Milutin Milanković

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Milutin Milanković
Example alt text
Milutin Milanković
Rođenje 28. maj 1879.
Dalj, Austro-Ugarska
Smrt 12. decembar 1958.
Beograd, SFRJ

Milutin Milanković (Dalj kraj Osijeka, 28. maj 1879. - Beograd, 12. decembar 1958. godine) je bio srbijanski geofizičar, klimatolog, astronom, osnivač Katedre za nebesku mehaniku na Univerzitetu u Beogradu i svjetski uvažavan naučnik, poznat po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijante Zemljine orbite i dugorodne klimatske promjene. Ova teorija je poznata pod imenom Milankovićevi ciklusi.

Početak[uredi | uredi izvor]

Milanković je rođen 28. maja 1879. godine u Dalju, blizu Osijeka (tada Austro-Ugarska, danas Hrvatska). Pohađao je Bečki tehnološki institut, gdje je diplomirao građevinu 1902. i stekao doktorat iz tehničkih nauka 1904., čime je postao prvi srpski doktor tehničkih nauka. Kasnije je radio u tada čuvenoj firmi Adolfa Barona Pitela Betonbau-Unternehmung u Beču. Gradio je brane, mostove, vijadukte, akvadukte i druge građevine od armiranog betona u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Milanković je nastavio baviti se građevinom u Beču do jeseni 1909., kada mu je ponuđena Katedra primijenjene matematike na Univerzitetu u Beogradu, (racionalna mehanika, mehanika nebeskih tijela, teorijska fizika). Godina 1909. označava prekretnicu u njegovom životu. Mada se nastavio baviti istraživanjem raznih problema u vezi sa primjenom armiranog betona, odlučio je da se skoncentrira na fundamentalna istraživanja.

Život[uredi | uredi izvor]

Tek što se Milanković doselio u Beograd uslijedili su burni događaji: Balkanski ratovi, a zatim i Prvi svjetski rat. Kada je 1914. izbio rat (tek što se oženio), Austro-Ugarska vojska je internirala Milankovića u Nesider, a kasnije u Budimpeštu, gdje mu je bilo dozvoljeno raditi u biblioteci Mađarske akademije nauka. Već 1912., njegova interesovanja su se usmjerila ka proučavanju solarne klime i planetarnim temperaturama. Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vrijeme radu na ovom polju, i do kraja rata je završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920. u izdanju Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Parizu, pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Rezultati ovog rada su mu donijeli značajnu reputaciju u naučnom svijetu, mahom zbog njegove krive insolacije na Zemljinoj površini. Ova solarna kriva nije potpuno prihvaćena sve do 1924., kada je veliki meteorolog i klimatolog Wladimir Köppen sa svojim zetom, Alfredom Wegenerom, predstavio krivu u svom radu pod naslovom Climates of the geological past. Poslije ovih prvih priznanja, Milanković je 1927. pozvan surađivati u dvije važne publikacije: prva je bila priručnik iz klimatologije (Handbuch der Klimatologie), a druga je bila priručnik iz geofizike (Guttenberg's Handbuch der Geophysik). Za nju je napisao uvod Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschwankungen (Matematička nauka klimata i astronomska teorija varijacija klimata), objavljen 1930. na njemačkom, a 1939. preveden na ruski. Ovdje je teorija planetarnih klimata dalje razvijena sa posebnim podacima o Zemlji.

Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri dijela, razvijajući i formirajući svoje teorije: teoriju sekularnih pokreta Zemljinih polova i teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi), koja je izrađena na ranijem radu Jamesa Crolla. Milanković je uspio unaprijediti Crollov rad dijelom zahvaljujući poboljšanim računalima Zemljine orbite, koje je 1904. objavio Ludwig Pilgim. Svjestan da je njegova teorija solarnog značenja uspješno kompletirana, i da su papiri koji se bave ovom teorijom razbacani u više radova, Milanković je odlučio sakupiti ih i objaviti pod jednim naslovom.

Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. je završeno tiskanje izdašnog i najznačajnijeg djela Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba), na 626 strana, objavljenog u izdanjima Srpske kraljevske akademije. Ovo djelo je prevedeno na engleski 1969., od strane Izraelskog programa za naučne prijevode, pod naslovom Canon of Insolation of the Ice-Age Problem.

Kritike Milankovićeve teorije ledenih doba počele su 50-tih godina. Kritike su potekle uglavnom od meteorologa koji su tvrdili da su insolacijske promjene zbog promjena u Zemljinoj orbiti isuviše male da značajnije izmjene klimatski sistem. Ipak, kasnih 60-tih i 70-tih, istraživanja sedimenata duboko u morima su dovela do široke potvrde Milankovićevih stavova, jer je otkrivena periodičnost (100.000 godina), koja se blisko poklapala sa orbitalnim periodom (vidi Ledeno doba). Naučni genij Milutina Milankovića dobio je nesumnjivo međunarodno priznanje 10. decembra 1976. godine kada su u časopisu "Znanost" (J.D Hays, John Imbrie, and N.J. Shackleton, "Variations in the Earth's Orbit: Pacemaker of the Ice Ages," Science, 194, no. 4270 (1976), 1121-1132.) objavljeni konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta čiji je predmet bio odgovor na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni bili tačni. Tada je utvrđeno da su varijante Zemljine orbite indikacije ledenih doba. Milankovićevi radovi tada su postali predmet intezivnog izučavanja timova stručnjaka, budući da je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne, već više naučnih disciplina.

Godine 1988. u Perugii (Italija) organiziran je naučni skup pod nazivom "Ciklo-stratigrafija". Na njemu je službeno promovirana nova istraživačka metoda koja u osnovi ima Milankovićeve cikluse osunčavanja, a koja u ritmičkim smjenama slojeva stijena detektira hladnije i toplije cikluse kroz koje je prošao naš planet.

Kao dodatak naučnom radu, Milanković je uvijek pokazivao veliko interesiranje za historijski razvoj nauke. Napisao je knjigu o historiji astronomije, kao i dvije knjige za širu čitalačku publiku: prva - Kroz vasionu i vekove govorila je o razvoju astronomije, a druga, nazvana Kroz carstvo nauka, se bavila razvojem nauke.

Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu uradio i predložio, između ostalog, reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila izgradnji jedinstvenog, do sada najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je prihvaćena na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. godine. Milanković je detaljno pisao o ovom svom pokušaju u izvještaju Srpskoj kraljevskoj akademiji po povratku sa Kongresa, u svojim memoarima i u "Kanonu osunčavanja", napominjući da mu nije jasno zašto reforma, koja je jednoglasno usvojena 30. maja 1923. godine u Carigradu, i pored svih svojih prednosti, kasnije nije primijenjena.

Milanković je objavio i autobiografiju iz tri dijela: Uspomene, doživljaji i saznanja. Ova autobiografija nije prevedena na engleski jezik. Njegov sin, Vasko Milanković je napisao biografsko djelo: Moj otac, Milutin Milanković.

Godine 1920. Milanković je izabran za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a za redovnog člana 1924. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti izabran je 1925. godine, bio član Nemačke akademije Naturalista "Leopoldine" u Haleu, kao i član mnogih naučnih društava kako u zemlji, tako i u inostranstvu.

Kada su njemačke okupacijske vlasti u Drugom svjetskom ratu 1941. godine tražile od profesora Univerziteta u Beogradu da potpišu Apel srpskom narodu (i podrže okupaciju zemlje), Milutin Milanković je jedan od nekolicine profesora koji je odbio da to učini.

Po završetku Drugog svjetskog rata i komunističke revolucije Sud časti Beogradskog univerziteta je, procjenjujući podobnost Milutina Milankovića za novi poredak, donio sljedeću karakteristiku u kojoj se priznaje da se Milanković istakao kao odličan stručnjak i naučnik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali je "vrlo star i o nekom njegovom ličnom razvoju nema ni govora". Doduše, i on je dobar pedagog, ali "predavanja jedva otanjava". "Po političkoj orijentaciji pripada poznatoj matematičkoj kliki... Marksizam-lenjinizam uopće ne poznaje niti pokazuje ikakav interes. Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umrijeti. Može se iskoristiti kao nastavnik i naučnik" (1. jula 1950.).

Milutin Milanković je najcitiraniji srbijanski naučnik (svih vremena) u svijetu.

Novije potvrde[uredi | uredi izvor]

Veličina "Milankovićevog efekta" zavisi od razlike između najvećeg i najmanjeg rastojanja Zemlje od Sunca. Godine 1999. pokazano je da varijanta izotopskog sastava kiseonika u sedimentima na dnu oceana zaista slijedi Milankovićeva predviđanja (Rial JA., Pacemaking the ice ages by frequency modulation of Earth's orbital eccentricity, Science, vol. 285, p. 564, 23 July 1999); u istoj svesci na stranama 503-504 objavljen je 'netehnički' komentar (Why the Ice Ages Don't Keep Time Richard A. Kerr).

Postoje i drugi noviji radovi koji ukazuju na ispravnost originalne Milankovićeve teorije: (Science, 11 June 2004, p. 1609).

Nazivi[uredi | uredi izvor]

  • Milanković - krater na daljoj strani Mjeseca 34 kilometra u prečniku na +22,0° širine, -145.0° visine.
  • Milanković - 118 km krater na Marsu na 54.4N, 213.3E
  • 1605 Milanković - mali planet

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Milankovitch, M. (1920). Theorie Mathematique des Phenomenes Thermiques produits par la Radiation Solaire. Gauthier-Villars Paris.
  • Milankovitch, M. (1930). Mathematische Klimalehre und Astronomische Theorie der Klimaschwankungen, Handbuch der Klimalogie Band 1. Teil A Borntrager Berlin.
  • Milankovitch, M. (1941). Kanon der Erdbestrahlungen und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem. Belgrade.
  • Pantic, Nikola (1998). Kanon der Erdbestrahlungen und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem, New English Translation, Canon of Insolation and the Ice Age Problem. Alven Global. ISBN 86-17-06619-9.
  • Миланковић, Милутин (1997). Списи из историје науке. Завод за уџбенике и наставна средства. ISBN 86-17-05290-2.
  • Миланковић, Милутин (1988). Успомене, доживљаји, сазнања. Нолит. ISBN 86-19-01623-7.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: