Mladen II Šubić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Mladen II Šubić Bribirski (cca 1270 - cca 1341) je bio ban Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Pripadao je čuvenom plemenu Šubića (knezova Bribirskih), te je bio posljednji ban iz te porodice.

Porijeklo i porodica[uredi | uredi izvor]

Mladen II bio je najstariji sin hrvatskog bana Pavla I Šubića Bribirskog i njegove supruge Urše. Smatra da je rođen oko 1270. godine, mada o tome nema jasnih podataka. Imao je četiri brata od kojih su najpoznatiji i najznačajniji bili Juraj II i Pavao II.

Rodivši se u porodici koja je već više od 200 godina upravljala Bribirskom županijom, s vremenom ojačavši i znatno proširivši svoj utjecaj i svoje posjede izvan matične županije, Mladen je 1304. godine odlukom svog oca postao bosanski ban, naslijedivši na tom položaju svog amidžu Mladena I, koji je bio ubijen u Bosni u nerazjašnjenim okolnostima, najvjerojatnije od pobunjenika koji su se protivili vladavini Bribiraca nad Bosnom. Nekoliko godina kasnije naslijedio je oca kao ban Hrvatske, koji je početkom 14. vijeka bio na vrhuncu moći.

Prve godine banovanja[uredi | uredi izvor]

Mladen je postao ban Hrvatske i "gospodar cijele Bosne" po očevoj smrti 1. maja 1312. godine. U Hrvatskoj je vladao mir; kralj Karlo I Robert nije imao čvrstu vlast u južnoj Hrvatskoj, a u to vrijeme nije je ni pokušavao uspostaviti silom. Tako je Mladen II na svom prostranom području, sa sjedištem u Bribiru, odnosno Skradinu, imao praktički skoro neograničenu vlast. Kralj je to tolerisao između ostalog i zato što mu je Mladenov otac Pavao pomogao da se domogne kraljevske krune. Kako je Pavao bio moćan i utjecajan, potrudio se da kralj njegovu bansku čast proglasi nasljednom, pa je Mladen njegovom smrću automatski stupio na banski položaj.

Situacija sa suparničkom Mletačkom Republikom, koja je imala stalne aspiracije prema istočnoj jadranskoj obali, a eskalirala sukobima oko grada Zadra, postupno se do 1314. godine smirila, dok je u Bosni Mladen uspio nekako naći zajednički jezik s mladim Stjepanom II Kotromanićem, tada najznačajnijim tamošnjim feudalcem i budućim bosanskim banom.

Ipak, s vremenom je Mladen došao u sukobe, najčešće zbog vlasništva, s hrvatskim velikašima u svom širem susjedstvu, među ostalima s knezovima Krčkim - budućim Frankopanima, zatim Kurjakovićima - knezovima Krbavskim, potomcima starohrvatskog plemena Gusićia, pa Nelipićima iz plemena Svačića, Mihovilovićima, gospodarima župe Hlijevno, itd, te s nekim gradovima na jadranskoj obali, prvenstveno Šibenikom i Trogirom.

Zaoštravanje situacije i sukobi[uredi | uredi izvor]

Situacija u Hrvatskoj krajem drugog desetljeća 14. vijeka se za vrijeme vladavine Mladena II značajno zaoštrila. Uslijedili su burni događaji, s nizom pobuna, opsada, oružanih sukoba, prelazaka iz jednog tabora u drugi i taktičkih nadmudrivanja. Tako je 1319. godine došlo do pobune grada Šibenika protiv vlasti Bribiraca, što je ban pokušao spriječiti vojnom intervencijom, ali nije uspio. U sukob su se intenzivnije uključili i Mlečani, a zatim i grad Trogir, odmetnuvši se od banske vlasti.

Na proljeće 1322. godine sazvao je "sabor hrvatskih knezova", na kojem je pokušao dobiti podršku i smiriti napeto stanje vezano uz Šibenik i Trogir. Na sabor su došli, između ostalih, knezovi Kurjakovići, Nelipići, Mihovilovići i Stjepanići - budući Hrvatinići (koji su imali posjede na području rijeke Vrbasa). Detalji o toku događaja na saboru nisu poznati, ali se zna da Mladen nije dobio podršku, nego je nastalo još veće protivljenje rodonačelnika hrvatskih kneževskih porodica, pa je skup završio neprijateljskim razlazom.

Da stvar bude gora, Mladena je napustio brat Pavao i prešao u protivnički tabor, jer mu je za to, prema nekim izvorima, ponuđena čak i banska stolica, nakon što Mladen bude maknut s nje. Tako je banu preostala samo podrška ostale njegove braće i gradova koji su bili u njihovoj vlasti: Klisa, Splita, Omiša, Nina, Ostrovice, Bribira i Skradina.

U širokoj koaliciji koja je tada stvorena u cilju suprotstavljanja banu nalazili su se i Kotromanići, predvođeni Stjepanom II, te Babonići, na čelu sa slavonskim banom Ivanom koji je imao podršku kralja uvjerenog da je došao pravi trenutak da se skrši Mladenova moć.

Zašto je i kako došlo do tako velikog i složnog otpora hrvatskom banu teško je sa sigurnošću utvrditi. Neki izvori govore da je to bilo iz čiste zavisti, zbog toga što je Mladen II imao u svojim rukama veliku moć u odnosu na ostale hrvatske knezove, dok drugi spominju da je on postupao (pre)nasilno prema svojim potčinjenima, pa je to izazvalo odbojnost. Kako god bilo, stanje je postalo takvo da je oružani sukob neslućenih razmjera bio neizbježan.

Bitka kod Bliske i gubitak vlasti[uredi | uredi izvor]

U kasno ljeto 1322. godine velika se koalicijska vojska, kojoj je na čelu bio slavonski ban, pojavila u blizini Skradina, gdje je u to vrijeme Mladen boravio. S mora je ona dobila potporu šibenskih, trogirskih i mletačkih galija. Cijelo područje Skradina i okolice postalo je poprište oružanog sukoba. Shvativši da se neće moći uspješno suprotstaviti, Mladen je sa svojim četama počeo uzmicati prema jugu, nastojeći se približiti području koje je bilo pod kontrolom njegova brata Jurja II.

Odlučujuća bitka odigrala se kod Bliske, današnje Blizne u zaleđu Trogira, u kojoj su na jednoj strani bili braća Mladen i Juraj sa svojim saveznicima, a na drugoj vojska koalicije pod zapovjedništvom Ivana Babonića. O detaljima samog toka bitke nema dostupnih podataka, ali se zna da su Mladenove snage bitku izgubile. On i njegov brat Juraj uspjeli su se spasiti i privremeno skloniti u Jurjevu tvrđavu u Klisu.

Nedugo zatim u južnu je Hrvatsku sa svojom vojskom od oko 20.000 ljudi stigao i kralj Karlo I Robert, kako bi pokušao smiriti prilike. Mladen se nadao da će mu kralj pomoći, ali uzalud. Pobjednicima u netom vođenom ratu kralj je na saboru u Kninskoj tvrđavi dana 8. septembra 1322. podijelio, odnosno potvrdio, posjede i povlastice, a poraženog bana, koji je nešto kasnije također došao u Knin, zarobio je i odveo sa sobom u Ugarsku. Mladenovu bosansku bansku stolicu zauzeo je Stjepan II Kotromanić dvije godine prije bitke.

U Ugarskoj je Mladen proveo u zatvoreništvu na kraljevom dvoru dvadesetak godina, sve do svoje smrti između 1341. i 1343. godine.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Mladen II Šubić Bribirski je nakon bitke kod Bliske izgubio veliku moć, posjede i utjecaj koje je do tada imao. Osim njega, i njegova su braća bila na gubitku, pa čak i Pavao II, koji je bio na pobjedničkoj strani, jer nije postao hrvatsko-dalmatinski ban, što mu je prema nekim izvorima obećano. Za novog bana čak nije postavljen neko iz južne Hrvatske, nego sjevernjak, Ivan Babonić.

Porodica Šubića je izgubila dio svojih posjeda koje je do tada imala, ali i nasljednost banske časti. Svoj su uspon doživjeli Babonići, Nelipići i knezovi Krčki. Mladenova braća (Juraj II, Pavao II, Grgur i Marko) te njihov sljedeći naraštaj opstali su još tridesetak godina, da bi tek kralj Ludovik I, sin Karla Roberta, uspio zamjenom posjeda ili na drugi način djelimično ih raseliti u druge dijelove Hrvatske.

Potomstvo[uredi | uredi izvor]

Ravnajući se dostupnim genealoškim podacima, ban Mladen II imao je dvije kćeri:

  • Elizabetu (spomen 1350-1356), suprugu kneza Dujma III Krčkog
  • Katarinu (spomen 1326. godine), suprugu vojvode Boleslava III Vratislavskog

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Prethodnik:
Mladen I Šubić
Ban Bosne
1304-1320
Nasljednik:
Stjepan II Kotromanić
Prethodnik:
Pavao I Šubić
Ban Hrvatske i Dalmacije
1312-1320
Nasljednik:
Ivan Babonić