede došao je na VN Evrope 1997. I dalje je napredovao, te je 1998. i 1999. osvojio 2 uzastopne titule svjetskog prvaka u borbi protiv Michaela Schumachera, odnosno Eddieja Irvinea. 2000. godine imao je 4 pobjede, no titulu je na kraju osvojio Schumacher, a naredne godine ostvario je 2 pobjede, da bi zatim najavio privremeno povlačenje, koje je na kraju postalo trajno.

Nakon povlačenja iz F1 nastupao je u DTM-u za ekipu Mercedesa, za koju je ostvario 3 pobjede. 2007. godine objavio je da se potpuno povlači iz takmičarskog automobilizma.

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Helsingin maalaiskunti (danas Vantaa) od oca Harrija, radijskog operatera i povremenog taksiste, i majke Aile, koja je radila kao sekretarica. Ima sestru Ninu, koja je vodila jednu web-stranicu njegovih navijača dok nije obustavljena 1998. Kao dijete je živio u istoj ulici kao i Mika Salo, s kojim se sprijateljio kasnije u životu.

Osim toga, učestvovao je kao akrobat u umjetničkom šouu. Po upisu u srednju školu bio je sklon prakticiranju akrobatske gimnastike, a kasnije se pridružio pozorištu koje je izvodilo predstave s akrobacijama. Bio je neodlučan u vezi s tim hoće li nastaviti akrobatsku karijeru. Naposljetku, nakon što je razmislio, odlučio se za karijeru u automoblilizmu.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Prije Formule 1 (do 1990)[uredi | uredi izvor]

Kad je imao 5 godina, roditelji su mu iznajmili karting-automobil koji je vozio na stazi blizu njihove kuće. Odmah u svom prvom krugu Häkkinen je učestvovao u nesreći, ali je ostao nepovrijeđen. Uprkos ovome, želio je nastaviti s utrkivanjem i nakon upornog dosađivanja roditeljima želja mu je ispunjena. Otac mu je kupio prvi karting-automobil, onaj u kojem se prethodno takmičio Henri Toivonen.[1]

Do 1986. osvojio je 5 prvenstava u kartingu. Svjetski prvak u Formuli 1 1982. Keke Rosberg pomogao mu je tako što mu je dogovorio sponzorski ugovor koji mu je pomogao u takmičenjima u juniorskim kategorijama. "Novi leteći Finac" osvojio je 3 prvenstva Skandinavije, pa zatim Opel Lotus Euroseries 1988, da bi 1990. osvojio i Britansku Formulu 3. Krajem 80-ih živio je u Engleskoj, dijeleći kuću s timskim kolegom, Alanom McNishem. Bio je blizu pobjede na Macau Grand Prixu 1990, ali ga je u tome spriječio kontroverzni sudar s Michaelom Schumacherom, no to mu je donijelo mjesto u Formuli 1, u Team Lotusu.

Formula 1 (1991-2001)[uredi | uredi izvor]

Lotus (1991-1992)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Team Lotus
1991.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen u bolidu Lotusa u svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991.

Häkkinen se pridružio Lotusu 1991. U svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991. u Phoenixu kvalificirao se na 13. startnu poziciju i završio bi utrku na istom mjestu da mu nije otkazao motor u 60. krugu. Prve bodove osvojio je 2 utrke kasnije, u Imoli, gdje je završio kao peti, iako je startao sa 25. mjesta, zaostavši na kraju 3 kruga za pobjednikom, Ayrtonom Sennom. Sezonu je završio na diobi 15. mjesta u ukupnom poretku, zajedno sa Satoruom Nakajimom i Martinom Brundleom.

1992.[uredi | uredi izvor]

U ovoj sezoni Häkkinenov timski kolega bio je Johnny Herbert. Häkkinen je nastavio formu iz 1991. osvojivši bodove na 6 utrka, uz 2 četvrta mjesta u Francuskoj i Mađarskoj. U ukupnom poretku na kraju sezone bio je osmi, sa skoro 6 puta više bodova nego u prošloj sezoni.

McLaren (1993-2001)[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: McLaren
1993.[uredi | uredi izvor]

1993. godine Häkkinen se pridružio McLarenu kao test-vozač, s naznakama da bi kasnije mogao biti promoviran u redovnog vozača. U Monaku se vratio utrkivanju u utrci Porsche Supercupa, u kojoj je dominirao. Njegova nadanja u vezi s promocijom u McLarenu ostvarile su nakon Monze, kad je Michael Andretti napustio tim nakon razočaravajućih rezultata. Häkkinenov debi za McLaren u Portugalu bio je impresivan: u svojoj prvoj vožnji uopće za McLaren, u kvalifikacijama za startne pozicije, nadmašio je zvijezdu tima, Ayrtona Sennu. Utrku ipak nije završio jer je prebrzo ušao u posljednju krivinu na stazi (ne i u utrci), otišao preširoko i naletio na prljavi dio rubnika, što ga je izbacilo sa staze. U tom trenutku bio je među osvajačima bodova. Međutim, bodove je osvojio već na sljedećoj utrci u Suzuki, došavši odmah i do prvog postolja; bio je treći, 26 sekundi iza Senne, a 11 iza Prosta.

Tokom ove godine on i Senna testirali su Lamborghinijev V12 motor u modificiranoj verziji bolida McLaren MP4/8, nazvanoj "MP4/8B", na stazama u Estorilu i Silverstoneu. Obojica su bili impresionirani novim motorom, a Häkkinen je odvezao 1 krug na Silverstoneu za 1,4 sekunde brže nego u službenom bolidu za tu sezonu koji je bio opremljen Fordovim V8 motorom.

1994.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen dovozi svoj McLaren-Peugeot do 3. mjesta na VN Velike Britanije 1994.

Nakon Senninog odlaska u Williams 1994. Häkkinen je postao prvi vozač McLarena, a umjesto Senne u tim je došao Brundle. McLaren je s Fordovih V8 prešao na Peugeotove V10 motore (bio je zaključen neformalni okvirni dogovor po kojem bi McLaren u ovoj sezoni koristio navedene Lamborghinijeve V12 motore, ali je šef tima, Ron Dennis, na kraju ipak odabrao Peugeot). Tokom sezone Häkkinen je došao do još 6 pobjedničkih postolja, uključujući 2. mjesto u Belgiji. U ukupnom poretku Svjetskog prvenstva završio je na 4. mjestu sa 26 bodova.

1995.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen u McLarenu na VN V. Britanije 1995.

1995. godina označila je početak dugotrajne saradnje Häkkinenovog tima (ali i njega lično) i njemačkog proizvođača motora Mercedes-Benza. Prije početka sezone Häkkinen i njegov timski kolega Mansell žalili su se da je novi bolid premalen da bi stali u njega, a ruke i laktovi udarali su im u strane kokpita.[2]

Još 2 druga mjesta u Italiji i Japanu popravila su Finčevu statistiku na 9 pobjedničkih postolja. Zbog operacije slijepog crijeva propustio je VN Pacifika.

U Adelaideu mu je pukla guma početkom prve kvalifikacijske sesije, što je rezultiralo njegovim izlijetanjem i žestokim udarom u zid. Zadobio je teške povrede (fraktura lobanje, unutrašnje krvarenje, a progutao je i jezik, što mu je začepilo dišni put) i spašen je jedino zahvaljujući koniotomiji, koju je pored staze izveo Sid Watkins.[3] Ova nesreća stvorila je jaku vezu između Häkkinena i McLarenovog šefa, Rona Dennisa, ali i proizvela novi pokret za dodatnu sigurnost u F1. Srećom, Häkkinen se potpuno oporavio i bio je spreman za sljedeću sezonu, propustivši, dakle, samo 1 utrku. U bolid je sjeo na stazi "Paul Ricard", samo 3 mjeseca nakon nesreće.[4]

1996.[uredi | uredi izvor]

Sezona 1996. donijela je napredak McLarena; Mercedes je drugu godinu bio dobavljač motora, a Häkkinen se uspio vratiti na postolje, iako mu je prva pobjeda i dalje izmicala. Novi timski kolega postao mu je David Coulthard, koji je došao iz Williamsa.

Häkkinen je u Brazilu završio na 4. mjestu, a nakon toga bodove je osvojio u 4 naredne utrke (Monako, Španija, Kanada i Francuska). Na legendarnoj stazi Spa u Belgiji skoro je došao do prve pobjede koristeći se strategijom jednog ulaska u boks, no tada je zbog nesreće Josa Verstappena na stazu izišao sigurnosni automobil, što su ostali vozači iskoristili da odu u boks. Zasnovano na samom vremenu, Häkkinen bi pobijedio u ovoj utrci s prednošću većom od 10 sekundi, no na kraju je završio na 3. mjestu. Isti rezultat ostvario je i na kraju sezone u Japanu.[5] Sezonu je završio kao peti, osvojivši 31 bod.

1997.[uredi | uredi izvor]

Za sezonu 1997. Häkkinena su povezivali sa Benettonom i Williamsom.[6]

McLaren je bio uvjeren u uspjeh u ovoj sezoni. Zamijenivši prepoznatljive Marlborove boje (crvenu i bijelu) bojama novog sponzora, Westa (srebrnom i crnom), ekipa se vratila na pobjedničke staze. Coulthard je u Australiji donio prvu pobjedu ekipi nakon 3 godine. Tokom sezone McLaren je redovno mijenjao vodećeg vozača u ekipi, ali na kraju je Coulthard završio na višem mjestu u prvenstvu. Häkkinen je više puta u sezoni došao blizu svoje dugo očekivane prve pobjede, npr. u Silverstoneu, na A1-Ringu i Nürburgringu. U posljednoj utrci sezone, u Jerezu, Häkkinen je konačno pobijedio nakon što su sudarila dva dotad vodeća vozača, M. Schumacher i Jacques Villeneuve; Schumacher je odustao, da bi kasnije bio i diskvalificiran iz cijelog prvenstva, a Villeneuve je uspio završiti utrku s oštećenim bolidom, no u posljednjem krugu morao je ispred sebe pustiti Häkkinena i Coultharda za McLarenovu dvostruku pobjedu.[7]

1998.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen demonstrira svoj McLaren MP4/13, s kojim je 1998. postao svjetski prvak (revija Mercedesovih automobila u novembru 2008)

Sezona 1998. označila je preokret u Häkkinenovoj karijeri. McLaren MP4/13 bio je prvi bolid koji je konstruirao Adrian Newey, aerodinamičar koji je bio zaslužan za konstruiranje najboljeg bolida dok je radio za Williams.

Häkkinen je sjajno sezonu otvorio, pobijedivši u 4 od prvih 6 utrka. Ipak, Schumacher je dobio iduće 3 utrke i primakao se Fincu u ukupnom poretku. Häkkinen je zatim ponovo slavio u 2 uzastopne utrke (u Austriji i Njemačkoj).[8] No, u Mađarskoj je osvojio samo 1 bod zbog problema s mjenjačkom kutijom, a u Belgiji je odustao nakon što se izvrtio usljed sudara sa Johnnyjem Herbertom. U međuvremenu, Schumacher mu se približio na samo 7 bodova razlike. U Monzi je Häkkinen odlično startao, ali je nakon toga uslijedio niz tehničkih problema. Na kraju je zauzeo 4. mjesto, a pobjedu je odnio Schumacher. U ovom trenutku sezone bili su izjednačeni na 80 bodova, 2 utrke prije kraja. Na sljedećoj utrci u Nürburgringu Ferrarijevi vozači zauzeli su prvi startni red u kvalifikacijama, a Häkkinen je ostao "zaključan" odmah iza njih. Ipak, uspio se probiti i doći do nove pobjede te je tako stekao 4 boda prednosti uoči posljednje utrke sezone.[9]

Häkkinen je u Suzuku došao kao favorit zbog McLarenove nadmoći iako je i Ferrari poboljšao bolid tokom sezone. Schumacher je zauzeo prvu startnu poziciju, a Häkkinen je bio odmah pored njega. U krugu za zagrijavanje, međutim, Schumacheru se zaglavilo kvačilo i bio je prisiljen startati sa začelja kolone, ostavivši Häkkinenu čistu stazu. Uspio se probiti čak do 3. mjesta tokom utrke, ali je ipak morao odustati nakon što mu je pukla guma. Häkkinen je čitavu utrku odvozio na 1. mjestu i tako došao do svoje prve titule svjetskog prvaka.[10] Ukupno, od 16 utrka u sezoni Häkkinen je ostvario 8 pobjeda, osvojivši bodove u još 5, uz 9 najboljih startnih pozicija. Skupio je tačno 100 bodova, a Schumacher 86. U dodatku na ovo, McLaren je osvojio konstruktorsku titulu, prvu nakon 1991, upotpunivši sjajnu sezonu.

1999.[uredi | uredi izvor]

Novi McLarenov bolid, MP4/14, bio je dovoljno dobar za borbu za titulu, no ipak je bio nešto nestabilniji od svog prethodnika. Uspon do titule bio je mnogo teži nego godinu prije. Uprkos tome što je Ferrari sad imao bolji bolid, Schumacher je ispao iz igre na sredini sezone nakon nesreće u Silverstoneu, kad je slomio nogu. No, uprkos ovome, Finac je titulu osvojio tek pobjedom u posljednjoj utrci u Suzuki ispred Ferrarijevog dvojca Schumacher-Irvine.

Sezonu je počeo odustajanjem u Melbourneu, nakon čega je uslijedila pobjeda u Brazilu, da bi ponovo odustao u Imoli nakon sudara. U Monaku je bio treći, a zatim je nanizao 2 pobjede u Španiji i Kanadi. Uslijedilo je 2. mjesto u Francuskoj i odustajanje u Silverstoneu, gdje je Schumacher doživio spomenutu nesreću. Nakon kontakta s timskim kolegom Coulthardom na početku utrke, u Austriji je zauzeo 3. mjesto. U Hockenheimu je doživio još 1 sudar i odustao, pa je vodstvo u ukupnom poretku prvenstva preuzeo Irvine. Na pobjedničke staze vratio se u Mađarskoj, dok je u Belgiji bio drugi, iza Coultharda. U Monzi je također odustao, zaplakavši pred kamerama odmah pored staze.[11] U Nürburgringu je bio peti, a u Maleziji treći. U finalu sezone slavio je u Suzuki, skoro čitav krug ispred glavnog rivala, Irvinea, dok je Schumacher (koji se nakon oporavka vratio na prošloj utrci) zaostao 5 sekundi.[12] Time je Häkkinen odbranio titulu svjetskog prvaka.

2000.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen na VN SAD-a 2000.

Kao dvostruki svjetski prvak pridružio se elitnoj grupi vozača. U sezoni 2000. želio je ostvariti "het-trik", ali je na kraju zaostao 19 bodova iza Schumachera. Pobijedio je Španiji[13], Austriji, gdje je vodio u svakom krugu utrke[14], i Mađarskoj, kad je preuzeo vodstvo u ukupnom poretku.[15] U Belgiji je zabilježio pobjedu za pamćenje pretekavši zajedno Schumachera i Zontu (koji je kasnio 1 krug) na kraju pravca Kemmel.[16][17] Ovo je jedno od najslavnijih pretjecanja u historiji Formule 1. No, na sljedećoj utrci u Monzi Schumacher je preuzeo vodstvo u prvenstvu, koje je zadržao do kraja i osvojio svoju 3. titulu svjetskog prvaka.

2001.[uredi | uredi izvor]
Häkkinen na VN Kanade 2001.

Ispostavilo se da je ova sezona bila posljednja u Häkkinenovoj F1-karijeri. MP4-16 nije bio toliko konkurentan i Coulthard je bio taj koji je predstavljao prijetnju za Schumachera u većem dijelu sezone.

Odmah na početku sezone Häkkinen je doživio nesreću u Melbourneu zbog kvara prednjeg amortizera u trenutku dok je bio na 2. mjestu u utrci. Izgleda da je ovo značajno utjecalo na njegovu motivaciju. U Brazilu je "gušio" vožnju na startu usljed čega se Panis umalo zabio u njega. Häkkinen je zbog ovoga kasnije kažnjen s 5.000 $.[18] U Španiji je bio u vodstvu u posljednjem krugu i činilo se da će zabilježiti 4. uzastopnu pobjedu na VN Španije, ali mu je tada otkazalo kvačilo i bio je prisiljen odustati samo 5 zavoja prije cilja. Kasnije ga je Coulthard na svom bolidu odvezao do boksa. To je bio tužan, ali pamćenja vrijedan trenutak koji je podsjetio navijače na snažnu vezu između Coultharda i Häkkinena. U Silverstoneu je dominirao utrkom i došao do prve pobjede u sezoni. U Monzi je objavio da će pauzirati narednu sezonu i donijeti odluke u vezi sa svojom budućnošću. U Indianapolisu je ostvario svoju posljednju pobjedu[19], nakon čega je uslijedilo 4. mjesto u Japanu.[20]

Do polovine 2002. Häkkinen se odlučio trajno povući. Kao razlog je naveo želju da provede više vremena s porodicom i izbjegne rizik od bilo kakvih povreda.[21] Na VN Monaka 2001. također je otkrio da je obavijestio Rona Dennisa o svojoj odluci da se povuče i da je dobio priliku pauzirati.[22]

DTM (2005-2007)[uredi | uredi izvor]

Häkkinen u Mercedesu za DTM-seriju 2006. na priredbi Stars and Cars

Tokom 2004. Häkkinen je objavio planove za povratak u F1 i održao je razgovore s Williamsom za 2005. Dogovor nije postignut, pa se utrkama vratio u takmičenju Deutsche Tourenwagen Masters (DTM), vozeći za Mercedes-Benz. Sezona je bila uspješna, a ostvario je i pobjedu u Spa-Francorchampsu.

Tokom 2006. ponovo se takmičio za Mercedes u DTM-u. Ova sezona bila je nešto teža, a najbolji rezultati bila su mu 2 druga mjesta. Magazin Autosport špekulirao je da njegov stil vožnje nije posebno pogodan za automobile u DTM-u.

Na Festivalu brzine u Goodwood Houseu 2006. Häkkinen je vozio McLarenov MP4-20. Mnogi su rekli da je bilo sjajno opet vidjeti Häkkinena u McLarenu jer je u to vrijeme bio posljednji vozač koji je osvojio titulu svjetskog prvaka s ovom ekipom.[23]

Häkkinen je ostao i treću sezonu u Mercedesu. Iako je imao nekoliko pehova, ova sezona bila mu je najkonkurentnija. Redovno zauzimajući prvi startni red, odnio je 2 pobjede u Lausitzu i Mugellu, zauzevši na kraju sezone 8. mjesto u ukupnom poretku.

Häkkinen objavljuje kraj svoje karijere u DTM-u (Stars and Cars 2007)
U julu 2006. Häkkinen je vozio McLaren MP4-21 na Festivalu brzine u Goodwoodu

Mogući povratak u F1[uredi | uredi izvor]

Nakon Häkkinenove godine pauze i povlačenja koje je uslijedilo, nekoliko puta pojavile su glasine o njegoovm povratku. Tokom sezone 2004. bio je povezivan s Williamsom budući da je Montoya potpisao s McLarenom za narednu godinu.[24]

Na kraju sezone 2006. pojavilo se još glasina u vezi s njegovim povratkom u McLaren za iduću sezonu. Magazin Autosport izvijestio je da je Häkkinen dvaput testirao McLarenov simulator tokom novembra i razgovarao o mogućem povratku u ekipu. 24. novembra McLaren je objavio da će Lewis Hamilton biti njihov drugi vozač u 2007[25] prekinuvši špekulacije o Häkkinenovom povratku. Međutim, navedeno je da je Häkkinen učestvovao u ulozi savjetnika, a Ron Dennis je rekao: "On je veoma zanimljiva osoba za procjenjivanje nekih stvari koje razvijamo."[26] 30. novembra Häkkinen je cijeli dan testirao bolid MP4-21 iz 2006. na stazi Catalunya kod Barcelone. Odvezao je 79 krugova, ali je njegov najbrži krug bio 3 sekunde sporiji od kruga aktualnih vozača u prvenstvu. Iz McLarena su rekli da koriste Häkkinenovu stručnost da vide koliko je F1 evoluirala u godinama nakon njegovog povlačenja.

Intercontinental Le Mans Cup 2011.[uredi | uredi izvor]

Tim AMG China ušao je u takmičenje iz serije Interkontinentalni Le Mans kup (ILMC), "6 sati Zhuhaija", s modelom Mercedes-Benz SLS AMG, gdje je Häkkinen debitirao u ILMC-u u automobilu baziranom na GT3-motoru.[27]

Povlačenje[uredi | uredi izvor]

Häkkinen je objavio povlačenje iz automobilizma 4. novembra 2007.[28] Rekao je da odluka "nije bila lahka", ali je dodao da je "utrkivanje još u njegovoj krvi i da ne znači da će ga ova odluka spriječiti da se utrkuje iz zadovoljstva".[29]

U novembru 2008. objavio je da će započeti karijeru u menadžmentu.[30]

Kaciga[uredi | uredi izvor]

Häkkinenova kaciga

Häkkinenova kaciga bila je bijela s tamnoplavom, kraljevskoplavom i nebeskoplavom prugom u sredini, plavim krugom na vrhu i njegovim imenom napisanim na bradi kacige. Boje su zasnovane na brendu njegovog sponzora iz ranih dana, kompanije Oy G. W. Sohlberg Ab.

Lični život[uredi | uredi izvor]

Od 1991. Häkkinen živi u Monte Carlu iako posjeduje i kuće u Francuskoj i Finskoj. 18. maja 2008. njegova nanovo izgrađena kuća u Francuskoj izgorjela je nakon što je svjetlo u jednom od kabineta s trofejima izazvalo kratki spoj. Niko nije povrijeđen, ali njegov kućni ljubimac, kornjača nestala u požaru, zajedno s kolekcijom F1 trofeja.[31]

1998. oženio se Erjom Honkanen s kojom ima sina (Hugo Ronan, r. 2000) i kćer (Aina Julia, r. 2005). 2008. podnijeli su zahtjev za razvod.[32] Häkkinen ima još 1 kćer, Ellu, koju mu je 2010. rodila njegova djevojka, Čehinja Markéta Remešová.[33]

Osim bolida, Häkkinen zna voziti i monocikl, što je pokazao i na pozornici.[34]

U februaru 2010. davao je časove vožnje u Mercedes-Benz Worldu kako bi pomogao u skupljanju novca za dječiju bolnicu Great Ormond Street Hospital.[35] Događaj je sponzorirao myHermes, čiji brend Häkkinen promovira.

Također je učestvovao i u poznatoj emisiji Top Gear. Tom prilikom je jednog od voditelja, Jamesa Maya, podučavao osnovama reli-vožnje u pripremi za svoj prvi test sa "superautom", Paganijem Zondom.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Poznat je kao šutljiva osoba koja praktično ne bi ništa odala medijima, često praveći duge pauze prije odgovora na postavljeno mu pitanje.[36] Po Häkkinenu je nazvana ulica u Adelaideu, u kojoj je doživio skoro fatalnu nesreću.

Mika Hakkinen bio je najbolji protivnik u pogledu njegove kvalitete, ali ono zbog čega sam mu se najviše divio bilo je to što smo na stazi imali stopostotnu borbu, ali potpuno discipliniran život van staze. Veoma smo se međusobno poštovali i puštali jedan drugog da mirno živi.

— M. Schumacher o tome kako je osjećao da je Häkkinen bio protivnik protiv koga mu je vožnja pružala najviše zadovoljstva[36]

Statistike[uredi | uredi izvor]

Sažetak karijere[uredi | uredi izvor]

Sezona Takmičenje Tim Utrke Pobjede PP N/krug Podiji Bodovi Plasman
1987. Nordijska Formula Ford Reynard 15 9  ?  ?  ? 40 1.
1988. GM Vauxhall-Lotus Challenge Dragon 10 3 4  ?  ? 127 2.
Opel-Lotus Euroseries 10 4 2  ?  ? 126 1.
1989. Britanska F3 Dragon 17 0 2  ?  ? 18 7.
Cellnet F3 SuperPrix WSR 1 1 1  ?  ? N/D 1.
Macau Grand Prix Dragon 1 0 0 0 0 N/D NP
1990. Britanska F3 WSR 17 10 11  ?  ? 121 1.
Italijanska F3 1 1 0  ? 1 9  ?
NjemačkaF3 1 1 1  ? 1 9  ?
Macau Grand Prix 1 0 1 0 0 N/D NP
Fuji F3 utrka 1 0 0 0 0 N/D NP
1991. Formula 1 Lotus 15 0 0 0 0 2 16.
1992. Formula 1 Lotus 15 0 0 0 0 11 8.
1993. Formula 1 McLaren 3 0 0 0 1 4 15.
Porsche Supercup  ? 2 2 2  ?  ?  ?  ?
1994. Formula 1 McLaren 15 0 0 0 6 26 4.
1995. Formula 1 McLaren 15 0 0 0 2 17 7.
1996. Formula 1 McLaren 16 0 0 0 4 31 5.
1997. Formula 1 McLaren 16 1 1 1 2 27 6.
1998. Formula 1 McLaren 16 8 9 6 11 100 1.
1999. Formula 1 McLaren 16 5 11 5 10 76 1.
2000. Formula 1 McLaren 17 4 5 9 11 89 2.
2001. Formula 1 McLaren 17 2 0 3 3 37 5.
2005. DTM AMG-Mercedes 11 1 1 3 3 30 5.
2006. DTM HWA-Mercedes 10 0 0 2 3 25 6.
2007. DTM HWA-Mercedes 10 2 2 0 2 22 8.

Svi rezultati u F1[uredi | uredi izvor]

(Legenda) (Utrke u boldu označuju najbolju startnu poziciju) (Utrke u italiku označuju najbrži krug)

Godina Ekipa Šasija Motor 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. Bodovi Poredak
1991. Team Lotus Lotus 102B Judd EV 3.5 V8 SAD
13.
BRA
9.
SMR
5.
MON
Odu
KAN
Odu
MEKS
9.
FRA
NKV
VB
12.
NJE
Odu
MAĐ
14.
BEL
Odu
ITA
14.
POR
14.
ŠPA
Odu
JAP
Odu
AUS
19.
2 16.
1992. Team Lotus Lotus 102D Ford Cosworth
HBD 3.5 V8
JAR
9.
MEKS
6.
BRA
10.
ŠPA
Odu
SMR
NKV
11 8.
Lotus 107 MON
Odu
KAN
Odu
FRA
4.
VB
6.
NJE
Odu
MAĐ
4.
BEL
6.
ITA
Odu
POR
5.
JAP
Odu
AUS
7.
1993. Marlboro McLaren McLaren MP4/8 Ford Cosworth
HBE7 3.5 V8
JAR
BRA
EVR
SMR
ŠPA
MON
KAN
FRA
VB
NJE
MAĐ
BEL
ITA
POR
Odu
JAP
3.
AUS
Odu
4 15.
1994. Marlboro McLaren Peugeot McLaren MP4/9 Peugeot A6 3.5 V10 BRA
Odu
PAC
Odu
SMR
3.
MON
Odu
ŠPA
Odu
KAN
Odu
FRA
Odu
VB
3.
NJE
Odu
MAĐ
BEL
2.
ITA
3.
POR
3.
EVR
3.
JAP
7.
AUS
12.
26 4.
1995. Marlboro McLaren Mercedes McLaren MP4/10 Mercedes-Benz
FO 110 3.0 V10
BRA
4.
ARG
Odu
SMR
5.
ŠPA
Odu
17 7.
McLaren MP4/10B MON
Odu
KAN
Odu
FRA
7.
VB
Odu
NJE
Odu
MAĐ
Odu
BEL
Odu
ITA
2.
POR
Odu
PAC
JAP
2.
AUS
NS
Mclaren MP4/10C EVR
8.
1996. Marlboro McLaren Mercedes McLaren MP4/11 Mercedes-Benz
FO 110D 3.0 V10
AUS
5.
BRA
4.
ARG
Odu
EVR
8.
SMR
8.
MON
6.
ŠPA
5.
KAN
5.
FRA
5.
31 5.
McLaren MP4/11B VB
3.
NJE
Odu
MAĐ
4.
BEL
3.
ITA
3.
POR
Odu
JAP
3.
1997. West McLaren Mercedes McLaren MP4/12 Mercedes-Benz
FO 110E 3.0 V10
AUS
3.
BRA
4.
ARG
5.
SMR
6.
MON
Odu
ŠPA
7.
KAN
Odu
27 6.
Mercedes-Benz
FO 110F 3.0 V10
FRA
Odu
VB
Odu
NJE
3.
MAĐ
Odu
BEL
DSK
ITA
9.
AUT
Odu
LUK
Odu
JAP
4.
EVR
1.
1998. West McLaren Mercedes McLaren MP4/13 Mercedes-Benz
FO 110G 3.0 V10
AUS
1.
BRA
1.
ARG
2.
SMR
Odu
ŠPA
1.
MON
1.
KAN
Odu
FRA
3.
VB
2.
AUT
1.
NJE
1.
MAĐ
6.
BEL
Odu
ITA
4.
LUK
1.
JAP
1.
100 1.
1999. West McLaren Mercedes McLaren MP4/14 Mercedes-Benz
FO 110H 3.0 V10
AUS
Odu
BRA
1.
SMR
Odu
MON
3.
ŠPA
1.
KAN
1.
FRA
2.
VB
Odu
AUT
3.
NJE
Odu
MAĐ
1.
BEL
2.
ITA
Odu
EVR
5.
MAL
3.
JAP
1.
76 1.
2000. West Mclaren Mercedes McLaren MP4/15 Mercedes-Benz
FO 110J 3.0 V10
AUS
Odu
BRA
Odu
SMR
2.
VB
2.
ŠPA
1.
EVR
2.
MON
6.
KAN
4.
FRA
2.
AUT
1.
NJE
2.
MAĐ
1.
BEL
1.
ITA
2.
SAD
Odu
JAP
2.
MAL
4.
89 2.
2001. West Mclaren Mercedes McLaren MP4-16 Mercedes-Benz
FO 110K 3.0 V10
AUS
Odu
MAL
6.
BRA
Odu
SMR
4.
ŠPA
9.
AUT
Odu
MON
Odu
KAN
3.
EVR
6.
FRA
NS
VB
1.
NJE
Odu
MAĐ
5.
BEL
4.
ITA
Odu
SAD
1.
JAP
4.
37 5.

Svi rezultati u DTM-u[uredi | uredi izvor]

(Utrke u boldu označuju najbolju startnu poziciju) (Utrke u italiku označuju najbrži krug)

Godina Ekipa Automobil 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. Bodovi Poredak
2005. HWA Team Mercedes HOC
8.
LAU1
3.
SPA
1.
BRN
13.
OSC
Odu
NOR
Odu
NÜR
4.
ZAN
12.
LAU2
12.
IST
2.
HOC2
15.
30 5.
2006. HWA Team Mercedes HOC1
4.
LAU
3.
OSC
9.
BRH
11.
NOR
3.
NÜR
12.
ZAN
11.
CAT
11.
BUG
2.
HOC2
Odu
25 6.
2007. HWA Team Mercedes HOC1
10.
OSC
17.
LAU*
1.
BRH
4.
NOR
9.
MUG
1.
ZAN
7.
NÜR
10.
CAT
DSK
HOC2
17.
22 8.

* U ovoj utrci dodijeljena je polovina bodova zbog nekoliko pogrešaka dužnosnika utrke.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Le fil de Mika.
  2. ^ McLaren's cockpit cock-up.
  3. ^ Tremayne, David; Mark Hughes (2001). The Concise Encyclopedia of Formula One, Parragon ISBN 0-7525-6557-5.
  4. ^ F1 motor racing: Hakkinen's street car of desire.
  5. ^ Motor Racing: Jubilant Hill reaches the summit.
  6. ^ Hakkinen to Benetton?.
  7. ^ "Mika Hakkinen", F1 Legends, Sky Sports F1, 24. juni 2012.
  8. ^ Hakkinen wins in German Grand Prix.
  9. ^ "Hakkinen Victorious in Luxembourg Grand Prix".
  10. ^ Zaun, Todd. ""Hakkinen wins race, Formula One crown"", 2. novembar 1998, str. D-3. 
  11. ^ Hall of Shame.
  12. ^ PLUS: AUTO RACING – JAPANESE GRAND PRIX; Hakkinen Reclaims Formula One Title.
  13. ^ Hakkinen leads McLaren's 1–2 finish.
  14. ^ PLUS: AUTO RACING – AUSTRIAN GRAND PRIX; Hakkinen Victory Revives Title Bid.
  15. ^ Hakkinen Takes F-1 Lead.
  16. ^ Hakkinen wins Belgian thriller.
  17. ^ Snimak Häkkinenovog pretjecanja Schumachera i Zonte (nakon 30. sekunde), YouTube.
  18. ^ GRAND PRIX RESULTS: BRAZILIAN GP, 2001.
  19. ^ Hakkinen wins at Indianapolis.
  20. ^ Coulthard runner-up but points record is a Schu-in.
  21. ^ "Hakkinen announces retirement", BBC Sport, 26. 7. 2002. Postavljeno dana 11. 2. 2010. 
  22. ^ Hakkinen retires as McLaren remains unchanged.
  23. ^ BBC Report on Final GP of 1999 Season.
  24. ^ "Häkkinen return dismissed", BBC Sport, 31. 5. 2004. Postavljeno dana 14. 12. 2006. 
  25. ^ Who's Who: Lewis Hamilton.,
  26. ^ Hakkinen happy after McLaren test.
  27. ^ John Dagys, LE MANS: 29 Entries For Zhuhai, SpeedTV.com, 18. 10. 2011, San Francisco.
  28. ^ F1 | ITV Sport.
  29. ^ Au revoir Mika.
  30. ^ "Hakkinen moves into driver management", autosport.com, 11. 11. 2008. Postavljeno dana 11. 11. 2008. 
  31. ^ "Heartbreak for Hakkinen", en.f1-live.com, 29. 5. 2008. Postavljeno dana 29. 5. 2008. 
  32. ^ Hakkinen and wife Erja to divorce.
  33. ^ Tässä on Mika Häkkisen ja Marketan Ella-vauva.
  34. ^ image.
  35. ^ Ken Gibson. "Go for a spin with Hakkinen", The Sun, 12. 2. 2010. Postavljeno dana 18. 2. 2010. 
  36. ^ a b Formula 1's greatest drivers. Number 14: Mika Hakkinen.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: