Mirovni sporazum u Saint-Germain-en-Layeu

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Karta podjele Austro-Ugarske monarhije nakon kraja prvog svjetskog rata      Granice Austro-Ugarske 1914. godine      Granice 1914. godine      Granice 1920. godine      Austrija 1914. godine      Mađarska 1914. godine      Bosna i Hercegovina 1914. godine

Mirovni sporazum u Saint-Germain-en-Laye je sporazum kojim se reguliraju podjela austrijskog dijela Austro-Ugarske, nakon završetka prvog svjetskog rata i uslovi stvaranja republike Deutschösterreich. Sporazum je donesen na mirovnoj konferenciji u predgrađu Pariza u dvorcu Saint-Germain-en-Laye 10. septembra 1919. godine. Učešće austrijske delegacije nije dozvoljeno i sporazum je delegaciji pismeno uručen 2. septembra 1919. godine. Zbog definiranja cjelokupne krivnje za izbijanje rata zajedno sa Njemačkom, austrijska delegacija je primjedbe mogla samo pismeno priložiti, ali je većina odluka donesena od radne grupe koja je bila sastavljena od predstavnika pobjedničkih strana.

Odluke[uredi | uredi izvor]

Sporazum ima ukupno 381 članka i njime se regulira podjela Austro-Ugarske, granice nove države Austrije, odricanje Austrije od svih oduzetih joj teritorija i plaćanje ratnih odšteta. U preambuli sporazuma navodi se:

SAD, Britansko Carstvo, Francuska, Italija i Japan, države koje su međusobnim sporazumima obavezale kao saveznice i glavne sile te: Belgija, Kina, Kuba, Grčka, Nikaragva, Panama, Poljska, Portugal, Rumunija, Država SHS, Siam i Čehoslovačka, koje sa gore navedenim državama saveznicama, čine asocijativna sile, na jednoj strani i na drugoj, Austrija u ulozi naslijednice austro-ugarske vlade, koja je sa savezničkim i asocijativnim silama 3. novembra 1918. godine prinuđena na primirje i time joj je omogućeno potpisivanje mirovnog sporazuma...obavezuje se na...prihvatanje krivice za izbijanje Prvog svjetskog rata, na ukidanje monarhije u Austriji i uvođenje republikanskog sistema,...na prihvatanje činjenica o nastajanju i priznavanje novih država Čehoslovačke, Države SHS...i proglašavanjem kraja rata...[1]

Odluku su između ostalih potpisali:

  • U ime predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona:
    • Lyon Polk, niži državni sekretar,
    • Henry White, bivši ambasador SAD-a u Rimu i Parizu
    • general Tasker H. Bliss,
  • U ime britanskog kralja George VI:
    • Arthur James Balfour, državni sekretar za vanjske poslove,
    • Andrew Bonar Law,
    • Viscount Milner,
    • George Nicoll Barnes,
  • U ime predsjednika republike Francuske Raymonda Poincaréa:
    • Georges Clemenceau, predsjednik vlade i ministar rata,
    • Stephen Pichon, ministar vanjskih poslova,
    • Louis-Lucien Klotz,ministar financija,
    • André Tardieu, generalni komesar francusko-američkih ratnih pitanja,
    • Jules Cambon, francuski ambasador
  • U ime italijanskog kralja Emanuela III.:
    • Tommaso Tittoni, kraljevski senator i ministar vanjskih poslova,
    • Vittorio Scialoja, kraljevski senator,
    • Maggiorino Ferraris, kraljevski senator,
    • Guglielmo Marconi, kraljevski senator,
    • Silvio Crespi, član parlamenta,
  • U ime kralja Kraljevine SHS Petra I Karađorđevića:
  • U ime predsjednika Čehoslovačke Tomáša Masaryka:
  • U ime republike Austrije:

Sporazum je podijeljen na četrnaest dijelova kojima se reguliraju međusobni odnosi sa drugim državama u Evropi, privredne, kaznene odredbe i sl.

I dio - Društvo naroda[uredi | uredi izvor]

Prvim dijelom sporazuma definira se osnivanje i organizacija Društva naroda sa sjedištem u Ženevi. Organizacija je trebala da korištenjem međunarodnih prava, spriječi ratove, koji bi nastupili usljed nemogućnosti rješavanja problema između država. Ovaj dio sa 26 članaka ulazi i u druge sporazume pariške mirovne konferencije i nalazi se u prvom dijelu svih pet sporazuma.

Člancima 1-26 određuje se način funkcionisanja Društva, prava i obaveze država članica, financiranje i sve opće odredbe bitne za funkcioniranje organizacije.

II dio - Granice Austrije[uredi | uredi izvor]

Ovim dijelom određuju se granice prema susjednim državama, način definisanja granica kartom i tekstom, način izrade protokola svih učestvujućih strana, postavljanje graničnih oznaka, te numerisanje istih i logističku podršku graničnim komisijama od strane susjednih država i Austrije.

Članak 27 određuje:
1. Granice prema Švicarskoj i Lihtenštajnu ostaju nepromijenjene.
2. Granica prema Italiji se mijenja i Južni Tirol, Vinschgau sa gradom Bocen, Trentino i tzv. Kanalska dolina sa gradom Tarvisiom pripadaju Italiji. Područja su većinski naseljena stanovništvom sa njemačkim maternjim jezikom, te i danas u Italiji imaju izvjesnu autonomiju. Poluotok Istra pripada Italiji.
3. Granica na području Koruške prema Državi SHS i kasnije Kraljevni SHS. Zbog gotovo apsolutne većina stanovništva slovenačkog porijekla, području oko grada Celovca, posebnim se odredbama omogućuje mogućnost referenduma i izbora. Područje je podijeljeno u dvije zone, prijedlogom američkog predsjednika Woodrowa Wilsona iz 1918. godine nazvanom "14 tačaka". To će se pravo u Koruškoj iskoristiti, te referendumom iz 1921. godine područje će pripasti Austriji. Mjesta Jezersko, Prevalje, Mežice i Ravne na Koroškem pripadaju Državi SHS.
4. Donja Štajerska sa gradovima Maribor i Celje pripadaju Državi SHS. Grad Maribor sa većinskim njemačkim stanovništvom pripada Državi SHS, a za uzvrat Austrija dobija područje oko Radkersburga. Pokušaj oružane pobune njemačkog stanovništva tzv. "Krvava mariborska nedjelja" u Mariboru januara 1919. godine ugušen je od strane slovenačkih vojnika.[2]
5. Granica prema Mađarskoj se mijenja i Gradišće, tada nazvano Zapadna Mađarska pripada Austriji. Dio oko grada Sopron (njem: Ödenburg) referendumom se oprijedljejuje za ostanak u Mađarskoj.
6. Granice prema Čehoslovačkoj. Češka, Moravska, Austrijska Šlezija i neki gradovi Donje Austrije pripadaju novoj državi. Dijelovi Sudeta sa većinskim njemačkim stanovništvom pripadaju Čehoslovačkoj. Jedna od većih grešaka pariških mirovnih pregovora, jer zbog jake kulturne i prometne povezanosti sa Njemačkom i Austrijom, ova će odluka dovesti 30-tih godina do tzv. "Sudetske krize".
7. Granica sa Njemačkom ostaje nepromijenjena.
Člancima 28-34 određuje se način regulisanja problematike troškova izrade karata, graničnih kamenova, njihov izgled, postavljanje i održavanje. Sve troškove snose obje strane u jednakom udjelu. Državama je prepuštena mogućnost naknadnog regulisanja granica na rijekama, u slučaju promjene toka granične rijeke. Države se obavezuju na razmjenu katastarskih i zemljoposjedničkih podataka i karata.
Člankom 35 određuje se izrada konačnih graničnih protokola, karata i priloga u tri primjerka, od kojih dva ostaju vladama graničih država, a treći se primjerak treba predati vladi Francuske, koja će ostalim silama pobjednicima omogućiti uvid u iste.

III dio - Političke odredbe prema Evropi[uredi | uredi izvor]

Italija[uredi | uredi izvor]

Člancima 36-38 reguliše se utvrđivanje zajedničke granice, kao i odricanje od svih prava na teritoriji oduzetoj od Austrije. Sva prava interniranih i evakuiranih osoba za vrijeme trajanja rata, Austrija mora poštovati, kao imovinske i pravno-ekonomske zahtjeve protjeranih osoba. Austrija se obavezuje na vraćanje sredstva u austrijskoj valuti, koja su u toku rata naplaćivana na područjima pripojenih Italiji. Također sve troškove koji su nastali mobilizacijom vojnika iz tog područja, kao i rekvizicijom i troškovima smještaja vojnika.
Članak 39 određuje Italiji preuzimanje naplate svih poreza i pristojbi svih svrsta, na teritorijama koje su pripojene Italiji, koje su sa 3. novembrom 1918. godine za naplatu.
Člancima 40-42 regulira se imovina Austro-Ugarske u Italiji (Palaču "Palazzo Venezia" )Italija preuzima bez odštete. Željeznica i sva infrastruktura željeznice koja je na novoj italijanskoj teritoriji pripada Italiji. Sve željezničke vagone, koji se od početka rata nalaze u Austriji, obavezuje se Austrija za povratak Italiji. Granične željezničke stanice, regulirat će se naknadnim sporazumima.
Članak 43 Austrija se obavezuje na donošenje zakona, odredbi i dogovora, koji onemogućavaju stvaranje kartela, trustova i drugih ekonomskih zajednica, koje imaju neku vezu sa proizvodnim procesima na novimitalijanskim teritorijama.
Članak 44 obavezuje Austriju za desetogodišnju opskrbu italijanskih područja sa električnom energijom u onoj mjeri koja zadovoljava potrebe područja. Također se reguliše slobodno korištenje vode od strane Italije iz jezera Raiblsee.
Članak 45
1. Sudske presude od 4. augusta 1914. godine, u civilnim i trgovinskim procesima, koje su donešene od sudova sa područja dodijeljenog Italiji, između stanovnika tog područja i drugih dijelova Austro-Ugarske, su važeće tek nakon što novoosnovani sud sa tog područja donese odluku o izvršenju presuda.
2. Sve presude, koje su donesene od 4.augusta 1914. godine od sudova bivše Austro-Ugarske protiv državljana Italije, uključivo one, koji su italijansko državljanstvo dobili na osnovu ovog sporazuma, zbog političkih prijestupa su nevažeće.
3-5. Regulišu međusobnu saradnju sudova i drugih upravnih subjekata Italije i Austrije u razmjeni podataka, inforamcija, koje mogu pomoći zajedničkom rješavanju problema.

Država SHS[uredi | uredi izvor]

Karta podjele Koruške na zone:
I - Zona pod upravom Države SHS
II - Zona pod upravom Austrije
Članak 46 Austrija priznaje, kao što su to već savezničke i asocijativne sile učinile, potpuno nezavisnost Države SHS.
Članak 47 Austrija se odriče svih prava i zahtjeva na teritorije bivše Austro-Ugarske, koje više nisu na teritoriju Austrije, kao što je određeno u članku 27., a sada pripadaju Državi SHS.
Članak 48 U roku od dvije sedmice nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, treba se stvoriti komisija od sedam članova, od koji su pet članovi sila saveznica i asocijativnih sila, a po jedan član iz Austrije i Države SHS, koji će na licu mjesta odrediti pravac i položaj granice iz članka 27. ovog sporazuma. Komisija odlučuje po većinskm principu, a odluke su obvezujuće za obje strane.
Članak 49 određuje granicu u području Koruške i grada Celovca.
Člankom 50 se reguliše linija podjele područja Koruške na dva dijela i to na južni i sjeverni dio. Referendumom se daje pravo opredjeljenja stanovništvu za izjašnjavanje u kojoj državi žele da žive. Za organizaciju referenduma potrebno je osnovati komisiju, koja će organizirati referendum. Komisija će imati šest članova, od kojih su četiri iz SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije, a po jedan iz Austrije i Države SHS. Austrijski član učestvuje u pregovorima samo ako se radi o drugoj zoni, dok predstavnik Država SHS, učestvuje samo u pregovorima prve zone. Sve odluke se usvajaju većinom. Prva zona će biti pod upravom vojnika Države SHS, te će se njome upravljati zakonima te države. U drugoj zoni vrijedi austrijski zakon i ona je pod upravom austrijske vojske. U obje zone, vojne snage se obavezuju na održavanje reda i mira, te omogućavanje neometanog rada komisiji. Ove trupe trebaju u najkraćem mogućem roku, biti zamjenjene policijskim snagama. Komisija je zadužena za organizaciju slobodnog, tajnog glasanja na referendumu, kao i sprječavanja svih utjecaja na glasače sa strane. U prvoj će se zoni referendum održati u roku od tri mjeseca, nakon donošenja ovog sporazuma. U slučaju rezultata referenduma za Državu SHS, u drugoj će se zoni održati referendum, u roku od tri sedmice nakon objavljivanja rezultata referenduma u prvoj zoni. U slučaju rezultata referenduma za pripojenje Austriji, druga će zona automatski pripasti Austriji. Pravo glasa na referendumu imaju sve osobe:
a) sa napunjenih dvadeset godina, na dan 1. januara 1919. godine,
b) koje imaju stalno mjesto boravka, od 1. januara 1919. godine u zoni u kojoj se referendum održava,
c) koje su rođene u zoni ili najmanje od 1. januara 1912. godine imaju stalno mjesto boravka u istoj.
Sve odluke usvajaju se na osnovu većinskog rezultata. Rezultati referenduma komisija mora saopćiti savezničkim silama, te obavezati državu kojoj su područja pripala, za uvođenje pravnog sistema na istom. Troškove komisije i referenduma dijele obje države.
Članima 51-52 obavezuje se Država SHS za poštivanje prava nacionalnih manjina, kao i donošenje novih sporazuma koji će regulirati ta pitanja. Pitanja nekih troškova i financijskih obaveza Austro-Ugarske regulirat će se člankom 203.

Čehoslovačka[uredi | uredi izvor]

Članak 53 Austrija priznaje, kao što su to već savezničke i asocijativne sile učinile, potpuno nezavisnost Čehoslovačke, koje obuhvata i autonomno područje južno od Karpata naseljeno Rusinima.
Članak 54 Austrija se odriče svih prava i zahtjeva na teritorije bivše Austro-Ugarske, koje više nisu na teritoriju Austrije u korist Čehoslovačke, kao što je određeno u članku 27., a sada pripadaju Čehoslovačkoj.
Članak 55 Komisija od sedam članova, od kojih su pet članova iz saveznickih i asocijativnih sila, i po jedan iz Austrije i Čehoslovačke, formirat će se u roku od dvije sedmice od donošenja ovog sporazuma, da na licu mjesta odredi pravac državne granice, kao u članku 27. ovog ugovora. Odluke komisije su za obe strane obavezujuće
Članak 55 Čehoslovačka se obavezuje na neće na dijelu svog teritorija, na desnoj obali Dunava, južno od Bratislave, graditi vojne objekte.
Članima 56-57 obavezuje se Čehoslovačka za poštivanje prava nacionalnih manjina, kao i donošenje novih sporazuma koji će regulirati ta pitanja. Pitanja nekih troškova i financijskih obaveza Austro-Ugarske regulirat će se člankom 203.

Rumunija[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Zaštita manjina[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Odredbe o državljanstvu[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Političke odredbe o drugim državama Evrope[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

IV dio - Vanevropski interesi Austrije[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

V dio - Odredbe o austrijskoj vojsci[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

VI dio - Ratni zarobljenici i vojna groblja[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

VII dio - Kaznene odredbe[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

VIII dio - Odštete[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

IX dio - Financijske odredbe[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

X dio - Ekonomske odredbe[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

XI dio - Zračni promet[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

XII dio - Luke, vodeni promet i željeznica[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

XII dio - Odredbe o radu[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

XIV dio - Razne odredbe[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dokumenti pariške mirovne konferencije 1919-20. godine (de)
  2. ^ Karl Vocelka, Geschichte Österreich, ISBN 978-3-453-21622-8, Heyne Verlag München (de)
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: