Miranda (mjesec)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Miranda
Miranda.jpg
Otkriće
Otkrio Gerard P. Kuiper
Datum otkrića 16. februar 1948
Osobine putanje
Afel -
Perihel -
Srednji poluprečnik putanje 129.390 km
Ekscentricitet 0,0013
Orbitalni period 1,413479 dana
Inklinacija Nagib putanje
Prirodni satelit Urana
Fizikalne osobine
Površina ~700.000
Zapremina ~54.835.000
Masa 6,59×1019 [1]
Prosječna gustoća 1,20 ± 0,15
Ekvatorijalna površinska gravitacija 0,079
Deklinacija sjevernog pola -
Albedo 0,32
Temperatura na površini ~59 K [2]
Osobine atmosfere
Pritisak -

Miranda je prirodni satelit planete Uran, najmanji i najbliži planeti od svih njenih većih satelita.

Otkrio ju je Gerard Kuiper 2. februara 1948 u Fort Davisu, koristeći 2,080 mm (82-inčni) "Otto Struve Teleskop" Opservatorije McDonald [3] [4]. Dobila je ime po kćerki Prospera u Šekspirovom komadu The Tempest. Također je nazvana Uran V.

Dosada, jedine slike Mirande izbliza su one koje je načinio Voyager 2, koji je prošao pored Urana u januaru 1986, i tom prilikom izvršio i osmatranje njegovih satelita. Prilikom prolijetanja južna hemisfera mjeseca je bila okrenuta prema Suncu, tako da je samo ona i bila predmet istraživanja. Sretna okolnost je to da je Miranda prošla jako blizu Voyagera pokazujući da se radi o geološki najaktivnijem tijelu u Uranovom sistemu.

Fizikalne karakteristike[uredi | uredi izvor]

Pogled izbliza na Verona Rupes, veliki kosi rasjed na Mirandi; sa svojih 20 km visine je najviša litica u solarnom sistemu

Miranda je građena od vodenog leda i silikatnih stijena, male gustoće (procjene ukazuju da vodeni led čini oko 60% zapremine satelita [5]). Površina joj je ispresijecana sa velikim kanjonima i do 20 km dubokim, te živopisnim regijama izrovljenog tla što ukazuje na živu geološku aktivnost ovog mjeseca u prošlosti. Na Mirandi se nalazi i najveći klif u Sunčevom sistemu, Verona Rupes, visine od preko 5 km.

Velike brazde, zvane korone (coronae), mogle bi biti rezultatom uzlaznih struja zagrijanog leda. Smatra se da je ova aktivnost pokretana privlačnom silom Urana. Druga teorija, sada smatrana ko manje vjerovatna, predlaže da se Miranda, u jednom trenutku u prošlosti, sudarila sa velikim objektom. Dijelovi tih tijela su se onda presložili u različite pozicije formirajuči sadašnji čudan uzorak tla.

Mirandina orbitalna inklinacija (4.34°) je neuobičajeno velika za tijelo koje je tako blizu matičnoj planeti. Moguće je da je u jednoj tački imao orbitalnu rezonancu 3:1 sa Umbrielom. Nadmetanje između njihovih sila privlačenja moglo je uzrokovati zagrijavanje unutar mjeseca i to bi mogao biti uzrok geoloških aktivnosti. Naučnici razlikuju sljedeće geološke oblike na Mirandi:

  • Kratere
  • Korone (veliki jajoliki oblici)
  • Regije (geološke regije)
  • Rupes (latinska riječ za liticu ili klisuru)
  • Sulcus (lat. riječ za paralelnu brazdu ili jarak)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jacobson, R. A.; Campbell, J. K.; Taylor, A. H.; Synnott, S. P. (June 1992). "The masses of Uranus and its major satellites from Voyager tracking data and earth-based Uranian satellite data". The Astronomical Journal 103 (6): 2068–2078
  2. ^ Hanel, R.; Conrath, B.; Flasar, F. M.; Kunde, V.; Maguire, W.; Pearl, J.; Pirraglia, J.; Samuelson, R.; Cruikshank, D. (4 July 1986). "Infrared Observations of the Uranian System". Science 233 (4759): 70–74.
  3. ^ Kuiper, G. P., The Fifth Satellite of Uranus, Publications of the Astronomical Society of the Pacific, Vol. 61, No. 360, p. 129, June 1949.
  4. ^ "Otto Struve Telescope". MacDonald Observatory. 2014. Retrieved 2014-10-21
  5. ^ B. A. Smith et al. (4 July 1986). "Voyager 2 in the Uranian System: Imaging Science Results". Science 233: 55.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: